23.11.2009., ponedjeljak
Von Trier Antichrist, recenzija
Von Trier: Antichrist, recenzija filma i diskusija (nadajmo se) na temu ;)
Napisao (pri punoj svijesti i relativno zdravog razuma): Bruno Božić, 2009.
“Yes, I am a moralist. But I don’t want my films to be moralistic. I also don’t want you to think I’m a moralist. I want you to think that I’m cruel, hard, and manly.”—Lars von Trier
Prvih 7 minuta filma osobito je "upečatljivo" i pri tom ne mislim isključivo na scenu vaginalne penetracije koja je radi elementa šokiranja i zaokupljanja pažnje svjesno stavljena na sami početak filma, već na općeniti psihološki dojam. Sporost odvijanja radnje (pretpostavljam) nagoviješta činjenicu da će protagonisti vječno ostati obilježeni tj. zaleđeni u tom specifičnom dijelu života u kojem je "zapisano" traumatsko iskustvo smrti djeteta.
Jedna od scena prikazuje "baby alarm" koji dojavljuje da je dijete budno i u pokretu, u drugoj minuti (i 21s) vidimo 3 kositrene figure ("pain", "grief" i "despair" = the three beggars) koje se nalaze na stolu ispred prozora. Dijete se spušta na pod, a cipelice su mu obrnute (lijeva je desna, desna je lijeva). Izljevanje vode iz prevrnute boce pretpostavljam označava skori pad djeteta kroz prozor i proljevanje njegove krvi.
Priroda (ljepota pahuljica snijega) privlači dijete ka prozoru, majka ima glavu okenutu prema djetetu no drži oči zatvorenima usred orgazma, dijete se penje na prozor i baca na pod kositrene figure (koje su pritom ipak morale proizvesti neki zvuk kojeg bi majka morala čuti). Dijete pada kroz prozor.
Tuga
Počinje prvo poglavlje (grief), otac i majka hodaju iza lijesa svojeg djeteta, a lica sudionika pogrebne povorke su u potpunosti zamućena, zvuk kao da dopire iz dubine vode. Žena pada i u idućoj sceni "on" (Adam) donosi "njoj" tj. (Evi) plavo cvijeće.
“The male protagonists in my films are basically all idiots who don’t understand shit. Whereas the women are much more human, and much more real. It’s the women I identify with in all my films.”—Lars von Trier
Muž prepotentno smatra da je liječenje (psihijatrijsko) njegove žene pogrešno provedeno. Muž predobro podnosi gubitak sina (osobito je bitno da se radi upravo o sinu, a ne o kćeri). Žena pak krivi isključivo sebe za smrt svoga sina jer je znala da mali noću hoda u snu. Žena počinje zamjerati mužu.
Muž prema ženinom shvaćanju ne osjeća tugu, a ona je doživljava u potpunosti, tu u pitanje dolazi da li su oni podjednako voljeli svoje dijete, žena smatra da iz razloga što je ona bolesnija od doživljene tuge, njena bolest postaje dokazom da ona više voli pokojnog sina. Bolnička scena završava zoom-om na korijenje cvijeća (na prirodu).
Muž poštom dobiva izvješće s autopsije no na žalost ne čita ga odmah. Eva prestaje piti lijekove jer je otupljuju i počinje doživljavati punu snagu boli. Eva izjavljuje da ona želi umrijeti kao i njezin sin (što će biti bitno kasnije u filmu).
Eva krivi Adama što je tijekom njihovog zajedničkog života bio udaljen i hladan prema njoj i prema njihovom sinu. Adam je posebice bio distanciran zadnje ljeto kada je Eva povela sina u prirodu (na mjesto zvano Eden tj. u "rajski vrt"!) kako bi pisala svoju knjigu (o ulozi žena u prošlosti, specifičnije o *vješticama* i progonu vještica). Eva direktno optužuje muža da nije jednako jako volio njihova sina. Scena prirode (raja). Eva se budi u intenzivnom napadu panike. Hiperventilira. Kako bi je smirio Adam je vodi kroz vođenu fantaziju (koja se odvija u prirodi). Eva pita "Voliš li me?" "Da!" "Onda mi pomozi!". Scena prirode.
Adam i Eva stvaraju listu stvari kojih se Eva boji (Adam crta *piramidu* na papiru). Žena se ne može sjetiti neke određene stvari koje bi se bojala. Idući jaki napad panike tjera Evu da udara glavom o zahodsku školjku u želji da se ozlijedi, Adam je u tome sprječava. Vode ljubav, no orgazam je situacija koja nju neminovno vraća u proživljavanje prvobitne traume (smrt sina dok ona doživljava klimaks).
