< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
Dogodovštine vilenjakinje visokoga roda koju je more doplavilo u Hrvatistan

Što me pokreće
"Da bi pobijedilo zlo dovoljno je da dobri ljudi ne rade ništa"

"Biti čovjekom znači postajati čovjekom"

"Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate."

"Ako voliš nekoga, oslobodi ga... Ako ti se vrati, tvoj je zauvijek. Ako ti se ne vrati - nikad vam nije ni bilo suđeno."

Da se bolje razumijemo 
Ainuri - "sveti", moćni duhovi, prva rasa, stvorio ih je Iluvatar iz svoje misli, a oni su zajedno sa njim kroz Pjesmu Ainura stvorili svijet;
Aman - veliki zapadni kontinent, Neumiruće zemlje Valara i Eldara. Aman na quenysko-vilenjačkom znači "blagoslovljen";
Arda - visokovilenjačko ime za cijeli svijet onakav kakav ga je Iluvatar zamislio i Valari oblikovali, uključujući i Međuzemlje i Neumiruće zemlje;
Alqualonde- grad i pristanište Telera, vilenjaka, u Eldamaru, na obali Neumirućih zemalja;
Eldari- "narod zvijezda", ime koje je vilenjacima dao Vala Orome kad ih je otkrio nakon njihova buđenja na Cuiviénenu, naknadno su ovo ime preuzeli samo oni vilenjaci (Noldori, Teleri i Vanyari), Nkoji su se odazvali pozivu Valara i otputovali u Aman;
Iluvatar- vilenjačko ime za Erua, stvoritelja, od kojeg su nastali Ainuri;
Melkor- najmoćniji od svih Valara, želio je Ardu samo za sebe, stvorio je brojna mračna bića i počinio užasne strahote pokušavajući to ostvariti;
Noldori - najmoćniji od svih vilenjaka u Međuzemlju, iskovali Velike Dragulje poznatije kao Silmarilli, te Prstenove Moći - oko kojih su se vodili najsilniji ratovi;
Teleri- posljednje od tri velika plemena Eldara koji su krenuli na Veliko putovanje u Aman gdje su stigli posljednji. Nastanjuju Alqualonde;
Valari - ime koje je dobilo 14 Velikih Duhova koji su preuzeli tjelesni oblik i "spustili" se na Ardu da bi uveli reda u svijet i borili se protiv Melkora;
Vanyari- prvi vilenjaci koji su krenuli na Veliko putovanje, smatraju se najvišim rodom među vilenjacima, nikad se nisu vratili u Međuzemlje;

Neka se čuje vaš glas
Što vam je bolje?
LOTR knjige
LOTR filmovi
  
Free polls from Pollhost.com

 Kronologija mog boravka u Hrvatistanu

 Linkovi

Dobrodošli dragi gosti

 28.01.2006., subota

UOPĆE NIJE BITNO ŠTO NAM JE CRKLA KRAVA - BITNO JE DA CRKLA I SUSJEDOVA

Vi Hrvatistanci ste stvarno čudan narod. Taman kad pomislim da sam vas napokon shvatila - vi me uspijete ponovno iznenaditi. Iako sam si utvarala (da citiram onog vašeg poznatog nogometnog izbornika - baš me zanima bi li pristao trenirati moje Lorienske leptiriće - da samo vidite kakve sam im prekrasne svilene dresiće sašila - nema ničeg ljepšeg od vilenjačkih nožica u svilenim bermudicama) da se sad već skroz dobro snalazim u vašim običajima i društvenim normama - stvarnost me ponovno demantirala.
Kako vam kod nas, u ubavom Lothlorienu, vladaju neke posve druge vrijednosti (ako vam susjedu npr. pukne talan podrazumijeva se da ćete mu pomoći ponovno ga izgraditi jer vilenjak vilenjaku nije varg) bila sam potpuno nepripremljena za ovo što se kod vas događa.
Uglavnom, da sad ne ponavljam sve mučne detalje jer mi je stvarno zlo od njih, ne samo da su isti oni kojima sam pomogla samo iz razloga što sam im bila u prilici pomoći prvu priliku iskoristili da mi zabiju nož u leđa, već su tvrdili (valjda da umire vlastitu nečistu savjest) da sam to napravila iz vlastite koristi (iako mi nisu mogli objasniti koja bi to korist bila).
A kako sam imala poprilično veliku vjeru u ljude (posve netipično za jednu vilenjakinju visokoga roda) ponovila sam isti grešku više puta - rezultati su bili gotovo identični. Pa sam iz toga izvukla neke zaključke (mislim da ih vi zovete narodne poslovice):
- Hrvatistanac je Hrvatistancu vuk;
- Pomozi Hrvatistancu (sirotu) na vlastitu sramotu;
- Ne vjeruj Hrvatistancu ni kad darove nosi;
- Ko tebe kruhom ti njega kamenom (ili je to možda išlo obrnuto?) i (meni osobno najdraža)
- Nije bitno što nam je crkla krava - bitno je da je crkla i susjedu.

Malo me to čudi u zemlji u kojoj 96% stanovništva tvrdi da je pročitalo neku debelu knjižurinu u kojoj piše - Ljubi bližnjeg svoga.

P.S. Ako sam što krivo shvatila oprostite mi - nisam ja odavdje, mene je samo more doplavilo u Hrvatistan.

- 00:33 - Pedo mellon a minno (37) - Isprintaj - #

 24.01.2006., utorak

POTRES I PIROVA POBJEDA

Sinoć je dakle bio potres u Zagrebu, lagani potresić zapravo - a upravo je fantastično koliko smo se svi prepali.

Baš sam pisala komentar na Blogs wide shut, kad li je zatreslo tako da je taj moj komentar ispao malo kretenski - tipa "ko im je kriv, same su otišle a upravo trese u Zagrebu" :blush:
Ja nisam vrištala "HOĆU ŽIVJETI" već sam ostala sjediti pred monitorom (valjda zato što su mi se koljena previše tresla da bi hodala) i razmišljala koliko ima smisla u neboderu se sakriti ispod štoka :-)

Inače, moj je jučerašnji prosvjed urodio plodom - Darius je odlučio iz onih PRAVILA KORIŠTENJA maknuti IZMIŠLJENE PRIČE. Istina bog - još se uvijek te izmišljene priče ne smiju prijavljivati za naslovnicu jer nisu od općenarodne koristi ali mi se barem ne diže kosa na glavi svaki put kad pogledam taj pop-up (a obzirom da očito imam mazohističkih sklonosti gledala sam svako malo).

Još da maknu ona crvena slova i riječ ZABRANJUJE SE.
Čim vidim crvenu boju meni se zacrni pred očima a zabrane u meni izazivaju neodoljivu potrebu da radim upravo to što mi je zabranjeno.

- 10:17 - Pedo mellon a minno (16) - Isprintaj - #

 23.01.2006., ponedjeljak

RIJEČ, DVIJE O DISKRIMINACIJI I OSTALIM "LAKŠIM" TEMAMA

Dragi moji, krenuh ja vama večeras napisati ispriku što sam potrošila zalihu napisanih pričica kojima sam vas (nadam se) uveseljavala zadnjih 15-tak dana i zamoliti vas za razumijevanje i strpljenje dok ne ulovim vremena nastaviti pisanje.

I tako otvorim ja blog editor i taman da ću post nasloviti ISPRIKA kadli mi u oči (dobro u jedno oko jer mi drugo prekrivaju vrlo moderne asimetrično ošišane šiške) upadne vrišteće crveni okvirić u kojem piše PRAVILA KORIŠTENJA. Otvorim ga i skoro padnem na dupe. Piše doslovno ovo (citiram bez prethodnog pitanja za dozvolu - molim nekog odvjetnika među blogerima da mi se javi u slučaju da me tuže):

Prijava teksta uredništvu
Odabirom ove opcije vaš tekst će biti prijavljen redakciji Blog.hr-a. Uredništvo će potom pogledati o kakvoj se informaciji radi, a ovisno o zanimljivosti tekst može biti objavljen na naslovnici Blog.hr i Monitor.hr ako se može iskoristiti kao vijest.
Ako se vaš tekst objavi, u jednom danu bit će na raspolaganju više od 230.000 čitatelja, čime vaš glas znatno dobiva na težini.
Važna napomena:
- smiju se prijavljivati samo informativni tekstovi: osvrti, ekskluzivne priče, izvješća s raznih događaja, recenzije, kolumne, putopisi i sve informacije koje mogu biti od koristi širokim masama
- ne smiju se prijavljivati tekstovi koji nisu informativnog karaktera: vicevi, pjesme, izmišljene priče, poštapalice i slično
Ovu mogućnost koristite ako želite da vašu informaciju čuje veliki broj ljudi jer vi ste potencijalni "novinar".
Svaki korisnik se obvezuje da neće prijavljivati tekstove u kojima namjerno i svjesno iznosi neistinite informacije te koje nisu informativnog karaktera. U protivnom će se korisniku do daljnjega onemogućiti ova opcija.


Pročitam jednom, dva put, triput... uvijek vidim isto - kako prethodno nisam konzumirala ludijeh gljiva biće da onda to i stvarno piše.

Prva reakcija - odo ja obrisati svoje blogove iz protesta. Brzo se zaustavila - ne želim da me trpaju u isti koš sa onim Američanima što su ovih dana pobrisali svoje - znači ta opcija otpada :-(

Reakcija br. dva - odo pisati protesno pismo uredništvu i pobuniti se protiv diskriminacije nas koji pišemo (majko moja formulacije) IZMIŠLJENE PRIČE. Napisah protesno pismo, potpisah se punim imenom i prezimenom te svojom uredničkom funkcijom vrlo sličnog medija (dakle profesionalnog novinara a ne novinara wana be) - malo mi je bolje ali još nisam posve zadovoljna :-(

Treća i zadnja reakcija mi je bilo pisanje ovoga posta - morala sam javno izraziti zgražanje nad najnovijim trendom u HR blogosferi - diskriminacijom blogera prema žanru u kojem pišu - još mi nije lakše ali se barem tješim da sam napravila sve što sam mogla :-)


- 08:51 - Pedo mellon a minno (24) - Isprintaj - #

 22.01.2006., nedjelja

Quest for Galadriel (dio sedamnaesti)

Galadriel je promatrala kako se svjetlo širi, rukama naslonjena na snažni vrat svoje kobile. Pod njom, svijet je prelazio iz tame u svjetlo dok se zora šuljala preko visova. Blijeda se maglica dizala iz male udoline u koju su jahale. Polako je počela osjećati prve znakove umora. Istel ju je neumorno nosila cijelo popodne i noć a prijeđene milje kao da uopće nisu ostavljale traga na srebrnom mearasu.

”Ovdje ćemo se odmoriti, konjiću moj”, obratila se konju, ”možda ti nisi umorna ali ja ne mogu dalje. Gle, dolina je prekrivena sočnom travom, a tamo na sjevernom rubu vidim i mali izvor. Tamo ću sjahati.” Istel zanjišti u znak razumijevanja i odnese ju ravno do potoka. Galadriel sjaše s konja i požuri isplahnuti putnu prašinu s lica. Ledena ju je voda osvježila ali joj nije uklonila nemir koji se polako ali sigurno uvlačio u nju. Polako sjedne na obližnji kamen. Iz naprtnjače izvadi paketić lembasa, odlomi mali komadić i stane ga jesti. Za to je vrijeme njena kobila zadovoljno pasla travu. Galadriel uzme dvije čuturice koje je prethodnog dana zarobila od divljih ljudi, isprazni ustajalu vodu iz njih pa ih napuni čistom, ledenem izvorskom vodom.

Sve je to radila potpuno mehanički – misli su joj bile miljama daleko. Zabrinuto se osvrnula oko sebe. Svijet se mijenjao – osjećala je to u vodi, osjećala je to u zemlji, namirisala je to u zraku. Mnoge će stvari biti izgubljene. Neće ostati nikoga da ih pamti. Sjedila je tako satima potpuno nesvjesna vremena i prostora oko sebe. Iz crnih misli prene ju njištanje. Istel je stajala iza nje i gledala ju toplim tamnim očima. Kobila kao da je razumjela koje su brige mučile Galadriel pa ju je došla obodriti. ”Imaš ti pravo prijateljice draga”, obrati joj se Galadriel nježnim glasom, ”ne vrijedi nam sada očajavati. Ono što se mora dogoditi – dogodit će se. Ja to ne mogu spriječiti. Tama dolazi – to je nažalost neizbježno. Ali ja ću čekati ishod ovoga rata i kad Dobro na kraju pobijedi, a pobijedit će u to uopće nema sumnje – moj će zadatak biti iscjeljiteljski i obnoviteljski – ME će trebati moju pomoć. Zato sad moram odmaći što dalje od Neprijateljeve utvrde i pobrinuti se da mu nikada više ne dopadnem šapa”, odlučila je.

Puna nove nade i hrabrosti Galadriel skoči na noge. Pokupi svoje stvari, zajaši Istel i uzvikne: “Noro lim, Istel, noro lim! Ortheritham hain! (Juri Istel, juri! Pobjeda je naša!)” Ždrjebici nije dva puta trebalo ponavljati naredbu - pojuri poput vjetra. Prešle su milje i milje prije nego li je Galdriel ponovno zaustavila mearasa na vrhu jednog brijega. Sunce je bilo nisko na zapadu i mrak se polako počeo spuštati oko njih. Ali nije noć bila ono što ju je zabrinjavalo – oštre oči njezina konja sasvim su se dobro snalazile i u mraku. Nešto joj drugo privuče pažnju – s juga su se prema njima valjali crni, tmasti oblaci. Gusta se bijela magla povijala po udolinama. Galadriel osjeti kako joj jeza prolazi cijelim tijelom.

”“So it begins”, zabrinuto prošapta Galadriel silazeći s konja.

- 13:29 - Pedo mellon a minno (13) - Isprintaj - #

 21.01.2006., subota

Quest for Galadriel (dio šesnaesti)

Galadriel je šapćući umirujuće riječi na vilenjačkom jeziku oprezno koračala prema kobili – nije ju željela prestrašiti i otjerati. Usput je navukla haljinu koju je trčeći prema jezercetu prebacila preko grma. Srebrna je kobila podigla glavu i pogledala ju tamnim, pametnim očima. Zanjišti u znak pozdrava.

”Creoso, mellonamin. Im Galadriel (Pozdrav, prijatelju. Ja sam Galadriel)”, obrati se Gospodarica Lothloriena životinji pružajući ruku da je pogladi po srebrnoj grivi. Kobila nervozno zanjišti pomičući se korak unazad. ”Sedho (miruj), ne plaši se, neću ti učiniti ništa nažao - ja ti nisam neprijatelj”, govorila je tihim glasom. Kao da ju je razumjela kobila joj se približi. Galadriel je objema rukama obuhvati oko vrata, nasloni svoju glavu na njenu i stane joj tiho govoriti. Dugo su tako nepomično stajale, tek se povremeno moglo čuti tiho njištanje. Kad su završile - Galadriel je znala da je dobila vjernu prijateljicu koja će ju nositi bez obzira na opasnost. Jer kobila je bila jedna od Mearasa, ponosne i mudre, lakonoge i dugovječne rase konja. Legende kažu da ih je iz Valinora u ME donio sam Orome. Ovi su konji razumjeli ljudski govor a jahati su ih mogli samo oni kojima su sami dopustili da ih jašu.

