03.01.2006., utorak
ŠUTNJA JE ZLATO (barem me u Hrvatistanu stalno uvjeravaju u to)
Ne znam jesam li vam već pričala o svojoj vezanosti za Istel?
Pazim je i mazim, hranim redovito, čistim i tetošim, staje su joj stalno čiste i mirišljave. Istel je, naravno, moj mali, srebrni, sportski autić. Ime je dobio po prekrsnoj ždrebici, jednoj od posljednjih mearasa, koju sam bila prisiljena ostaviti u Međuzemlju. Sad, je li u pitanju nostalgija za davno minulim vremenima ili me jednostavno "ulovio" sindrom opsjednutosti limenim ljubimcima (inače, koliko sam mogla primjetiti, karakterističan više za muške stanovnike Hrvatistana), ne bih vam mogla sa sigurnošću tvrditi. Bilo kako bilo, ja svoju Istel više doživljavam članom obitelji a manje običnim prijevoznim sredstvom. I zato skroz poludim kad joj se dogodi neka nezgoda.
Bilo je to prije koju godinu, točno tjedan dana nakon što sam postala ponosna vlasnica brend nju autića. Istel je bila parkirana ispred jednog od brojnih shoping centara u metropli Hrvatistana (nikad neću shvatiti tu čaroliju, a uvjerena sam da je u pitanju neka moćna magija, kojom Hrvatistanci umjesto propalih tvornica otvaraju nove dućane). Taman sam, natovarena vrećicama prepunim stvari koje mi ne trebaju ali sam ih vrlo "povoljno" pazarila (izgleda da smo i mi vilenjakinje ipak samo žene), ušla u auto. Zadovoljna sama sobom iz vrećice sam izvadila kapitalni primjerak "ulova" da se još malo nadivim toj krasoti (recite mi da to bar jednom niste napravili) kadli me iz ekstaze prene škripa kočnica. Brzo bacim pogled u retrovizor - crna mrcina od auta se upravo polukružno okretala nasred ceste. Pošto je bio predugačak da bi mu to uspjelo iz prve krenuo je malo u rikverc. Ravno prema Istel. U šoku sam nastavila gledati.
- Neće valjda?!? Nemoguće je da ne vidi cijeli niz parkiranih automobila - prostrujalo mi je kroz glavu - I neće baš na mene.
Buuuum, traaas, kraaaš!!! Zvuk deranja metala o metal je stvarno grozan.
- *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!! - istrčala sam iz auta derući se - Pa dobro, jeste vi normalni? Zar ne gledate kud vozite!!!
Iz mrcine je izašao isto takav frajer, nabildan preko granica dobrog ukusa, čelav, od glave do pete obučen u crno i krenuo prema meni. Nadvisio me je za dobru glavu (a ja sam, čak i prema mjerilima Noldora, visoka). "Počastio" me mrkim pogledom i bahato mi se obratio:
- A ko ti je rekao da se tu parkiraš (na ucrtanom parkiralištu okružena drugim parkiranim automobilima op.a.)? Ne'š ti štete. Evo ti 100 kn pa to prelakiraj!
Nisam mogla vjerovati svojim šiljatim ušima:
- Jeste vi normalni (namjerno sam mu se nastavila obraćati sa VI iako je on meni govorio TI)??? Kakvih 100 kn? Jel znate vi koliko košta samo lakiranje metalic bojom, a o popravku da i ne pričam - pokušala sam argumentirano objasniti situaciju.
- Šta me briga! Ja ću ti dat' 100 kn a ti kako 'oćeš - nije se dao smesti Balkanac brdsko-dinaridskog tipa.
Ja tu, svjesna da s ovim nema dogovora, krenem vaditi mobitel iz torbice da nazovem muriju.
- Šta ćet' taj telefon? - prodere se mrcina.
- Zovem policiju da dođu napraviti uviđaj - naivno ću ja.
Da nije bio čelav rekla bih da je u tren oka pocrvenio do korijena kose.
- Ti'š meni zvat policiju! Dat' ću ja tebi policiju! Ja sam ti policija! - urlao je potpuno van kontrole.
Za to sam vrijeme ja već dobila službenicu i krenula pričati ignorirajući kretena. Greška, velika greška (koja se možda može objasniti činjenicom da sam u Hrvatistanu vrlo kratko pa se još nisam stigla u potpunosti upoznati sa vašim pravilima ponašanja u ovakvim slučajevima).
Istrgnuo mi je mobitel iz ruke, zgasio ga i zavitlao (srećom) na livadu tik do parkirališta).
Ja, šokirana, zinem da mu prigovorim - uspjela sam samo reći: Ali...
- Šuti dok te nisam šakom složio na pod! - kratko je zarežao, okrenuo mi leđa, sjeo u auto i uz škripu guma odjurio.
Ne znam točno koliko sam stajala tamo otvorenih usta, od šoka potpuno nesposobna pomaknuti se sa mjesta ( ne moram vam ni napominjati da jedna noldorska princeza, Gospodarica Zlatne šume, Gospa od svjetla nikad u životu nije doživjela ništa slično). Kad sam se konačno pribrala shvatila sam da sam nekim čudom zapamtila i model i boju a i registraciju automobila. U travi sam relativno brzo pronašla mobitel i nazvala policiju. Javio mi se muški glas. Naivno sam mu krenula objašnjavati što mi se upravo dogodilo.
- A kolika je šteta? - upita me.
- Pa malo mi je ulubio blatobran i lim na stražnjem djelu + potpuno oguljen lak... - počela sam mu nabrajati štetu.
- A jel imate osiguranje? - prekinuo me sljedećim pitanjem.
- Naravno - ponosno ću ja - I to kasko!
- E onda bih vam savjetovao, moja gospođo, da sve zaboravite. Nije vam on policajac. To vam je neki agresivac, kriminalac najvjerojatnije. I vi sad njega prijavite, mi ga nađemo, napišemo mu kaznu, i što onda? - upućivao me u srž problema policijski službenik. - Ako ste vi zapamtili njegov broj budite sigurni da je i on zapamtio vaš. Ako je takav luđak kao što kažete, još vam samo treba da vas nađe i prebije ko što je obećao. Ili još gore - da vam postavi eksploziv ispod auta iz osvete.
- Mislite da bi to napravio - u potpunoj ću nevjerici ja.
- Možda ne bi, ali možda i bi. Bolje vam se sa takvima ne igrati - nastavio me je savjetovati - lijepo vi nazovite svog osiguravatelja, recite da ste razbijen auto našli na parkiralištu i da ne znate ko je to napravio i oni će vam pokriti štetu.
Ja se, još u šoku, složim s njim da je rizik prevelik i još mu se i zahvalim. Naravno, napravila sam sve kako mi je savjetovao.
Epilog:
"Uslužni" policajac nije morao ispunjavati dosadne formulare, slati ekipu na uviđaj, gubiti dragocjene minute koje su mogli posvetiti hvatanju nekih "pravih" kriminalaca.
Agresivac iz Širokog Brijega (naravno da sam naknadno provjerila registraciju) vjerojatno je neku drugu lajavu žensku koja mu se našla na putu a pritom nije, poput mene, posjedovala mudrost jednog Noldora, šakom složio na pod.
Istel mi je još živa i u komadu (hvala Eruu).
Naredne godine premija osiguranja mi je bila za 50% viša.
***
|
|
