Galadriel je šapćući umirujuće riječi na vilenjačkom jeziku oprezno koračala prema kobili – nije ju željela prestrašiti i otjerati. Usput je navukla haljinu koju je trčeći prema jezercetu prebacila preko grma. Srebrna je kobila podigla glavu i pogledala ju tamnim, pametnim očima. Zanjišti u znak pozdrava.
”Creoso, mellonamin. Im Galadriel (Pozdrav, prijatelju. Ja sam Galadriel)”, obrati se Gospodarica Lothloriena životinji pružajući ruku da je pogladi po srebrnoj grivi. Kobila nervozno zanjišti pomičući se korak unazad. ”Sedho (miruj), ne plaši se, neću ti učiniti ništa nažao - ja ti nisam neprijatelj”, govorila je tihim glasom. Kao da ju je razumjela kobila joj se približi. Galadriel je objema rukama obuhvati oko vrata, nasloni svoju glavu na njenu i stane joj tiho govoriti. Dugo su tako nepomično stajale, tek se povremeno moglo čuti tiho njištanje. Kad su završile - Galadriel je znala da je dobila vjernu prijateljicu koja će ju nositi bez obzira na opasnost. Jer kobila je bila jedna od Mearasa, ponosne i mudre, lakonoge i dugovječne rase konja. Legende kažu da ih je iz Valinora u ME donio sam Orome. Ovi su konji razumjeli ljudski govor a jahati su ih mogli samo oni kojima su sami dopustili da ih jašu.
”Mora da ju je sam Eru stavio na moj put – nije se mogla pojaviti u boljem trenu”, zadovoljno je razmišljala. Saplevši prste u kobilinu grivu elegantnim se skokom našla na njenim leđima. Mearas nikad ne bi dozvolio da ga osedlaju ali to joj neće predstavljati nikakav problem – vilenjaci ionako jašu bez sedla. Nježno ju je podbola nogama i kobila pojuri. Jurile su udolinom nekoliko krugova prije nego što su se zaustavile uz samo jezero. ”Zvat ću je Istel (silver light na Quenyi) – to joj ime odgovara”, odlučila je.
Otišla je do ruba jezera i sjela na kamen. Kobila ju je slijedila. Čistoj i osvježenoj, zadovoljnoj zbog činjenice da više neće morati pješačiti – Galadriel se probudio apetit. Izvadila je ostatke pečenoga zeca iz naprtnjače i stala ga žvakati. Nažalost meso nije bilo ni upola sočno kao jutros ali se još uvijek dalo jesti. Istel je pasla u mirno blizini. Prelazeći pogledom po udolini, jezercetu i vitkim jelama – Galadriel pomisli kako bi na ovom mjestu mogla ostati duže. Bile su to, nažalost, puste želje – jer je bilo pitanje trenutka kad će Onaj-kojeg-više-nikad-ne-bi-željela-sresti otkriti da je pobjegla i pokrenuti potragu za njom. ”A do tog trenutka bolje mi je odmaknuti što dalje od Utumna”, razmišljala je, ”srećom sad imam Istel da mi pomogne u tom”.
Pogledala je u nebo – sunce se polako počelo spuštati prema zapadu – bilo je vrijeme za pokret. ”Do mraka imam još 3-4 sata. Nebo je vedro što znači da će mi noćas mjesec i zvijezde osvjetliti put. Ako se Istel s tim bude slagala prije slijedećeg odmora mogle bi jahati 6-7 sati”, planirala je Galadriel. I taman u trenutku kad je htjela ustati u glavi začuje poznati glas.
”Galadriel, draga moja punice, zahvaljujem Euru što sam te našao živu i zdravu i još k tome slobodnu”, govorio je njen zet Elrond. ”Od trenutka kad smo primili strašne vijesti o tvojoj otmici pokušavam stupiti u kontakt s tobom. Do sada nisam imao uspjeha. Kako si mu pobjegla”, upitao je zbunjeno.
”Spustila sam se užetom sa tridesetog kata Utumna”, odvratila mu je. ”Ali ispričat ću ti sve kad se vidimo. Reci, jesi se čuo s Celebornom. Ja ne mogu do njega.”
”Znam samo da traži Imrahila po Maglenom gorju. Ni ja ne mogu do njega – zatvorio je sve prilaze k sebi”, žalio se. ”Ali zato imam drugih dobrih vijesti za tebe - Feanor svoju grupu vodi u Imladris – za dva bi dana trebali biti ovdje. Pružit ću im okrepu i savjete a možda i koji od mojih ljudi odluči nastaviti put s njima. Poslao sam sinove pred njih jer se okolicom vrzmaju čete uruka pa ne bi valjalo da ih pred mojim vratima zarobe”
”Odlično – bar će jedna skupina makar na kratko biti sigurna”, ova ju je vijest razveselila. ”Reci im da sam pobjegla i da pokušavam preko Angmara i Carn Duma zaobići Utumno sa sjeverne strane i Maglenim se gorjem spustiti do Rivendella. Nek se požure i krenu mi u susret – sama neću daleko dospjeti – pomoć bi mi dobro došla. A sad bi bilo bolje da završimo – ne bi bilo dobro da privučemo Morgothovu pažnju. Pozdravi djecu”, završila je razgovor Galadriel.
Završivši donekle ohrabrujući razgovor sa zetom, Galadriel skoči na noge lagane. Pokupi svoje stvari, opaše mač i ogrne pelerinu te zviždukom dozove Istel. Srebrna se ždrebica stvori kraj nje i ona ju zajaše. Istel nije čekala zapovijed – lakonoga kobila pojuri brzinom vjetra prema sjeveroistoku – točno u smjeru koji je Galadriel izabrala. Srebrna konjska griva i zlatno-srebrna kosa jahačice spojile su se u jedno vijoreći na vjetru. Milje i milje su ostajale ispod konjskih kopita.
|