”Mora da ju je sam Eru stavio na moj put – nije se mogla pojaviti u boljem trenu”, zadovoljno je razmišljala. Saplevši prste u kobilinu grivu elegantnim se skokom našla na njenim leđima. Mearas nikad ne bi dozvolio da ga osedlaju ali to joj neće predstavljati nikakav problem – vilenjaci ionako jašu bez sedla. Nježno ju je podbola nogama i kobila pojuri. Jurile su udolinom nekoliko krugova prije nego što su se zaustavile uz samo jezero. ”Zvat ću je Istel (silver light na Quenyi) – to joj ime odgovara”, odlučila je.

Otišla je do ruba jezera i sjela na kamen. Kobila ju je slijedila. Čistoj i osvježenoj, zadovoljnoj zbog činjenice da više neće morati pješačiti – Galadriel se probudio apetit. Izvadila je ostatke pečenoga zeca iz naprtnjače i stala ga žvakati. Nažalost meso nije bilo ni upola sočno kao jutros ali se još uvijek dalo jesti. Istel je pasla u mirno blizini. Prelazeći pogledom po udolini, jezercetu i vitkim jelama – Galadriel pomisli kako bi na ovom mjestu mogla ostati duže. Bile su to, nažalost, puste želje – jer je bilo pitanje trenutka kad će Onaj-kojeg-više-nikad-ne-bi-željela-sresti otkriti da je pobjegla i pokrenuti potragu za njom. ”A do tog trenutka bolje mi je odmaknuti što dalje od Utumna”, razmišljala je, ”srećom sad imam Istel da mi pomogne u tom”.

Pogledala je u nebo – sunce se polako počelo spuštati prema zapadu – bilo je vrijeme za pokret. ”Do mraka imam još 3-4 sata. Nebo je vedro što znači da će mi noćas mjesec i zvijezde osvjetliti put. Ako se Istel s tim bude slagala prije slijedećeg odmora mogle bi jahati 6-7 sati”, planirala je Galadriel. I taman u trenutku kad je htjela ustati u glavi začuje poznati glas.

”Galadriel, draga moja punice, zahvaljujem Euru što sam te našao živu i zdravu i još k tome slobodnu”, govorio je njen zet Elrond. ”Od trenutka kad smo primili strašne vijesti o tvojoj otmici pokušavam stupiti u kontakt s tobom. Do sada nisam imao uspjeha. Kako si mu pobjegla”, upitao je zbunjeno.
”Spustila sam se užetom sa tridesetog kata Utumna”, odvratila mu je. ”Ali ispričat ću ti sve kad se vidimo. Reci, jesi se čuo s Celebornom. Ja ne mogu do njega.”
”Znam samo da traži Imrahila po Maglenom gorju. Ni ja ne mogu do njega – zatvorio je sve prilaze k sebi”, žalio se. ”Ali zato imam drugih dobrih vijesti za tebe - Feanor svoju grupu vodi u Imladris – za dva bi dana trebali biti ovdje. Pružit ću im okrepu i savjete a možda i koji od mojih ljudi odluči nastaviti put s njima. Poslao sam sinove pred njih jer se okolicom vrzmaju čete uruka pa ne bi valjalo da ih pred mojim vratima zarobe”
”Odlično – bar će jedna skupina makar na kratko biti sigurna”, ova ju je vijest razveselila. ”Reci im da sam pobjegla i da pokušavam preko Angmara i Carn Duma zaobići Utumno sa sjeverne strane i Maglenim se gorjem spustiti do Rivendella. Nek se požure i krenu mi u susret – sama neću daleko dospjeti – pomoć bi mi dobro došla. A sad bi bilo bolje da završimo – ne bi bilo dobro da privučemo Morgothovu pažnju. Pozdravi djecu”, završila je razgovor Galadriel.

Završivši donekle ohrabrujući razgovor sa zetom, Galadriel skoči na noge lagane. Pokupi svoje stvari, opaše mač i ogrne pelerinu te zviždukom dozove Istel. Srebrna se ždrebica stvori kraj nje i ona ju zajaše. Istel nije čekala zapovijed – lakonoga kobila pojuri brzinom vjetra prema sjeveroistoku – točno u smjeru koji je Galadriel izabrala. Srebrna konjska griva i zlatno-srebrna kosa jahačice spojile su se u jedno vijoreći na vjetru. Milje i milje su ostajale ispod konjskih kopita.


- 18:51 - Pedo mellon a minno (11) - Isprintaj - #

 20.01.2006., petak

Quest for Galadriel (dio petnaesti)

Galadriel rukom odmakne neposlušni pramen zlatne kose koji joj je padao na čelo. Zastane i pogleda oko sebe. Potpuno je izgubila pojam o vremenu – jedino joj je oštro sunce što se sjajilo visoko na vedrom nebu govorilo da je tek minulo podne. Hodala je i hodala satima - travnatu udolinu zamijenio je krš, jedna je stijena prestizala drugu, svaka slijedeća bila je viša od prethodne. Uspon je postajao sve naporniji čak i za lakonogu Gospodaricu Lothloriena. Znala je da će uskoro morati predahnuti – pitanje je samo bilo gdje. ”Kad bi barem mogla pronaći kakvo skrovito mjesto da otpočinem na trenutak i napunim prazan želudac”, pomislila je. Čak ni moćna vilenjakinja visokoga roda poput nje koja još pamti svjetlo Valinora nije mogla živjeti od zraka. Mjesto na kojem se trenutno nalazila nije bilo pogodno za odmor – hodala je uskom, strmom stazicom okruženom ostrim stijenama. ”Na vrhu bi trebala biti za najviše pola sata”, procijenila je od oka, ”gore ću imati bolji pregled, možda ugledam neko zgodno mjesto”.

Nastavila je mukotrpni uspon. Zadubljena u vlastite, ne baš vedre misli u tren se oka našla na vrhu. Ono što je ugledala skoro ju je srušilo na njenu, plemenitu, noldorsku pozadinu. Brijeg se spuštao u dolinu, zelenu, travnatu dolinu usred koje se nalazio pravi pravcati lug visokih i vitkih jela. Iz samog središta luga dizao se slab bjeličasti, gotovo nevidljivi dim. Galadriel su ukoči – iako nije osjećala nikakvu prijetnju – oprez u ovim opasnim predjelima nikad nije bio na odmet. Odlučila se oprezno spustiti u dolinu i otkriti izvor tog dima. Silazeći, nije mogla ne primjetiti ostatke poveće kamene građevine istočno od luga. Pretpostavila je da je u pitanju bila kakva ladanjska kuća koju je neki davni numenorski vladar Sjevera, u nekim sretnijim vremenima, izgradio.

Kad se spustila u samu dolinu i zašla u lug – pred očima joj je izronio prizor koji je zaustavljao dah. Galadriel nije mogla vjerovati - sred jela nalazilo se malo jezerce vruće vode iz kojeg se pušilo. U tren je zaboravila na umor i glad, strah i oprez, zaboravila je na užase zatočeništva. Potrčala je kroz šumu prema vodi, na trenutak vjerujući da se opet nalazi u voljenom Lorienu. Usput je sa sebe zbacila pelerinu i haljinu i uz glasan “BUĆ” uskočila u jezero. Vruća joj je voda pekla kožu ali se brzo navikla. Osjećala je kako joj se život vraća u promrzle kosti i kako joj krv brže kola tijelom. Nakon višednevnog zatočeništava u kojem je skoro zaboravila značenje riječi higijena – topla kupka bila je kao dar samoga Erua. Počela je rasplitati svoju dugu kosu iz pletenice – udubljena u taj posao Galadriel zapjeva:

”I sang of leaves, of leaves of gold, and leaves of gold there grew:
Of wind I sang, a wind there came and in the branches blew.
Beyond the Sun, beyond the Moon, the foam was on the Sea,
And by the strand of Ilmarin there grew a golden Tree.
Beneath the stars of Ever-eve in Eldamar it shone,
In Eldamar beside the walls of Elven Tirion.
There long the golden leaves have grown upon the branching years,
While here beyond the Sundering Seas now fall the Elven-tears.
O Lórien! The Winter comes, the bare and leafless Day;
The leaves are falling in the stream, the River flows away.
O Lórien! Too long I have dwelt upon this Hither Shore
And in a fading crown have twined the golden elanor.
But if of ships I now should sing, what ship would come to me,
What ship would bear me ever back across so wide a Sea?

Ai! laurië lantar lassi súrinen,
Yéni únótimë ve rámar aldaron!
Yéni ve lintë yuldar avánier
mi oromardi lisse-miruvóreva
Andúnë pella, Vardo tellumar
nu luini yassen tintilar i eleni
ómaryo airetári-lírinen.

Sí man i yulma nin enquantuva?

An sí Tintallë Varda Oiolossëo
ve fanyar máryat Elentári ortanë
ar ilyë tier undulávë lumbulë;
ar sindanóriello caita mornië
i falmalinnar imbë met, ar hísië
untúpa Calaciryo míri oialë.
Sí vanwa ná, Rómello vanwa, Valimar!

Namárië! Nai hiruvalyë Valimar.
Nail elyë hiryva. Namárië!

Ah! like gold fall the leaves in the wind,
long years numberless as the wings of trees!
The long years have passed like swift draughts
of the sweet mead in lofty halls beyond the West,
beneath the blue vaults of Varda wherein the stars
tremble in the song of her voice, holy and queenly.
Who now shall refill the cup for me?
For now the Kindler, Varda, the Queen of the Stars,
from Mount Everwhite has uplifted her hands like clouds,
and all paths are drowned deep in shadow;
and out of a grey country darkness lies
on the foaming waves between us, and mist
covers the jewels of Calacirya for ever.
Now lost, lost to those from the East is Valimar!
Farewell! Maybe thou shalt find Valimar.
Maybe even thou shalt find it. Farewell!”

Glasno njištanje prekine ju u pjevanju i Galadriel pogleda u smjeru iz kojeg je dolazio zvuk. Još jednom ostane bez daha. ”Čudima današnjeg dana izgleda nema kraja”, pomislila je izlazeći iz jezera. Pokraj jezera mirno je pasla ždrebica, visoka i vitka, dlake sjajne i srebrne. Bilo je očito da je jedna od mearasa.


- 19:14 - Pedo mellon a minno (11) - Isprintaj - #

 19.01.2006., četvrtak

Quest for Galadriel (dio četrnaesti)

Galadriel otvori oči. Jutro je napokon svanulo. Protegnula se onoliko koliko joj je skučeni prostor udubine u koju se bila sklonila dopuštao. Boljela ju je svaka koščica. Gospodarica Lothloriena nije baš običavala spavati po kamenim udubinama – talani visoko na mallornima puno su joj bili draži. Ipak umor koji je osjećala nije bio uzrokovan više nego neudobnim prenoćištem – nešto drugo ju je mučilo. Jeza od ovog užasnog mjesta nije ju ni u snu napustila. Cijelu su je noć mučile more – nejasne slike divljih ljudi, obrisi jurećih četa oraka u noći i sjenka. Sjenka onoga što je jednom davno bio čovjek provlačila joj se kroz snove, siktala i zavijala ne dopuštajući joj da se odmori. Jer put koji je izabrala za svoj bijeg vodio je preko onog što je nekad bilo zlo kraljevstvo Angmarsko. Znala je kakvi će je problemi pratiti na putu – ovo je, nažalost, bio tek početak.

Glasna, gruba dernjava koja je više zvučala kao roktanje divljih svinja nego kao ljudski govor prekine ju u razmišljanju. Galadriel na trenutak prestane disati. Nije se usudila ni pomaknuti da ju šuštanje njenog ogrtača ne bi odalo. Pozorno je slušala. Uspjela je razaznati dva glasa. Jezik kojim su govorili nije poznavala, iako su neke riječi zvučale poput iskrivljenog Westrona, zajedničkog jezika kojim su se ljudi ME-a služili. I vilenjaci visokoga roda, poput nje same, služili su se Westrnom kad god su bili prisiljeni komunicirati s ljudima. Ova dvojica, kao da su razgovarala primitivnom verzijom tog jezika. Uz malo truda uspjela je razabrati smisao onoga što su govorili. Obzirom da su se ova dvojica toliko derail da bi ona mogla plesati u klompama n drvenom podu a da ju oni ne čuju, Galadriel se ohrabri pomaknuti malo naprijed i probati vidjeti o kojoj se rasi radi. Prizor koji je ugledala i nije bio neki. Nasred udoline sjedila su dva odrpana, prljava i u bradu zarasla divljaka. Koliko je uspjela vidjeti osim dva ružna, zahrđala mača koja su im visila o boku i nisu imali drugoga oružja. Ispred njih je pucketala vatrica, a na ražnju iznad nje okretao se zec. Pravi, debeli, šumski zec.

”Shungune nabaci der još drvalja u vatru. Ovaj se zecof neće sam ispeći”, galamio je režečim glasom viši divljak. Manji i očito mlađi divljak gunđajući sebi u bradu podigne se i krene baš prema mjestu na kojem se ona nalazila. Došavši na korak od grma koji ju je skrivao sagnuo se do poda i počeo skupljati suharke. Galadriel u tom trenu sine ideja. Dohvati kamen s poda i svom snagom opali po glavi Shunguna. Ovaj se bez glasa sruši na pod. Trava je ublažila zvuk njegovog pada. Uhvativši ga za ruke, Galadriel ga brzo i spretno povuče iza grma. Njegov sudrug, zaokupljen okretanjem ražnja, nije ništa primjetio. S gađenjem je uzela Shungunov mač u ruku te ga stala proučavati. ”Kad ga malo očistim i naoštrim o kamen neće ni biti tako loš”, zadovoljno je zaključila. Sad je bila naoružana. Odlučila je da neće čekati da preostali divljak shvati da mu se prijatelj ne vraća. Tiho, najtiše, kako to samo jedna vilenjakinja može Galadriel se spretno provuče iza grma i nečujno potrči prema neprijatelju koji joj je bio okrenut leđima. Zamahnula je mačem i svom snagom ga drškom udari po glavi. Srušio se kao klada – jadnik nije ni znao što ga je snašlo. Graciozno poput srne, Galadriel ga preskoči i upotrebljavajući njegov vlastiti pojas brzo mu sveže ruke i noge. Otrčavši do grma ponovi to isto is a Shungunom. Ovog je zadnjeg, vukući ga za noge, dovukla do sredine udoline i položila pokraj starijeg divljaka. Sad je bilo vrijeme za buđenje.

