|
Prije dvije i pol godine moj muž, djeca i ja bili smo u jednom od naših uobičajenih posjeta Amsterdamu; ovaj posjet bio je osobito tužan i pun emocija jer je muževa mama bila teško bolesna.
Moja svekrva bila je smještena u jednom bolničkom hospiciju i, koliko god mi se takve trivijalnosti u tim trenucima činile nebitne, ostala sam gotovo šokirana oblikom medicinske skrbi u tom hospiciju.
„Kad su posjete?“ pitala sam muža.
„Kako to misliš?“
„U hospiciju. Od koliko do koliko sati smijemo posjetiti tvoju mamu?“
„To nije određeno. Smijemo doći kad želimo i ostati koliko želimo.“
Stigli smo u kasnim jutarnjim satima, poslije doručka.
Soba u kojoj je bila smještena moja svekrva bila je velika i svijetla; besprijekorno uređena i ukusno namještena. Osim kreveta, u sobi se nalazio moderan kauč, stolić i fotelja, televizor s dvd playerom i mala čajna kuhinja u kutu. Na zidu su visjele slike iz svekrvine kuće – osoblje bolnice poticalo je bolesnike da sobu ukrase svojim osobnim predmetima kako bi se što više osjećali kao kod kuće.
Čim smo došli, na vrata je nenametljivo pokucao netko od osoblja (medicinska sestra?); nasmiješena gospođa ljubazno je zapitala može li nas ponuditi kavom ili čajem, a djecu sokom. Donijela je pladanj s napicima, a zatim nas pustila da se u miru družimo.
Nakon otprilike pola sata stigao je kuhar kako bi pacijenticu pitao što želi jesti za večeru. Dao je nekoliko prijedloga i brzo su se dogovorili.
„Primijetio sam da nikad je naručujete ribu. Niste ljubitelj?“ zapitao ju je.
Svekrva mu je priznala da doista nije ljubiteljica ribe – voli jedino dimljenu jegulju.
„Vidjet ću što mogu učiniti,“ rekao je kuhar zapisujući njezinu želju, ljubazno nas pozdravio i izišao.
Moja svekrva boravak u tako komfornom hospiciju djelomično je plaćala sama, ali ipak ga je najvećim dijelom pokrivalo njezino zdravstveno osiguranje.
Vidjevši kako izgleda zdravstvena skrb u Nizozemskoj, postala sam malo tolerantnija prema vječitim prigovorima svoga muža koje neprestano upućuje zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj.
„Zašto moraš najprije ići po uputnicu pa onda na pregled; zar nije jednostavnije da tvoja liječnica uputnicu pošalje specijalistu mailom?“
„Nije mi jasno - imali smo zakazan pregled u osam; već je skoro deset i još nismo došli na red?!“
„Ovako su u Nizozemskoj izgledale bolnice šezdesetih godina dvadesetog stoljeća“ (Tim riječima komentira gotovo svaku bolnicu koju vidi!)
Najviše se ipak prestrašio u trudničkoj ambulanti smještenoj u suterenu bolnice koja je izgledala kao podzemno sklonište u Drugom svjetskom ratu: na redovnom pregledu polegli su me u hodniku na krevet i prikopčali na CTG. Slušajući jednolični zvuk stroja, buljila sam u žbuku koja je pod depresivnim neonskim svjetlima opadala sa zidova i stropove prekrivene zahrđalim cijevima.
„Jesi li sasvim sigurna da želiš ovdje roditi?“ pitao me muž kasnije u autu, pokušavajući prikriti svoju prestrašenost.
„Ovo je Hrvatska!“ odgovarala sam na njegova pitanja, sliježući ramenima.
Možda je organizacija ponekad loša, medicinsko osoblje neljubazno i otresito, bolnički interijeri mogu prouzročiti depresiju u osoba koje su joj sklone, a bolnička hrana anoreksiju, ali preživjela sam u ovom zdravstvu jednu operaciju, dva poroda i jednu kroničnu bolest - i još sam živa i zdrava. Čvrsto sam vjerovala u naš zdravstveni sustav.
