Galadriel otvori oči. Jutro je napokon svanulo. Protegnula se onoliko koliko joj je skučeni prostor udubine u koju se bila sklonila dopuštao. Boljela ju je svaka koščica. Gospodarica Lothloriena nije baš običavala spavati po kamenim udubinama – talani visoko na mallornima puno su joj bili draži. Ipak umor koji je osjećala nije bio uzrokovan više nego neudobnim prenoćištem – nešto drugo ju je mučilo. Jeza od ovog užasnog mjesta nije ju ni u snu napustila. Cijelu su je noć mučile more – nejasne slike divljih ljudi, obrisi jurećih četa oraka u noći i sjenka. Sjenka onoga što je jednom davno bio čovjek provlačila joj se kroz snove, siktala i zavijala ne dopuštajući joj da se odmori. Jer put koji je izabrala za svoj bijeg vodio je preko onog što je nekad bilo zlo kraljevstvo Angmarsko. Znala je kakvi će je problemi pratiti na putu – ovo je, nažalost, bio tek početak.
Glasna, gruba dernjava koja je više zvučala kao roktanje divljih svinja nego kao ljudski govor prekine ju u razmišljanju. Galadriel na trenutak prestane disati. Nije se usudila ni pomaknuti da ju šuštanje njenog ogrtača ne bi odalo. Pozorno je slušala. Uspjela je razaznati dva glasa. Jezik kojim su govorili nije poznavala, iako su neke riječi zvučale poput iskrivljenog Westrona, zajedničkog jezika kojim su se ljudi ME-a služili. I vilenjaci visokoga roda, poput nje same, služili su se Westrnom kad god su bili prisiljeni komunicirati s ljudima. Ova dvojica, kao da su razgovarala primitivnom verzijom tog jezika. Uz malo truda uspjela je razabrati smisao onoga što su govorili. Obzirom da su se ova dvojica toliko derail da bi ona mogla plesati u klompama n drvenom podu a da ju oni ne čuju, Galadriel se ohrabri pomaknuti malo naprijed i probati vidjeti o kojoj se rasi radi. Prizor koji je ugledala i nije bio neki. Nasred udoline sjedila su dva odrpana, prljava i u bradu zarasla divljaka. Koliko je uspjela vidjeti osim dva ružna, zahrđala mača koja su im visila o boku i nisu imali drugoga oružja. Ispred njih je pucketala vatrica, a na ražnju iznad nje okretao se zec. Pravi, debeli, šumski zec.
”Shungune nabaci der još drvalja u vatru. Ovaj se zecof neće sam ispeći”, galamio je režečim glasom viši divljak. Manji i očito mlađi divljak gunđajući sebi u bradu podigne se i krene baš prema mjestu na kojem se ona nalazila. Došavši na korak od grma koji ju je skrivao sagnuo se do poda i počeo skupljati suharke. Galadriel u tom trenu sine ideja. Dohvati kamen s poda i svom snagom opali po glavi Shunguna. Ovaj se bez glasa sruši na pod. Trava je ublažila zvuk njegovog pada. Uhvativši ga za ruke, Galadriel ga brzo i spretno povuče iza grma. Njegov sudrug, zaokupljen okretanjem ražnja, nije ništa primjetio. S gađenjem je uzela Shungunov mač u ruku te ga stala proučavati. ”Kad ga malo očistim i naoštrim o kamen neće ni biti tako loš”, zadovoljno je zaključila. Sad je bila naoružana. Odlučila je da neće čekati da preostali divljak shvati da mu se prijatelj ne vraća. Tiho, najtiše, kako to samo jedna vilenjakinja može Galadriel se spretno provuče iza grma i nečujno potrči prema neprijatelju koji joj je bio okrenut leđima. Zamahnula je mačem i svom snagom ga drškom udari po glavi. Srušio se kao klada – jadnik nije ni znao što ga je snašlo. Graciozno poput srne, Galadriel ga preskoči i upotrebljavajući njegov vlastiti pojas brzo mu sveže ruke i noge. Otrčavši do grma ponovi to isto is a Shungunom. Ovog je zadnjeg, vukući ga za noge, dovukla do sredine udoline i položila pokraj starijeg divljaka. Sad je bilo vrijeme za buđenje.
Sjela je na kamen nasuprot ove dvojice i zagledala se prvo u jednog pa drugog. Radila je to, gledajući ih naizmjenično, nekih 20-tak minuta. Njih su se dvojica trzali, savijali, skvićali i režali pokušavajući se osloboditi njenog pogleda. Ali nisu imali nikakve šanse. Kad je saznala sve što ju je zanimalo i dobro im utjerala strah u kosti Galadriel ih odveže. Istog sekunda njih su dvojica dala petama vjetra bježeći na jug. Nisu se osvrtali. Galadriel se osmjehne – trčat će njih dvojica još satima prije nego što se usude zaustaviti. A i tada im ni na kraj pameti neće biti vraćati se ili ikome pričati o njoj – ono što im je obećala da će im se dogoditi ako to ipak naprave nije za prepričavanje.
Srećom po nju, njih su dvojica loveći zalutali ovako daleko na sjever – u blizini nije bilo veće grupe njihovih zemljaka kao što se plašila. Ustvari, koliko su njih dvojica znali (a navodno su, tražeći pravi put, danima tumarali planinom) miljama ukokolo nije bilo živoga stvora. Boljim se vijestima nije ni mogla nadati.
Opuštena, koliko je to mogla biti u ovoj situaciji, Galadriel dohvati zeca koji je taman bio reš pečen i stane ga jesti. ”Šteta bi bilo da ovako dobro meso propadne”, pomislila je, ”lembas će mi se ionako putem najvjerojatnije zgaditi”. Pojela je koliko je mogla, popila gutljaj začuđujuće svježe vode iz čuturice koju su divlji ljudi ostavili bježeći glavom bez obzira, ostatak mesa zamotala u listove koje je nabrala u grmlju i spremila ih u naprtnjaču. Opasala je pojas s mačem, zaogrnula se pelerinom i krenula na sjever. Ovako sita i poprilično ohrabrena vijestima do mraka je planirala prevaliti dobar komad puta i odmaći što dalje od Utumna.
|