Vraćaju se na pravljenje liste mjesta koja je plaše, ona govori da je plaši priroda, tj specifično šuma (po Jungovskoj interpretaciji šuma je istovrsni arhetip s vodom, prirodom, kosom, ženom, mjesecom tj ženskim načelom u prirodi, šuma je domena nesvjesnog - ujedno i falički simbol.).
Žena konzumira meso Adamovo, ujedajući ga u trenutku vođenja ljubavi -- obavljen je mitološki motiv kanibaliziranja mesa - Tantal je osuđen na muke jer je narezao svog sina Pelopsa i servirao ga bogovima Olimpa, Demetra (u tuzi što je ostala bez kćeri Perzefone koju je oteo Had i odveo je u podzemlje, gdje ona ostaje pola godine (što označava zimu), a drugu polovicu godine se pridružuje majci (plodni dio godine) !) jede rame od Tantalovog sina. Bogovi kasnije oživljavaju Tantalova sina (minus rame), a oca kažnjavaju, tako počinje stravična Atrejeva loza (Atrej je Pelopsov sin), u kojoj svi članovi te loze ili jedu/žrtvuju svoju obitelj (Atrej je iz osvete ubio sinove svoga brata Tiestesa, skuhao ih, poslužio svojem bratu i rugao mu se pitanjem je li zna što je pojeo) ili se bave incestualnim odnosima (Edip, Elektra). Cijeli lanac mitova o Atrjevoj lozi bavi se socijalnim tabuima klasičnog društva, kanibalizam je vrlo očit grijeh (žrtvovanje mesa, konzumiranje mesa je čin kojeg ne rade ljudi već isključivo bogovi) tj. to je prijestup protiv prirodnog poretka kao što je i patricid (ubojstvo oca) i čedomorstvo (ubojstvo djeteta, posebice muškog). Mitovi koji se bave tim temama pokušavaju učvrstiti društvene norme društva koje ih samo sebi priča, zabranjujući one postupke koji bi narušili prirodni poredak društva, a time i preživljavanje pojedinaca koji sačinjavaju društvo.
Eva se sada nalazi u novoj vođenoj fantaziji, vrlo sporim i mučnim korakom (što je česti element snova) hoda kroz prirodu (usred noći), voda teče ispod mosta ali ne proizvodi nikakva zvuka. Eva prolazi kraj brloga stare lije (rupe, pećine, arhetipa maternice, apsolutne sigurnosti prije rođenja, prije "izgona iz raja" placente). Drvo kraj kojeg Eva prolazi posjeduje čudnu osobnost (tj. jalovo je, bez mladica, bez djece) i ono je antisimbol rajskog "drva života", to je dakle "drvo smrti". Eva potom u vođenoj fantaziji dolazi do kolibe, muž je upućuje da legne u zelenu travu koja simbolizira arhetip kose/vode/žene, tj. rođenje (travke) iz sjemena (sperme) i izlazak ploda iz mračne zemlje (uterusa). Muž želi da se Eva u vođenoj fantaziji stopi s travom (dakle s svojom prirodnom -- ženskom ulogom, prvobitne Eve/Pandore iz čije zdjele tj. uterusa dolaze sva djeca -- i ona dobra i ona zla, stoga nam uvijek ostaje nada da će određeno dijete biti dobro).
Dolazimo do iduće bitne mitološke teme "the ground is burning" - Eva dobiva žuljeve i počinje šepati - to je prva pojava teme šepanja tj. kljastosti koja će biti vrlo važna kasnije.
Dok Eva spava, Adam odlazi u prirodu ("rajski vrt") i primjećuje srnu, kako dolazi bliže otkriva da iz srne visi mrtvorođeno lane, srna u tom trenu simbolizira tugu (grief) glede gubitka djeteta ali i dvojnu prirodu prirode (ciklus smrti i života).