I onda sam se tog mračnog zimskog jutra, spremajući se za posao, poskliznula na stepenicama i slomila nogu.
Stigli smo na hitnu u bolnicu koja nam je najbliža – jednu od najvećih i najglasovitijih bolnica u zemlji. Sve je bilo besprijekorno organizirano, bez dužih čekanja i muž nije imao čemu ovaj put prigovarati.
Primio nas je mladi liječnik koji me je obzirno obavijestio da sam slomila gležanj i savjetovao mi operaciju.
„To je mala, gotovo rutinska operacija i može se obaviti već danas.“
Nakon početnog šoka pristala sam da me smjeste u sobu na odjelu. Nisam pitala tko će me operirati. I nisam se brinula.
„Dobar dan i dobro došli!“ dočekali su me na odjelu, sa smiješkom, bolničar i dvije bolničarke. Molim?!
„Nadamo se da ćete se kod nas osjećati ugodno. Imate li ikakvih posebnih želja i prohtjeva oko prehrane?“
„Ovaj, ne volim crveno meso,“ promucala sam, sva u čudu.
„Bez crvenog mesa,“ zapisao je bolničar, ne skidajući smiješak s lica.
Soba je bila svijetla, nova, besprijekorno čista i dobro opremljena. Hrana je (bez crvenog mesa!) bila – gotovo fina. Svi su bili jako ljubazni. Wow!
Ostala sam u bolnici tri dana. Sve je prošlo u najboljem redu. Operirao me je mladi liječnik čije ime nikako nisam mogla zapamtiti. Longetu ću morati nositi 3-4 tjedna. Na kraju su me samo sa žaljenjem izvijestili da ću, budući da nisam imala policu dopunskog zdravstvenog osiguranja, operaciju i boravak u bolnici morati platiti tisuću i četiristo kuna. „U redu.“
„Jesi li mu dala što novaca?“ pitali su me roditelji koji su, čim su čuli što se dogodilo, odmah doletjeli svom ubogom tridesetdevetogodišnjem čedu.
„Kome?“
„Pa – kirurgu koji te je operirao!“
„Nisam.“ Zar sam trebala?
Čula sam, naravno, za korupciju u hrvatskom zdravstvu, ali sama nikad liječniku nisam dala novce; pomisao na tako nešto protivila se svim mojim principima. Jedini poklon koji sam ikad odnijela bilo kojem liječniku bila je knjiga koju sam kupila endokrinologu čija sam pacijentica bila godinama, kad je odlazio u mirovinu. Znala sam da voli čitati i brižljivo sam birala knjigu koja bi mu se mogla svidjeti, kao što bih učinila za bliskog prijatelja.
Sama pomisao davanja novaca mladom kirurgu koji me operirao činila mi se apsurdna. Čak i da je korumpiran, ne bi valjda, iz ljutnje što nije dobio novce, namjerno sabotirao operaciju?
Nakon četiri tjedna otišla sam u bolnicu na kontrolu i skidanje longete.
Ovaj se put ništa nije činilo besprijekorno ni zapadnoeuropski. U prepunoj čekaonici sjedili smo satima. Moj muž je izgledao smiješno sa svojim laptopom u krilu, pokušavajući iskoristiti vrijeme za rad na nekom prijevodu.
Bilo je predbožićno vrijeme i svi su oko nas imali u rukama ukrasne vrećice za boce s nečim unutra. Činilo mi se i da svi ulaze prije nas, čak i oni koji su došli kasnije.
„Oprostite,“ pitala sam sestru, „bila sam na WC-u pa sam htjela pitati jeste li me u međuvremenu možda prozvali.“
„Ne!“ zarežala je.
Liječnik koji me je primio izgledao je kao da mu je odavno bilo vrijeme za mirovinu i djelovao je potpuno nezainteresirano za moj gležanj.
