prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
Dogodovštine vilenjakinje visokoga roda koju je more doplavilo u Hrvatistan

Što me pokreće
"Da bi pobijedilo zlo dovoljno je da dobri ljudi ne rade ništa"

"Biti čovjekom znači postajati čovjekom"

"Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate."

"Ako voliš nekoga, oslobodi ga... Ako ti se vrati, tvoj je zauvijek. Ako ti se ne vrati - nikad vam nije ni bilo suđeno."

Da se bolje razumijemo 
Ainuri - "sveti", moćni duhovi, prva rasa, stvorio ih je Iluvatar iz svoje misli, a oni su zajedno sa njim kroz Pjesmu Ainura stvorili svijet;
Aman - veliki zapadni kontinent, Neumiruće zemlje Valara i Eldara. Aman na quenysko-vilenjačkom znači "blagoslovljen";
Arda - visokovilenjačko ime za cijeli svijet onakav kakav ga je Iluvatar zamislio i Valari oblikovali, uključujući i Međuzemlje i Neumiruće zemlje;
Alqualonde- grad i pristanište Telera, vilenjaka, u Eldamaru, na obali Neumirućih zemalja;
Eldari- "narod zvijezda", ime koje je vilenjacima dao Vala Orome kad ih je otkrio nakon njihova buđenja na Cuiviénenu, naknadno su ovo ime preuzeli samo oni vilenjaci (Noldori, Teleri i Vanyari), Nkoji su se odazvali pozivu Valara i otputovali u Aman;
Iluvatar- vilenjačko ime za Erua, stvoritelja, od kojeg su nastali Ainuri;
Melkor- najmoćniji od svih Valara, želio je Ardu samo za sebe, stvorio je brojna mračna bića i počinio užasne strahote pokušavajući to ostvariti;
Noldori - najmoćniji od svih vilenjaka u Međuzemlju, iskovali Velike Dragulje poznatije kao Silmarilli, te Prstenove Moći - oko kojih su se vodili najsilniji ratovi;
Teleri- posljednje od tri velika plemena Eldara koji su krenuli na Veliko putovanje u Aman gdje su stigli posljednji. Nastanjuju Alqualonde;
Valari - ime koje je dobilo 14 Velikih Duhova koji su preuzeli tjelesni oblik i "spustili" se na Ardu da bi uveli reda u svijet i borili se protiv Melkora;
Vanyari- prvi vilenjaci koji su krenuli na Veliko putovanje, smatraju se najvišim rodom među vilenjacima, nikad se nisu vratili u Međuzemlje;

Neka se čuje vaš glas
Što vam je bolje?
LOTR knjige
LOTR filmovi
  
Free polls from Pollhost.com

 Kronologija mog boravka u Hrvatistanu

 Linkovi

Dobrodošli dragi gosti

 29.12.2005., četvrtak

Zagreb ili...

ja sam ova prva s lijeva u prvome redu Zagreb je okovan ledom i snijegom, cestom mile automobili brzinom 3 km/h, pješaci zabundani do očiju bore se sa mećavom... na što li me to podsjeća?

Dobro, možda sam malčice pretjerala - nije sve tako strašno, ali dopustite mi pjesničku slobodu. Jer ako budem čekala da Hrvatistanom zavladaju takvi uvjeti nikad vam neću do kraja ispričati priču o Galadriel (ili barem o tom kakva sam nekoć bila). Ali morate shvatiti koliko mi se teško prisjećati pakla Helcaraxea.

Ali krenimo redom.

Nakon gnjevnog Feanorovog govora u Tirionu na Tuni (gdje sam, kao jedina od žena, sudjelovala u odlučivanju) i žalosnog rodoubojstva u Alqualondeu (u kojem nisam sudjelovala a prekasno sam stigla da ga pokušam zaustaviti), Noldori su ukrali (iako neki od mojih sunarodnjaka radije koriste riječ - posudili) bijele lađe telerske i otplovili iz Amana.
- 18:24 - Pedo mellon a minno (14) - Isprintaj - #

 27.12.2005., utorak

SVJETLO NA KRAJU TUNELA

Samo sam kratko uletila podijeliti dobru vijest sa vama.

Znate onaj sastanak sa šefovima koji sam vam spominjala prošli tjedan? E, jutros je bio i prošao je tako dobro da još ne mogu doći sebi - ne samo što su razumjeli o čemu pričam već su se u potpunosti složili s mojim idejama i dobila sam gotovo pa slobodne ruke u realizaciji. Sad krećemo u realizaciju nečeg velikog i usudila bih se reći još neviđenog na ovim prostorima. A takve me stvari drže živom (mi vam Noldori stalno stremimo napretku i nikad se ne zadovoljavamo postignutim - to nam je u krvi).