Za shvaćanje ovog poglavlja važno je shvatiti antropološku pozadinu veličanja uloga majke/rodilje. Stare agrikulturalne naseobine ljudi, za razliku od lovačkih (koje su obožavale muške ratničke bogove tipa Zeus/Jupiter i koje su bile nomadske), obožavale su veliku rodilju, majku božicu, kao vrhunsku magiju. Ljudi su smatrali da je rođenje djeteta (posebice muškog, tj. budućeg lovca koji će plemenu osiguravati opstanak, a kasnije u antičko doba ostanak obiteljske imovine unutar obitelji) najveća magija, a muškarci sami od sebe nisu mogli roditi niti su u to vrijeme znali da imaju ikakvu ulogu u stvaranju djeteta -- žena i njena utroba i njena MJESEČNICA (krvarenje) bili su apsolutno neshvatljiva magija, i to od vrste kakva nije dana muškarcima. U tom se trenu razvio arhetipski strah u muškarcu od ženske dominacije nad reproduktivnim ciklusom, tj. od činjenice da žena apsolutno kontrolira muškarčevu budućnost, tj. njegovu eventualnu besmrtnost kroz akt rođenja sina. Taj je strah ponovno buknuo u mračnom srednjem vijeku (u vidu progona vještica i njihovom SPALJIVANJU), a Eva je slučajno pisala knjigu upravo o tome. Prema tom strahu najgore što se može dogoditi muškarcu jest da mu žena rodi sina, a potom ga ubije. To se dogodilo Herkulu (u naletu ludila koje mu je poslala Hera pobio je svoju djecu) i Jazonu (vođi argonauta) kojem je čarobnica/vještica Medeja (svećenica Hekate, božice magije, koja se u njega tj. Jazona zaljubila po intervenciji Afrodite, dakle van svoje volje) ubila djecu za osvetu sto je on oženio drugu. Koincidentno redatelj ovog filma 1987. godine režirao je za dansku televiziju upravo Medeju.
Dakle, centralni motiv iza priča o Lilith (prve Adamove žene, daviteljice djece i muškaraca), Pandori, Medeji i Amazonkama jest strah od ženine moći nad prirodom. Zašto su žena i priroda poistovjećivane?
Ženina MJESECnica korespondira mjesečevim mjenama (plimama i osekama), mladi mjesec ima oblik srpa ( a stari mjesec pak ima oblik srpa okrenutog u drugu stranu ), a to su simboli rogova (_), tj. oznaka Sotone koji je pak crven kao krv. U mnogim mitovima (Frazer, vegetacijski bog) osnovni je motiv bog koji umire, nakon čega biva razrezan, razbacan ili pokopan i iz čijeg tijela raste novi zivot (Oziris/Set/Horus, Demetra i Perzefona, Adonis, Attis, Tamuz, pa čak i Krist - iz čijeg tijela je nastalo tijelo vjernika i čije tijelo konzumiramo na vrhuncu mise). Plodnost, tj. kruženje života u prirodi osnovni je motiv korpusa mitologije, na temelju kojeg je sazdano katoličanstvo. Prema toj interpretaciji katolička vjera je samo najnovija iteracija univerzalnog drevnog monomita koji pomiruje ljude s njihovom apriori grešnom prirodom. Dakle, paganske religije (koje obožavaju prirodu tj. ženu, pa tako npr. DJEVICA Marija rađa spasitelja koji umire za grijehe čovjeka) su *temelji* na kojima je sagrađeno kršćanstvo, stoga je posebice tužno što je Crkva kroz instituciju inkvizicije proganjala (krivo optužene) žene da kumuju s paganskom tradicijom. Takes one to know one.
U trenutku kad se u tada već stvorenom i sasvim funkcionalnom biološkom tijelu proto-čovjeka javlja prva iskra ljudske svijesti (svijesti kakvu posjedujemo danas), ta svijest u tom trenu po prvi puta sagledava svojeg prethodnika tj. tijelo iz kojeg se tijekom vremena (iz)rodila i logično, užasava se nad onim što vidi. Život jede drugi život, to je osnovni zakon prirode. Radi užasa doživljenog pri realizaciji definicije života ljudi su radi očuvanja vlastita psihičkog zdravlja osmislili mitološki motiv pakta s životinjama prema kojem životinje slobodne volje daju svoje tijelo kao hranu čovjeku no čovjek je zauzvrat dužan krv životinje izliti na zemlju kako bi se iz smrti rodio novi život, u nekim kulturama (mezoamerika) dužan je prinjeti ljudsku žrtvu, u nekim kulturama (Indijanci) otplesati ritualni ples, sve kako bi se životinje vratile i iduće godine.
Danas, tj. u moderno doba imamo vegetarijance i vegane koji također proživljavaju istu iznimno drevnu realizaciju da je život jednome smrt drugome. Mors tua, vita mea.
Pain (Chaos Reigns)
Započinje drugo poglavlje.
Žirevi (kao i češeri, simboli plodnosti) padaju po krovu kolibe, muž se ujutro budi s rukom punom krpelja (koji konzumiraju njegovo tijelo, ponovo susrećemo motiv kanibalizacije, život jede život). Eva taman pobjeđuje strah od prirode (strah od sebe same, tj. svoje jungovske sjenke, u ovom slučaju spoznaje da je narav prirode po ljudskim moralnim standardima zapravo zlo, te da je ona kao dio prirode također inheretno zla) kad iz gnijezda na tlo pada mlado od vrane, prepuno mrava (život jede život). Na isto se potom spušta sokol i proždire glavu mladog. Priroda se manifestirala u svojoj apsolutnoj iskrenosti, u prirodi nema dobra i zla -- nema kategorija milosrđa i ostalih specifično ljudskih konstrukata, u prirodi vrijedi samo prezivljavanje kroz ubijanje i konzumiranje mesa, a to je motiv koji se ponavlja i u katoličkoj vjeri -- smrt na križu, konzumiranje tijela spasitelja.
