utorak, 23.02.2016.

Pod istim krovom




Stariji brat moga muža Hans i njegova žena Marije imaju troje već odrasle djece. Najstariji sin Hille ima 21 godine i studira medicinu na sveučilištu u Amsterdamu, srednja kći Katrien ima 19 godina i studira poslovnu ekonomiju u Maastrichtu, a najmlađa Doris ima 16 godina, pohađa gimnaziju i još uvijek živi s roditeljima.

Hans i Marije žive u velikoj kući u Amsterdamu – kuća ima 4 etaže, 5 spavaćih soba i veliki vrt. Nakon što se i Doris odseli vjerojatno će se, kažu, preseliti u manju kuću jer je ova za njih dvoje prevelika. Malo su nostalgični gledajući svoju djecu kako odrastaju.

Ipak, nikome od njih – ni njima ni djeci – ne bi pala na pamet apsurdna ideja da koje dijete ostane živjeti s njima i nakon punoljetnosti, čak i ako studira u istom gradu. Hans i Marije nikako ne misle da bi to bilo dobro ni da bi svojoj djeci, dugoročno gledajući, time napravili ikakvu uslugu.

Njihov stav dijeli cijelo nizozemsko društvo – u tom društvu suživot roditelja i odrasle djece u normalnim okolnostima smatra se neprirodnim i neprihvatljivim. I država potiče djecu da se odsele: studentima se subvencionira dio najma koji plaćaju – čak i ako se odsele samo ulicu dalje od roditeljskog stana.

Ponekad djeca i nakon navršene osamnaeste ostaju živjeti s roditeljima: kad, recimo, ne uspiju pronaći pogodan i povoljan stan za najam (u Amsterdamu je, primjerice, velika navala na studentske stanove). Ali tada je taj suživot nekakav oblik čekaonice i čim se pojavi prilika – dijete će otići.

Roditelji su nekad toliko nostalgični da „trikovima“ pokušavaju privući odraslo dijete da nastavi živjeti s njima; prijatelju mog muža roditelji su, recimo, kad su mu se približavale godine punoljetnosti, podrum u svojoj kući preuredili u zgodnu garsonjeru namijenjenu njemu. I ostao je u njoj – godinu dana. A onda se, gledajući novi život svih svojih prijatelja, a slušajući možda i kojekakve posprdne komentare, odlučio odseliti.

Rođakinja mog muža, Willemien, najdulje je, od svih ljudi koje on poznaje, ostala s roditeljima – skoro do tridesete. Ona je u djetinjstvu preboljela dječju paralizu i kao posljedicu je slabo pokretna i ima problema s govorom. Zato joj nije bilo lako naći posao. Ali čim ga je pronašla, iako prikovana uz kolica, bez razmišljanja se odselila od svojih roditelja u pedesetak kilometara udaljeni grad.

I svi su – od liječnika do članova obitelji – podržavali taj korak smatrajući ga neobično važnim za njezino samopoštovanje i mentalno zdravlje.

Kad sam upoznala Willemien, nisam se mogla ne zapitati bi li ona, da se kojim slučajem rodila u Hrvatskoj, ikad i pomislila na samostalan život ili bi se podrazumijevalo da će zauvijek ostati sa svojim roditeljima-njegovateljima?

Jer u Hrvatskoj je, naravno, sve drugačije. U Hrvatskoj se podrazumijeva da djeca žive zajedno s roditeljima do udaje/ženidbe – osim ako se spletom okolnosti ne presele u drugi grad. Živjeti sam izvan roditeljskog doma u istom gradu u nekim se sredinama smatra gotovo skandalom ("Mora da je došlo do kakve svađe...")

Moj brat se, nakon završenog studija u Zagrebu, odlučio vratiti u rodni grad. I vratio se, naravno, k roditeljima. Zar to nije logično? Imao je, doduše, plaću s kojom je bez problema mogao priuštiti najam kakvog stančića, ali nije lud da na to baca novce. I da se, uz to, mora sam brinuti za svoje kućanstvo kad ovdje ima na raspolaganju mamu koja mu kuha njegova omiljena jela i pere njegov prljavi veš, cvatući pritom od sreće.

Svojevremeno sam u jednom članku pročitala podatak da u Hrvatskoj čak dvije trećine mlađih od trideset živi s roditeljima. Iskreno, mislim da se ni nakon tridesete ta statistika drastično ne smanjuje.