Moram naglasiti da ovo nije promjena koja se preko noći dogodila u glavama nadređenih - to je rezultat činjenice da je na vrlo visokom mjestu nedavno zaposlen jedan od vodećih, svjetski priznatih stručnjaka.

Ali da ne trčim pred rudo (ne bi bilo prvi puta da se obećanja izjalove) - živi bili pa vidjeli.

***
- 23:08 - Pedo mellon a minno (9) - Isprintaj - #

 26.12.2005., ponedjeljak

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE

Mini Me Kao što su neki od vas mogli primjetiti zadnjih me dana baš i nema na blogu. Razlog je vrlo prozaičan - ne mogu doći do vlastitoga kompa. Naime, Harry, Hermionin komp (neki od vas su i sami skužili vezu između nas dvije) je u kvaru a frend kojem jedinom dam da prčka po njemu i Gandalfu (moj komp) nije u gradu tako da se sada nas dvije borimo oko prava prvenstva. Kako sam ja ipak starija i pametnija (navodno) izvlačim deblji kraj - evo baš sam dobila 10 minuta da nešto napišem pa ih koristim samo za pozdrav :-)

Sve vas voli i pozdravlja
vaša Gal

***
- 22:48 - Pedo mellon a minno (6) - Isprintaj - #

 25.12.2005., nedjelja

SRETAN BOŽIĆ SVIMA (a ne samo njima)

Sretan vam Božić dragi moji!

Ovih sam dana zaključila da polako postajem prava Hrvatistanka - ulovilo me ovo vaše predblagdansko ludilo i shopingirala sam i kuhala dok nisam spala s nogu. A sve mi se čini da to nekako i nije u duhu Božića (ili sam ja to ko jedna strankinja možda krivo shvatila?)

Ali da se ja vratim onoj mojoj (tragi)komediji u tri čina - iako je cijela priča užasno dugo trajala vrijeme je da ju privedem kraju.

Dakle, kao što rekoh, ZK sam napustila prezadovoljna razvojem situacije i ponosna na svoje diplomatsko-pregovaračke sposobnosti, uvjerena da se tamo više neću vraćati. Jedino što mi je preostalo jest čekati poštara sa pozitivnim rješenjem - mislila sam tada.

I tako, početkom prosinca, došao je i taj dan. Probudila me zvonjava. Još snena dotrčala sam do vrata i zgrabila plavu omotnicu zbunjenom poštaru iz ruku. Iako sam inače staložena i mirna vilenjakinja - ništa me nije moglo pripremiti za šok koji je uslijedio. Moj je zahtjev bio djelomično odobren. Točnije odobrena mi je predbilježba upisa u zemljišnje knjige (što god to značilo), ali mi je sam upis odbijen zbog nedostatka originalnog dokumenta sa dozvolom prethodnog vlasnika da se upišem kao nova vlasnica stana (zvuči vam poznato?).

- *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!! - derala sam se uspaničeno jurcajući stanom u pokušaju da pronađem telefonske brojeve ZK-a koje sam iz ko zna kojeg razloga (vjerojatno je u pitanju moja nadaleko poznata sposobnost predviđanja budućnosti, kod vas poznatija kao intuicija) sačuvala.

Krenula ih nazivati sve redom. Prespajali su me od jedne službenice drugoj, od voditelja smjena do šefa ureda, sve dok mi nije pukao film (a svi vi znate kakva sam ja kad poludim - In place of a Dark Lord, you will have a queen! Not dark but beautiful and terrible as the dawn! Treacherous as the sea! Stronger than the foundations of the Earth! - flourescentno plava ni ovaj put nisam postala).

Pa sam nazvala predsjednicu suda osobno. I taman kad sam se predstavila i počela tajnici objašnjavati o čemu se radi i što su mi njihovi birokrati sve priredili u posljednjih devet godina, ova me je pokušala otpiliti uz objašnjenje da su za te probleme zaduženi niži službenici (naravno oni isti koji se ne mogu već devet godina odlučiti imam li ja ili nemam famozni originalni dokument). U stanju potpunog pomračenja svijesti, nisam joj dozvolila da završi nabiflanu repliku.

- Oprostite što vas prekidam - obratila sam joj se otrovno slatkim glasom - izgleda da sam se zaboravila predstaviti. Ja sam ta i ta (tu naravno ide moj alias), zaposlena tu i tu na mjestu tom i tom (ne znam dali sam vam to već napomenula ali obzirom da sam najmudrija među ionako mudrim Noldorima u svom kratkom boravku u vašoj krasnoj zemljici svojim sam si superiornim intelektom osigurala poprilično zvučan položaj). Znate, to inače nije moj nivo i ne želim vam nauditi ali ne ostavljate mi drugog izbora - završila sam.

