|
Kad je moj muž bio dijete, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina u njegovoj se obitelji za doručak tijekom tjedna posluživao margarin, a vikendom maslac. Jer maslac je skuplji. U vremenu kad su banane bile još relativno egzotične, on, njegova sestra i brat imali su pravo na jednu bananu MJESEČNO!
Nisu bili siromašni. Otac mu je bio sveučilišni profesor, a majka (visokoobrazovana) kućanica (kao i većina tadašnjih majki u zapadnoeuropskim zemljama) – počela je raditi kad su joj djeca odrasla. Živjeli su u velikoj kući u središtu Amsterdama, a svako su ljeto po tri tjedna putovali na godišnji odmor, najčešće u Italiju ili Francusku.
Zašto su onda, pobogu, u svom svakodnevnom životu, hrani, bili tako ŠKRTI?
Moji hrvatski roditelji, s druge strane, smatrali su da se na hranu ne može potrošiti previše. Najvažnije je dobro jesti. Uvijek su kupovali najbolje meso – meso je najvažnije.;) Maslac nikad nije bio predmet razmišljanja, a banana smo – otkad ih pamtim - imali u izobilju.
Naša četveročlana obitelj živjela je, međutim, u 55 kvadrata, a na godišnji odmor otputovali nismo nikad. NIKAD! Osim u posjete rodbini koje ne računam jer spavanje po stoti put na razvučenom kauču u tetkinoj dnevnoj sobi teško se može uklopiti u definiciju i cilj turističkog putovanja.
Jednom u životu s roditeljima sam prespavala u hotelu. Bilo mi je četiri ili pet godina, vozili smo se autom (ne sjećam se više odakle ni kamo) i uhvatila nas je noć pa smo stali i prenoćili u nekom hotelu. Sjećam se dobro te hotelske sobe, kreveta, telefona na noćnom ormariću, kao nečeg nevjerojatno egzotičnog.
Mogu li onda Nizozemci moje roditelje nazvati škrtima ?
I moji i muževi roditelji odricali su se nečega što su smatrali luksuzom.
Pitanje je što je zapravo luksuz – maslac ili putovanja?
Vremena su se promijenila. Malo koji Nizozemac danas će maslac smatrati luksuzom, a malo koji Hrvat nikad nije bio na turističkom putovanju. Ipak, neka stara razmišljanja ostala su nepromijenjena.
I dan danas moj će muž dobro razmisliti prije nego što kupi skupi odrezak.
„
Ako nemam par tisuća eura za potrošiti, neću ni putovati, nego ću ostati doma,“ izjavljuje, s druge strane, moj brat pokazujući time da on putovanja doživljava na potpuno isti način na koji ih doživljavaju naši roditelji – kao luksuzni provod. Samo što će ga on, za razliku od njih, povremeno i priuštiti.
Za mog muža putovanja nisu luksuz, nego gotovo egzistencijalna potreba. Putuješ da bi upoznao nešto novo i obogatio svoje spoznaje.
Zahvalna sam mu što me je na početku naše veze, dok sam još bila studentica i kad sam se tek zaposlila u hrvatskoj prosvjeti (čime se nisam osobito uspela na hijerarhijskoj ljestvici u odnosu na studentski život) upoznao s čarima putovanja. Što mi je pokazao da možeš putovati na drugi kraj kontinenta u starom (i prilično nepouzdanom!) autu, sa šatorom i nešto odjeće u prtljažniku i s malo novaca u novčaniku, pritom obogatiti svoje spoznaje i dobro se zabaviti.
Putujući, upoznaješ drugačije ljude, drugačija razmišljanja i drugačiji mentalitet. I postaješ tolerantniji prema onome što drugi misli i kako razmišlja. I što je njemu luksuz, a što tebi.
Inače, kad danas napravim neki kolač, muž me uvijek dočeka pitanjem: „Je li to kolač s pravim maslacem? Jer ako si koristila margarin, ja ga neću jesti!“
Čini se da mu je bilo dosta margarina u životu.
|
