06.02.2006., ponedjeljak
KO TU KOGA? ILI SAURON JE MALA BEBA ZA HRVATISTANSKE POLITIČARE
Baš si nešto gledam ovu vašu zemlju Hrvatistansku. Stvarno je lijepa. Imate baš sve - i plavo more i bijele planine i zelene ravnice. Mogli bi uživati kao malo tko na svijetu. Mogli bi, da nemate političara. Stvarno ne kužim što su vam oni trebali. Kad smo već kod toga, moram priznati, da ne kužim ni čemu oni služe.
Uzmite na primjer Lothlorien - nema tamo ni izbora ni parlamenta ni vlade a bogme ni općinskih vijeća i skupština. Tamo smo Celeborn i ja imali svu vlast u svojim rukama. A kako smo bili nadasve mudri i plemeniti vladari kojima je dobrobit njihova naroda na prvom mjestu - Lothlorien je naprosto cvjetao u blagostanju. Svi su bili sretni i zadovoljni (dok se Sauron nije opet dignuo ali to je već sasvim druga priča).
Ovdje kod vas, ako smijem kao jedan stranac primjetiti, stanje je posve drugačije. Političari, ili kako ih vi zovete - predstavnici naroda, prvo gledaju kako da namire sebe i svoje a za narod ako nešto ostane. Pa se tako dogodilo da su se sasvim odnarodili i izgubili doticaj sa bazom (tj. onima koji su ih izabrali). Posljedica toga su suludi, normalnom čovjeku posve nerazumljivi zakoni. Posljednji u nizu je nacrt novog Zakona o zdravstvenom osiguranju.
Koliko god to zvučalo nevjerojatno (a vjerujte mi, zvuči jako nevjerojatno) u tom nacrtu piše, između ostalog što sad neću komentirati, i ovo - hrvatistanski pacijenti biti će kažnjeni iznosima od 8 kuna do čak 15000 kuna ako se ne budu strogo pridržavali liječničkih uputa o liječenju. Iliti morat će slijepo i bez mogućnosti izbora provoditi propisanu terapiju. Iste ih kazne očekuju i ako sami prouzroče nesposobnost za rad (gle krasne velike rupetine u zakonu, dušu dalo za razne malverzacije!) te ako bolest ne prijave liječniku u roku tri dana od trenutka oboljevanja (što je s onima koji su prebolesni da se dignu iz kreveta i odu do liječnika).
Meni, strankinji nenavikloj na vaše zakone i običaje, ovo zvuči potpuno nevjerojatno! I protuzakonito. Možda čak i protuustavno jer poništava osnovno ljudsko pravo na izbor. O tome da za ovako nešto nisam čula nigdje na svijetu (skužila sam da Hrvatistanci jednostavno obožavaju biti posebni) neću ni pričati.
Zato vas molim da mi objasnite - ko tu koga?!? Ili sam opet, kao vilenjakinja koja je pukim slučajem zaglavila u Hrvatistanu, opet nešto krivo shvatila?
|
05.02.2006., nedjelja
BLOG OSCARI
Danas sam saznala da je moj blog osvojio Oscara u dvije kategorije - Najbolji blog sa izmišljenim postivima i Najbolji blog :-) Lagala bih vam kad bi rekla da nisam ponosna. Lijepo je dobiti priznanje za svoj rad, a još je ljepše kad ga dobijete od onih za koje ustvari i stvarate - čitatelja. Hvala vam od srca :-)
Naravno, kao i sve dodjele nagrada u ovoj zemlji ni ova nije mogla proci bez onog poznatoga hrvatistanskog jala (na koji se polako i navikavam kao na nešto normalno) pa su se neki pobunili zbog neobjektivnosti glasača. Ne znam ko im je branio da i sami glasaju i tako promijene pobjednike. A onoj staroj - o ukusima se ne raspravlja - da ni ne pričam.
Ali neću se danas osvrtati na male duše - sretna sam i zadovoljna i sve vas volim :-)
|
04.02.2006., subota
KAD SE MALE RUKE SLOŽE...
Ružne se stvari događaju u svijetu, ružne se stvari događaju u Hrvatistanu, ružne se stvari događaju na blog.hr :-(
Već nekoliko dana vodim unutarnju borbu sama sa sobom - pisati o zlu koje je pogodilo hrvatistansku blogosferu ili ne. Pa sam se odlučila za ovu drugu opciju. Neću još dodatno mutiti vodu, neću dodavati ulja na vatru - samo ću vam ispričati jednu lijepu priču koja mi je ovih poslijednjih (crnih) dana vratila vjeru u ljude, posebno Hrvatistance.