Promjena je bila trenutačna. Uz napomenu da sam ih trebala nazvati puno ranije jer bi oni sve to riješili, uputila me je da sutra odem u ZK i javim se Šefu Ureda osobno (ona će ga naravno odmah obavijestiti o mom problemu).

Sutra sam ko gospođa žena (ili kraljica vilenjaka) ušetala u ZK, nikakve brojeve nisam trebala, ni u jednom redu nisam čekala - primio me ŠUO. U rukama je već držao moj spis. Sa osmjehom od uha do uha, ponudio mi je da sjednem.
- Evo gospođo, ja sam još jučer pregledao vaš spis i pročitao rješenje - izgleda da sam otkrio u čemu je problem. Vi doduše imate originalni dokument koji vam dozvoljava upis ali je potpisan od strane opunomoćenog odvjetnika bivšeg vlasnika. Ono što vama nedostaje je original punomoći bivšeg vlasnika odvjetniku - sav me sretan izvjestio.
- Dobro ali zašto mi to nitko od vas nije prije rekao. Svi su tvrdili da imam sve dokumente. I di da to uopće nakon devet godina nabavim? - upitala sam ga u nevjerici.
- Pa znate, nije naše da vas o tome obavještavamo - odgovorio mi je lakonski.
- Nego čije je? - upitala sam ga u šoku - Od kud da ja to znam, sve što ste tražili ja sam vam dala. I što sad - uopće nisam znala što me dalje čeka. Odgovor me ugodno iznenadio:
- Odite vi lijepo do tog odvjetnika i tražite original punomoći. Oni vam to sve moraju čuvati u spisima. Donesite ga ovamo, meni osobno, ne morate nikakve dodatne zahtjeve pisati i za najviše tjedan dana, to vam ja jamčim, imat ćete pozitivno rješenje - rastapao se od ljubaznosti onaj isti ŠUO koji dan prije nije želio samnom ni telefonski razgovarati.

Ono što je usljedilo može se svesti u nekoliko natuknica - original punomoći nabavila (bilo je tu još nekoliko manjih neugodnosti u vidu nedavne smrti dotičnoga odvjetnika i potrage za odvjetnicom koja je preuzela njegove klijente, da vas sad ne zamaram time), predala ga u ZK i za točno tjedan dana dobila obavijest da je stan konačno, nakon devet godina, upisan na moje ime.

Ipak, ova mi je "pobjeda" ostavila gorak okus u ustima - mislila sam da ću biti puno sretnija na kraju balade. Užasava spoznaja da živim u zemlji u kojoj su jedini načini da dobijete ono što vam po zakonu pripada (malo mi je čudna i nerazumljiva vaša navada da govorite po bogu i pravdi, zar zakon ne podrazumijeva automatski pravdu???) da nekoga potplatite (sjećate se početka ove priče) ili da im prijetite (zlo)upotrebom moći (među nama govoreći ona moja "funkcija" i nema neke stvarne moći ali zvuči odlično).

U vašoj sam zemljici vrlo kratko i već mi je dosta - vama Hrvatistancima čestitam na izdržljivosti (da ne nazovem to nekako drukčije).

I zato vam svima, a ne samo njima (ako vam je to nekakva utjeha), još jednom želim sretan i blagoslovljen Božić. Podjelila bi vam i darove (a svi znaju kako su Galadrielini darovi neprocjenivi) da nisu uništeni u onom nesretnom brodolomu.

***
- 23:59 - Pedo mellon a minno (19) - Isprintaj - #

 22.12.2005., četvrtak

DANAS SAM LJUTA, ALI ZNAM ŠTO HOĆU

Danas su me raspizdili na poslu Nažalost zbog više sile (čitaj kretena na poslu koji su mi digli tlak) danas nisam u stanju napisati ništa lijepo, a glupostima vas ne želim daviti.

Ali kad prespavam - vjerojatno ću biti bolje volje pa ću i završiti onu moju tragikomediju u 3 čina.

Pozdrav,
vaša Gal
- 22:32 - Pedo mellon a minno (16) - Isprintaj - #

 21.12.2005., srijeda

SVE JE DOBRO ŠTO SE DOBRO SVRŠI

Ma nisam ljuta Da sad ne bi poput mene devet godina čekali kraj ove priče - ispričat ću vam je sada.

Kako smo mi vilenjaci skloni mislima odlutati u druge prostore i druga vremena tako sam i ja, već nakon nekoliko godina posve zaboravila na ZK i upis stana. Kupila sam ga, pošteno platila, živjela u njemu i nitko me nije tjerao van.

