CSPB - CRUX SANCTI PATRIS BENEDICTI
CSSML (okomica) -
Crux Sancta Sit Mihi Lux

- Neka mi križ bude svjetlo
NDSMD (vodoravno)
- Non Draco Sit Mihi Dux
- Neka mi zmaj ne bude vođa
VRSSMVSMQLIVB (slova u krugu)
- Vade Retro Satana, non Suade Mihi Vana,
Sunt Mals Qua Libas, Ipse Venena Bibas

ODLAZI SOTONO
NIKAD MI NE SAVJETUJ TAŠTINE
ZLO JE ONO ŠTO MI PRUŽAŠ
POPIJ SAM SVOJ OTROV



NAVRATITE I OVDJE:
DALMACIJA NEWS
Savez za Hrvatsku
J. J. blog

Prije svakog posla zazovimo Duha Svetoga
da nas nadahne čistim mislima i dobrim nakanama,
a dok pišemo: 'riječima nek bude usko, a mislima široko'
DOĐI DUŠE SVETI
KARIZMATSKA OBNOVA U DUHU SVETOMU

PJESME, MOLITVE, VIDEO, MP3...


NE BOJ SE
UDOBNA IM BUDI...M. BORAS
VRIDILO JE

POVEZNICE: blogovi, novine, vijesti
CANTGREG
CROWNOFSTARS
BETANIJA

VATIKAN
EU4CHRIST
CRKVA NA KAMENU
BISKUPIJA MOSTAR
HRVATI BH
KARMEL
FRANJEVCI
IZLAZAK
ŽELJKO ZUBANOVIĆ
FRAMA POSUŠJE
DR SUNIĆ
PATER LUKA
HRVATSKA KATOLIČKA MLADEŽ
PLODOVI DUHA DUGOPOLJE
PALOTINCI
PROSTOR DUHA
RI APOSTOL
TAU
ISUSEVOLIMTE
EVANDJELJE U MOLITVAMA.BLOG
ISTINE ODNOSNO LAŽI
LION QUEEN
GORUSICA
SKRIVENO BLAGO
BOZJA DJECA
HVALJEN ISUS
INSPEKTOR C.
ROSTILJANJE
SUSJED.COM
KNJIŽNICA
HERCEGBOSNA

Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu, ali mnogi govore tako zato što to koristi njihovom džepu,
drugi zato da lakše prikriju razne prljavštine, treći zato što su željni slave.
No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine, nego je ona moralna i etička dužnost
.
Alojzije Stepinac

Moli ovu molitvu s vjerom
i kad dođeš do toga da iskreno misliš svaku riječ svim svojim srcem,
nešto dobro duhovno će ti se dogoditi.
Iskusit ćeš Isusa i On će na poseban način promijeniti cijeli tvoj život
.


GOSPODINE ISUSE,
dolazim pred Tebe ovakav kakav jesam.
Žao mi je što sam griješio. Kajem se za grijehe.
Molim Te, oprosti mi.
U Tvoje ime opraštam svima drugima
za sve što su činili protiv mene.
Odričem se Sotone, zlih duhova
i svih djela njihovih.

Predajem Ti cijeloga sebe moj Gospodine Isuse
sada i zauvijek.
Sada Te pozivam u svoj život Isuse.
Prihvaćam Te kao svoga Gospodara,
svog čuvara
Molim Te ozdravi me, promijeni me, ojačaj me
u tijelu, duši i duhu.

MARIJO, Majko žalosnih, Kraljice mira
.......
svi anđeli i sveci
pritecite mi u pomoć.
Amen! Amen!

Blagosovila nas Gospa Marija
s ljubljenim sinom

O, dođi Gospodine Isuse!
Zaštiti me svojom Predragocjenom Krvi.
Ispuni me svojim Duhom Svetim!
Ljubim Te Gospodine Isuse!
Slavim Te Isuse!
Zahvaljujem Ti Isuse!
SLIJEDIT ĆU TE U
SVE DANE ŽIVOTA SVOGA

"Neka te blagoslovi Gospodin i neka te cuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja. Milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese."