Sjela je na kamen nasuprot ove dvojice i zagledala se prvo u jednog pa drugog. Radila je to, gledajući ih naizmjenično, nekih 20-tak minuta. Njih su se dvojica trzali, savijali, skvićali i režali pokušavajući se osloboditi njenog pogleda. Ali nisu imali nikakve šanse. Kad je saznala sve što ju je zanimalo i dobro im utjerala strah u kosti Galadriel ih odveže. Istog sekunda njih su dvojica dala petama vjetra bježeći na jug. Nisu se osvrtali. Galadriel se osmjehne – trčat će njih dvojica još satima prije nego što se usude zaustaviti. A i tada im ni na kraj pameti neće biti vraćati se ili ikome pričati o njoj – ono što im je obećala da će im se dogoditi ako to ipak naprave nije za prepričavanje.

Srećom po nju, njih su dvojica loveći zalutali ovako daleko na sjever – u blizini nije bilo veće grupe njihovih zemljaka kao što se plašila. Ustvari, koliko su njih dvojica znali (a navodno su, tražeći pravi put, danima tumarali planinom) miljama ukokolo nije bilo živoga stvora. Boljim se vijestima nije ni mogla nadati.

Opuštena, koliko je to mogla biti u ovoj situaciji, Galadriel dohvati zeca koji je taman bio reš pečen i stane ga jesti. ”Šteta bi bilo da ovako dobro meso propadne”, pomislila je, ”lembas će mi se ionako putem najvjerojatnije zgaditi”. Pojela je koliko je mogla, popila gutljaj začuđujuće svježe vode iz čuturice koju su divlji ljudi ostavili bježeći glavom bez obzira, ostatak mesa zamotala u listove koje je nabrala u grmlju i spremila ih u naprtnjaču. Opasala je pojas s mačem, zaogrnula se pelerinom i krenula na sjever. Ovako sita i poprilično ohrabrena vijestima do mraka je planirala prevaliti dobar komad puta i odmaći što dalje od Utumna.


- 19:53 - Pedo mellon a minno (7) - Isprintaj - #

 18.01.2006., srijeda

Quest for Galadriel (dio trinaesti)

Galadriel nije imala pojma koliko je sati prošlo otkad je pobjegla iz Utumna. Hodala je najbrže što joj je krajolik dozvoljavao - Magleno gorje ovdje na sjeveru bilo je vrlo negostoljubivo - sive, gole i strme stijene svuda oko nje. Što je dalje odmicala to joj se ideja o bijegu iz Utumna činila manje pametnom.

”Što je meni ovo trebalo”, pomislila je brišući znoj sa čela, ”a mogla sam sad lijepo biti na toplom u onoj kuli i uživati u finoj hrani. Pa što ako mi je tu i tamo dolazio onaj umišljenko gnjavit me lovačkim pričama o njegovim navodnim uspjesima – toliko sam mogla podnijeti. Ionako sam znala da izmišlja. Ali ne – morala sam ja njemu pokazati ko je Galadriel – najveća, najpametnija i najmoćnija od svih Eldara – a ko je vidio da netko takav sjedi prekriženih ruku i čeka da ga drugi spase. I zato sad “uživam” u ovom prekrasnom izletu”, droncala je sama sebi u bradu dok je savladavala još jedan strmi uspon.

Zadrhtala je od hladnoće. Noć se polako bližila a jesenske večeri, ovako daleko na sjeveru, znale su biti vrlo hladne. Pogledala je u nebo - bilo je oblačno. To ju oneraspoloži. ”Noćas neću moći još daleko – nigdje niti jedne zvijezde da mi osvijetli put”, zaključila je. Iako je planirala hodati dok ne padne s nogu znala je da noćas neće moći dalje. Još joj je samo trebalo da se u potpunom mraku vrati do Utumnog. ”Imam najviše sat vremena da pronađem neko skrovito mjesto na kojem ću malo odmoriti i pričekati jutro”.

Osvrnula se oko sebe procjenjujući okolinu. Nalazila se na širokom i plosnatom vrhu brijega – tu očito ne može ostati. Ispod njenih nogu ležao je puteljak koji je vodio u udolinu koja je zavijala prema sjeveru sve do prolaza između dvije strmine. Po rubovima udoline raslo je nisko raslinje. Pažljivo je proučavala okolno stijenje. Iza jednog povećeg grma dio stijene joj se učini neobično taman – toliko taman da bi u pitanju mogao biti procijep ili ulaz u neku špilju. Obzirom da i nije imala drugog izbora krenula je niz stazu. Što je duže hodala mrak je oko nje bivao to veći. Noć je gotovo posve pala kad je nepokon stigla do onog što je na kraju ispala plitka udubina u stijeni. S tri ju je strane okruživala živa stijena dok je uski ulaz kroz koji se jedva provukla zaklanjalo raslinje. ”Ovo je bolje nego što sam se usudila nadati”, pomislila je gotovo radosno. Skinula je naprtnjaču s leđa i sjela na tlo. Izvadila je jedan smotuljak lembasa, odlomila maleni komadić i stala ga žvakati. Vatru nije smjela paliti da ne bi privukla neželjene poglede. ”Sva sreća da imam ovako ukusnu i izdašnu hranu sa sobom – barem neću skapati od gladi u ovoj prokletoj zemlji Angmarskoj”, prošlo joj je kroz misli. Ali, avaj. Sama pomisao na to ime utjera joj jezu u kosti. Promrzla i sama, okružena zlokobnom tamom, Galadriel tiho zapjeva:

A Bereth thar Ennui Aeair!
Calad ammen i reniar
Mi 'aladhremmin ennorath.
A Elbereth Gilthoniel
I chin a thűl lín míriel...

( Queen beyond the Western Seas!
O light to us that wander
Amid the tree-woven lands of Middle-earth.
O Elbereth Star-kindler
Your eyes and breath [are] like shining jewels... )

To ju malo ohrabri i Galadriel, stavivši naprtnjaču pod glavu, omotavši se ogrtačem do nosa – utone u nemiran san.


- 20:37 - Pedo mellon a minno (13) - Isprintaj - #

 17.01.2006., utorak

Quest for Galadriel (dio dvanaesti)

Galadriel je sjedila u svom naslonjaču u kuli u Utumnom potpuno spremna na susret s onim kojeg najrađe nikad više ne bi vidjela. Ali susret je izgledao neizbježan. Bat teških koraka bivao je sve bliži. Duboko je udahnula očekujući škripavo otvaranje vrata i Neprijateljev ulazak, međutm, na njeno veliko čuđenje, to se nije dogodilo - Morgorh je produžio dalje. Zvuk željeznih čizama polako se udaljavao dok nije potpuno zamro. ”Što je sad ovo”, čudila se Gospodarica Lothloriena, ”kakav je podli plan sada smislio?” Ostala je sjediti još neko vrijeme – ništa se nije dogodilo. Morgoth se nije vraćao. Odjednom je primjetila da uopće više ne osjeća zli Morgothov stisak – glava joj je bila potpuno bistra. Glavobolja koju je konstantno osjećala nestala je. Galadriel usmjeri misli na Neprijatelja i obraduje se. Morgoth duhom uopće nije bio u Utumnom – misli su ga odnijele stotinama milja na jug. Bio je usred nekakve bitke.

”Ovo je trenutak koji sam od prvog dana čekala”, uzbuđeno je pomislila. Mozak joj je radio brzinom svjetlosti. Bila je svjesna činjenice da nema previše vremena – Morgoth se mogao vratiti bilo kada. Nije smjela gubiti ni trenutka. Brzo je počela provoditi plan koji je smislila u dugim, besanim noćima koje je ovdje provela.

Brzo je odvezala pojas koji joj je više puta bio obavijen oko struka. Tek tada je postalo očito da to nije bio običan pojas – bilo je to tanko i dugačko čarobno vilenjačko uže koje je sama davno prije isplela. Kad god je kretala na put koristila ga je umjesto pojasa. Vremena su bila opasna i moglo joj je dobro doći. Sad će joj dobro doći.

Skinula je jednu zavjesu s prozora i raširila ju na krevetu. Sa stola je uzela pladanj sa lembasom i istresla ga je u zavjesu koju je spretno zamotala i svezala pretvorivši ju u neku vrstu naprtnjače. Prebacila ju je preko leđa. ”Ovo bi mi, ako budem štedljiva, trebalo biti dosta za otprilike mjesec dana”, zaključila je.

Svoju dugu, zlatno-srebrnu kosu svezala je u pletenicu koju je zatim obavila oko glave. ”Samo bi mi trebalo da njen sjaj privuče neprijateljeve poglede”. Ogrnula je vilenjački ogrtač i navukla kapuljaču preko glave. Još se ni dan-danas nije mogla načuditi tome da su joj ga nakon zarobljavanja ostavili. Očito je da nisu pojma imali o kameleonskim svojstvima lorienskih ogrtača.

Teškom mukom je dogurala veliki željezni krevet do prozora. Jedan kraj užeta vezala je za nogu kreveta a drugi je bacila kroz prozor. Sad je sve bilo spremno. Bacila je, kako se nadala, poslijedni pogled po sobi i prebacila nogu preko prozora. Objema se rukama uhvatila za uže i počela se spuštati. To joj nije bilo strano jer se tako običavala spuštati sa svog talana kad je htjela neopaženo negdje otići. Da je netko gledao prema kuli ne bi primjetio ništa – lorienski se ogrtač pobrinuo za to. Spuštala se i spuštala – činilo joj se da to traje satima. Nije se plašila da joj neće dostajati užeta – vilenjačka su užad dugačka baš onoliko koliko je potrebno. Napokon je pod nogama osjetila čvrsto tlo. Lagano je cimnula uže i ono se bešumno složilo pokraj njenih nogu. Podigla ga je i ubacila u improviziranu naprtnjaču. Prvi dio plana uspješno je izvršila.

Galadriel se osvrnu oko sebe pokušavajući procijeniti situaciju. Miljama ispred Utumna prema jugu prositrala se široka, gola ravnica – nigdje drveta ni travke iza kojih bi se vilenjak mogao sakriti. Na tom joj putu ni ogrtač ne bi pomogao. Na istok nije mogla – pola milje istocno od mjesta na kojem se nalazila bio je glavni ulaz u Utumno pred kojim je sve vrvilo neprijateljima – šanse da se provuče pokraj njih bile su ravne nuli. Jedina joj je šansa za bijeg bio zapad – zapadna strana Utumna naslanjala se na stijenje divljeg i surovog Maglenog gorja. Tim putem mora krenuti – tamo ju nitko neće očekivati. Odluka je pala.

Galadriel se još jednom osvrnu oko sebe – nigdje ni žive duše. Navukla je kapuljaču nisko na lice i počela trčati uz same zidine Utumna. Trčala je koliko su je noge nosile i nije se osvrtala.

**********

Nakon višesatnog trčanja napokon je došla do kraja Utumna. Pred njom su se prostirale oštre i gole stijene negostoljubivog Maglenog gorja. Iako su joj noge otpadale a tabani bridjeli znala je da ne smije stati. Dopustila si je luksuz gubljenja nekoliko dragocijenih sekundi i pogledala iza sebe. Nitko ju nije slijedio. Počela se penjati. Odmor će si dozvoliti tek kad zađe duboko među stijene i pronađe dovoljno skrovito mjesto. Galadriel po prvi puta pomisli da njen suludi pothvat ima nekog izgleda za uspjeh.

- 17:41 - Pedo mellon a minno (11) - Isprintaj - #

 16.01.2006., ponedjeljak

Quest for Galadriel (dio jedanaesti)

Galadriel je sjedila u naslonjaču i zabrinuto gledala kroz prozor u daljinu. Mislima je pretraživala bespuća ME-a u nadi da će negdje ugledati svog muža. Prošlo je već 3 dana od kad se Celeborn odvojio od svoje grupe i tri dana od kada nije imala nikakav kontakt s njim. Osjećala je, u dubini duše, da je živ i slobodan, ali to joj više nije bilo dovoljno. Morala je pošto-poto stupiti u vezu s njim ili će skroz prolupati. Znala je da je Morgoth zaokupljen mučenjem Nazgula I da na nju trenutno ne obraća previše pažnje. Ako sad ne uspije “uloviti” Celeborna tko zna kada će joj se opet ukazati ovakva prilika. Pogledala je kroz prozor prema jugu i koncentrirala se. Na njezino veliko čuđenje vezu je uspostavila gotovo trenutačno.

”Celeborne ljubavi, pa di si ti? Skoro sam poludila od brige”, skoro je vrisnula Galadriel.
”Živ sam, najdraža. Živ i vjerojatno mi je bolje nego tebi”, odgovorio joj je njen muž nonšalantno.
Pogledala ga je pažljivo – djelovao je gotovo bezbrižno. To ju je razbjesnilo. Počela se derati na njega. ”Pa jesi ti normalan. Napustiti tako svoju družinu a meni ni riječi ne reči. Ma šta meni, nisi NIKOM ništa rekao. Tri dana pokušavam saznati bilo što o tebi. Nokte sam si izgrizla od brige. Mislila sam da si zarobljen ili mrtav”, provalilo je iz nje. ”A gle tebe”, derala se i dalje. ”Krenuo gospodin u laganu šetnjicu preko planina. I još mi se usudiš reći da ti je bolje nego meni”, Galadriel je polako postajala fluorescentna. "Vidjet ćeš ti Erua svoga kad se vratimo u Lorien", derala se iz petnih žila.
"Ali najdraža", zavapio je Celeborn. Galadriel zašuti. "Nisam ti se smio javiti. Umirao sam od želje da te čujem ali bi to ugrozilo moj pothvat", njegov blagi glas, pun ljubavi, polako ju je smirivao.
"Ali otići bez objašnjenja", pokušala je još jednom.
"Znam da si se brinula ali nije bilo drugog načina", objašnjavao joj je. "Ti znaš da je meni jedino važno osloboditi te i vratiti kući. A da bi to postigao moram prikupiti svu pomoć do koje mogu doći. Saznao sam da preko Maglenog gorja upravo prelazi moj veliki prijatelj Imrahil pa sam se odlučio potražiti ga i zamoliti za pomoć", nastavio je. "Naša skupina je bila opkoljena, napad je bio neizbježan a ishod neizvjesan. Otkriti im svoje planove bilo bi isto kao i osobno uputiti Morgothu poziv da me slijedi. Žao mi je što sam ih ostavio kad sam im najviše trebao ali ne bih to napravio da nisam bio 100 % siguran da je Ellin sposobna odbiti napad. Njena ljubav prema Boromiru moćno je oružje. A moja ljubav prema tebi tjerala me je da odem ne osvrčući se", završio je Celeborn.
Uputila mu je dug pogled pun ljubavi. Logiku njegovih riječi nije mogla osporiti. Ljutnja i strah su je potpuno napustile. Ipak nije mogla a da ga ne upita što dalje smijera. "Barem mi reci što dalje planiraš. Vraćaš li se Družini?", pokušala je bar nešto saznati.
"Žao mi je, jedina, ali ne mogu ti ništa reći, uspjeh mojih planova ovisi o tajnosti. Zato sam se i odvojio od svih. Dok je neprijatelj zabavljen većim grupama pojednici imaju najviše šanse provući se neopaženo", Celeborn je bio krajnje uvjerljiv.
Znala je da je u pravu i da ju čeka još duga agonija neizvjesnosti i straha za muževu sigurnost. "Dobro, neću više ništa pitati – znam da si u pravu", uzdahnula je. "Ali čuvaj se ljubavi – neprijatelj je svuda oko tebe. I to Magleno gorje, sigurno je prekriveno snjegom. Jesi se bar sjetio ponijeti one duge gaće što sam ti isplela", glas joj je drhtao od navale osjećaja.
"Jesam, gaće sam ponio. Šal i rukavice sam zaboravio", odvratio joj je. "Ali sad bi morali prekinuti – pitanje je trenutka kad će nas Morgoth otkriti a onda smo gotovi", rekao joj je.
Galadriel je znala da je opet u pravu. Osjećala je kako zlo ponovno raste oko nje. Nisu više imali vremena. "Do skorog viđenja, mužu moj", uspjela mu je uputiti svoje poslijednje misli prije nego se veza prekinula. Ponovno je bila u sobi u Utumnome a koraci Gospodara tame odzvanjali su hodnikom.


