06.01.2006., petak
Quest for Galadriel (dio prvi)
Kad vam se već sviđa evo još nekoliko mojih scena iz jednog drugog RPG-a koji sam online organizirala - ovdje vam mogu staviti skoro cijelu priču jer sam kao zarobljenica u Utumnom imala radnju potpuno odvojenu od svih ostalih sudionika igre.
***
Galadriel je jahala na svom bijelcu uz tok Nimrodela okružena dobro naoružanom pratnjom. Bila je rana jesen i lišce lorienskih mallorna još nije otpalo vec je pozlatilo krošnje iznad snažnih srebrnih debala. Mala je družina jahala polagano slijedeci svoju Gospodaricu.
Vladarica Zlatne šume zimu je odlucila provesti u Imladrisu kod svog zeta Elronda. Iako joj je srce žudjelo ponovno vidjeti svoje unuke Elladana i Elrohira te malu Arwen koje nije vidjela gotovo 80 godina Galadriel se nikako nije izlazilo iz sigurnosti Lothloriena.
"Ovdje cemo prenociti. Vec smo blizu zapadne granice Loriena a vremena su opasna - ne bi nam bilo pametno nastaviti put nocu", obratila se svojoj pratnji kad su dojahali do nimrodelskih slapova. Sjahala je i sjela na kamen pokraj vode. Još nije odlucila kojim putem krenuti - kroz noc Morije ili prijevojem preko okrutnog Caradhrasa.
U nekim sretnijim vremenima, dok su Morijom vladali patuljci a ona prijateljevala s njima, putovala je kroz rudnike. Medutim glasine koje su stigle do Loriena kazuju da u Moriji nema više patuljaka i da rudnicima sada vladaju orci. ”Tim putem", mislila je ona, ”nije više sigurno putovati. S druge strane Magleno gorje bijaše visoko i surovo, vrhovi njegovi stalno pokriveni snijegom. O Caradhrasu kruže strašne price. ”Kojim putem krenuti” , pitala se. "Odlucit cu o tome sutra", bila je zadnja Galadrielina misao prije nego li je utonula u nemiran san.
Jutro je svanulo toplo i kao da su se tanke zrake sunca probijale kroz zlatni krov od treperavih krošnja. Nakon što je pojela malo lembasa i umila se u bistroj i ledenoj vodi Nimrodela Galadriel pogledom prijeđe preko lica svojih pratioca i odlucno rece: "Osedlajte konje, krecemo prema Maglenom gorju. Još je rana jesen i vjerujem da je prijelaz preko Caradhrasa još prohodan. Ali, jašimo brzo, u brdima zima stiže rano".
Družina pojaha konje i krene prema zapadu. Jahali su šutke, dva dana, stajuci samo, kad je noc vec odavno pala, da se odmore nekoliko sati. Što su bili bliže Maglenom gorju - zebnja u Galadrielinom srcu sve je više rasla. Vec su se poceli penjati kad je odlucila da po tom mraku ne mogu dalje. Sklonili su se ispod jedne ispupcene stijene, vatru nisu palili da ne privuku orke i vukove, i odlucili malo sklopiti oci. Farahir je prvi stražario.
Galadriel otvori oci i užasnuta shvati da su napadnuti. Njeni vilenjaci vec su se ocajnicki borili protiv deset puta brojnijih oraka pokušavajuci zaštititi svoju Gospodaricu. I ona sama skoci na noge i dohvati Cerahas, zlatni noldorski mac. Zamahne i odrubi glavu gadnom debelom orku koji joj se približio. Spretno se okrenu i taman kad je htjela sljedeceg orka skratiti za glavu - vidje bljesak i osjeti snažan udarac u glavu.
"Caradhras... orci... Annatar…" , bile su zadnje misli koje je ocajnicki uputila svom voljenom Celebornu prije nego li ju je obavio potpuni mrak. Galadriel izgubi svijest.
***
Caradhras... orci... Annatar…" , bile su zadnje misli koje je ocajnicki uputila svom voljenom Celebornu prije nego li ju je obavio potpuni mrak. Galadriel izgubi svijest.
Bubnjalo joj je u glavi. Kapci su joj bili teski – nikako ih nije mogla otvoriti. Neka zla sila nadmetala se s njenom voljom, pokusavala joj je prodrijeti u um. Skupi svu snagu I odupre joj se. Polako otvori oci. Mrak. Teški, ustajali zrak svud oko nje. I tišina, bolna zaglušujuca tišina. Koliko god se trudila Galadriel nije uspjela cuti ništa osim svog isprekidanog disanja. I nije trebala pogađati gdje je – postoji samo jedna osoba dovoljno zla da se usudi uciniti ovako nešto – Morgoth. Znaci glasine koje su nedavno dospjele do nje – bile su istinite – Morgoth se ponovno digao.