Molitva za obitelj


Bože naš,koji si izvor i temelj obiteljske zajednice,
daj da se u našim obiteljima ugledamo na kreposti i
ljubav Svete Obitelji iz Nazareta,da jednog dana
kad se sretnemo u Tvojoj kući,prispijemo u posjed
vječnog blaženstva.Amen.

Image and video hosting by TinyPic

Molitva zaštite

U ime Isusovo uzimam vlast
i vežem sve sile i snage
u zraku, na zemlji, u vodi,
u podzemlju, na onom svijetu, u prirodi i u vatri.
Ti si Gospodin nad svim svemirom,
dajem ti slavu u ime tvoga stvorenja.
U tvoje ime vežem sve demonske sile
koje su došle protiv nas i naših obitelji
i stavljam sve nas pod zaštitu tvoje dragocjene krvi
koja je prolivena za nas na križu.

Marijo, naša Majko, tražimo tvoju zaštitu
i zagovor s Presvetim Srcem Isusovim za sve naše obitelji.
Zaogrni nas svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelj.

Sveti Mihovile, i naš anđele čuvaru,
dođite i branite nas i naše obitelji u borbi protiv svega zla što obilazi svijetom.
U ime Isusovo, zapovijedam svim silama i snagama zla
da odstupe istog časa od nas, od naših domova i naše zemlje.
A mi ti zahvaljujemo, Gospodine Isuse, jer si vjeran Bog i osjećaš s nama.
Amen
Image and video hosting by TinyPic
Molitva za domovinu

Presveta Djevice i Majko naša Marijo,
zaštitnice domovine,molimo Tvoju
pomoć i zaštitu u
svim pogibeljima i nevoljama.
Izmoli nam vjernost i ustrajnost u
katoličkoj vjeri,
pomozi nam da živimo u miru i blagostanju.
Pod tvoju zaštitu stavljamo mladiće i djevojke,
očeve i majke, djecu i starce, zdrave i bolesne,
žive i pokojne.
Čuvaj nas, našu domovinu
i našu imovinu. Amen

Image and video hosting by TinyPic
Molitva Duhu Svetome

Duše Sveti,Dušo moje duše, klanjam Ti se i molim Te:
prosvijetli me, vodi me, jačaj me, tješi me.
Reci mi što moram učiniti, daj mi Svoje naloge.
Obećajem da ću se podložiti
svemu što Ti tražiš od mene
i prihvatitit sve što budeš dopustio da me snađe.
Daj mi tvoj žar da Te, potaknut tvojom Riječi.
tražim uosobama koje susrećem
i događajima današnjeg dana.
Usmjeri uvijek moju volju prema svojoj
da je mogu jasno spoznati,
žarko ljubiti i sprovesti u djelo i slijediti primjer
Tvoga Sina Gospodina našega Isusa Krista.
Ponizno Te molim da uvijek budeš uz mene
da u svim stvarima radim
samo po Tvojim svetim nadahnućima.
Ti možeš probuditi tu ljubav ...

ETIKA I POLITIKA

petak, 25.03.2011.

MALKICA DUGEČ O VJENCESLAVU ČIŽEKU

Vjenceslav Čižek - misli uz 10. obljetnicu smrti

28.2.1928.-25.11.2000.



“Teže je u duši čovjeka biti slobodan

bez domovine, nego biti u domovini

bez slobode” Vjenceslav Čižek



“Žigice vjere”, moja najnovija, koncem 2010. g. objavljena stihozbirka, nastala je kao odraz osobnog doživljaja slobode izvan Domovine, kao poriv i čežnja za Dobrotom, bliskošću i čovječnošću, za Ljubavlju u sveobuhvatnom smislu te riječi. A prije svega toga nastala je kao unutarnji diktat srca i uma da hrvatskom pjesničkom riječju pokušam osvijetliti makar dio istine o sebi i drugima, o Hrvatskoj koja uspravno živi i pod tuđim krovovima kao vjera, nada, kao zdravo sjeme koje će novi hrvatski naraštaji zasijati zemljom hrvatskom, kao istina čija će snaga onemogućiti sve pokušaje memoricida (ubojstva pamćenja) u hrvatskom narodu te ga uzdići na prijestolje osviještenih, slobodnih, nepotkupljivih i sretnih graditelja vlastite budućnosti.