Kao što ćete uskoro vidjeti brojna turbulentna zbivanja u životu potpuno su me zaokupila (a i neprekinuta potraga za načinom povratka u Aman) tako da sam se poprilično iznenadila kada sam prije dva mjeseca dobila službeno pismo sa Općinskog suda u kojem je pisalo da je moja molba odbijena. Samo to i ni riječi objašnjenja.

Moram vam priznati da u prvi mah pojma nisam imala o čemu se radi, kakva molba, zašto odbijena??? Prvo sam, naravno, pomislila da su me Valari napokon pronašli i službeno mi uručili odbijenicu moje zamolbe za povratkom u Neumiruće zemlje. Već sam krenula zdvajati, kad mi je, iz najmračnijih dubina moga uma, izronila jedna nevjerojatna misao:
- Pa nije valjda u pitanju stan?

Bio je.

Obzirom da u rješenju nigdje nije bilo objašnjenja te odluke i obzirom da su svi dokumenti bili u redu sama nisam mogla dokučiti razlog. Pa sam, naivna kakva jesam, krenula nazivati ZK. Nakon 435 prespajanja od jednog službenika do drugog napokon sam dobila decidirani odgovor:
- Znate, ne možemo vam komentirati odluke suda telefonski, morat ćete osobno doći u ZK kod mog šefa XY. - objasnio mi je simpatični muški glas.
- Dobro, doći ću. A kad je najzgodnije da dođem? - upitah.
- Šef vam prima stranke samo utorkom od 8 do 12 sati - odgovorio mi je.
- Onda budem došla u utorak u 8 - srećom da sam to rekla jer je slijedio nevjerojatan odgovor.
- Znate, gospođo, ako dođete u 8 onda nećete doći na red kod šefa - oprezno će službenik.
- Pa dobro kad da onda dođem? - polako sam gubila živce.
- U 6 sati vam se dijele brojevi, ali vi dođite malo ranije jer ako dođete u 6 nećete dobiti broj - posavjetovao me dobrodušno.
- A koliko ranije trebam doći da dobijem taj famozni broj? - u potpunoj ću nevjerici ja.
- Ja bih vam savjetovao da ne dolazite nakon 5 sati - glas mu je odavao višegodišnje iskustvo u sličnim slučajevima.

I tako sam u utorak ustala u četiri sata (ne moram vam ni napominjati da Gospodarica Lothloriena nikada nije ustajala tako rano), popila otprilike galon kave (black, no milk, no sugar), sjela u Istel (auto sam naravno nazvala po mearasu koji mi je ostao u Lorienu) i pravac Sveučilišna (ZK je naime smješten u istoj zgradi). Temperatura zraka 3 stupnja. Kiša lije ko iz kabla. Iz prve nađem parking točno ispred Sveučilišne (gle ti čuda) i uspentram se po onim štengama.

A kad tamo - hrpa ljudi čeka pred zatvorenim vratima. Na kiši. Zbunjena im prilazim. Objašnjavaju mi (neki su tu deseti put) da se trebam zapisati i da vjeruju da sam stigla taman na vrijeme da dobijem jedan od zadnjih brojeva. Nakon nešto više od sat vremena čekanja (na kiši i 3 stupnja) napokon se dokopavamo spasonosnih brojeva, a onim koji nisu uspjeli barba na vratima je poželio više sreće drugi utorak. Na kavi u obližnjem kafiću (jer je trebalo negdje ubiti dva sata do otvaranja ZK-a) od mojih supatnika čula sam tako strašne priče da sam se već vidjela na cesti sa dva kofera. Zato vam ih neći ni ispričati.

Da skratim priču, došla sam na red u 11:45 i šef, g. XY, mi uljudno objasni da on sad ne može do mog spisa jer je on u drugom dijelu ZK-a i da mogu tamo na šalturu, svaki dan od 8 do 19 sati, saznati obrazloženje rješenja. Skoro sam počela vrištati.