- 19:33 - Pedo mellon a minno (11) - Isprintaj - #

 15.01.2006., nedjelja

Quest for Galadriel (dio deseti)

Galadriel je nervozno hodala sobom. Glava joj je pucala od samog pogleda na one odvratne kričave zeleno-ružičasto-narančaste cvjetaste zavjese. Stol prepun najrazličitijih delicija izazivao joj je mučninu. Nakon deset dana zatočeništva počela se osjećati poput ptice u kavezu. A događaji u vanjskom svijetu nisu je ni najmanje umirivali, naprotiv.

Iscrpljeno se bacila u naslonjač i zabrinuto pogledala kroz prozor u daljinu. Misli su je nosile na jug. Iako su njeni i ovu bitku dobili situacija nije izgledala najbolje - Boromir je teško ranjen i nesposoban za borbu, Ellin opsjednuta brigom za Boromirov oporavak, Anuviel također ranjena, WiKi nesiguran u vlastiti identitet a Lady Gladden zarobljena. Elly je u najgorem mogućem trenutku za Družinu, usred neprijateljskog napada, izdala svoje suputnike i oslobodivši zarobljenicu prešla na Tamnu stranu. Tome se od nje nije nadala. I to ju je jako zaboljelo. A “za petama” im je skupina podivljalih Maia i najrazličitijeg ološa koji se mogao naći u ME-u.

Jedina svijetla točka u svemu tome bio je trenutak kada je Ellin odrubila glavu uruku u kojem se nalazio Morgoth – u tom je trenutku osjetila sav njegov šok i nevjericu. ”Bilo je krajnje vrijeme da i njega netko malo uzdrma. Ne smijem zaboraviti čestitati Ellin na tom potezu kad se sretnemo”, pomislila je. To joj nakratko popravi raspoloženje.

Međutim ono što je najviše zabrinjavalo Galadriel – bio je iznenadan odlazak Celeborna od Družine. Znala je da ga je na taj potez natjeralo nešto izuzetno važno i da je sigurno jako dobro razmislio prije nego li je odlučio otići ali ju je izluđivala činjenica da ne može doprijeti do njega. Bila je svjesna da je on morao, ako je svoju misiju mislio zadržati u tajnosti od Neprijatelja, blokirati sve pristupe svojim mislima ali ju je ova neizvjesnost ubijala.

”Poludjet ću ako uskoro ne stupim u kontakt s njim”, zdvajala je. ”Kad bih samo znala da je živ i zdrav bila bih malo mirnija”, odlučila je probati još jednom stupiti u kontak sa svojim mužem. Zatvorila je oči i pomislila na njegov dragi lik. Misli joj napuste Utumno i polete na jug preko Maglenog gorja prema Gladdenu. Osjećala je da je tu negdje, skoro da ga je mogla vidjeti. I taman kad se ponadala da će ovaj put uspjeti – zlo joj preplavi um. Bat teških koraka u hodniku prekine tišinu. Galadrijel otvori oči I pripremi se za neželjeni susret. Znala je – Morgoth ante portas.

Morgothov ulazak u prostoriju učinio je Galadriel nervoznom ali se vrlo brzo pribrala. ”Gospodarice Loriena zar vas je ova izgubljena bitka mogla toliko uzdrmati? Ovo je tek početak konačnog uništenja vaših osloboditelja pa se naviknite – uskoro ćete svi biti mrtvi ili zarobljeni”, obratio joj se.

"Samo se ti tješi da mišlju da ste ovu bitku dobili, Bezglavi. Kako bi ti, osim porazom, nazvao činjenicu da si u rukama imao našeg zapovjednika pa si ga izgubio. I još ti je na kraju njegova žena odrubila glavu", podsmješljivo ga je upitala.

"Mi smo došli po Arien i po novog plaćenika i tu zadaću smo ispunili a Boromirovo zarobljavanje je bilo samo usputno jer sam procijenio da je glupo ne iskoristiti priliku. On je svakako izvan igre. Jako brzo ću ja izići iz Utumna u svom pravom obličju pa ćemo onda vidjeti kome će jedna vilenjakinja odrubiti glavu bez obzira tko joj je otac. Nećemo ni zaboraviti njenog oca - sad kad sam ga već spomenuo - on je blizu njih i uskoro će udariti”, prijetio je Morgoth nadmeno.

"Da sam na tvom mjestu ne bih se previše nadala njegovoj pomoći - rekla bih da te on mrzi još više od nas, ako je to ikako moguće", Galadriel je odlučila iskoristiti Annatarovo spominjanje ne bi li uzdrmala Morgotha. "Nek si malo razmišlja što mu najmoćniji od svih slugu planira. Morgoth je bolno svjesan činjenice da ovaj samo čeka pogodan trenutak da ga uništi i umjesto njega postane Gospodar Tame", zlobno je pomislila.

”Ne zavaravajte se Lady - ja znam tko je Annatar i što mogu očekivati od njega - i znam što misli i planira. Njegova važnost za mene je inače zanemarljiva ali pogoduje mi što njegovi osobni razlozi povratka pomažu mojim planovima i što njegova mržnja prema Gondorcu i želja da se domogne Ellin idu na ruku meni. Vama ne idu”, Morgoth je zvučao kao da vjeruje u ono što priča.

”To ćemo još vidjeti – nisam baš 100 % sigurna u to ko se od nas dvoje u ovom slučaju zavarava”, odvratila mu je Gospodarica Lothloriena trudeći se da joj glas zvući bezbrižno. Prezrivo je okrenula glavu od njega.

”Ja sada imam 13 plaćenika. Pozitivci su ostali bez Celeborna i nazgula - to ih je deset - ostali su bez Elly i Lady Gladden - to ih je osam - ostali su bez Boromira i Anuviel - ostaje ih šest. Pomirite se s time da ste ovdje zauvijek i da će vaši uskoro biti sasvim potučeni možda već u sljedećem napadu”, Morgoth nije popuštao.

Iako nije imala čime proturiječiti njegovoj računici Galadriel mu je samo prkosno uzvratila: ”Jedan moj borac vrijedi ko 10 tvojih plaćenika – ja uopće ne sumnjam u našu pobjedu!” Zagledala se kroz prozor praveći se da uopće nije svjesna činjenice da je on još u sobi i da je pažljivo promatra.

Morgoth je još nekoliko trenutaka stajao nasred sobe a zatim je krenuo prema vratima. ”Nek se samo pravi hrabra – znam da sam ju uspio uzdrmati”, bile su zadnje Morgothove misli koje je Galadriel uspjela uloviti prije nego je uz tresak vrata Neprijatelj napustio njenu sobu.


- 17:33 - Pedo mellon a minno (6) - Isprintaj - #

 14.01.2006., subota

Quest for Galadriel (dio deveti)

Galadriel se čvrsto primila za naslonjač, prsti na rukama su joj pobijelili. Tijelo joj je gorilo, u glavi su joj rasli plameni jezičci. Soba u Utumnom u kojoj je čas prije sjedila s Morgothom – nestala je. Gorjelo je svuda oko nje. Pažnju joj je privukla malena čistina usred koje je čučala spodoba u željeznom oklopu. Odmah ga je prepoznala – bio je to Ravion, The Maia, jedan od njenih najljučih neprijatelja, naoružan do zuba nekim čudnim oružjem koje nikad prije nije vidjela. Bilo je očito da nekoga čeka u zasjedi.

Glasan topot konja odvuče joj pogled – 12 je konja galopiralo preko gaza a samo šest od njih nosili su jahače. Odmah je uočila Celeborna – vatrenim strijelama gađao je šumu iza njih. Još su tri jahačice vatrenim strijelama palile sve oko sebe. Na poslijednja dva konja sjedili su ljudi – jahali su ravno prema Ravionu. Jednog je odmah prepoznala – bio je to Boromir, gondorski namjesnik, muž njene rođakinje Ellin. Drugog nije mogla prepoznati – kao da joj je nestajao iz vidokruga.

“Boromire, Boromire, ne na tu stranu”, vrištala je bez glasa. Ravion je upravo ispalio hitac u njega. Užasna bol u vratu ostavi je bez daha I sruši na koljena – Boromir se samo zaljuljao na konju i ispustio uzde. Srećom jedna od jahačica dohvatila ih je – sad je vukla konja i Boromira za sobom. Jahači su se borili sa strujom u nastojanju da što prije prijeđu Gladden. Odjednom se prostor oko njih ispuni neprijateljem, uglavnom orcima iako je među nima bilo I nekoliko pripadnika drugih rasa. Nasta opći kaos – strijele su letile na sve strane. Pokušala se uspraviti na noge I pohitati im u pomoć ali se nije mogla ni pomaknuti.

Ugleda jednu strijelu kako ide ravno prema Celebornu I užasnuto vrisne: “Ne, Celeborn, ne…”, oštra bol u lijevoj ruci prekinu je u vrištanju. Njen je muž hladnokrvno odlomio strijelu I nastavio se boriti. “Kako je samo snažan I hrabar”, zaljubljeno pomisli.

Pažnju joj je ponovno zaokupio Ravion koji je trčao prema rijeci i ispaljivao nešto iz svog oružja u prazno, barem se njoj tako učinilo. Odjednom je zrak počeo gorjeti I njoj je sinulo – Ravion je gađao Nazgula I to prozirnoga. Nikad joj neće biti jasno kako ga je Maia vidio. Rav je iako u vodi do koljena pokušavao dokrajčiti Boromira. I opet nije uspio – njegovo oružje je doduše pogodilo cilj ali nije bio dovoljno precizan. Maia se srušio u rijeku. “Dabogda ga voda odnijela”, pomislila je zlobno dok joj se pulsirajuća bol širila ramenom. Učini joj se da će izgubiti svijest. Ipak je spjela skupiti zadnje atome snage I pogledati prema sjeveru – njeni su prijatelji galopirali u noć, a vatreni obruč se zatvorio za njima. Neprijatelj je ostao iza njih – znala je da je ova bitka dobivena.

Galadriel otvori oči – opet je bila u sobi u Utumnom. Preko puta nje sjedio je šokirani Morgoth. “O svemoćni Gospodaru Tame biste li bili toliko ljubazni I natočili mi bokal ovog Cola miruvora – ožednila sam od one puste vatre” , obratila mu se s visoka ni ne pokušavajući sakriti svoje oduševljenje razvojem situacije.


- 22:00 - Pedo mellon a minno (3) - Isprintaj - #

 13.01.2006., petak

Quest for Galadriel (dio osmi)

OVU JE SCENU PISAO MORGOTH ALI JE BITNA ZA DALJNJE RAZUMIJEVANJE RADNJE PA JU MORAM STAVITI

Kokice su bile dobre iako malo preslane ali Morgothu se činilo da Galadriel nije baš raspoložena za hranu. Znao je koje se slike vrte u njenom umu i pitao se hoće li pogriješiti i pokušati stupiti u kontakt s Celebornom dok se odvija napad na gaz – u takvom jednom trenutku bilo kakvo ometanje moglo bi biti fatalno i bila bi direktini krivac za smrt svog muža. TO bi bilo zanimljivo promatrati. Iznenadio se kad su vatre zaplamsale ali slika je zato bila još bolja i efektnija. Crvena vatra – noć – magla – vatrene strijele – grupica napadača i hrabri negativci – kud ćeš bolje. Trebao je već odavno napraviti ovakvo nešto imao bi svake večeri zabavu – direktan prijenos samo bez komentatora.
Najbolji komentator mu je bila njegova prekrasna pratilja čije lice je odavalo samo spokoj osmijeh i povjerenje u one koje voli – ali čiji osjećaji su bili mješavina straha prkosa nade strepnje.
- Jedan nula za mene. – rekao je kad je Ravion prvim boltom pogodio Boromira – vidio je da se trgnula u trenutku pogotka- - Zaboravio sam pitati hoćemo li uračunati i konje?
Ništa mu nije odgovorila- uputila mu je jedan prezriv pogled.
Osim Raviona Domaći se još nisu pokazali ali zato su Gosti napredovali preko terena. Hm – njegova obrana je zakazala – nikakvih prepreka u vodi – ali napad i krila će se valjda bolje pokazati.
Bio je u Tingurthu baš kad je ovaj dobio strijelu i odmah je vidio da šteta nije prevelika.
- Jedan jedan – promrmljao je s punim ustima kokica – ona ga je zgroženo gledala. Pa zar ne shvaća koliko je njemu inače dosadno? Ova otmica je najpametnija stvar koju je učinio u životu – uljepšala mu je život.
Predator je pogodio Celeborna i Galadriel se trgnula kao da je ona dobila pogodak.
- Dva jedan za mene. – gledao ju je dok je Celeborn lomio strijelu koja mu je virila iz ruke – lice joj je bilo ukočeno – nije ni trepnula. Ali nije ni disala neko vrijeme.
Njegov glavni napadač je napredovao prema gužvi u šesnaestercu i morao se suspregnuti da ne počne naglas navijati. Predriblao je nazgula – paljenje ogrtača neće uračunati kao pogodak jer nije bilo štete.
Gosti su za to vrijeme – nažalost – napravili popriličan presing na strani Domaćih – i kao najveće iznenađenje – Boromir je nokautirao Arien.
- Faul! – ovo je morao viknuti. – Žuti karton!
Galadriel ga je pogledala kao da je lud – žene nisu to razumjele.
No – njegov napadač je danas bio u formi i Gondorac je dobio još jedan bolt - crveni karton i bio izbačen iz igre. I to očito za dulje vrijeme – ili možda zauvijek jer je Galadrielina ruka zadrhtala dok je u zdjelu vraćala nepojedeni lembas.
- Tri jedan za mene plus dva konja – rekao je zadovoljno. – Ne zaboravio sam Arien. Tri dva.
- Tvoja ekipa je izgubila – Galadriel ga podsjeti. – Moji su dobili ono po što su došli. Prošli su gaz.
- Ma naravno – nismo iskoristili prednost domaćeg terena. Ali sad ide razigravanje.
Za kraj joj se iscerio i opet privukao kokice.