Posvećujući svoje “Žigice vjere” hrvatskom pjesniku i mučeniku, filozofu, vjerniku i samozatajnom borcu za slobodu Hrvatske, za dobro svakog čovjeka - prof. Vjenceslavu Čižeku - a povodom 10. obljetnice njegove smrti, odlučih prikazati ljudsko lice istine o tome hrabrom Hrvatu i njome podsjetiti mlađe hrvatske naraštaje u tuđini i u Domovini na jednoga od onih “buntovnih sanjara”, bez čije žrtve bi njihova današnja sloboda bila gotovo nezamisliva a hrvatska književnost siromašnija za suptilne lirske medaljone, za pjesničke krikove ranjene duše, za ljepotu umom i krvopisom isklesanih stihova. (“Pjesme Vjenceslava Čižeka” str. 80. i “Hrvatska pogača” str. 79. iz knjige “ŽIGICE VJERE”)



TRAGOM ISTINE

“Prava pjesma začinje se ili u dubokoj povrijeđenosti ljudske duše ili je pak izričaj ljudske radosti” - riječi su V. Čižeka. A njegov životopis svjedoči da je u njemu bilo svega više nego ljudske radosti.

Rođen je 28. veljače 1929. u Đenovićima (Boka Kotorska). Pučku i srednju školu završio je u Crnoj Gori. Iako mu obitelj (i petero djece) 1947. mora preseliti u Sarajevo, on ostaje u Crnoj Gori, radeći kao urednik jednog omladinskog lista. Još 1952., zbog objavljivanja proturežimskih članaka, prvi put biva uhićen a kasnije i prognan iz Crne Gore. U Sarajevu završava Učiteljsku školu, a zatim studij književnosti na Filozofskom fakultetu. Želeći proučavati svjetsku književnost, posebno istočnjačku poeziju i filozofiju Kine, Japana te biblijske spise, odlazi u Beograd i upisuje se na Univerzitet. Zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama kao i pisanja protujugoslavenskih letaka te i pjesama-rugalica (epigrama) - biva uhićen. Njegov kolega i prijatelj, Jevrem Brković, izdao ga je vlastima podastrijevši im neke Čižekove epigrame. U istražnom zatvoru u Srijemskoj Mitrovici V. Čižek proveo je godinu dana, od čega 6 mjeseci u samici, gdje je počeo gubiti vid.

Osuđen je na 2 godine strogog zatvora pa je tako proveo u zatvoru 3 godine, kao najmlađi robijaš. Pri izlasku iz zatvora, oduzimaju mu 2 zbirke pjesama, 1 knjigu pripovijesti i Dnevnik. Te knjige nisu nikad ugledale svjetlo dana. Po povratku u Sarajevo, želeći odgonetnuti izvor i uzroke svojih sukoba s vladajućim režimom, upisuje čistu filozofiju i studij završava u redovitom roku, s najboljim ocjenama.

Nakon završenog studija, brižno izučivši marksizam, radio je kao profesor na raznim školama, ali zbog dosljednog, praksom posvjedočenog tumačenja komunističke ideologije, dobiva otkaze pa je tijekom 9 godina morao promijeniti 6 radnih mjesta. Zbog smrti majke a zatim i oca, te zbog činjenice da je tijekom 1971. bez posla i bez sredstava za život – odlučuje emigrirati. “Da sam mogao oporbeno djelovati, nikada ne bih odlazio iz Domovine”, pisao je došavši u svoju 1. emigraciju, u Njemačku 12. svibnja 1972. (Autorica ovog teksta stigla je 20. svibnja 1972.!) Nastanio se u mjestu Säckingen, u kući čiji je izgled zapamtio u jednom svome snu, snivanom pred sam odlazak. (“Proročanstvo jedne noći” str. 82. ŽIGICE VJERE ) Ugledavši tu “kuću iz svoga sna” - odlučio je u njoj i stanovati. Neimaština, borba s tuberkulozom i liječenje u Schwarzwaldu, pisanje pjesama, političkih eseja, satire, letaka i epigrama - a što objavljuje u glasilima hrvatske političke emigracije (“Republika Hrvatska”, “Rakovica”), pristup u redove Hrvatske republikanske stranke - samo su dio njegove svakidašnjice.

