20.01.2006., petak
Quest for Galadriel (dio petnaesti)
Galadriel rukom odmakne neposlušni pramen zlatne kose koji joj je padao na čelo. Zastane i pogleda oko sebe. Potpuno je izgubila pojam o vremenu – jedino joj je oštro sunce što se sjajilo visoko na vedrom nebu govorilo da je tek minulo podne. Hodala je i hodala satima - travnatu udolinu zamijenio je krš, jedna je stijena prestizala drugu, svaka slijedeća bila je viša od prethodne. Uspon je postajao sve naporniji čak i za lakonogu Gospodaricu Lothloriena. Znala je da će uskoro morati predahnuti – pitanje je samo bilo gdje. ”Kad bi barem mogla pronaći kakvo skrovito mjesto da otpočinem na trenutak i napunim prazan želudac”, pomislila je. Čak ni moćna vilenjakinja visokoga roda poput nje koja još pamti svjetlo Valinora nije mogla živjeti od zraka. Mjesto na kojem se trenutno nalazila nije bilo pogodno za odmor – hodala je uskom, strmom stazicom okruženom ostrim stijenama. ”Na vrhu bi trebala biti za najviše pola sata”, procijenila je od oka, ”gore ću imati bolji pregled, možda ugledam neko zgodno mjesto”.
Nastavila je mukotrpni uspon. Zadubljena u vlastite, ne baš vedre misli u tren se oka našla na vrhu. Ono što je ugledala skoro ju je srušilo na njenu, plemenitu, noldorsku pozadinu. Brijeg se spuštao u dolinu, zelenu, travnatu dolinu usred koje se nalazio pravi pravcati lug visokih i vitkih jela. Iz samog središta luga dizao se slab bjeličasti, gotovo nevidljivi dim. Galadriel su ukoči – iako nije osjećala nikakvu prijetnju – oprez u ovim opasnim predjelima nikad nije bio na odmet. Odlučila se oprezno spustiti u dolinu i otkriti izvor tog dima. Silazeći, nije mogla ne primjetiti ostatke poveće kamene građevine istočno od luga. Pretpostavila je da je u pitanju bila kakva ladanjska kuća koju je neki davni numenorski vladar Sjevera, u nekim sretnijim vremenima, izgradio.
Kad se spustila u samu dolinu i zašla u lug – pred očima joj je izronio prizor koji je zaustavljao dah. Galadriel nije mogla vjerovati - sred jela nalazilo se malo jezerce vruće vode iz kojeg se pušilo. U tren je zaboravila na umor i glad, strah i oprez, zaboravila je na užase zatočeništva. Potrčala je kroz šumu prema vodi, na trenutak vjerujući da se opet nalazi u voljenom Lorienu. Usput je sa sebe zbacila pelerinu i haljinu i uz glasan “BUĆ” uskočila u jezero. Vruća joj je voda pekla kožu ali se brzo navikla. Osjećala je kako joj se život vraća u promrzle kosti i kako joj krv brže kola tijelom. Nakon višednevnog zatočeništava u kojem je skoro zaboravila značenje riječi higijena – topla kupka bila je kao dar samoga Erua. Počela je rasplitati svoju dugu kosu iz pletenice – udubljena u taj posao Galadriel zapjeva:
”I sang of leaves, of leaves of gold, and leaves of gold there grew:
Of wind I sang, a wind there came and in the branches blew.
Beyond the Sun, beyond the Moon, the foam was on the Sea,
And by the strand of Ilmarin there grew a golden Tree.
Beneath the stars of Ever-eve in Eldamar it shone,
In Eldamar beside the walls of Elven Tirion.
There long the golden leaves have grown upon the branching years,
While here beyond the Sundering Seas now fall the Elven-tears.
O Lórien! The Winter comes, the bare and leafless Day;
The leaves are falling in the stream, the River flows away.
O Lórien! Too long I have dwelt upon this Hither Shore
And in a fading crown have twined the golden elanor.
But if of ships I now should sing, what ship would come to me,
What ship would bear me ever back across so wide a Sea?
Ai! laurië lantar lassi súrinen,
Yéni únótimë ve rámar aldaron!
Yéni ve lintë yuldar avánier
mi oromardi lisse-miruvóreva
Andúnë pella, Vardo tellumar
nu luini yassen tintilar i eleni
ómaryo airetári-lírinen.
Sí man i yulma nin enquantuva?
An sí Tintallë Varda Oiolossëo
ve fanyar máryat Elentári ortanë
ar ilyë tier undulávë lumbulë;
ar sindanóriello caita mornië
i falmalinnar imbë met, ar hísië
untúpa Calaciryo míri oialë.
Sí vanwa ná, Rómello vanwa, Valimar!
Namárië! Nai hiruvalyë Valimar.
Nail elyë hiryva. Namárië!
Ah! like gold fall the leaves in the wind,
long years numberless as the wings of trees!
The long years have passed like swift draughts
of the sweet mead in lofty halls beyond the West,
beneath the blue vaults of Varda wherein the stars
tremble in the song of her voice, holy and queenly.
Who now shall refill the cup for me?
For now the Kindler, Varda, the Queen of the Stars,
from Mount Everwhite has uplifted her hands like clouds,
and all paths are drowned deep in shadow;
and out of a grey country darkness lies
on the foaming waves between us, and mist
covers the jewels of Calacirya for ever.
Now lost, lost to those from the East is Valimar!
Farewell! Maybe thou shalt find Valimar.
Maybe even thou shalt find it. Farewell!”
Glasno njištanje prekine ju u pjevanju i Galadriel pogleda u smjeru iz kojeg je dolazio zvuk. Još jednom ostane bez daha. ”Čudima današnjeg dana izgleda nema kraja”, pomislila je izlazeći iz jezera. Pokraj jezera mirno je pasla ždrebica, visoka i vitka, dlake sjajne i srebrne. Bilo je očito da je jedna od mearasa.
|
|