Eva priznaje da je strah od raja u njoj počeo bujati još prošlog ljeta kad je u raju bila s sinom, kojom je prilikom pisala knjigu (Gynocide - umorstvo žena). Tada je čula fantomski plač djeteta koji kao da dolazio od prirode same.
Eva prijetu mužu "you are so arrogant, but this may not last, ever thought of that?". Eva zna da će uskoro kazniti muža, čim prestane biti koristan.
Eva govori mužu kako se stabla prokreiraju, žirevi su padali po krovu i lani kad je ona ovdje bila sa sinom, tada je shvatila da je priroda zapravo stravična, ona čuje plač svih žireva koji nikad neće postati stabla (mrtvorođeni). "Nature is Satans church".
U klasičnom smislu Sotona je zapravo sudac koji sudi ljudima za njihove grijehe koji su dio čovjekove prirode, stoga će priroda suditi Evi za njen grijeh. Adam nije pao u pakleni anti-vrt bez vlastitog grijeha, njegov je grijeh njegov ogroman ego koji ne vidi da je Eva zbilja poremećena već uzima na sebe da je liječi.
Muž čita izvješće s autopsije u kojem stoji da su djetetova stopala bila deformirana. Žena se ujutro budi "izliječena", gubi se njen skriveni nesvjesni razlog da manifestira razne boljke, muž sada zna što je činila, tajna je razotkrivena, igra prestaje, i ona sad mora prijeći u fazu kontrole štete.
Adam ponovo primjećuje da se nešto miče u travi, dolazi bliže i nalazi lisicu koja jede svoju utrobu (ponovo motiv kanibalizacije), lisica mu se obraća i kaže "chaos reigns". Priroda je kaos, čovjek je nemoćan, Medea se zaljubila u Jazona radi intervencije Afrodite, Agamemnon je žrtvovao kćer Ifigeniju na nagovor Artemide, čovjeku nema bijega od njegove sudbine (Edip).
Despair (treće poglavlje)
Adam odlazi na tavan (koji označava svjesnost) i tamo nalazi slike mučenja vještica u srednjem vijeku koje je izučavala njegova žena. Vidimo mapu sazviježđa na kojem su nacrtani srna (grief), lisica (pain) i vrana (despair), a zajedno se to troje zovu "the three beggars" iliti 3 prosjaka (suprotno od 3 kralja koji su nagovijestili rođenje Krista, 3 prosjaka donose tugu bol i očaj). Muž nalazi rukom pisane bilješke koje je lani zapisala Eva, na rukopisu se vidi kako je njena psiha postajala sve poremećenijom što je duže (prošle godine) boravila u raju. "If human nature is evil then that goes as well for the nature of the women, of all the sisters, women don't control their bodies, nature does".
Pri snošaju Eva moli Adama da je udari, on odbija, a odbijanje njoj znaći da je Adam ne voli. Kristalizira se želja Eve da bude kažnjena za ono što je učinila. Slijedi scena Evine masturbacije uz drvo (falus). Dolazi Adam i nekoliko je puta udara nakon čega "vode ljubav". Iz iduće scene daje se naslutiti da su Adam i Eva zapravo obavili paganski vještičji ritual vođenja ljubavi u prirodi.
Eva nalazi pročitano izvješće autopsije njihova sina. Adam joj govori za deformaciju stopala (opet se pojavljuje mitološki simbol šepavosti). Adam joj pokazuje sliku (zapravo niz slika) na kojima je očito da je majka obula sinu lijevu cipelu na desnu nogu i obratno. Muž sada zna što je žena radila djetetu, tj. minhauzenov sindrom preko proksija. Dakle, žena želi pažnju i namjerno čini svoje dijete bolesnim kako bi preko djeteta dobila pažnju. Adam zna da se Eva najviše boji sebe, svoje ženske prirode koja ju je poput Medeje natjerala da neposredno ubije svoje dijete. Eva napada muža optužujući ga da je ostavlja. Udara Adama cjepanicom u nadignuti penis od čega on gubi svijest. Eva potom dovodi onesvještenog Adama do krvave ejakulacije (poput Izide koja je pomoću zlatnog zamjenskog falusa zanjela dijete Horusa s mrtvim mužem Ozirisom). Muškarac je pritom krvario iz spolnog organa, što je simbol muške menstruacije. Sakaćenje muškog spolovila (tj. obrezivanje) vijekovima i u svim kulturama (po svim kontinentima) služi svrsi davanja muškarcu magijske moći koju inače ima samo žena.