Kao i mnogim Hrvatima prije i poslije njega, nisu mu bili laki početci emigrantskog života. Izbjeglički logor, prijetnje izgonom iz Njemačke, 3 godine čekanja na dobivanje političkog azila, ali i izvorno upoznavanje sa životom i radom hrvatskih polit. emigranata, put je koji je morao prijeći.

Gorke spoznaje tuđišta u tim prvim danima bezdomovinstva dovele su ga do zaključka: “Teže je u duši čovjeka biti slobodan bez domovine, nego biti u domovini bez slobode”.

U to doba započinje njegova osmišljena politička i književna djelatnost, o kojoj svjedoče brojni filozofsko-politički i satirički tekstovi, pjesme i članci

objavljivani u “Republici Hrvatskoj”, “Rakovici”, “Hrvatskoj reviji”, “Hrvatskom putu” itd. Svjestan da je hrvatski narod “bezbrojnim zlima bio predestiniran čak i na gubitak svojega imena”, da je “sloboda temeljni uvjet ljudskosti” a “država jedino mjesto gdje čovjek (Zajednica) slobodu može realizirati” (RH br. 96, 1973.), on uspješno, hrabro i uvjerljivo hrvatskom pisanom riječi širi hrvatsku državotvornu ideju.



OTMICA

Tek što su Čižekovi duhoviti tekstovi, kao npr. “Samoupravljačka gramatika s rječnikom”, “Jugo-Ustav”, “Narodni narod”, objavljeni u časopisu “Republika Hrvatska”, bili prihvaćeni kao dio istine o Hrvatima i Hrvatskoj u “raljama zloduha”, tj. Jugoslavije, zloglasna UDBA počela je plesti mreže da bi uhvatila ovog tijelom krhkog, ali duhom neslomivog Hrvata. Premda upozoren od strane njemačke policije da ne napušta njemačko područje, on ipak odlučuje poći u Italiju da se susretne s prijateljicom iz studentskih dana. Njegova brižna i dobra stanodavka, gđa. Luise Hertzberg, suznih očiju ga odvraća od toga puta, a on, nešto prije odlaska usnuvši mučan san i križ koji će ga pratiti na putu u nepoznato te misleći da je to njemu, iskrenom vjerniku, Božja poruka koju mora slijediti, 11.studenog 1977. kreće na put zajedno s Hasanom Milićem, ne sluteći da se predao u ruke udbašu.

“I ranije se događalo”, kazuje V. Čižek tek pri izlasku iz zeničkog zatvora, “da u snu ili polusnu vidim sebe u budućnosti točno u istom položaju koji će uslijediti. Bilo mi je jasno da moram podnijeti žrtvu. Kleknuo sam ispod raspela u svojoj sobi, zaplakao i nakon nekoliko minuta molitve, osjetio sam se preporođenim, spremnim na sve.” (“Moje tamnovanje”, RH br. 165, 1989.)

Zlogukim snom predviđena tragedija zaista se i dogodila: “Vozeći cestom od mjesta Lago di Como prema Milanu, načas smo zastali. Čim smo otvorili vrata automobila, “nahrupili su sa svih strana, izvukli me i pretukli.”(“Moje tamnovanje”) Tom prilikom su mu zlikovci slomili ključnu kost, ozlijedili oči a zatim ga omamili eterom i ugurali u drugi automobil. Tako je, eto, bila izvršena otmica prof. V. Čižeka, Hrvata koji je već uživao pravo političkog azila u Njemačkoj, čovjeka i pjesnika koji je propovijedao ljepotu i čovječnost, a svojim člancima raskrinkavao nepravdu, zastupajući pravo svih Hrvata i svakog čovjeka da živi i djeluje u slobodi. Za sve to bio je spreman i na osobnu žrtvu.