- 07:01 - Pedo mellon a minno (9) - Isprintaj - #

 12.01.2006., četvrtak

Quest for Galadriel (dio sedmi)

OVU SMO SCENU PISALI ZAJEDNO MORGOTH I JA

Izabrao je jednu od svjetlijih prostorija koje su sve bile na višim nivoima i imale pogled prema jugu - zapravo su bile zamisljene s toliko velikim otvorima jer su u njih trebali biti smješteni katapulti ali orci su opet zabrljali stvar i nisu izgradili dovoljno široke stepenice do njih da bi se katapulti mogli dovući.
Ogromni cetverokutni otvori gledali su prema ravnici i jugu i lagani povjetarac je gibao zavjese koje je postavio sa strane zbog ljepšeg dojma.
Ispred otvora je bila mala ogradica a iza nje stol postavljen za dvoje prepun raznolike hrane za koju je pretpostavljao da će se svidjei Galadriel uključujući i hrpe Lorienskog lembasa kojeg je baš svježe bio dopremio iz... od... domogao se nekako. I na sredini velika zdjela prepuna kokica uz obavezni vrch Coca miruvora.
Kad su ušli odmah je vidio da je se zavjese nisu nimalo dojmile ali tako mu je i trebalo kad je pustio Gurhgluzu da ih bira.
Zato su naslonjači bili udobni - večeras ih je bio isprobao. Najmanje bi mu trebalo da se ne može skoncentrirati na fil...na događaje na gazu zato što joj opruge vrijeđaju noldorsku... osobu.
- Udobno se smjestite, gospodarice, mislim da je upravo počelo događanje - zlobno joj se nacerio i primaknuo joj naslonjač tako da joj stol bude na dohvat ruke a da se cijelo prostranstvo juga sasvim otvori prema njoj.

***

Galadriel se osvrtala po prostoriji. Da nije bila ovakva pogibeljna situacija morala bi priznati da je uređena skoro ljupko - posebno su je se dojmile trava zelene zavjese posute sitnim ružičastim i narančastim cvjetićima - samo je jedan ork mogao izabrati tako nešto. Sjela je u ponuđeni joj naslonjač i, iako nerado, morala si je priznati da je vrlo udoban - jedva da je osjećala opruge ispod baršunaste presvlake.

Pogledala je bogato postavljeni stol ispred sebe i užasne se - točno ispred nje stajao je pladanj od mitrila prepun lembasa, lorienskog lembasa kako se činilo na prvi pogled. Galadriel brzo odlomi komadić i stavi ga u usta.
- O presvijetli Eru pa ovo je uistinu pravi lorienski lembas - pomisli prestravljeno. - Nije moguće da ovaj barbarin ili itko od njegovih prljavih slugu može napraviti nešto ovako ukusno - to je moglo značiti samo dvoje - strah je u njoj rastao - ili u Lorienu postoji izdajica koji Neprijatelja opskrbljava našim proizvodima ili je Morgoth... - Zaustavila se na vrijeme - To nije moguće, Lorien je zaštičen i dobro branjen - tješila se. Pogled joj odluta prema jugu, prema ubavom Lothlorienu, pokušavajući otkriti što se tamo događa. I tada ju presječe takva bol da se skoro srušila iz naslonjača - njen ljubljeni Celeborn i njihovi hrabri prijatelji upravo su krenuli u bitku, pogibeljnu bitku, bez puno nade u pobjedu.

***

- 19:38 - Pedo mellon a minno (9) - Isprintaj - #

 11.01.2006., srijeda

Quest for Galadriel (dio šesti)

Galadriel je nervozno koračala ćelijom. Upravo je, u najvećoj hitnji, poslala poruku Celebornu i nije bila sigurna da li ju je dobio. Bila je svjesna činjenice da je Morgoth nakon debakla s Boromirom svu pažnju ponovno usmjerio na nju i da više ne može neopaženo komunicirati sa svojim mužem. Ipak, situacija je bila takva da je zahtjevala rizične poteze i ona je morala barem pokušati upozoriti svoje spasioce na neprijatelje koji su ih čekali. “U ratu je najvažnije dobro poznavati neprijatelja – puno ga je lakše pobjediti znajući njegove mane i prednosti”, razmišljala je. Znala je da je napravila najviše što je mogla obzirom na položaj u kojem se trenutno nalazila. Sada se još jedino mogla nadati da je Celeborn primio i razumio poruku koju mu je poslala.

Potmuli zvuk teških koraka koji je dopirao iz hodnika prekinuo ju je u razmišljnju. Zlo je raslo u njenoj glavi, osjećala ga je u zraku svuda oko nje – nije bilo dvojbe - Neprijatelj je bio pred njenim vratima. Uz strašnu škripu željezna vrata se otvoriše I Morgoth zakorači unutra.

”Dobro veče Gospodarice Loriena. Znam da ne znaš da je večer ali sad ćeš po prvi put vidjeti zvijezde otkako si stigla. Odvest ću te u drugu prostoriju i mislim da će ti se svidjeti ta atmosfera koju sam pripremio”, obratio joj se.
”Zvijezde, vidjet ću zvjezde”, radosno pomisli Galadriel na trenutak. Brzo se pribrala – znala je da ju Morgoth ne vodi da zajedno gledaju zvijezde – njegove namjere nisu bile, tog je bila bolno svjesna, tako nevine. ”Kakvu si podlost sada smislio Vala”, upitala ga je naoko nezainteresirano.

”Znam da vam nedostaju oni koje volite i žao mi je što ste toliko dugo odvojeni od njih. Sad ću vas odvesti da ih vidite malo i porazgovarate s njima. Ne uživo, ne bojte se, još nisu u mojim rukama - ali skinut ću sve blokade s vas da ih možete vidjeti i osjetiti. Trenutno su pred gazovima Gladdena i siguran sam da će vas ta situacija zabaviti. Pripremio sam i kokice”, uživao je u svakoj izgovorenoj riječi pozorno promatrajući njeno lice.

Koliko se god trudila Galadriel nije mogla prikriti osjećaj straha koji ju je preplavio – njeni najdraži upravo kreću u bitku - nije ih mogla spriječiti, nije im mogla pomoći. ”Najgore o svega je što ću morati zajedno s Neprijateljem sve to promatrati”, očajno je pomislila. ”Ne smijem mu pružiti to zadovoljstvo da uživa u mojoj patnji I očaju”, hrabro je odlučila. ”Opet praviš ražanj dok je zec još u šumi – vidjet ćemo ko će na kraju uživati”, podsmješljivo mu se obratila. ”Što se mene tiče možemo krenuti”, pogledala ga je prkosno I krenula prema vratima.

***

- 21:29 - Pedo mellon a minno (6) - Isprintaj - #

 10.01.2006., utorak

Quest for Galadriel (dio peti)

Galadriel se leđima nasloni na zid svoje ćelije. Ubrzano je disala. Koliko god se trudila ostati mirna i ne pokazati osjećaje, ono što joj je Morgoth upravo rekao duboko ju je potreslo. Iako je znala da su Neprijateljevi saveznici vrlo moćni imena onih koje je okupio da zaustave njene spasioce na putu do Utumna uznemiravala su. Bilo je očito da ih je Morgoth pažljivo izabrao – samo one tri Maie bile su dovoljne da ih unište. Ovi ostali bi mogli samo hodati za njima i skupljati ostatke.

Jedno ime posebno joj je privuklo pažnju - Ravion Lomenarya. Njegova mržnja prema elfovima, posebno lorienskim elfovima, bila je legendarna. Svoj besmrtni život u ME-u posvetio je istrebljenju njene rase. ”I do sada mu je sasvim dobro išlo”, tjeskobno je pomislila. Slike užasa njihovog posljednjeg sukoba preplavile su joj mozak – njen ljubljeni Lothlorien u plamenu, stotine i stotine mrtvih vilenjaka…

***********

Sijećam se kao da je bilo jučer iako je od toga prošlo točno 127 godina. I tada su stvari u Isengardu bile potpuno identične kao i danas – Curunir je za svoj račun vodio Toranj uvjeravajući Olorina da to radi za dobrobit sviju. Međuzemlje je bilo na pragu još jednog rata. Maiari su se pravili nepristranima, iako su u doba rata, čast izuzecima, uglavnom bili na strani Tame.

Zbog skandalozne i potpuno neutemeljene optužbe da se cijela četa Sauronovih oraka otrovala lorienskim lembasom (koji su ovi ustvari ukrali i najvjerojatnije skladištili u neodgovarajućim uvjetima) izbila je svađa izmedu Gospodara Lothloriena i vlasti u Mordoru, te su jedni drugima uzajamno objavili rat .

Istovremeno, patuljci Khazad-duma užasno su uvrijedili vilenjake Loriena tvrdnjom da su patuljačke žene ljepše od vilenjakinja. Celeborn nije mogao a ni želio priječi preko toga.

Podrška mog zeta Elronda i rivendelskih elfova nije bila upitna. Gondorci su, kako se i priliči našim najvjernijim saveznicima, odlučili ispoštovati tisućljetni savez ljudi i elfova. Rohan je, u dogovoru s nama, a iz taktičkih razloga ostao neutralan.

Većina Maiara ponovno je stala uz Neprijatelja opravdavajući to navodnim uvredama izrečenim na njihov racun. Kao da su tvrdnje Rivendella i Gondora o inertnosti, nezainteresiranosti i opcenito jadnom stanju Maiara mogle biti išta drugo doli čista istina. Legitimno zarobljavanje dvojice Maia koji su ulovljeni kako potajno njuškaju po podrumima Minas Tiritha tražeći nadaleko poznata gondorska vina – pripadnici njihove rase pokušali su predstaviti kao otmicu. Užas. To je bila neoprostiva uvreda za vilenjake I ljude.

Mnogi iz redova Maiara pridruzili su se vojsci patuljaka i sluga tame iz čiste zlobe i zelje za uništavanjem. Presli su Anduin i postavili katapulte, okrenute prema ubavom Lothlorienu (barbari jedni nedokazani). Kada je napad otpoceo, a prije iskrcavanja na obale moje ljubljene zemlje, zapaljenom smolom zasuli su jugoistocni dio lorienske sume, te trecinu sume spalili. I sad mi puca srce od samog sijećanja na sve one divne mallorne koji su u tom zvjerskom napadu izgorjeli.

U bici koja je uslijedila poginuli su mnogi hrabri i lijepi vilenjaci. Nadam se da sad uživaju pjevajući i plešući Amanom. Poginula je i nekolicina miniona. Samo cetvrtina neprijateljske vojske koja je napadala s te strane je bila uništena.
Pozari su dosli skoro do Caras Galadhona, ali sam na vrijeme naredila da se posijeku okolni mallorni i raslinje, tako da zapravo pozar, hvala Eruu, i nije postigao svoj cilj - spaljivanje mog grada.

Ono što je trebala biti konacna pobjeda nad elfovima – okrenulo se protiv napadača. Kao i nakon svake druge bitke, napadači su morali odgovarati pravdi. Neki su Maiari optuzeni da su potpuno samovoljno i bezrazlozno pokusali utjecati na tijek povijesti i zavrsili pred Visokim Rivendellskim Sudom za Ratne Zlocine, zbog krsenja Imladriske Konvencije, clanak Magija, stavak Istari i clanak Godmoding, stavak Story Line Godmoding. Visoki suci su bili Elrond, Celeborn I ja. Četvrti sudac trebao je biti Thranduil od Mirkwooda, koji je baš u to vrijeme imao pobunu paukova koji su debelim mrežama opleli cijelu Veliku šumu pa mu je trebalo tri dana da se probije van – zato je zakasnio na suđenje. Zbog toga ga danas neki Maie ne smatraju svojim neprijateljem.

Zahvaljujući predočenim nepobitnim dokazima ta je grupa maiara bila po obje optuznice proglašena krivim te su sankcionirani zbog genocida nad vilenjacima. Maie su se žalile Vrhovnom sudu Valara zbog navodne neregularnosti postupka ali optužba i sankcije nisu poništeni. Uprkos tome kažnjeni Maiari, među kojima je prvooptuženi bio Ravion, tvrdili su a i dan danas tvrde da su nevini. Ali, probaj ti nesto dokazat uvrijedjenom Maiaru.

A sankcije su bile više nego blage - moraju ostati u Meduzemlju, sa samo jednom od moci, te tako prezivjeti 1000 godina. U slucaju iznenadne smrti, ponovno se vracaju tamo gdje ih je smrt zatekla, tjedan dana kasnije, u jednakom stanju u kakvom ih je smrt zatekla, osim same smrtonosne rane. Sve ostalo ostaje. Da su mene poslušali (Celeborna I Elronda su smekšale njihove molbe za milošću) svi bi oni bili protjerani u Ništavilo izvan Ee.

U prilog činjenici da je sud bio blagonaklon prema Maiarima govore i brojne oslobađajuće presude – Olorin je proglašen nevinim jer je u trenutku izdavanja zapovijedi za spaljivanje Lothloriena vezivao žnirance na cipeli. Curunir je proglašen neuračunljivim i poslan je na lječenje (na kojem se doduše nikad nije pojavio).

**********

Galadriel se teškom mukom trgne iz razmišljanja – sad nije bilo vremena za to. Bila je sigurna da je Ravionova mržnja i želja za osvetom u ovih stotinjak godina narasla do neslućenih razmjera. ”Osvetiti se jednom od svojih sudaca bit će mu pravo zadovoljstvo, a ni ostali ne mogu računati na milost”, užasnuto je pomislila. ”A oni im sad idu ravno u susret ni ne sluteći s kakvim će se neprijateljem sukobiti. Strašno! Ne mogu si dopustiti luksuz da sad ovdje sjedim i očajavam - moram barem pokušati javiti Celebornu što sam doznala”, Galadrielin očaj je prelazio u odlučnost. ”Moram biti brza i kratka – Morgoth nije više zabavljen Boromirom, mogao bi me vrlo brzo otkriti” , zaključi.
Zatvori oči i pomisli na svoga muža – obzirom da je znala gdje se nalazi vezu je brzo uspostavila.