Eva pomoću svrdla buši rupu u potkoljenici svoga muža kroz koju provlači kameni disk te potom baca alat ispod poda kolibe. Muž se budi probodene ahilove pete (opet simbol šepavosti).
Adam puzeći bježi i sakriva se u lisičju rupu dok Eva vrišti "Where are you?" (ona treba "need" nekoga da joj pomaže, Eden je anagram od nEed).
Adam u rupi (u koju se puzeći poput bebe uvukao (vratio se u sigurnost uterusa)) nalazi vranu koja kriči i otkriva mjesto na koje se sakrio (nema povratka u raj). Adam stoga pokušava ubiti pticu no kasno je i Eve ga nalazi te potom otkopava (kao što je Izida oslobodila svoga mrtvog muža iz stabla koje je izraslo oko njegovog sarkofaga što je još jedan simbol nastanka života iz smrti -- te kasnije ponovo nakon što je Set drugi puta ubio njenog muža - našla njegove dijelove u močvari, osim najbitnijeg dijela).
3 Prosjaka (četvrto poglavlje)
"When the three beggars arrive someone must die" govori Eva. "Crying woman is a scheming woman" je očita referenca na Medeju. Eva nalazi škare i odstranjuje vlastiti klitoris i vanjske stidne usne. Iz "flashbacka" kojeg Eva doživljava saznajemo da je Eva zapravo vidjela svoga sina kako se penje na stol te kako pada kroz prozor.
Muž kroz prozor vidi sazviježđe 3 prosjaka, vrijeme je da netko umre. U sobi se pojavljuje Srna, potom dolazi lisica, a i vrana.
Vrana i lisica su u narodnim pričama "trickster" životinje, dakle one koje izvode psine koje ili štete nekome ili mu pomažu, jedino srna nije trickster tip lika iz klasičnih narodnih predanja.
Srna je sveta životinja paganske božice lova Artemide, kada je sin Atrejev - Agamemnon trebao isploviti u trojanski rat (koji se vodio oko žene, tj. Helene) Artemida je stvorila jake vjetrove kako flota ne bi mogla isploviti. Kako bi mogao isploviti Agamemnon je morao žrtvovati svoju kćer Ifigeniju kao obrednu žrtvu, kao svojevrsnu odštetu Artemidi jer je ubio njenu svetu životinju tj. srnu. Iako je božica zahtijevala ljudsku žrtvu kako bi Agamemnom izvršio svoju dužnost (da obrani Menelajevu čast), Agamemnon je prekršio pravila žrtvovanja radi čega će kasnije biti kažnjen. Isti motiv javlja se i u priči o Edipu koji je ubio vlastita oca i oženio vlastitu majku. Sudbini (prirodi) ne može se pobjeći, a sudbina je apsolutno kaotična.
Ni Medea ni Agamemnon ni Edip nisu imali kontrole nad vlastitim postupcima, njihove su postupke dirigirali bogovi prirode, no unatoč tome što su oni poslušali prirodu, tj. kao dobri vojnici poslušali su naredbe, na koncu bili su strogo kažnjeni za svoju poslušnost.
Čuvši proročanstvo da će ubiti oca i oženiti majku Edip je otišao od svojih posvojitelja (misleći da su mu oni biološki roditelji), a na putu je ubio oca (ne znajući tko je taj čovjek) i na koncu oženio svoju biološku majku, dakle njegov pokušaj da kontrolira sudbinu gurnuo ga je ususret istoj. Ovi mitovi govore o tome da je život apsolutno kaotičan i akauzalan, ljudi su bića koja bivaju bacana lijevo desno poput igračaka i koji nemaju nikakvu kontrolu nad svojim životom, kontrolu ima priroda, a ona ne mora objašnjavati svojem predmetu djelovanja zašto je nešto ovako ili onako.
Dolazimo do priče o Job-u kojeg Bog nepravedno maltretira radi oklade s Sotonom (Sotona je tvrdio da čovjek kojem je u životu loše ne može voljeti Boga, na to je Bog sručio lavinu nedaća na leđa Job-ova). Job je ostao vjeran svojem Bogu ali pitaj je Boga zašto si mi to učinio, Bog mu je odgovorio;
1 Then the LORD answered Job out of the storm. He said:
2 "Who is this that darkens my counsel
with words without knowledge?
3 Brace yourself like a man;
I will question you,
and you shall answer me.
4 "Where were you when I laid the earth's foundation?
Tell me, if you understand.
5 Who marked off its dimensions? Surely you know!
Who stretched a measuring line across it?
