Galadriel je promatrala kako se svjetlo širi, rukama naslonjena na snažni vrat svoje kobile. Pod njom, svijet je prelazio iz tame u svjetlo dok se zora šuljala preko visova. Blijeda se maglica dizala iz male udoline u koju su jahale. Polako je počela osjećati prve znakove umora. Istel ju je neumorno nosila cijelo popodne i noć a prijeđene milje kao da uopće nisu ostavljale traga na srebrnom mearasu.
”Ovdje ćemo se odmoriti, konjiću moj”, obratila se konju, ”možda ti nisi umorna ali ja ne mogu dalje. Gle, dolina je prekrivena sočnom travom, a tamo na sjevernom rubu vidim i mali izvor. Tamo ću sjahati.” Istel zanjišti u znak razumijevanja i odnese ju ravno do potoka. Galadriel sjaše s konja i požuri isplahnuti putnu prašinu s lica. Ledena ju je voda osvježila ali joj nije uklonila nemir koji se polako ali sigurno uvlačio u nju. Polako sjedne na obližnji kamen. Iz naprtnjače izvadi paketić lembasa, odlomi mali komadić i stane ga jesti. Za to je vrijeme njena kobila zadovoljno pasla travu. Galadriel uzme dvije čuturice koje je prethodnog dana zarobila od divljih ljudi, isprazni ustajalu vodu iz njih pa ih napuni čistom, ledenem izvorskom vodom.
Sve je to radila potpuno mehanički – misli su joj bile miljama daleko. Zabrinuto se osvrnula oko sebe. Svijet se mijenjao – osjećala je to u vodi, osjećala je to u zemlji, namirisala je to u zraku. Mnoge će stvari biti izgubljene. Neće ostati nikoga da ih pamti. Sjedila je tako satima potpuno nesvjesna vremena i prostora oko sebe. Iz crnih misli prene ju njištanje. Istel je stajala iza nje i gledala ju toplim tamnim očima. Kobila kao da je razumjela koje su brige mučile Galadriel pa ju je došla obodriti. ”Imaš ti pravo prijateljice draga”, obrati joj se Galadriel nježnim glasom, ”ne vrijedi nam sada očajavati. Ono što se mora dogoditi – dogodit će se. Ja to ne mogu spriječiti. Tama dolazi – to je nažalost neizbježno. Ali ja ću čekati ishod ovoga rata i kad Dobro na kraju pobijedi, a pobijedit će u to uopće nema sumnje – moj će zadatak biti iscjeljiteljski i obnoviteljski – ME će trebati moju pomoć. Zato sad moram odmaći što dalje od Neprijateljeve utvrde i pobrinuti se da mu nikada više ne dopadnem šapa”, odlučila je.
Puna nove nade i hrabrosti Galadriel skoči na noge. Pokupi svoje stvari, zajaši Istel i uzvikne: “Noro lim, Istel, noro lim! Ortheritham hain! (Juri Istel, juri! Pobjeda je naša!)” Ždrjebici nije dva puta trebalo ponavljati naredbu - pojuri poput vjetra. Prešle su milje i milje prije nego li je Galdriel ponovno zaustavila mearasa na vrhu jednog brijega. Sunce je bilo nisko na zapadu i mrak se polako počeo spuštati oko njih. Ali nije noć bila ono što ju je zabrinjavalo – oštre oči njezina konja sasvim su se dobro snalazile i u mraku. Nešto joj drugo privuče pažnju – s juga su se prema njima valjali crni, tmasti oblaci. Gusta se bijela magla povijala po udolinama. Galadriel osjeti kako joj jeza prolazi cijelim tijelom.
”“So it begins”, zabrinuto prošapta Galadriel silazeći s konja.
|