OK, preselim se ja jedna vrata desno, opet dobijem broj (vi hrvatistanci ste izgleda opsjednuti brojevima) i napokon dođem do službenika koji je ovlašten pokazati mi moj spis. Gleda on spis, gleda rješenje, nešto se mršti, pogledava i mene ispod obrva, pa opet u spis... Nakon jedno pet minuta on će meni:
- Evo gospođo ovdje piše da vam fali originalni dokument sa dozvolom prethodnog vlasnika da se upišeta kao nova vlasnica stana, a ja sad, ovaj, u spisu vidim da imate taj dokument, ovaj, izgleda da se potkrala nekakva greška.
- Pa oćete sad poništiti negativno rješenje i upisati stan na mene? - tu sad ide onaj dio o guskama i magli, da se ne ponavljam.
- E moja gospođo, ne ide to tako - spustio me brzo na zemlju - Pošto je to sudsko rješenje, vi se sada možete žaliti sudu na to rješenje, platiti odvjetnika i sudske troškove i za godinu, dvije ako sud odluči da ste vi u pravu - dobit ćete novo rješenje.
- Ajme, godinu-dvije, pa jel znate vi kad sam ja kupila taj stan - počela sam se derati iznervirano.
- Ima jedna caka - brzo će službenik užasnut snagom moga glasa (ono da postajem fluorescentno plava i da narastem za pol metra nije istina - to je PJ izmislio - razmišljam da ga tužim) - Možete sad ponovno predati molbu za uknjiždbu stana, platiti sve takse ponovno (350 kn), napisati požurnicu i za najviše mjesec dana imat ćete, vjerujem, pozitivno rješenje.
- Pa što mi to niste odmah rekli, dajte mi te dokumente, evo odmah trčim to napraviti - bila sam iskreno sretna.

Nakon seljakanja sa šaltera C na A pa na F i E i tako u krug, napokon sam, nakon dva sata, uspjela predati dokumente. Zadovoljna obavljenim poslom (i samom sobom jer sam se izvanredno uspjela prilagoditi vašim zakonima i običajima) krenula sam kući. Ulazeći u Istel, bacila sam (kako sam tada mislila) zadnji pogled na mrsku zgradurinu i sretno pomislila:
- Sve je dobro što se dobro svrši!

***

- 21:36 - Pedo mellon a minno (10) - Isprintaj - #

 20.12.2005., utorak

GDB

Nenya Ali da se vratim onom o čem sam vam pričala.

Dakle, prodala nešto obiteljskog nakita (Nenyu, naravno, nisam), kupila gajbu i pilu (nikad neću shvatiti ove vaše izraze - kako se neko može voziti na pili???) i još mi ostalo nešto love za preživjet dok ne nađem neki posao (nije baš da su kvalifikacije poput vladanja Lothlorienom, čitanja misli i priprema lembasa naročito tražene u Hrvatistanu). I da, predala dokumente stana u Zemljišno-knjižni ured jer su mi dobri ljudi objasnili da se to tako radi kod vas (bila malo zbunjena jer je u Lothlorienu sve bilo moje i svi su to znali a nisam to morala nigdje prijavljivati).

I tako krenula ja prijaviti stan na svoje ime (naravno, pogađate da sam si stvorila alias - možete misliti kako bi me gledali da sam se predstavila svojim pravim imenom, pod mjesto rođenja napisala Blaženo kraljevstvo a pod zanimanje - vladarica Loriena). Prikupila svu potrebnu dokumentaciju (trebalo mi 3 do 6 mjeseci), nakon 168 telefonskih poziva (šteta što vi ne koristite telepatiju - puno je brža i praktičnija) locirala položaj ZK-a i broj šaltera na kojem se trebam pojaviti, i nakon samo 6 sati čekanja u redu (vrlo neobično iskustvo - sad znam kako je bilo mojim podanicima dok su čekali na audienciju) našla se licem u lice sa Gospođom Državnom Birokratkinjom (pokoji osmjeh i vjenčić od cvijeća u kosi je ne bi ubili a dojam bi bio puno bolji).

Bezbojnim, pomalo unjkavim, glasom upita me što želim - objasnim joj i predam dokumentaciju. Pogledala ju je, rekla da je sve tu i okrenula glavu prema ženi iza mene. To je valjda trebalo značiti da je samnom završila. Nadobudna, kakva već jesam, nisam se dala tako lako otpiliti (na hrvatistanskom - odvesti autom; ili pregaziti? Nisam sigurna, taj vaš jezik je prokleto težak - budem provjerila u Kljajiću) ):
- Oprostite, a kad ću dobiti rješenje - upitah bezazleno.
- Nazovite za 5-6 godina, možda ćemo vam tada znati reći kada će vaš zahtjev biti riješen - odgovori mi GDB ko da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Nama besmrtnicima inače 5-6 godina znači ko vama 5-6 sekundi, ali pošto sam u Lorienu navikla da svi plešu kako ja sviram pokušala sam malo ubrzati stvar.
- A jel može to malo brže, za to vrijeme stignem ja svojim rukama sagraditi novu zgradu a kamoli upisati tri rečenice u neku knjigu - nestrpljivo sam upitala. GDB podigne pogled sa papira i prvi me put stvarno pogleda. Procjenjivački.
- Pa gospodična, sve se može - zavjereničkim će tonom.
- A kako? - uletih ko guska u maglu. GDB se nagne preko pregrade koja nas je dijelila.
- Znate, ako poznajete prave ljude, znate... ti ljudi onda mogu... znate... samo nije to baš samo tako, znate..., ti ljudi, oni će to napraviti za izvjesnu svotu..., možda kojih 500-600 markica - uvjeravala me uslužna službenica.
Tu se meni, potpuno nenavikloj na takvo ponašanje (kod nas u Lorienu se mito i korupcija najstrože kažnjavaju - doživotnom zabranom pristupa u čuvene lorienske podrume) - smrkne pred očima.
- Da plaćam nekom da obavi svoj posao za koji je već plaćen da ga obavi - bjesnila sam u sebi. Vani je samo izašlo: *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!!