"Ali što je tu je – sad moram vidjeti kako se izvuci iz ove situacije”, pomislila je. "Valjda je Celeborn uspio shvatiti moju poruku. Sigurno ju je shvatio, sad me vec traži pola ME-a", pokusala se uvjeriti tek toliko da si vrati hrabrost. "Kad bih mu bar mogla prodrijeti u misli", pokušavala je Galadriel, "barem mu javiti da sam jos ziva, da ima nade. Ali nema smisla sada razbijati glavu stvarima na koje ne mogu utjecati”, zakljuci, "valja mi vidjeti što se ovdje da uciniti”.
Polako ustane na noge – ledjima se nasloni na zid. Jedan, dva, tri koraka naprijed I rukama dotakne suprotnu stranu. Pipala je rukama – kamen, hladni kamen svud oko nje. I mala željezna vrata. Galadriel se prezrivo nasmije.
"Morgoth se stvarno potrudio, mora da me se jako boji. Ali zar on stvarno misli da malo kamena, željeza i mraka može slomiti najvecu medju Eldarima” , nasmije se još glasnije I zamahne glavom. Njena kosa u kojoj je, kako se vjerovalo, bilo uhvaceno svjetlo Dvaju stabala zabljesne zlatom I srebrom u mraku. "Ja još uvijek pamtim svjetlo Valinora”, prkosno uzvikne, "I nikakav mrak koji si isprepleo oko mene ne može to poništiti. Ovu vilenjakinju nikad nećeš svojoj volji podciniti”, sad se vec derala. "Morgothe, dodji ti bjedni stvore, pokazi se ako se usudis – Galadriel Artanis Nerwen te izaziva!”
Uz glasnu škripu vrata se širom otvore. U potpunoj tami Galadriel nazre još mracniju priliku.
"Dobro dosla u moj skromni dom, Gospodarice Lothloriena. Nadam se da je smjestaj dostojan vase velicine”, prozbori odvratno slatkim glasom onaj kojeg je mrzila najvise.
***
(ovo je dio koji smo zajednički pisali Morhoth i ja)
Morgoth je ušao u prostoriju gdje je bila zatočena njegova zarobljenica. Stajala je na sredini sobe i sjaj oko nje je rastvarao tamu i stvarao sive sjene čak i u najdubljem crnilu.
Galadriel je skupila svu svoju snagu i prezrivo ga pogledala. Ništa mu nije odgovorila na njegov pozdrav.
- Jesu li tri dana mraka i tame uspjela ti dočarati kakvu sam ti sudbinu namijenio za cijeli tvoj dugi besmrtni život? - upitao ju je Morgoth zlobno je gledajuci. Znao je da će je slomiti na kraju ma koliko se borila i trudila se ohrabriti.
- Zar ti stvarno misliš da će me ovo malo mraka i kamena slomiti? – odgovorila mu je prkosno a svjetlo oko nje se pojačavalo.
- Nije te ni trebalo slomiti nego samo očuvati dok ne nađem vremena da ti se potpuno posvetim. I trebalo ti je dati priliku da razmisliš o svemu oko sebe i spoznaš u kakvoj se teškoj situaciji nalaziš.
- Celeborn ti neće dopustiti da me zadržiš ovdje!
Morao je priznati da je stvarno bila jaka i da ovo zatočeništvo nije ostavilo traga u njenom sjaju no čak ni Galadriel koja je bila najmoćniji Noldor nije mogla misliti da će pobijediti jednog Valu. Ne snagom – ni moći koju je imala – ni snagom svoje volje – od svega toga je bio jači – ali njena moć nije bila samo u svemu tome već više u načinu na koji je svo to zajedno koristila. Bila je protivnik kojeg je trebalo uvažiti i biti oprezan s njim – očekivati ono najgore od njega.
- Kroz ove zidove tvoje misli ne prolaze. – nacerio joj se uživajući u svakoj riječi prijetnje. - Tvoji ne znaju kakva ti je sudbina i čak ni Celeborn nije siguran jesi li živa ili mrtva a to je najgore stanje u kojem može biti. Namjeravam to produljiti do samog kraja neka što više pati.
- On bi osjetio da nisam više među živima. Naša veza je prejaka, to je nešto što ti nikad nećeš moći shvatiti. Celeborn me sigurno već traži. Ti ni ne znas što ti se sprema – pokušala je Galadriel zvučati uvjereno u svoje riječi.
- O, znam - znam puno više nego što ti misliš. One budale misle da tek tako mogu ušetati u Utumno i osloboditi te - naslađivao se Gospodar tame. – Protiv prve polovice tog plana nemam ništa i kad dođu rado ću im otvoriti sva vrata i pustiti ih unutra.
- Koje budale?