Teško je opisati sve fizičke i psihičke muke kojima je bio izložen, svu bestijalnost njegovih mučitelja, a koja je trajala sve od trenutka kidnapiranja pa do 8. kolovoza 1978. kada je izveden pred Okružni sud u Sarajevu i po čl. 114 tzv. Krivičnog zakona osuđen na 15 godina robije. Njegove vlastite riječi, upućene odmah nakon dolaska na slobodu, u 2. emigraciju, najbolje govore o tome: “Čim počnem govoriti o tome, jako se uzbuđujem... Tri puta su me izvodili na strijeljanje...”

Prizor odvođenja na strijeljanje uvjerljivo je oslikao u svojoj pjesmi “Bezakonje” (“Krvopisi predsvanuća” str.44.).

Zatečeni otmicom prof. V. Čižeka Hrvati izvandomovinstva su se, ne bez razloga, pitali: Što je to sagriješio pjesnik i filozof V. Čižek? Čime je izazvao tako bezumnu mržnju na prijevari i teroru građenog režima, da ga je, prekršivši sve međunarodne pravne norme, oteo s tuđeg teritorija i strpao u tamnicu? Zar su obična pjesma i napisana hrvatska riječ, istina, do te mjere poljuljali samopouzdanje tirana, da u svojim prljavim namjerama nije prezao ni pred očevidnim zločinom? A Čižek je bio Hrvat i ljubio je Hrvatsku. Bio je pjesnik-filozof i ljubio je istinu.

Poučeno činjenicama da se po tamnicama Jugoslavije primjenjuju isprobane staljinističke metode po kojima se uhićenike pod svaku cijenu nastoji psihički slomiti a zatim ih se izlaže zvjerskim mučenjima - ali ne da bi se doznala, već u korijenu ugušila svaka istina -, u strahu da mu svojom možebitnom nepromišljenošću ne pogorša samu po sebi očajnu situaciju u KPD-u Zenica, vodstvo HRS-a suzdržavalo se javnih izjava sve do osude 8. 8. 1978. A da Čižekova žrtva za slobodu Hrvatske ne bude uzaludna, od toga časa vodstvo HRS-a (dr. Ivo Korsky i prof. Kazimir Katalinić) još jednom proučavaju sve što je Čižek do tada objavio u hrvatskom emigrantskom tisku, gdje se ponekada javljao i pod pseudonimom Mak Bardak, Meho Bukara, Stipe Sikirica itd. Kao rezultat toga proučavanja, u časopisu “Republika Hrvatska” br. 128., 1980. god. prof. K. Katalinić objavljuje tekst pod naslovom “Vjenceslav Čižek- borac i mučenik”. Isti je tekst bio preveden (i širen) na engleski, njemački, francuski pa čak i na ruski jezik. (Ruski prijevod M. Dugeč tiskan je u najelitnijem časopisu ruske emigracije “Kontinentu” br. 34, 1982. god.) I dok je V. Čižek dostojanstveno, stoički trpio fizičke i duševne boli u “38. rupetini pakla”, dotle su se Hrvati diljem slobodnog Zapada javnim prosvjedima, pismima, letcima, zauzimanjem kod nadležnih lokalnih i međunarodnih te vjerskih ustanova, zalagali za njegovo oslobođenje.