Dvojica snažnih, atletski građenih mladića (da nisu imali namrgođen izraz lica smatrala bih ih i zgodnima) izgurali su me vani.

Bilo je to prije devet godina.

***

11:15 - mala digresija - upravo slušam Gunse, Sweet child o'mine, i pijem kavu - život je ipak lijep :-)
- 22:33 - Pedo mellon a minno (24) - Isprintaj - #

 19.12.2005., ponedjeljak

PLEASE ALLOW ME TO INTRODUCE MYSELF (I'ma woman of wealth and taste)

Galadriel Artanis Vjerojatno se prosječni Hrvatistanac pita - Ko je sad ova? I od kud njoj pravo da kritizira naš način života a sama je živjela na drvetu? I što su, dovraga, Neumiruće zemlje?

Pa stoga - uz ispriku svekolikom pučanstvu što to nisam učinila ranije - dopustite mi da se predstavim:

Bila jednom princeza, živjela je u dvorcu, udala se za princa and they lived happily ever after... - tako bi mogla glasiti priča o meni. I ne bi bila daleko od istine.

(Oni koji ne vjeruju u vilenjake i ne znaju gdje se nalazi Arda bolje da sad prestanu čitati)

Jer ja sam Galadriel Artanis Nerwen, Gospa od Lothloriena (mjesto najljepše na cijeloj Ardi), noldorska princeza, rođena u Blaženom kraljevstvu (Aman, Neumiruće zemlje, vilenjački raj) u Doba sjaja dva drveta (ili prije redukcije struje - da lakše shvatite). Moj ada (otac, tata što bi vi rekli) Finarfin, vrhovni je kralj svih Noldora a majka Eärwen telerska je princeza. Imala sam četiri starija brata koja su nažalost poginula u ratovima sa Melkorom (ali o tom ću vam pričati nekom drugom prilikom).

Kažu (jel primjećujete da nisam sama to ustvrdila) da sam i za vilenjačka mjerila neobično lijepa (opće je poznata stvar da smo mi vilenjaci naljepša stvorenja što su ikad hodala podno Vardinih zvijezda) i iznimno mudra (neki tvrde i najmudrija među svim Noldorima). I nadasve skromna, dodala bih ja.

Pa kada sam se nauživala ljepota Valinora i naučila sve što se naučiti dalo (ili što su Valari bili voljni podijeliti sa vilenjacima) u meni je proradio onaj čuveni noldorski nemir i želja za vlastitom zemljom i vlastitim podanicima (tu me vi Hrvatistanci sigurno razumijete jer ste i vi stoljećima živjeli pod tuđom vlašću) te sam odlučila otići.

Baš je u to vrijeme moj stric Feanor (inače nakon mene najveći Noldor svih vremena) počeo dizati neke bune protiv Valara - te jedan od njihova roda mu je ukrao neku bižuteriju (čitaj Silmarille), te ostali nas ovdje drže u zatočeništvu, te ovo i ono. Uglavnom, da skratim priču, digao je on čitav moj rod i narod na noge, uzburkala se vrela noldorska krv, probudio se ponos i odlučismo mi napustiti Blaženo kraljevstvo i uputiti se u Međuzemlje (što se možda može usporediti sa seobom Hrvatistanaca). Dobro, priznajem, pale su na odlasku neke oštre riječi, pobijeno je nešto Telera, ukradene neke stvari, da ne ulazim sad u detalje. Bilo je i izdaje i smrti, ali ništa više nego što je uobičajeno u takvim prilikama. Ipak, Valari nam zbog tih sitnica zabraniše povratak u Aman i još baciše kletvu na nas, sve do zadnjeg koljena (oni koji su pažljivo čitali ove moje priče sigurno su pogodili - da, to je ista ona kletva zbog koje sam i dospjela u Hrvatistan).

Ali zašto vam sve to pričam? Tek toliko da shvatite tko sam ja - vilenjakinja najvišega roda, kraljevska kči, gorda i strastvena, navikla da se stvari odvijaju onako kako ona naredi.