Dakle, bio jednom jedan otac (nazovimo ga Petar), sirotinja neka iz malog sela pokraj Novske. Zlo koje se tom čovjeku dogodilo teško je i opisati - prvo je postao invalid rada pa sad živi od 1100 kuna mirovine, zatim mu je na porodu umrla voljena žena, a na kraju su mu "stručnjaci" iz Centra za socijalni rad oduzeli dugo željeno kćer (neka bude Tina) i smjestili je u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.
Objašnjenje za taj potez bi, da nije tragično, možda bilo i smiješno - di će se on tako siromašan i neuk brinuti o novorođenčetu. Ljubav i želja oca da se brine o svom djetetu izgleda da nisu dovoljne krutim birokratskim umovima koji su procijenili da će djetetu biti bolje u domu, sa desetcima jednako tako nesretne djece, uz oguglale i potplaćene tete koje svako jutro (bilo ljeto ili zima) u sedam sati hodajuću djecu "izbace" na dvorište a bebe u krevetićima na balkone. Da se čeliče - objasnile su mi kad sam ih pitala zašto to rade?!? (dvije sam godine stanovala u susjednoj kući i prozor moje spavaće sobe je gledao na dvorište doma, svako me je jutro budio plač i cika te dječice pa sam i ja često plakala skupa s njima u nomoćnome bijesu).
Onda je junak ove naše priče krenuo u borbu protiv birokracije (a svatko ko je imao posla sa hrvatistanskom birokracijom zna što to znači) i povratak svoje kćeri u njihov skromni dom. Borba je trajala dugih, predugih četrnaest mjeseci. Za cijelo je to vrijeme brižni otac odlazio u posjet svome djetetu u Zagreb da ga malena ne zaboravi. Ako je morao birati između ručka i karte za bus, izabrao bi ovo drugo. Borba mu nije bila uzaludna - napokon je svoju jedinicu doveo u 28 kvadrata trošne kućice i sad njih dvoje žive u sreći i ljubavi od 1100 kn mjesečno.
Ako se pitate di je tu lijepa priča koju sam vam na početku obećala, strpite se još malo. I ja sam se isto pitala pa sam nazvala Jutarnji list koji je priču prvi i objavio i zanimala se kako bih im mogla pomoći i postoji li neki račun di bi mogla uplatiti nešto novca za njih. Odgovor me jednostavno oduševio - javilo im se na tisuće Hrvatistanaca, iz zemlje ali i iseljeništva, svi sa istom željom - pomoći bližnjemu svome. Pa sam i ja od srca uplatila onoliko koliko sam mogla.
I baš čitam jutros Jutarnji (znam da bi se ovo možda moglo smatrati reklamom ali su ovaj put stvarno i zaslužili) i plačem. Od sreće ovaj put (kad me malo bolje upoznate naviknut će te se da ja plačem u svim prigodama, tužnim i sretnim, plačem kad naši sportaši pobjeđuju i kad gube, plačem kad svira himna, plačem na "Ne dirajte mi ravnicu" ali i na "Djevojku sa čardaš nogama" - da skratim, velika sam plačljivica). Dobri su ljudi skupili 160.000 kn na račun hrabroga oca i njegove kćeri, kućica im je tako zatrpana poklonima da se jedva mogu kretati. Kako je sve krenulo, uopće više ni ne sumnjam da će junak naše priče dobiti i ono što najviše priželjkuje - posao u skladu sa svojim invaliditetom - tako da sam može izdržavati sebe i dijete. Ovim im putem želim svu sreću i blagostanje.
Vi ste me Hrvatistanci opet iznenadili - pokazali ste mi koliko ste veliki kad najviše treba, kako vas ljudska nesreća neće ostaviti srca kamenoga, kako niste tvrdi i jalni (što bi ponekad neupućeni stranac poput mene mogao pomisliti na osnovu nekih vaših djela). Hvala vam na tome.
Ali zašto to ovdje pišem? U nadi da će malo ove dobrote i topline prijeći i na ovu nesretnu, razjedinjenu blogosferu i da ćemo se prestati međusobno napadati i blatiti.
Svi koji žele pomoći Tininom ocu mogu to učiniti na adresi:
Petar Brtan, Sigetac 13, 44 330 Novska
Ili na tekući račun: PBZ 3204991471
|
|