Dok ovo pišem, gledam kroz prozor susjedovu kuću u kojoj, na različitim etažama, žive četiri generacije – prabaka, baka, i sin sa ženom i djecom. U Hrvatskoj posve uobičajen prizor.

Jedna moja prijateljica (pozdravljam je jer znam da ovo čita wave) živi sa svojim mužem, djecom i mamom u maminu malenom stanu.
I ona i muž cijelo su djetinjstvo i mladost živjeli s roditeljima. I onda su se upoznali, zaljubili, odlučili zasnovati obitelj. Unajmili su stan, mogli su si to priuštiti. U tom stanu proveli su nekoliko mjeseci, tada su zaključili kako nema smisla „bacati novce na podstanarstvo.“ Neko su vrijeme vijećali hoće li se odseliti u kuću njegovih roditelja ili stan njezine mame i - preselili su se k njezinoj mami u maleni dvosoban stan.
I dan danas tamo žive. Imaju troje djece; on ima četrdeset godina, a ona se bliži četrdesetoj. Namjeravaju uskoro kupiti stan ili sagraditi negdje kuću.

Njihov način života mome je mužu iznimno neobična i egzotična pojava; dokaz da hrvatsko društvo nikad neće u potpunosti razumjeti.

S druge strane, moja mama smatra nizozemske običaje vrlo uznemirujućima. „Zamisli, tamo, kad dijete navrši osamnaest godina, roditelji mu kažu - seli!“ priča ona s nevjericom jednoj susjedi.

Zašto je u Hrvatskoj suživot roditelja i odrasle djece toliko česta, uobičajena i posve normalna pojava?

Razlozi su vjerojatno ponajprije ekonomski. Mnogi mladi žive s roditeljima jer s prosječnom hrvatskom plaćom odvojen život jednostavno ne mogu priuštiti.

To, međutim, ne objašnjava zašto s roditeljima žive i mnogi koji si odvojen život mogu priuštiti.

Neki ne žele „bacati novac na podstanarstvo.“ U našem se mentalitetu najam stana smatra bacanjem novaca pa se često živi u sićušnim kvadraturama po članu kućanstva. Trošenje na skupe aute, odjeću i mobitele, dakako, nije bacanje novaca.

Po mom mišljenju još je jedan razlog tako čestih simbiotičnih zajednica između roditelja i odrasle djece i on je duboko ukorijenjen u našem mentalitetu. Američki bloger i pisac Cody McClain Brown u jednom je intervjuu na pitanje što ga je najviše šokiralo u Hrvatskoj odgovorio: Najiskrenije, mislim da je jedan od najvećih šokova za mene ovdje bio odnos roditelja i djece. Nekako mi se čini da roditelji svoju djecu tretiraju kao djecu do svoje smrti. Nema načina da prihvate da si odrastao i da si samostalna osoba.

Hrvatski roditelji „žive za svoju djecu.“ To znači da je njihov vlastiti život bez djece za koju se brinu besmislen i prazan. I zato odmalena ne potiču samostalnost svoje djece, nego je zatiru. Odbijaju ih ikad prihvatiti kao odrasle i samostalne ljude; nastojat će ih zadržati u svojoj blizini, a ako se odsele daleko, svaki dan će ih zvati i pitati što su jeli.

Ono što ja, međutim, ne razumijem je zašto „djeca“ prihvaćaju takav odnos? Razumijem da im on donosi određeni komoditet, ali kako je moguće da jedna srednjovječna osoba ne vidi ništa neobično ni posramljujuće u činjenici da joj mama svakodnevno razvrstava prljave gaćice i servira ručak?

Jednom sam prilikom na televiziji gledala intervju s nekim novinarom kojeg je voditeljica nazvala „jednim od najpoželjnijih neženja u Hrvatskoj.“ Ja, doduše, za njega nisam čula, ali bio je očito zgodan, duhovit, elokventan i u svojim kasnim tridesetim imao vrlo dobro plaćen posao. Živio je s roditeljima. Ta činjenica nikome, čini se, nije ništa značila.

Ali ja sam – sjećam se – valjda već dobrano pod utjecajem nizozemskog mentaliteta pomislila:
„Dragi moj, koliko god zgodan, imućan i duhovit bio – tebi fali neka daska u glavi.“

- 10:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se