Činile su to i udruge IGFM (Međunarodna udruga za ljudska prava), Amnesty International koja ga je bila proglasila zatvorenikom savjesti, vjerske organizacije, novinari, strani uglednici pa čak i jedna švedska udruga slijepih. A jedna starija Njemica, gospođa Helene Klein, obijajući pragove mnogih njemačkih ustanova i skrećući pozornost na sudbinu V. Čižeka, jednom je pala na stepenicama - i umrla od posljedica pada. (Upravo gđi. Heleni Klein Čižek je posvetio svoj pjesnički prvijenac “Krvopisi predsvanuća”.) I hrvatski štand CROATIA na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, na kojemu su sudjelovali mnogi istaknuti hrvatski pisci sa svih kontinenata, također se javno zauzimao za oslobođenje V. Čižeka, obavještavajući svjetsku javnost o flagrantnom kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Sve to, iako je možda poljuljalo, uzdrmalo savjest tzv. slobodnog Zapada, tek na intervenciju njemačkog ministra vanjskih poslova gosp. Hansa Dietera Genschera, nakon 11 godina robije, usnuvši svoj zadnji san u 38. rupetini pakla, u kojemu se ukazao čak i broj registarskih tablica automobila koji će ga izvesti iz zeničkog zatvora, dana 29. 7. 1988. uzniku br. 6146 Vjenceslavu Čižeku priopćeno je da je pomilovan!



OD SLOBODE BEZ DOMOVINE DO SLOBODE U DOMOVINI

Dana 7. studenog 1988. prof. Vjenceslav Čižek, sada već potpuno slijep, stiže u Njemačku (Dortmund), svoju 2. emigraciju.

Njemačke vlasti dodjeljuju mu politički azil, stan i financijsku pomoć, što čine i Hrvati izvandomovinstva. A i udruga IGFM (Internationale Gesellschaft für Menschenrechte) također se brine o njemu. Tako ovaj mučenik može nastaviti svoj normalni, opetovano emigrantski život. Ovaj put mu javno pomaže i njegova sestra Tonka koja je živjela u Dortmundu. “Hrvatskoj borbi za slobodu ne mogu dati toliko, koliko sam nekada davao, ali možda će ovo biti vrjednije”, govori V. Čižek u svom pismu vodstvu HRS-a, snimljenom na zvučnu vrpcu samo tri tjedna po dolasku. (RH br. 165, 1989.) Opet se kao i dosada pokazalo da je sklad između činjenica, između rečenog i učinjenog, zamišljenog i ostvarenog, često uvjetovan društvenim, političkim previranjima te zdravstvenim mogućnostima, nezaobilazna konstanta Čižekova života.

Ne samo da je novom snagom, svježim idejama i još dubljom, prekaljenom ljubavlju prema Hrvatskoj nastavio pisati (diktirati!) i objavljivati po svojoj objektivnoj raščlambi i kritici suvremenih zbivanja zapažene tekstove, već je i osobno sudjelovao u prosvjedima hrvatske emigracije, zajedno s njima dajući potporu suverenitetu Hrvatske. (Koeln, 26. 1. 1991.) Njegovi članci i intervjui nižu se i u izvandomovinskim i u domovinskim glasilima, dokazujući da je pomno pratio zbivanja u Hrvatskoj i u svijetu, da ih je uočavao a ponekada i predviđao ili pak blagom satirom karikirao, ismijavao kao što je to učinio u svom poznatom članku “Toljaga bez mrkve”, objavljenom u “Hrvatskom slovu” 21. 5. 1999.

Ne smije se zaboraviti reći da je u tom razdoblju Čižek, suprotno tvrdnji da su tužni trenutci u njegovu životu bili češći od onih radosnih, premda već u poodmaklim godinama, doživio i prvu bračnu sreću: 27. prosinca 1997. godine u Dortmundu vjenčao se sa Zorom Trek, ženom-Hrvaticom koja ga je vjerno pratila i pomagala mu sve do časa njegove smrti 25. studenog 2000. godine.