- 21:10 - Pedo mellon a minno (12) - Isprintaj - #

 09.01.2006., ponedjeljak

Quest for Galadriel (dio Četvrti)

Morgoth je hodao prema jugu hodnicima tridesetog nivoa Utumna. Bicikl je ostavio na prethodnom nivou jer je želio dobiti malo vremena da smisli što će reći Zarobljenici. Bio je svjestan činjenice da je ona morala osjetiti da je njegov pokušaj uništenja Boromira propao – sad je trebalo smisliti način kako joj to priopćiti a da to ne zvuči kao njegov osobni poraz. Hodao je polako, vukući nogu za nogom, povremeno zapinjući za izbočine na podu, proklinjući po ko zna koji put glupave orke koji su izgradili Utumno.

Ustvari, uopće mu se nije ni dalo svraćati do zatočenice – nakon onakvog poraza od običnog humana samo mu je još trebala napuhana vilenjakinja dosipati soli na ranu.
Već ju je mogao čuti kako mu se s visoka obraća - ”Jesam ti ja rekla da nećeš uspjeti, nisi ti tako moćan kao što si nekad bio, podcjenjivanje protivnika doći će ti
na kraju glave” – droncat će mu bez kraja i konca.

A ipak, nikako nije mogao izbjeći taj razgovor. ”Moram se tamo pojaviti, vedar i bezbrižan, kao da je sve ispalo upravo onako kako sam i planirao”, zaključi baš u trenutku kad je došao do samih vrata sobe u koju je bio zatočio Gospodaricu Loriena. Otvori vrata i uđe.

Galadriel je već stajala na nogama. Sijala je poput zvjezde na nebu u mračnoj, zimskoj noći. Nadmoćno se smješkala gledajući ga. Bilo je očito da već sve zna.

”Dobar dan moja gospo. Nešto smo veseli danas. Da niste možda kakve dobre vijesti dobili”, obratio joj se on lažno ljubaznim glasom gledajući je pritom podozrivo.

”Dobro dan Morgothe”, veselo mu odgovori. ”Nisam te očekivala tako skoro – mislila sam da ližeš rane u nekom mračnom kutu. Moćnog Morgotha, Gospodara Tame pobjedio je jedan čovjek”, smijala mu se Galadriel u lice.

”Ooo, vidim ja da su najnovije vijesti već stigle do vas i da ste po starom dobrom
vilenjačkom običaju odmah to protumačili onako kako vam odgovara”, zlobno je primjetio. ”Zar ti stvarno misliš da mene može potući najobičniji human. Pa to je bila samo igra – nešto čim sam si ubijao vrijeme dok se moja moćna vojska ne okupi. Skupio sam najbolje od najgorih – oni tvoji smješni spasioci nemaju ama baš nikakve šanse protiv njih”, nastavljao je Morgoth nadajući se da njegove riječi pogađaju cilj.

Galadriel ga je napeto promatrala pokušavajući otkriti koliko ima istine u riječima koje je upravo izgovarao. Nije bila sigurna. Zlo je u njemu bilo veliko – poigravati se svojim protivnicima bilo bi baš njemu slično. Ipak, umjesto da pokaže sumnju s visoka ga upita: ”A ko su ti strašni moćnici koje si okupio? Čija bi to snaga trebala biti dovoljna da spriječi mog muža da me oslobodi?”

”Pa sad, kad već inzistiraš – mogu ti reći – sama njihova imena dovoljna su da izazovu stravu kod protivnika”, Morgoth je bio spreman zadati joj težak udarac.
”Tri Maie su na mojoj strani – sigurno si čula za njih – Annatar, Urvilya i Ravion Lomenarya. Još jedna polumaia mi je prisegnula na vjernost – Morwen Tivele joj je ime – nje se tek moraš plašiti – zbog lorienskog oca koji ju je ostavio mrzi vas elfove više od ičega. Nemilosrdni dark elf Predator također je na mojoj strani. Od tvog roda tu je još i crvenokosa vilenjakinja Indis i polu-elf Aragorn koji je pola svog života proveo među orcima. Pridružilo mi se i nekoliko moćnih i nadasve zlih ljudi – Arien, Atjeroid, Thingurth Dae, Isildur, James Douglas Morrison i Eowyn Rohanska”, izrecitirao je Tamni gospodar ponosno imena Moćne gomilice istovremeno pozorno motreći kakvu reakciju njihovo spominjanje izaziva kod zarobljenice.

Zadovoljan postignutim hodajući prema vratima još joj dobaci: ”Ostavljam vas sada da malo razmišljate – sad kad znate ko su vam neprijatelji možda shvatite da vam je svaki otpor uzaludan pa nam se odlučite i pridružiti. Da vam pokažem svoju dobru volju sutra ću vas preseliti u sobu s pogledom – tako ćete moći gledati kako jedan za drugim umiru svi koji su vam dragi i kako nestaje svijet koji tako tvrdoglavo volite i čuvate”.

Zadovoljno se cerekajući uvjeren da je postigao svoj cilj Morgoth napusti ćeliju. Galadriel je po prvi puta otkako je dospjela u zarobljeništvo bila ozbiljno uzdrmana.


- 21:14 - Pedo mellon a minno (8) - Isprintaj - #

 08.01.2006., nedjelja

Quest for Galadriel (treći dio)

”Tvoj će Celeborn uskoro pasti. Udario sam prvo na njegovu skupinu jer je najslabija – on je jedini elf među humanima. Noćas će Boromir umrijeti ako mi se odupre opet – a ako popusti postat će moj”, Galadriel su u ušima odzvanjale Morgothove prijetnje.
”Znači to je njegov plan. Lukavo se dosjetio – udariti na humana koji mu se ne može oduprijeti”, uznemireno zaključi ona.

Nije imala vremena razmišljati o načinu na koji je to napravio – morala je odmah stupiti u kontakt s Celebornom. ”Možda se još stigne nešto napraviti, možda još uvijek nije sve izgubljeno”, nadala se Gospodarica Loriena.

Galadriel zažmiri. Ovoga puta sve je išlo puno brže. Morgoth je očigledno bio potpuno zaokupljen nesretnim Boromirom tako da je Galadriel potpuno neometano ulovila Celebornove misli.

”Mužu moj, ništa ne govori – samo me slušaj pažljivo - ovo govorim samo jednom. Morgoth mi se, uvjeren da je sad već sve gotovo, pohvalio kako upravo uništava Boromira. Njegovim uništenjem, smatra, unijet će kaos među vas i vi ćete potpuno obezglavljeni upasti u klopku koju vam je pripremio”, užurbano je govorila. ”Moraš nešto…”, počela je…

”Sve znam”, prekine ju Celeborn iznenadjen njenim javljanjem. ”Boromir je uspio nekako sve objasniti WiKiju i odjurio je na gazove dok mene nije bilo. Galadriel znam da ces me pozeljeti ubiti ali... “, Celeborn zaustavi svoje misli pokusavajuci nabrzinu smisliti kako da joj objasni glupu situaciju u kojoj njegova uloga nije bila bas bajna. ”Galadriel ja... Napravio sam gresku. Bio sam uvjeren da je WiKi opsjednut. Uopce nisam niti razmisljao o Boromiru. I sad je Boromir otisao a zadnje sto je rekao WiKiju je bilo da ce napraviti sve da ga ubiju...”, bio je očajan Celeborn.

”Pusti sad to – što bi bilo da je bilo. Nisam se ni ja baš proslavila, ako ćemo iskreno – da se nisam zatvrdoglavila da hoću na zimovanje u Imladris iako si me ti pokušao spriječiti – ništa se od ovog sada ne bi događalo. Nema nam sad koristi od kukanja”, odlučna je bila Galadriel. ”Sad moraš juriti za Boromirom - povedi i WiKija sa sobom, bit će ti pouzdan saveznik – pokušajte ga sustići i pomoći mu – još nije sve izgubljeno”, uvjeravala je svog muža.

”Znam”, odgovori joj Celeborn i dalje osjecajuci grižu savjesti. ”Odmah sam pokrenuo cijelu skupinu i jasemo za Boromirom. Nadam se da cemo stici na vrijeme. Javio sam Ellin. Boromir je bio dovoljno priseban da mi ostavi svoj palantir. Mislim da je i Ellina skupina krenula prema Boromiru. Nisam se usudio o takvim planovima razgovarati preko palantira ali poznavajuci nju...”, Celeborn naglo zaustavi misli pitajuci se koliko je i njihova komunikacija sigurna od Morgothove kontrole. Zakljucivsi da je Morgoth vjerojatno prezauzet s Boromirom nastavi. ”Neznam sta cu uciniti ali nesto sigurno hocu. Boromir ima veliku prednost a nasi konji su vec premoreni”, Celeborn nastavi njeznije, "Galadriel, draga, hoces li ti izdrzati dok mi ne stignemo? Nedostajes mi...", završi Gospodar Lothloriena.

”Nisam ja sad bitna, ne misli na mene”, otpovrne mu Galadriel trudeći se da joj glas zvuči uvjerljivo. ”Nisam ja od jučer, mogu mu se još dugo odupirati - Morgoth bi na ovoj vilenjakinji mogao “slomiti zube”, reče hrabro. ”Koliko je to daleko od istine”, pomisli u sebi tužno Gladriel ali se pokuša veselo pozdraviti s mužem. ”I ti meni nedostaješ ali sigurna sam da se uskoro vidimo”, završila je razgovor.

Galadriel sjedne na hladni, kameni pod razmišljajući o proteklom razgovoru. ”Ne znam jesu li oni svjesni da je ovo ključni trenutak za Međuzemlje – dobijemo li u ovu bitku Morgotu ćemo pokazati da nije nepobjediv i uzdrmati ga na duže vrijeme. Izgubimo li – sve je izgubljneno. Ali to uopće nije opcija – to se neće dogoditi” , prkosno odluči.

- 23:47 - Pedo mellon a minno (1) - Isprintaj - #

 07.01.2006., subota

Quest for Galadriel (drugi dio)

Galadriel se promeškolji na tvrdom kamenom podu. Otvori oči i pogleda oko sebe. Učini joj se da tama oko nje nije više tako neprobojna, nazirala je čak i suprotni zid svoje tamnice. "Vjerojatno su mi se oči naviknule na mrak”, pomisli.

Sjedne, leđima naslonjena na zid. Glava joj je bila neobično laka, skoro da i nije osjećala zli Morgothov stisak. Usmjeri misli na svog tamničara. Neko je vrijeme napregnuto nastojala doprijeti do njega. Kad je napokon uspjela skoro je vrisnula od sreće. Brzo se zaustavi. Morgoth je srećom, sve svoje misli usmjerio na nekog drugog – nekog izvan ove proklete tvrđave – tako da nije ni primjetio što ona radi.

"Sad je pravi trenutak da se pokušam javiti Celebornu, osjećam da i on mene traži mislima. Ako ne uspijem sad ko zna hoće li mi se opet pružiti slična prilika”, brzo je skovala plan. "Samo moram dobro paziti da Morgoth prerano ne otkrije moju namjeru”, zaključi.

Galadriel zažmiri. U misli dozove visoke mallorne, srebrnih debala i zlaćane krošnje, i besmrtnu travu podno njih posutu sitnim cvijećem poput zvjezdica. Nad zelenim brežuljkom nebo bijaše vedro. I tad u samom srcu ubavog Lothloriena, na Cerin Amrothu ugleda visoku priliku, duge srebrne kose, svu u bijelom, kako joj prilazi ponosnog držanja. Ugleda svog ljubljenog Celeborna.

"Celeborne, mužu moj”, obrati mu se Galadriel ali ju on brzo prekine.
”Galadriel, ljubavi, živa si”, drhtavim glasom progovori Celeborn.
"Nemamo sad vremena za to, Morgoth nas može otkriti svakoga trena”, brzo će ona.
"Morgoth, znao sam, plati će on meni”, bjesnio je Gospodar Loriena.
"Ljubavi, slušaj me, vremena je malo, ovo što ti imam reći puno je važnije”, opet ga ona prekine, "Morgoth vas je otkrio, zna gdje ste krenuli, zna koliko vas je, zna gdje se trenutno nalazite, sprema vam klopku”, brzo je govorila Galadriel. "Ali nije to najgore od svega, plašim se da Morgoth pokušava pokoriti nekog od tvojih pratioca, osjećam kako je njegova mračna volja zgrabila još jednu žrtvu – budi oprezan ljubavi I čuvaj se izdaje”, završi Galadriel potpuno iscrpljena naporom koji je uložila u ovaj pothvat.
"Galadriel, ne, čekaj…”, bile su zadnje Celebornove riječi koje je čula. Srce joj se slamalo od bola.

Ali nije imala vremena za tugu i razmišljanje o tom hoće li ikad više ugledati nebeskoplave oči svoga muža – morala je što prije očistiti misli i od najmanjeg traga njegovog prisustva. Morgoth nije smio ništa primjetiti – ona mu neće dozvoliti da išta primjeti.

***

Galadriel je ležala sklupčana na podu. Opsjednuta svojim mislima nije ni primjećivala hladnoću kamenih ploča na kojima je ležala. Jedino na što je mislila, i jedino na što u ovom trenutku nije smjela misliti bio je dragi Celebornov lik. Nije ga nikako mogla izbaciti iz glave. Osjećala je neku mračnu silu kako mu se približava i nadvija nad njim. Kad bi mu se nešto dogodilo, nikada si to ne bi oprostila. Njena tvrdoglavost ugrozila je njega i hrabre ljude koji su mu se pridružili u ovom pogibeljnom pothvatu.
"Zbog mene je cijelo Međuzemlju u opasnosti", prostruji joj mozgom. "Ja sam kriva za sve i sad moram izdržati dok moji spasioci ne stignu. Morgoth me ne smije slomiti", zaključi Galadrijel iako je bila svjesna koliko su male šanse za njeno oslobađanje.

Snažna bol u glavi prekine ju u razmišljanju. Zlo je raslo u njenoj glavi, osjećala ga je u svakoj pori tijela, osjećala ga je u zraku. Gospodar Tame krenuo je u posjet svojoj zarobljenici. Očistila je misli od prijašnjih slika i skupila svu svoju snagu koja će joj trebati da se odupre novom napadu. Vrata se otvore i Neprijatelj stupi unutra.

"Dobro jutro Gospodarice Lothloriena", sa smješkom prozbori Morgoth. "Kako smo danas", upita.

"Dobro, iako bi bila još bolje kad bi mi rekao što planiraš samnom", izazivala ga je Galadrijel nadajući se da će joj reći nešto korisno što bi mogla prenjeti Celebornu.

"Namjeravam s vremenom zavladati tvojom voljom i pokoriti te tako da činiš samo ono što ja hoću a kad to uspijem i tvoj Prsten će biti pod mojom vlasti", cerekao se Morgoth gledajući je svisoka siguran da joj može otkriti svoje planove jer je potpuno nemoćna ovdje iza debelih zidina Utumna.