Sad tek vjerojatno možete shvatiti šok koji sam doživjela pri susretu sa životom u Hrvatistanu.

***
- 23:50 - Pedo mellon a minno (14) - Isprintaj - #

 18.12.2005., nedjelja

NOSTALGIJA

klik Sorry - malo me uhvatila nostalgija (upravo na HBO-u gledam kako mi ubijaju Haldira)

- 17:34 - Pedo mellon a minno (12) - Isprintaj - #

 17.12.2005., subota

DOM JE TAMO GDJE SAM JA! (ili nije?)

Mae govannen Hrvatistanci Kad sam već zaglavila tu kod vas trebala sam se pobrinuti za osnovne egzistencijalne potrebe u obliku mjesta za stanovanje. Kao što sam već naglasila uočila sam čudnu naviku Hrvatistanaca da fletove (talane ili po vašem stanove) gradite oko armirano betonskih stupova umjesto oko drveća. Ali, što je tu je - jadna vilenjakinja u stranoj zemlji ne može se žaliti. Pa sam se odlučila prilagoditi i nabaviti si jedan.

Ako ste sad pomislili, kako si ova misli nabaviti stan a očito je da je nakon brodoloma jedva izvukla živu glavu a kamoli kakvu imovinu - krivo ste pomislili. Mi vilenjaci, po vašim kriterijima, čudna smo bića - volimo uvijek biti lijepi i uređeni od glave do pete. Po našim običajima to podrazumjeva i dvije, tri kile nakita (vi to možete smatrati malo pretjeranim ali kod nas vam je to posve normalno).

Tako sam i ja u Hrvatistan stigla okićena izuzetno vrijednim nakitom, vrijednijim od cijele vaše zemljice. Problem je bio jedino pronaći poštena draguljara koji će mi toliko i platiti. Vjerojatno vam je odmah bilo jasno da nisam uspjela. Našla sam nekog lopova koji mi je platio neku siću i, gad jedan obični, sigurno na mom jadu dobro zaradio. Novac koji sam dobila jedva će mi doteći za jedan manji talan (u betonskoj zgradi na periferiji metroploe) i zgodan mali autić. Htjela sam kupiti konja, po mogućnosti mearasa (nešto kao vaši arapski pastusi samo puno bolji) ali su me uvjerili da bi bilo malo neobično da jašim Zagrebom. Pih, nikad neću shvatiti vas Hrvatistance!

***
- 23:36 - Pedo mellon a minno (12) - Isprintaj - #

 16.12.2005., petak

BUĐENJE

Mae govannen Hrvatistanci Na moju žalost - nije to bio Aman.

Međutim, čak i za strogo i na ljepotu naviklo noldorsko oko kraj u koji sam doplivala djelovao je skladno i podobno za kraći (tako sam tada naivno mislila) boravak. Barem dok ne smislim kako da se dokopam Neumirućih zemalja. Koja greška!

Mogla bih vam sada opisivati sve zgode i nezgode, više ili manje zanimljive, koje su mi se dogodile u vašoj zemlji od trenutka kada sam shvatila gdje sam. Pametna kakva jesam (nisam sigurna jesam li vam do sada spomenula ali mnogi me smatraju najmudrijom među Noldorima, mudrijom čak i od mog strica Feanora) bez pol muke sam savladala vaš ne baš jednostavan jezik i usvojila vaše norme ponašanja. Ubrzo sam shvatila da je kod vas najpametnije uklopiti se u masu, plivati niz struju i ničim ali baš ničim se ne isticati (zato sada fen frizurom pažljivo prikrivam šiljaste uši i nosim vašu nadasve smiješnu odjeću za žene).

U potrazi za nekakvim zapisima u kojima bi otkrila bilo kakav trag ME-a i Neumirućih zemalja put me odveo u Zagreb (moj Caras Galadhon je 1000 puta ljepši, nikad mi neće biti jasno zašto ste one talane morali raditi od betona umjesto da ste ih lijepo posložili po drveću, kako Eru zapovijeda). Krenula sam kopati po raznim arhivima i začudila se koliko vi malo znate o mom svijetu (koji ignoranti). Polako sam počela shvaćati da moj boravak u Hrvatistanu ipak neće biti baš kratak kako sam isprva mislila.

***
- 09:37 - Pedo mellon a minno (1) - Isprintaj - #

 15.12.2005., četvrtak

KAKO JE SVE POČELO ILI OTKUD JA U HRVATISTANU?