6 On what were its footings set,
or who laid its cornerstone-
7 while the morning stars sang together
and all the angels [a] shouted for joy?
8 "Who shut up the sea behind doors
when it burst forth from the womb,
9 when I made the clouds its garment
and wrapped it in thick darkness,
10 when I fixed limits for it
and set its doors and bars in place,
11 when I said, 'This far you may come and no farther;
here is where your proud waves halt'?
12 "Have you ever given orders to the morning,
or shown the dawn its place,
13 that it might take the earth by the edges
and shake the wicked out of it?
14 The earth takes shape like clay under a seal;
its features stand out like those of a garment.
15 The wicked are denied their light,
and their upraised arm is broken.
16 "Have you journeyed to the springs of the sea
or walked in the recesses of the deep?
17 Have the gates of death been shown to you?
Have you seen the gates of the shadow of death [b] ?
18 Have you comprehended the vast expanses of the earth?
Tell me, if you know all this.
19 "What is the way to the abode of light?
And where does darkness reside?
20 Can you take them to their places?
Do you know the paths to their dwellings?
21 Surely you know, for you were already born!
You have lived so many years!
22 "Have you entered the storehouses of the snow
or seen the storehouses of the hail,
23 which I reserve for times of trouble,
for days of war and battle?
24 What is the way to the place where the lightning is dispersed,
or the place where the east winds are scattered over the earth?
25 Who cuts a channel for the torrents of rain,
and a path for the thunderstorm,
26 to water a land where no man lives,
a desert with no one in it,
27 to satisfy a desolate wasteland
and make it sprout with grass?
28 Does the rain have a father?
Who fathers the drops of dew?
29 From whose womb comes the ice?
Who gives birth to the frost from the heavens
30 when the waters become hard as stone,
when the surface of the deep is frozen?
31 "Can you bind the beautiful [c] Pleiades?
Can you loose the cords of Orion?
32 Can you bring forth the constellations in their seasons [d]
or lead out the Bear [e] with its cubs?
33 Do you know the laws of the heavens?
Can you set up God's [f] dominion over the earth?
34 "Can you raise your voice to the clouds
and cover yourself with a flood of water?
35 Do you send the lightning bolts on their way?
Do they report to you, 'Here we are'?
36 Who endowed the heart [g] with wisdom
or gave understanding to the mind [h] ?
37 Who has the wisdom to count the clouds?
Who can tip over the water jars of the heavens
38 when the dust becomes hard
and the clods of earth stick together?
39 "Do you hunt the prey for the lioness
and satisfy the hunger of the lions
40 when they crouch in their dens
or lie in wait in a thicket?
41 Who provides food for the raven
when its young cry out to God
and wander about for lack of food?
1 "Do you know when the mountain goats give birth?
Do you watch when the doe bears her fawn?
2 Do you count the months till they bear?
Do you know the time they give birth?
3 They crouch down and bring forth their young;
their labor pains are ended.
4 Their young thrive and grow strong in the wilds;
they leave and do not return.
5 "Who let the wild donkey go free?
Who untied his ropes?
6 I gave him the wasteland as his home,
the salt flats as his habitat.
7 He laughs at the commotion in the town;
he does not hear a driver's shout.
8 He ranges the hills for his pasture
and searches for any green thing.
9 "Will the wild ox consent to serve you?
Will he stay by your manger at night?
10 Can you hold him to the furrow with a harness?
Will he till the valleys behind you?
11 Will you rely on him for his great strength?
Will you leave your heavy work to him?
12 Can you trust him to bring in your grain
and gather it to your threshing floor?
13 "The wings of the ostrich flap joyfully,
but they cannot compare with the pinions and feathers of the stork.
14 She lays her eggs on the ground
and lets them warm in the sand,
15 unmindful that a foot may crush them,
that some wild animal may trample them.
16 She treats her young harshly, as if they were not hers;
she cares not that her labor was in vain,
17 for God did not endow her with wisdom
or give her a share of good sense.
18 Yet when she spreads her feathers to run,
she laughs at horse and rider.
19 "Do you give the horse his strength
or clothe his neck with a flowing mane?
20 Do you make him leap like a locust,
striking terror with his proud snorting?
21 He paws fiercely, rejoicing in his strength,
and charges into the fray.
22 He laughs at fear, afraid of nothing;
he does not shy away from the sword.
23 The quiver rattles against his side,
along with the flashing spear and lance.
24 In frenzied excitement he eats up the ground;
he cannot stand still when the trumpet sounds.
25 At the blast of the trumpet he snorts, 'Aha!'
He catches the scent of battle from afar,
the shout of commanders and the battle cry.