„Jedan vijak koji vam je ugrađen na operaciji pomakao se. Produžit ćemo gips na još tri tjedna.“
„Molim?!“
„To je sve. Pozovite sljedećeg.“
Počela sam osjećati strah. Sa sljedećeg pregleda, za tri tjedna, vratili su me kući jer im nije radio rendgen pa pregled nije bio moguć. Rekli su mi da nazovem sutradan.
„Dobro jutro, ja zovem da pitam je li vam proradio rendgen?“
„Nije. Nazovite sutra u osam.“
„Dobro jutro, je li vam proradio rendgen?“
„Nismo još dobili informaciju. Nazovite za pola sata.“
„Dobro jutro, ja sam zvala prije pola sata. Je li vam proradio rendgen?“
„Nije. Nazovite u ponedjeljak.“
„Dobar dan, možete li mi reći koja je cijena rendgenske snimke gležnja u vašoj poliklinici?“
Sa snimkom iz privatne klinike otišla sam u bolnicu. Tamo me dočekao novi liječnik – onaj od prošlog puta otišao je u mirovinu. Gležanj mi nije dobro, rekao je. Vijci su se pomaknuli i kost ne zacjeljuje dobro. On bi mi preporučio novu operaciju.
Kad su čuli što je doktor rekao, moji roditelji stali su sumnjičavo klimati glavama – točno su znali.
Uhvatila me paranoja. Bila sam dovedena do ruba očaja i spremna tražiti vezu ili dati bilo kakvo mito bilo kome bilo kako – samo da mi noga bude dobro.
Moja prijateljica od svoje je prijateljice liječnice dobila ime znamenitog ortopeda koji mi je preporučio izvrsnog kirurga u specijaliziranoj bolnici. On je, videći sliku moga gležnja, stao u nevjerici odmahivati glavom, zatim je pozvao kolegu pa su se obojica čudila i smijala ne vjerujući što su mi u drugoj bolnici napravili.
Potrebna je operacija, rekao mi je kirurg. Treba izvaditi vijke i staviti pločicu jer prva operacija nije izvedena kako treba. „Javite se na odjel.“.
„Ovako su u Nizozemskoj izgledale bolnice šezdesetih godina dvadesetog stoljeća,“ rekao je moj muž kad je vidio odjel; osoblje je bilo grubo i otresito, hrana nejestiva, jedini ženski tuš na odjelu bio je slomljen – sve se činilo u najboljem redu.
Ovaj put nisu mi stavili gips ni longetu, a na nogu sam nepunom težinom stala dan nakon operacije.
Opet nisam imala dopunsko i opet sam morala platiti operaciju i boravak u bolnici tisuću i četiristo kuna.
Ali - iako sam bila na to posve spremna – ni ovaj put nikome nisam dala nikakvo mito.
Prošlo je od tada mjesec i pol dana. Prije tjedan dana krenula sam na fizikalnu terapiju. Počela sam uplaćivati dopunsko, ali od toga više nemam nikakve koristi jer fizikalnu terapiju plaćam sama:
„Dobar dan, ja bih se naručila na fizikalnu terapiju.“
„Na uputnicu ili plaćate sami?“
„Na uputnicu.“
„Imamo slobodno u sedmom mjesecu.“
„Pa to je za četiri mjeseca!“
„Žao mi je, ništa prije nam nije slobodno.“
„A ako sama plaćam…?“
„O, onda možete početi već danas.“
„Hm, može onda sutra?“
„Može. U koliko sati?“
„Kad vam se slobodno?“
„Sve nam je slobodno.“
Znam da možda zvuči čudno (i apsurdno), ali ja, i nakon svega, još uvijek vjerujem u hrvatski zdravstveni sustav. Jednu sam pouku, međutim, ipak izvukla - pacijent u tom sustavu nikad ništa ne smije prepustiti slučaju.
|