Mae govannen Hrvatistanci Ako se pitate otkud Gospodarica Zlatne šume u Hrvatistanu moram vam priznati da se trenutno i ja pitam što mi bi?!?
Međutim jednom davno, kad sam prvi puta nogom kročila na tlo vaše divne zemljice - ostanak mi se činio kao pametna ideja.
Ali, opet ja brzam. Vratimo se na početak priče.

Bilo je to jednom davno, na samom kraju Trećega doba Međuzemlja (onaj ko ne zna što je to Međuzemlje ne mora dalje ni čitati), neposredno nakon što se moja lijepa ali pomalo blesava unuka Arwen odlučila udati za običnog humana - doduše u pitanju je bio kralj moćne države, ali ipak samo smrtni čovjek - i unesrećiti čitavu obitelj.

Njenog oca, a mog zeta Elronda Poluvilenjaka kčerin je izbor naprosto dotukao - nije više vidio smisla u daljnjem ostanku u ME-u (engleska kratica od vašeg Međuzemlja), pa je navalio droncati:
- "Moja je tuga pregolema, nema joj lijeka u ME-u. Takvu ranu može izliječiti jedino pogled na Neumiruće zemlje (elfovski raj op.a.). Pođi samnom draga punice."
Kako je ljubav između zetova i punica legendarna nije mi bilo druge već prihvatiti njegov poziv.

I tako, uputismo se nas dvoje u Sive luke (otprilike nešto kao vaša Rijeka ili Ploče) potražiti brod koji bi nas preko sinjeg mora preveo u Neumiruće zemlje. Tamo nas je dočekao postariji i navodno ugledni elf Cirdan zvani Brodograditelj (naknadno ćete vidjeti da mu je taj nadimak nepravedno priljepljen) prepun ushićenja što je dvoje najmoćnijeh vilenjaka ME-a odlučilo baš njegovim brodom otploviti u Aman (Sive luke/elfovski raj). Ponudio nam je svoju (navodno) najbolju barku - moj je zet naivno prihvatio ponudu. A bio je to naoko krasan brodić - sjajnog drvenog trupa i bijelih, poluprozirnih jedara.

Ukrcali se Elrond i ja i nekoliko vilenjaka ne toliko visokoga roda (poput nas) na taj brodić - doduše malo se previše nakrivio prilikom našeg ulaska ali tada nismo obraćali pažnju na to - i otplovismo. Nebo je bilo vedro, sunce je veselo sijalo, vjetrić je puhao taman dovoljno da mirno klizimo morskom površinom - sve je obećavalo ugodan put.

Jedno tri dana doista je i bilo tako - pjevalo se i plesalo, jeo lembas i pila medovina - svi smo s očekivanjem gledali na zapad (naime, naš je raj na zapadu a ne gore). Odjednom, kao grom iz vedra neba, zapuhao je strašan vjetar, nebo se zamračilo a naša mala barka valjala se ko ljuska oraha na valovima što su svakom sekundom posajali sve veći. Moj je zet, naravno, odmah krenuo kukati i zazivati Erua (naš Zeus) da nam pomogne. Meni je ko jednoj pametnoj ženi, pardon vilenjakinji sa višetisućljetnim životnim iskustvom odmah bilo jasno - Eru je taj koji nam je ovo i smjesto. Ja se, naime, nisam baš prijateljski rastala s dotičnim pa je postojala mogućnost da je stavio ban na moj povratak.

Bilo kako bilo - nevera je postajala sve jača i naš se brodić uskoro okrenuo i mi smo završili u moru. U panici i borbi za goli život, izgubila sam iz vida zeta a i ostale vilenjake. Plivala sam i plivala, ni sama ne znam koliko dugo, sve dok se oluja nije smirila. Pogledala sam oko sebe i užasnuta shvatila da se nalazim potpuno sama nasred pučine - nigdje ni traga od mojih suputnika. Morala sam se pribrati i odlučiti što dalje. Pogledala sam u opet vedro nebo i po položaju sunca pokušala odrediti gdje je zapad i Neumiruće zemlje. Zatim sam krenula plivati. Da si odagnam strah razmišljala sam o divotama koje me tamo čekaju, o davno izgubljenoj rodbini koju ću tamo sresti.

Da skratim priču, nakon, kako se meni činilo, cijele vječnosti plivanja napokon sam ugledala tanku crtu na horizontu.
- "Napokon, obala" - pomislila sam sretno.
Skupila sam zadnje atome snage i zaplivala još brže. Predamnom se dizala prekrasna obala i bijeli kameni grad.
- "Aman, Alqualonde (grad u Neumirućim zemljama, lijep i drevan poput vašeg Dubrovnika)" - pomislila sam umorno ali sretno. I nadasve naivno samo što to tada nisam znala.

***
- 18:20 - Pedo mellon a minno (6) - Isprintaj - #

© by Galadriel Artanis