26 "Does the hawk take flight by your wisdom
and spread his wings toward the south?
27 Does the eagle soar at your command
and build his nest on high?
28 He dwells on a cliff and stays there at night;
a rocky crag is his stronghold.
29 From there he seeks out his food;
his eyes detect it from afar.
30 His young ones feast on blood,
and where the slain are, there is he."
1 The LORD said to Job:
2 "Will the one who contends with the Almighty correct him?
Let him who accuses God answer him!"
3 Then Job answered the LORD :
4 "I am unworthy—how can I reply to you?
I put my hand over my mouth.
5 I spoke once, but I have no answer—
twice, but I will say no more."
6 Then the LORD spoke to Job out of the storm:
7 "Brace yourself like a man;
I will question you,
and you shall answer me.
8 "Would you discredit my justice?
Would you condemn me to justify yourself?
9 Do you have an arm like God's,
and can your voice thunder like his?
10 Then adorn yourself with glory and splendor,
and clothe yourself in honor and majesty.
11 Unleash the fury of your wrath,
look at every proud man and bring him low,
12 look at every proud man and humble him,
crush the wicked where they stand.
13 Bury them all in the dust together;
shroud their faces in the grave.
14 Then I myself will admit to you
that your own right hand can save you.
15 "Look at the behemoth, [a]
which I made along with you
and which feeds on grass like an ox.
16 What strength he has in his loins,
what power in the muscles of his belly!
17 His tail [b] sways like a cedar;
the sinews of his thighs are close-knit.
18 His bones are tubes of bronze,
his limbs like rods of iron.
19 He ranks first among the works of God,
yet his Maker can approach him with his sword.
20 The hills bring him their produce,
and all the wild animals play nearby.
21 Under the lotus plants he lies,
hidden among the reeds in the marsh.
22 The lotuses conceal him in their shadow;
the poplars by the stream surround him.
23 When the river rages, he is not alarmed;
he is secure, though the Jordan should surge against his mouth.
24 Can anyone capture him by the eyes, [c]
or trap him and pierce his nose?
1 "Can you pull in the leviathan [a] with a fishhook
or tie down his tongue with a rope?
2 Can you put a cord through his nose
or pierce his jaw with a hook?
3 Will he keep begging you for mercy?
Will he speak to you with gentle words?
4 Will he make an agreement with you
for you to take him as your slave for life?
5 Can you make a pet of him like a bird
or put him on a leash for your girls?
6 Will traders barter for him?
Will they divide him up among the merchants?
7 Can you fill his hide with harpoons
or his head with fishing spears?
8 If you lay a hand on him,
you will remember the struggle and never do it again!
9 Any hope of subduing him is false;
the mere sight of him is overpowering.
10 No one is fierce enough to rouse him.
Who then is able to stand against me?
11 Who has a claim against me that I must pay?
Everything under heaven belongs to me.
12 "I will not fail to speak of his limbs,
his strength and his graceful form.
13 Who can strip off his outer coat?
Who would approach him with a bridle?
14 Who dares open the doors of his mouth,
ringed about with his fearsome teeth?
15 His back has [b] rows of shields
tightly sealed together;
16 each is so close to the next
that no air can pass between.
17 They are joined fast to one another;
they cling together and cannot be parted.
18 His snorting throws out flashes of light;
his eyes are like the rays of dawn.
19 Firebrands stream from his mouth;
sparks of fire shoot out.
20 Smoke pours from his nostrils
as from a boiling pot over a fire of reeds.
21 His breath sets coals ablaze,
and flames dart from his mouth.
22 Strength resides in his neck;
dismay goes before him.
23 The folds of his flesh are tightly joined;
they are firm and immovable.
24 His chest is hard as rock,
hard as a lower millstone.
25 When he rises up, the mighty are terrified;
they retreat before his thrashing.
26 The sword that reaches him has no effect,
nor does the spear or the dart or the javelin.
27 Iron he treats like straw
and bronze like rotten wood.
28 Arrows do not make him flee;
slingstones are like chaff to him.
29 A club seems to him but a piece of straw;
he laughs at the rattling of the lance.
30 His undersides are jagged potsherds,
leaving a trail in the mud like a threshing sledge.
31 He makes the depths churn like a boiling caldron
and stirs up the sea like a pot of ointment.
32 Behind him he leaves a glistening wake;
one would think the deep had white hair.
33 Nothing on earth is his equal—
a creature without fear.
34 He looks down on all that are haughty;
he is king over all that are proud."
1 Then Job replied to the LORD :
2 "I know that you can do all things;
no plan of yours can be thwarted.
3 You asked, 'Who is this that obscures my counsel without knowledge?'
Surely I spoke of things I did not understand,
things too wonderful for me to know.