- Dvije su male grupe krenule iz Loriena misleći da mogu umaći mojoj pažnji. Znao sam za njih i prije nego su napustili navodnu sigurnost Zlatne šume. Izgubio sam ih nakratko kad su se izvukli iz klopke na samom početku potjere za tobom ali sada za obje skupine znam gdje su – sukobili su se s orcima koje sam poslao - uživao je u svojoj nadmoći Morgoth. – sada se više neće moći sakriti osim ako se ne uvuku u neku rupu gdje ih orci neće naći a to neće učiniti jer idu uporno prema tebi i to će im biti propast.
Galadriel se trudila ne otkriti mu stravu koju su njegove riječi izazvale u njoj ali on ju je ipak naslutio i osjetio jer je svjetlost oko nje gasnula.
- Jedna skupina je tek nešto malo prešla vrata Morie. – nastavio je slavodobitno smijući joj se. – druga još više zaostaje. Celeborn je u drugoj ako te zanima. Uskoro ćeš ga vidjeti .
Galadriel je šutila i vidio je da nije bila sigurna u istinitost njegovih riječi – valjda je mislila možda je samo želi prestrašiti i slomiti. Pokušavala je u njegovom mračnom umu nazrijeti istinu. Nije uspjela. Nitko to nije mogao.Tama je bila prevelika - čak ni ona ne može vidjeti kroz tako strašnu noć.
- Pozdravljam te sada, Lady i ostavljam da malo promisliš o ovome što smo govorili.. – nasmiješio joj se i krenuo prema vratima. – Uskoro ću ti donijeti nove vijesti o sudbini onih koji su ti dragi. I neće ti se dopasti.
S tim riječima je izašao i zatvorio opet mrak oko nje.
***
Galadriel se leđima nasloni na zid i zatvori oči. Glava joj je pucala. Tijelo joj se treslo od napora koji je uložila da se odupre Morgothovim pokušajima da joj prodre u um i slomi volju. Polako je otvorila oči – ponovno je bila okružena potpunim mrakom. Spuštajući se na pod (bar mi je mogao kakav krevet dati, ili bar stolicu) razmišljala je o upravo izrečenim riječima.
"Morgoth je rekao mnogo, ali koliko vjerovati neprijatelju”, zapitala se Galadriel. Da ju Celeborn sigurno već traži znala je i sama – to joj Morgoth nije morao ni reći. Do sad je morao i shvatiti gdje se nalazim. "Da ja pokušavam izbaviti nekog iz Utumna sigurno ne bih povela vojsku I zakucala na neprijateljeva vrata izazivajući ga da izađe”, mozgala je dalje. "Dakle i onaj dio o dvije male skupine koje se uzdaju u tajnost - također mora biti istinit”, zaključila je malo obodrena. Samo nije mogla ni pretpostaviti koga je poveo sa sobom – vilenjaka je u Međuzemlju ostalo malo, naročito vilenjaka spremnih krenuti na tako pogibeljni zadatak. "Možda je poveo kojeg čovjeka sa sobom – među tom rasom tu i tamo se može pronači stvarno izvanrednih primjeraka”, razmišljala je. Samo se nadala da je Celeborn svjesan da je ljudska srca lako iskvariti i da mora biti na oprezu.
Odjednom se trgne. "O čemu ja to razmišljam”, sjevne joj kroz mozak. "Radim upravo ono što je on i želio da radim – tražim smisao u izgovorenim riječima”, osupne se Galadriel. Jer ono što su izgovarali bio je obični igrokaz – prava borba odvijala se u njihovim mislima. Iako nije uspjela vidjeti mnogo, jer se cijelo vrijeme morala boriti protiv njegovih pokušaja da joj ovlada umom, otkrila je da je njegova zla volja usmjerena na još nešto osim nje i da mu to na trenutke u potpunosti odvlači pažnju.
Jer Morgoth je, iako toga očito nije bio svjesan, podcijenio Galadriel, smatrajući da je nemoćna u tamnici u koju ju je strpao. Mislio je da mu od nje trenutno ne prijeti nikakva opasnost I da se može posvetiti uništenju drugog protivnika. O, kako se prevario - zaboravio je da je ona živjela u Valinoru I od Valara naučila sve što se naučiti moglo. Moć je njezina I znanje veliko – nemjerljivo ni sa čim drugim u Međuzemlju.
"Moram hraniti tu njegovu zabludu”, odluči Galadriel, "pokazati strah, sumnju, očaj – on to od mene očekuje – nikad neće posumnjati. Bahatost njegova bit će na kraju I njegova propast”, zadovoljno zaključi. Legne na hladni, kameni pod, pokušavajući uhvatiti malo sna. Odmor joj je neophodan ako želi sutra biti sposobna oduprijeti se Morgothovim mislima.
***
|
|