"Tri vilenjačka prstena Neprijateljeve ruke nikad nisu dotaknule, ti ih ne možeš podčiniti, za svoje zle namjere koristiti. A moju volju nikad nećeš slomiti - ova vilenjakinja je puno više od onog što možeš vidjeti", prkosno mu odgovori Galadriel ustajući s poda.

"Nisam ja glupi Sauron, vilenjakinjo. Ne razgovaraš s njim. Ja sam Vala. Ja za zlo mogu iskoristiti sve što vidim i poželim. I s vremenom ćeš i ti postati Zlo koje ću koristiti jer se varaš misleći da si nesalomljiva", samouvjereno joj odvrati.

U Galadriel uzavre ponosna noldorska krv. "Znam ja ko si ti – moćni Vala, najmoćniji od svih stvorova nakon Erua nekoć davno bio si ti. Ali, prevelika ti je bila želja za kvarenjem Arde i pohlepa za podčinjavanjem svakog živog stvora da je velik dio tvoje moći prešao u njih. Bez svojih tvrđava i mračne služinčadi - Morgothe - ti nisi više nepobjediv", na uvredu mu je odgovorila uvredom. "Moć je tvoja blijedila a ludost hranjena mržnjom rasla kroz duga stoljeća Arde. Sad ti se i pripadnica rase koju ti smatraš manje vrijednom može oduprijeti dovoljno dugo da njeni spasioci stignu do Utumna", izgovarajući te riječi Galadriel je stajala pred Morgothom i postala neizmjerno visoka, i nepodnošljivo lijepa, stvarna i uzvišena.

Morgoth na trenutak zanijemi. Nije očekivao ovakvu reakciju. Razmišljao je na koji joj način odgovoriti. Znao je da je ona u pravu – previše je sebe ugradio u svoje tvorevine. Ali neće joj to pokazati. "Znam ja što će nju dotući", zlobno je pomislio.

"Očekivao sam da ćeš se moći odupirati neko vrijeme ali moram ti reći da nitko od tvojih neće stići do Utumna. Zar si stvarno mislila da neću učiniti ništa i da ću mirno gledati kako dolaze po tebe? Znao sam da će Celeborn odmah sazvati council na kojeg će se odazvati najvažnije face u ME i da će krenuti potraga za tobom. Znam tko je krenuo i svakog od njih namjeravam zarobiti žive i zatvoriti ih u Utumno – imat ću na jednom mjestu Vladare Loriena, Thranduilovog sina, Feanora i Meneldila od Valinora, Namjesnika Gondora, Elronodovu rođakinju i ostale manje važne ali ne manje iskoristive za ucjene i pregovore", hvalio se Morgoth.

"Onda se nemam što bojati – Celeborn je pametno birao – oni su najbolji od svih što su hodali Ardom", Galadriel se trudila zvučati bezbrižno iako joj se srce slamalo od pomisli da bi svi oni mogli stradati njenom krivicom.

"Samo se ti nadaj. Tvoj će Celeborn uskoro pasti. Udario sam prvo na njegovu skupinu jer je najslabija –on je jedini elf među humanima. Noćas će Boromir umrijeti ako mi se odupre opet – a ako popusti postat će moj. Ako umre Celeborn će ostati jedini vilenjak u toj skupini s humanima koji ga neće slušati i s kojima neće moći vladati – i drugu skupinu sam time uništio jer ih vodi Ellin – a koliko će ona ostati predana cilju kad sazna da joj je muž mrtav? Koliko će razuma biti u njenim postupcima? Sve će ih odvesti u smrt. A ako Boromir popusti i padne pod moju vlast odvest će i Celeborna i ostale ravno u klopku koja ih spremna čeka." – Morgoth joj se nasmiješi. – "Galadriel, uništio sam obje skupine jednim jedinim potezom. Nitko neće doći do tebe", naslađivao se Mračni Gospodar uživajući u vlastitom zlu.

"Morgothe – plan ti je na klimavim nogama. Opet si, po svom starom običaju, podcijenio snagu humana. To bi ti uskoro moglo doći glave", Galadriel se nadala da njene riječi pogađaju cilj -neka Morgoth razmišlja što mu je time željela reći.

***
- 11:52 - Pedo mellon a minno (6) - Isprintaj - #

 06.01.2006., petak

Quest for Galadriel (dio prvi)

Kad vam se već sviđa evo još nekoliko mojih scena iz jednog drugog RPG-a koji sam online organizirala - ovdje vam mogu staviti skoro cijelu priču jer sam kao zarobljenica u Utumnom imala radnju potpuno odvojenu od svih ostalih sudionika igre.

***

Galadriel je jahala na svom bijelcu uz tok Nimrodela okružena dobro naoružanom pratnjom. Bila je rana jesen i lišce lorienskih mallorna još nije otpalo vec je pozlatilo krošnje iznad snažnih srebrnih debala. Mala je družina jahala polagano slijedeci svoju Gospodaricu.

Vladarica Zlatne šume zimu je odlucila provesti u Imladrisu kod svog zeta Elronda. Iako joj je srce žudjelo ponovno vidjeti svoje unuke Elladana i Elrohira te malu Arwen koje nije vidjela gotovo 80 godina Galadriel se nikako nije izlazilo iz sigurnosti Lothloriena.

"Ovdje cemo prenociti. Vec smo blizu zapadne granice Loriena a vremena su opasna - ne bi nam bilo pametno nastaviti put nocu", obratila se svojoj pratnji kad su dojahali do nimrodelskih slapova. Sjahala je i sjela na kamen pokraj vode. Još nije odlucila kojim putem krenuti - kroz noc Morije ili prijevojem preko okrutnog Caradhrasa.

U nekim sretnijim vremenima, dok su Morijom vladali patuljci a ona prijateljevala s njima, putovala je kroz rudnike. Medutim glasine koje su stigle do Loriena kazuju da u Moriji nema više patuljaka i da rudnicima sada vladaju orci. ”Tim putem", mislila je ona, ”nije više sigurno putovati. S druge strane Magleno gorje bijaše visoko i surovo, vrhovi njegovi stalno pokriveni snijegom. O Caradhrasu kruže strašne price. ”Kojim putem krenuti” , pitala se. "Odlucit cu o tome sutra", bila je zadnja Galadrielina misao prije nego li je utonula u nemiran san.

Jutro je svanulo toplo i kao da su se tanke zrake sunca probijale kroz zlatni krov od treperavih krošnja. Nakon što je pojela malo lembasa i umila se u bistroj i ledenoj vodi Nimrodela Galadriel pogledom prijeđe preko lica svojih pratioca i odlucno rece: "Osedlajte konje, krecemo prema Maglenom gorju. Još je rana jesen i vjerujem da je prijelaz preko Caradhrasa još prohodan. Ali, jašimo brzo, u brdima zima stiže rano".

Družina pojaha konje i krene prema zapadu. Jahali su šutke, dva dana, stajuci samo, kad je noc vec odavno pala, da se odmore nekoliko sati. Što su bili bliže Maglenom gorju - zebnja u Galadrielinom srcu sve je više rasla. Vec su se poceli penjati kad je odlucila da po tom mraku ne mogu dalje. Sklonili su se ispod jedne ispupcene stijene, vatru nisu palili da ne privuku orke i vukove, i odlucili malo sklopiti oci. Farahir je prvi stražario.

Galadriel otvori oci i užasnuta shvati da su napadnuti. Njeni vilenjaci vec su se ocajnicki borili protiv deset puta brojnijih oraka pokušavajuci zaštititi svoju Gospodaricu. I ona sama skoci na noge i dohvati Cerahas, zlatni noldorski mac. Zamahne i odrubi glavu gadnom debelom orku koji joj se približio. Spretno se okrenu i taman kad je htjela sljedeceg orka skratiti za glavu - vidje bljesak i osjeti snažan udarac u glavu.

"Caradhras... orci... Annatar…" , bile su zadnje misli koje je ocajnicki uputila svom voljenom Celebornu prije nego li ju je obavio potpuni mrak. Galadriel izgubi svijest.

***

Caradhras... orci... Annatar…" , bile su zadnje misli koje je ocajnicki uputila svom voljenom Celebornu prije nego li ju je obavio potpuni mrak. Galadriel izgubi svijest.

Bubnjalo joj je u glavi. Kapci su joj bili teski – nikako ih nije mogla otvoriti. Neka zla sila nadmetala se s njenom voljom, pokusavala joj je prodrijeti u um. Skupi svu snagu I odupre joj se. Polako otvori oci. Mrak. Teški, ustajali zrak svud oko nje. I tišina, bolna zaglušujuca tišina. Koliko god se trudila Galadriel nije uspjela cuti ništa osim svog isprekidanog disanja. I nije trebala pogađati gdje je – postoji samo jedna osoba dovoljno zla da se usudi uciniti ovako nešto – Morgoth. Znaci glasine koje su nedavno dospjele do nje – bile su istinite – Morgoth se ponovno digao.

"Ali što je tu je – sad moram vidjeti kako se izvuci iz ove situacije”, pomislila je. "Valjda je Celeborn uspio shvatiti moju poruku. Sigurno ju je shvatio, sad me vec traži pola ME-a", pokusala se uvjeriti tek toliko da si vrati hrabrost. "Kad bih mu bar mogla prodrijeti u misli", pokušavala je Galadriel, "barem mu javiti da sam jos ziva, da ima nade. Ali nema smisla sada razbijati glavu stvarima na koje ne mogu utjecati”, zakljuci, "valja mi vidjeti što se ovdje da uciniti”.

Polako ustane na noge – ledjima se nasloni na zid. Jedan, dva, tri koraka naprijed I rukama dotakne suprotnu stranu. Pipala je rukama – kamen, hladni kamen svud oko nje. I mala željezna vrata. Galadriel se prezrivo nasmije.

"Morgoth se stvarno potrudio, mora da me se jako boji. Ali zar on stvarno misli da malo kamena, željeza i mraka može slomiti najvecu medju Eldarima” , nasmije se još glasnije I zamahne glavom. Njena kosa u kojoj je, kako se vjerovalo, bilo uhvaceno svjetlo Dvaju stabala zabljesne zlatom I srebrom u mraku. "Ja još uvijek pamtim svjetlo Valinora”, prkosno uzvikne, "I nikakav mrak koji si isprepleo oko mene ne može to poništiti. Ovu vilenjakinju nikad nećeš svojoj volji podciniti”, sad se vec derala. "Morgothe, dodji ti bjedni stvore, pokazi se ako se usudis – Galadriel Artanis Nerwen te izaziva!”

Uz glasnu škripu vrata se širom otvore. U potpunoj tami Galadriel nazre još mracniju priliku.

"Dobro dosla u moj skromni dom, Gospodarice Lothloriena. Nadam se da je smjestaj dostojan vase velicine”, prozbori odvratno slatkim glasom onaj kojeg je mrzila najvise.

***

(ovo je dio koji smo zajednički pisali Morhoth i ja)

Morgoth je ušao u prostoriju gdje je bila zatočena njegova zarobljenica. Stajala je na sredini sobe i sjaj oko nje je rastvarao tamu i stvarao sive sjene čak i u najdubljem crnilu.
Galadriel je skupila svu svoju snagu i prezrivo ga pogledala. Ništa mu nije odgovorila na njegov pozdrav.
- Jesu li tri dana mraka i tame uspjela ti dočarati kakvu sam ti sudbinu namijenio za cijeli tvoj dugi besmrtni život? - upitao ju je Morgoth zlobno je gledajuci. Znao je da će je slomiti na kraju ma koliko se borila i trudila se ohrabriti.
- Zar ti stvarno misliš da će me ovo malo mraka i kamena slomiti? – odgovorila mu je prkosno a svjetlo oko nje se pojačavalo.
- Nije te ni trebalo slomiti nego samo očuvati dok ne nađem vremena da ti se potpuno posvetim. I trebalo ti je dati priliku da razmisliš o svemu oko sebe i spoznaš u kakvoj se teškoj situaciji nalaziš.
- Celeborn ti neće dopustiti da me zadržiš ovdje!
Morao je priznati da je stvarno bila jaka i da ovo zatočeništvo nije ostavilo traga u njenom sjaju no čak ni Galadriel koja je bila najmoćniji Noldor nije mogla misliti da će pobijediti jednog Valu. Ne snagom – ni moći koju je imala – ni snagom svoje volje – od svega toga je bio jači – ali njena moć nije bila samo u svemu tome već više u načinu na koji je svo to zajedno koristila. Bila je protivnik kojeg je trebalo uvažiti i biti oprezan s njim – očekivati ono najgore od njega.
- Kroz ove zidove tvoje misli ne prolaze. – nacerio joj se uživajući u svakoj riječi prijetnje. - Tvoji ne znaju kakva ti je sudbina i čak ni Celeborn nije siguran jesi li živa ili mrtva a to je najgore stanje u kojem može biti. Namjeravam to produljiti do samog kraja neka što više pati.
- On bi osjetio da nisam više među živima. Naša veza je prejaka, to je nešto što ti nikad nećeš moći shvatiti. Celeborn me sigurno već traži. Ti ni ne znas što ti se sprema – pokušala je Galadriel zvučati uvjereno u svoje riječi.
- O, znam - znam puno više nego što ti misliš. One budale misle da tek tako mogu ušetati u Utumno i osloboditi te - naslađivao se Gospodar tame. – Protiv prve polovice tog plana nemam ništa i kad dođu rado ću im otvoriti sva vrata i pustiti ih unutra.
- Koje budale?
- Dvije su male grupe krenule iz Loriena misleći da mogu umaći mojoj pažnji. Znao sam za njih i prije nego su napustili navodnu sigurnost Zlatne šume. Izgubio sam ih nakratko kad su se izvukli iz klopke na samom početku potjere za tobom ali sada za obje skupine znam gdje su – sukobili su se s orcima koje sam poslao - uživao je u svojoj nadmoći Morgoth. – sada se više neće moći sakriti osim ako se ne uvuku u neku rupu gdje ih orci neće naći a to neće učiniti jer idu uporno prema tebi i to će im biti propast.
Galadriel se trudila ne otkriti mu stravu koju su njegove riječi izazvale u njoj ali on ju je ipak naslutio i osjetio jer je svjetlost oko nje gasnula.
- Jedna skupina je tek nešto malo prešla vrata Morie. – nastavio je slavodobitno smijući joj se. – druga još više zaostaje. Celeborn je u drugoj ako te zanima. Uskoro ćeš ga vidjeti .
Galadriel je šutila i vidio je da nije bila sigurna u istinitost njegovih riječi – valjda je mislila možda je samo želi prestrašiti i slomiti. Pokušavala je u njegovom mračnom umu nazrijeti istinu. Nije uspjela. Nitko to nije mogao.Tama je bila prevelika - čak ni ona ne može vidjeti kroz tako strašnu noć.
- Pozdravljam te sada, Lady i ostavljam da malo promisliš o ovome što smo govorili.. – nasmiješio joj se i krenuo prema vratima. – Uskoro ću ti donijeti nove vijesti o sudbini onih koji su ti dragi. I neće ti se dopasti.
S tim riječima je izašao i zatvorio opet mrak oko nje.