4 "You said, 'Listen now, and I will speak;
I will question you,
and you shall answer me.'
5 My ears had heard of you
but now my eyes have seen you.
6 Therefore I despise myself
and repent in dust and ashes."
Odnos Boga prema Jobu označava cjelokupan način na koji kršćani gledaju na svoju vjeru, Bog je onkraj shvaćanja, njegovi potezi i njegove namjere nisu sagledljive običnom čovjeku. Bog je gospodar čovjeka i nema načina (specifične životne strategije iliti životnih odabira) koji bi poštedio/li čovjeka njegovih nedaća. Bog je pritom nalik prirodi, čak bi se moglo reći da su jedno, priroda kao i Bog, nimalo ne mare za život čovjeka. Priroda grijeha je takva da je čovjek sam po sebi grješan, tijelo od kojeg je čovjek neodvojiv -- po prirodi je grešno. Stoga smo u startu proglašeni krivima i osuđeni. Podizanje bremena grijeha ostvaruje se kroz vjeru u Krista spasitelja koji je poput mnogih spasitelja u prošlosti (paganske religije preteče kršćanstvu) umro i uskrsnuo. Na kraju svete mise konzumiramo tijelo i krv našeg spasitelja i time odrješujemo svoje tijelo grijeha. Ista ta problematika razračunavanja s smislom života (smisao života je u smrti i rođenju novog života iz smrti) mučio je ljudsku vrstu od davnine. Danas je doista jako teško reći što je paganska religija, a što nije, pošto sve religije imaju korijen u svim ljudima zajedničkom pokušaju rješenja jednog te istog iskonskog problema. Smatram stoga da se film zove "Antichrist" iz želje autora da otvori polemiku oko pitanja što nam zapravo govori naša zapadnjačka religija, da li je moguće da su ljudi grješni sami od sebe, da li je moguće da djeca koja su umrla prije krštenja odlaze u pakao? (Crkva je to u povijesti doista i tvrdila).
Postavlja se pitanje naravi slobodne volje, imamo li uopće slobodnu volju ili je sve predeterminirano (Edip), da li je žena zla jer može kontrolirati muškarčev život na način da oduzme muškarcu pravo na besmrtnost (Medea), da li je priroda koja zna samo za smrt, konzumiranje ubijenog i život kao takav -- apriori zla ili dobra? Ako je zla, zašto ju je Bog takvom stvorio? Je li je Bog stvorio ili pak Sotona? Da li mi prema tome živimo u raju ili u paklu? Vjerujemo li u Sotonu, da li je on gospodar Zemlje i naših života ovdje? Zašto je Bog odsutan, zašto se dešavaju zla?
Ukoliko nemamo slobodnu volju smije li nas se kriviti što smo zli? Ako je pak posjedujemo (slobodnu volju), tj. ako poznajemo dobro i zlo kao suprotstavljene misaone kategorije i možemo birati koju stazu ćemo odabrati, da li je Eva zla? ili je Adam taj koji ju je nespretno i surovo psihički ogolio dok se ona nije okrenula protiv njega?
Možda je šuma sama po sebi mjesto izvođenja drevnih vještičjih rituala, i zlo koje tamo postoji je kao odvojena objekivna stvarnost negativno utjecalo na Evin um tijekom njenog boravka "zlom mjestu" dok se ona i sama nije odazvala zovu prirode i poput sestara prije ne -- postala vještica?
Životinje koje žive u rajskom vrtu cijelo su vrijeme na neki način pomagale Adamu da shvati kakva je Eva -- Adam tako, naprimjer, čuje vranu koja se glasa ispod dasaka koje čine pod kolibe, potom razbija pod (nalazi skriveno blago zakopano u kolektivnom nesvjesnom) i tako nalazi alat kojim se oslobađa. Eva mu na to zariva škare u leđa. Adam davi Evu te je potom spaljuje na točno onom mjestu na kojem je ona vizualizirala da se stapa / vraća u prirodu. Šepajući (opet klastost), Adam sporo i bolno odlazi, a priroda se transformira na način da se na trenutak vidi mnogo leševa koji leže uokolo.
Mnoštvo žena prolazi kraj Adama i odlaze u smjeru Eve, vjerojatno da preuzmu svoju vještičju sestru koju je ubio muškarac. Uništenjem Adamovog penisa on simbolički mijenja spol i iz muškarca koji proganja žene on sam postaje proganjana žena. U isto vrijeme Eva nakon auto-operacije postaje muškarac, tj. onaj koji proganja žene i muči ih na načine inkvizicije.
Da li se ovdje u vječitom ciklusu ponovila smrt žene od ruke muškarca, njezinog opresora, ili obratno?
|
- 12:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|