***

Galadriel se leđima nasloni na zid i zatvori oči. Glava joj je pucala. Tijelo joj se treslo od napora koji je uložila da se odupre Morgothovim pokušajima da joj prodre u um i slomi volju. Polako je otvorila oči – ponovno je bila okružena potpunim mrakom. Spuštajući se na pod (bar mi je mogao kakav krevet dati, ili bar stolicu) razmišljala je o upravo izrečenim riječima.

"Morgoth je rekao mnogo, ali koliko vjerovati neprijatelju”, zapitala se Galadriel. Da ju Celeborn sigurno već traži znala je i sama – to joj Morgoth nije morao ni reći. Do sad je morao i shvatiti gdje se nalazim. "Da ja pokušavam izbaviti nekog iz Utumna sigurno ne bih povela vojsku I zakucala na neprijateljeva vrata izazivajući ga da izađe”, mozgala je dalje. "Dakle i onaj dio o dvije male skupine koje se uzdaju u tajnost - također mora biti istinit”, zaključila je malo obodrena. Samo nije mogla ni pretpostaviti koga je poveo sa sobom – vilenjaka je u Međuzemlju ostalo malo, naročito vilenjaka spremnih krenuti na tako pogibeljni zadatak. "Možda je poveo kojeg čovjeka sa sobom – među tom rasom tu i tamo se može pronači stvarno izvanrednih primjeraka”, razmišljala je. Samo se nadala da je Celeborn svjesan da je ljudska srca lako iskvariti i da mora biti na oprezu.

Odjednom se trgne. "O čemu ja to razmišljam”, sjevne joj kroz mozak. "Radim upravo ono što je on i želio da radim – tražim smisao u izgovorenim riječima”, osupne se Galadriel. Jer ono što su izgovarali bio je obični igrokaz – prava borba odvijala se u njihovim mislima. Iako nije uspjela vidjeti mnogo, jer se cijelo vrijeme morala boriti protiv njegovih pokušaja da joj ovlada umom, otkrila je da je njegova zla volja usmjerena na još nešto osim nje i da mu to na trenutke u potpunosti odvlači pažnju.

Jer Morgoth je, iako toga očito nije bio svjesan, podcijenio Galadriel, smatrajući da je nemoćna u tamnici u koju ju je strpao. Mislio je da mu od nje trenutno ne prijeti nikakva opasnost I da se može posvetiti uništenju drugog protivnika. O, kako se prevario - zaboravio je da je ona živjela u Valinoru I od Valara naučila sve što se naučiti moglo. Moć je njezina I znanje veliko – nemjerljivo ni sa čim drugim u Međuzemlju.

"Moram hraniti tu njegovu zabludu”, odluči Galadriel, "pokazati strah, sumnju, očaj – on to od mene očekuje – nikad neće posumnjati. Bahatost njegova bit će na kraju I njegova propast”, zadovoljno zaključi. Legne na hladni, kameni pod, pokušavajući uhvatiti malo sna. Odmor joj je neophodan ako želi sutra biti sposobna oduprijeti se Morgothovim mislima.

***


- 23:26 - Pedo mellon a minno (4) - Isprintaj - #

 05.01.2006., četvrtak

SAMO PRIČA

Minas Tirith Ovo je jedna moja pričica koju sam davno napisala kao uvod u jedan online RPG - radnja se događa u Četvrtom dobu u Međuzemlju.

Nije mi bila namjera nastavljati Tolkienovo djelo (niti sam toliko bahata da si umišljam da bi to mogla) - ovo je samo moje osobno gledanje na nastavak događaja ili "što bi bilo kad bi bilo".

U nedostatku trenutne inspiracije za pisanje dajem vam je ovdje na ocjenu :-)


*** 130. godina Četvrtoga doba, ljeto ***

Eldarion je stajao na terasi ispred citadele gledajući krajolik što se prostirao pred njim. Zelena, blago uzbibala polja Pelenora spuštala su se ka Anduinu. Rijekom su tromo plovili čamci sa Gospama što su spas od ljetne žege potražile na vodi. Blistave kule Osgiliatha što ih je obnovio njegov otac treprile su u zlatastoj izmaglici. I daleko, daleko odatle, a ipak tako blizu i dalje su se uzdizale poluurušene kule Minas Morgula. Zadrhtao je i skrenuo pogled od tog mračnog mjesta predosjećajući da će zlo ovoga puta doći sa druge strane.

Prošla je godina dana od kad je poslao izvidnike predvođene Borladom, kapetanom kraljeve Garde u Arnor, ponukan krajnje uznemirujućim pismima koje je dobio od svog Namjesnika u Anuminasu i same Aranel Isilme, Kraljice Vilenjaka. Prošla je cijela godina, a do dana današnjeg nije dobio nikakvog odgovora od njih, niti su mu stigle bilo kakve druge vijesti sa sjevera. Cak je i Isilme utihnula.

Eldarion uzdahne i teškim korakom krene nazad u citadelu. Nemir je u njemu rastao svakim danom, uvukao mu se u misli i dušu, nije mu dao mira ni u javi ni u snu. Iako je situacija u Gondoru bila mirna, povremeno bi stizale vijesti o manjim grupicama oraka koje su se kretala blizu njihovih granica. Čudni su ljudi viđani na cestama prema sjeveru.

Sinoć je usnuo neobičan san, vidio je Anuminas u plamenu, ljudi su vrišteći bezglavo trčali. Iznad buktinje od grada, visoko na nebu, nadvila se tamna sjena. Nije znao što se dogodilo, ili bi se moglo dogoditi njegovoj sjevernoj prijestolnici, ali je znao da to ne može biti dobro. Morao im je pomoći, ali opet, nije mogao ostaviti Gondor nebranjen. Pogotovo sad kad je bio siguran da se nova Sjenka uzdiže. Razum mu je govorio da ostane i izvrši svoju dužnost prema svojoj zemlji, srce ga je vuklo na sjever.

- Što mi je činiti – dvojio je kralj Gondora.- Da je barem moj otac još živ, on bi sigurno znao što je najpametnije u ovakvoj situaciji.- Kralj Aragorn umro je prije točno deset godina, kraljica Arwen umrla je godinu kasnije - Eldarionu su još uvijek jako nedostajali.

Nakon dugog razmišljanja Eldarion je donio odluku – bilo je vrijeme da sazove novi Savjet.


*** septembar 130. godine ***

Kralj je napregnuto gledao u daljinu. Točkica koju je vidio na samom rubu Pelenora postajala je sve veća, sad je već mogao razaznati jahača koji je jureći na konju ostavljao velik oblak prašine za sobom. Jahao je ravno prema glavnim vratima Minas Tiritha. Jedva susprežući želju da poput djeteta potrči strmim ulicama grada, Eldarion dostojanstvenim korakom krene dočekati prvog izaslanika.

***
- 21:38 - Pedo mellon a minno (8) - Isprintaj - #

 03.01.2006., utorak

ŠUTNJA JE ZLATO (barem me u Hrvatistanu stalno uvjeravaju u to)

Istel Ne znam jesam li vam već pričala o svojoj vezanosti za Istel?

Pazim je i mazim, hranim redovito, čistim i tetošim, staje su joj stalno čiste i mirišljave. Istel je, naravno, moj mali, srebrni, sportski autić. Ime je dobio po prekrsnoj ždrebici, jednoj od posljednjih mearasa, koju sam bila prisiljena ostaviti u Međuzemlju. Sad, je li u pitanju nostalgija za davno minulim vremenima ili me jednostavno "ulovio" sindrom opsjednutosti limenim ljubimcima (inače, koliko sam mogla primjetiti, karakterističan više za muške stanovnike Hrvatistana), ne bih vam mogla sa sigurnošću tvrditi. Bilo kako bilo, ja svoju Istel više doživljavam članom obitelji a manje običnim prijevoznim sredstvom. I zato skroz poludim kad joj se dogodi neka nezgoda.

Bilo je to prije koju godinu, točno tjedan dana nakon što sam postala ponosna vlasnica brend nju autića. Istel je bila parkirana ispred jednog od brojnih shoping centara u metropli Hrvatistana (nikad neću shvatiti tu čaroliju, a uvjerena sam da je u pitanju neka moćna magija, kojom Hrvatistanci umjesto propalih tvornica otvaraju nove dućane). Taman sam, natovarena vrećicama prepunim stvari koje mi ne trebaju ali sam ih vrlo "povoljno" pazarila (izgleda da smo i mi vilenjakinje ipak samo žene), ušla u auto. Zadovoljna sama sobom iz vrećice sam izvadila kapitalni primjerak "ulova" da se još malo nadivim toj krasoti (recite mi da to bar jednom niste napravili) kadli me iz ekstaze prene škripa kočnica. Brzo bacim pogled u retrovizor - crna mrcina od auta se upravo polukružno okretala nasred ceste. Pošto je bio predugačak da bi mu to uspjelo iz prve krenuo je malo u rikverc. Ravno prema Istel. U šoku sam nastavila gledati.
- Neće valjda?!? Nemoguće je da ne vidi cijeli niz parkiranih automobila - prostrujalo mi je kroz glavu - I neće baš na mene.
Buuuum, traaas, kraaaš!!! Zvuk deranja metala o metal je stvarno grozan.
- *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!! - istrčala sam iz auta derući se - Pa dobro, jeste vi normalni? Zar ne gledate kud vozite!!!

Iz mrcine je izašao isto takav frajer, nabildan preko granica dobrog ukusa, čelav, od glave do pete obučen u crno i krenuo prema meni. Nadvisio me je za dobru glavu (a ja sam, čak i prema mjerilima Noldora, visoka). "Počastio" me mrkim pogledom i bahato mi se obratio:
- A ko ti je rekao da se tu parkiraš (na ucrtanom parkiralištu okružena drugim parkiranim automobilima op.a.)? Ne'š ti štete. Evo ti 100 kn pa to prelakiraj!
Nisam mogla vjerovati svojim šiljatim ušima:
- Jeste vi normalni (namjerno sam mu se nastavila obraćati sa VI iako je on meni govorio TI)??? Kakvih 100 kn? Jel znate vi koliko košta samo lakiranje metalic bojom, a o popravku da i ne pričam - pokušala sam argumentirano objasniti situaciju.
- Šta me briga! Ja ću ti dat' 100 kn a ti kako 'oćeš - nije se dao smesti Balkanac brdsko-dinaridskog tipa.
Ja tu, svjesna da s ovim nema dogovora, krenem vaditi mobitel iz torbice da nazovem muriju.
- Šta ćet' taj telefon? - prodere se mrcina.
- Zovem policiju da dođu napraviti uviđaj - naivno ću ja.
Da nije bio čelav rekla bih da je u tren oka pocrvenio do korijena kose.
- Ti'š meni zvat policiju! Dat' ću ja tebi policiju! Ja sam ti policija! - urlao je potpuno van kontrole.
Za to sam vrijeme ja već dobila službenicu i krenula pričati ignorirajući kretena. Greška, velika greška (koja se možda može objasniti činjenicom da sam u Hrvatistanu vrlo kratko pa se još nisam stigla u potpunosti upoznati sa vašim pravilima ponašanja u ovakvim slučajevima).
Istrgnuo mi je mobitel iz ruke, zgasio ga i zavitlao (srećom) na livadu tik do parkirališta).
Ja, šokirana, zinem da mu prigovorim - uspjela sam samo reći: Ali...
- Šuti dok te nisam šakom složio na pod! - kratko je zarežao, okrenuo mi leđa, sjeo u auto i uz škripu guma odjurio.

Ne znam točno koliko sam stajala tamo otvorenih usta, od šoka potpuno nesposobna pomaknuti se sa mjesta ( ne moram vam ni napominjati da jedna noldorska princeza, Gospodarica Zlatne šume, Gospa od svjetla nikad u životu nije doživjela ništa slično). Kad sam se konačno pribrala shvatila sam da sam nekim čudom zapamtila i model i boju a i registraciju automobila. U travi sam relativno brzo pronašla mobitel i nazvala policiju. Javio mi se muški glas. Naivno sam mu krenula objašnjavati što mi se upravo dogodilo.
- A kolika je šteta? - upita me.
- Pa malo mi je ulubio blatobran i lim na stražnjem djelu + potpuno oguljen lak... - počela sam mu nabrajati štetu.
- A jel imate osiguranje? - prekinuo me sljedećim pitanjem.
- Naravno - ponosno ću ja - I to kasko!
- E onda bih vam savjetovao, moja gospođo, da sve zaboravite. Nije vam on policajac. To vam je neki agresivac, kriminalac najvjerojatnije. I vi sad njega prijavite, mi ga nađemo, napišemo mu kaznu, i što onda? - upućivao me u srž problema policijski službenik. - Ako ste vi zapamtili njegov broj budite sigurni da je i on zapamtio vaš. Ako je takav luđak kao što kažete, još vam samo treba da vas nađe i prebije ko što je obećao. Ili još gore - da vam postavi eksploziv ispod auta iz osvete.
- Mislite da bi to napravio - u potpunoj ću nevjerici ja.
- Možda ne bi, ali možda i bi. Bolje vam se sa takvima ne igrati - nastavio me je savjetovati - lijepo vi nazovite svog osiguravatelja, recite da ste razbijen auto našli na parkiralištu i da ne znate ko je to napravio i oni će vam pokriti štetu.
Ja se, još u šoku, složim s njim da je rizik prevelik i još mu se i zahvalim. Naravno, napravila sam sve kako mi je savjetovao.

Epilog:

"Uslužni" policajac nije morao ispunjavati dosadne formulare, slati ekipu na uviđaj, gubiti dragocjene minute koje su mogli posvetiti hvatanju nekih "pravih" kriminalaca.
Agresivac iz Širokog Brijega (naravno da sam naknadno provjerila registraciju) vjerojatno je neku drugu lajavu žensku koja mu se našla na putu a pritom nije, poput mene, posjedovala mudrost jednog Noldora, šakom složio na pod.
Istel mi je još živa i u komadu (hvala Eruu).
Naredne godine premija osiguranja mi je bila za 50% viša.

***

- 21:32 - Pedo mellon a minno (19) - Isprintaj - #

 01.01.2006., nedjelja

SRETNA VAM NOVA GODINA

Svim ljudima, hobitima, vilenjacima, patuljcima, Ainurima, biljkama, životinjama, predmetima i godišnjim dobima želim sretnu novu godinu i ostvarenje svih želja!

Sebi osobno želim sreće, zdravlja, uspjeha i što skoriji povratak u Valinor!

P.S. onaj predhodni post ću dovršiti čim raskrčim ostatne novogodišnje proslave
- 22:57 - Pedo mellon a minno (33) - Isprintaj - #

© by Galadriel Artanis