Kada je 1989., zahvaljujući dr. Ivi Korskom i prof. Kazimiru Kataliniću, u izdanju časopisa “RH” ugledala svjetlo dana prva Čižekova stihozbirka “KRVOPISI PREDSVANUĆA”, svi njeni čitatelji ostajali su zadivljeni poetskom snagom, lirskom a ipak ljudskom jednostavnošću krvopisom u doslovnom smislu te riječi zabilježenih stihova čijim je objavljivanjem hrvatskoj javnosti zapravo predstavljen najdojmljiviji dio životopisa ovog neobičnog patnika, budnog sanjara i borca za slobodu, vođenog vjerom u pobjedu Dobra. Francuski književnik prve polovice 20. st. ANDRE GIDE tvrdio je da se treba bojati onoga, tko je našao istinu, a ne onoga tko je traži. Ta filozofska, možda čak i univerzalna misao može se primijeniti i na Čižekova prozna djela, ali i na “Krvopise predsvanuća”, koja dokazuju da je on bio samo tragač kako osobne, tako i istine o narodu kojemu je pripadao. Davne 1989. godine, kada mi se pružila prilika da V. Čižeka i osobno upoznam te kada sam, pišući Pogovor njegovu prvijencu “Krvopisi predsvanuća”, dublje zavirila u njegov život i djelo, spontano mi se nametnuo zaključak da je sve ono što je pisao ili rekao zapravo preslik njegova životopisa, slijed nametnutih ili izborenih životnih situacija iz kojih je izrastao spremniji na nove kušnje, produhovljeniji, čovječniji. Ni u ranoj mladosti kao ni u zrelim godinama on se kušnji nije bojao. Jedva što je naučio pisati prva slova, dječak Vjenceslav želio se dokazati.Da bi uvjerio svoga oca kako je zaista naučio pisati sva slova, napisao je parolu “Živio Maček!”. Slijedile su druge, političke, ispisivane po plotovima, a od čijih je posljedica strahovala cijela njegova obitelj. Mnogo kasnije, 1973., opravdava Čižek svoje prve političke korake ovako: ”Moje političko iskustvo jednako je mojem životnom iskustvu, jer sam se politikom počeo baviti otkako sam naučio čitati i pisati, a to znači od svoje šeste godine, a prve antimonarhističke parole ispisivao sam po plotovima već u svojoj sedmoj godini.” (“Dolazak u emigraciju”, RH br. 128, Buenos Aires, 1980.)

Tek što je kročio u život pun opasnih stupica, šarolik i loše skrojen za domoljuba i poštena čovjeka, za volju opstanka - morao se dokazati. Nakon što je spoznao da “na poprištu povijesnih zbivanja nema milosti i nema popravnih ispita” (RH br. 95, 1973.), osjetivši na vlastitoj koži i duši oštricu nepravde i bezakonja, uspio je dokazati da i osamljeni pojedinac, ako ljubi Domovinu iznad svega, ako su mu kršćanske zasade - dobrota, čovječnost i pravda - jedino mjerilo raznolikosti življenja te ako mu stečena naobrazba i znanje služe samo da bi osobnim primjerom oplemenio, očovječio odnose među ljudima, ima moralno pravo krenuti “na sastanak sa slobodom” (Karol Wojtyla), podrazumijevajući pod time sve ono, što dovodi u pitanje opstanak i dostojanstvo pojedinca i naroda kojemu pripada, znajući unaprijed da za “slobodu plaćaš čitavim sobom”. (Karol Wojtyla: ”Dopirem do srca drame”, Zagreb, 1980.)

“Krvopisi predsvanuća” prava su pjesnička svjedočenja istine koju je autor bolno osjećao, bezrječno podnosio čak i u mraku zeničke tamnice, nemajući više mogućnosti vlastitim očima vidjeti niti rukom zapisati makar jednu riječ, jedno slovo, a “rukom zapisana riječ, slovo, za mene je sveti znak, potvrda ljudske potrebe prenošenja primljene poruke” (“Ljekovito trnje”, str. 79.). Ipak, i tama vida iznjedrila je nove metode približavanja ili ostvarenja zamišljenog: “Najteže mi je bilo što nisam mogao čitati ni pisati. U zatvoru, tek u deset sati navečer, kad se gase svjetla, imao sam prilike ostati sam sa sobom, misliti, sačinjavati stihove... dakle, imao sam prilike pisati na svoj način pjesme u tom mraku. Tako sam bio razvio tehniku matriciranja, da sam već mogao pamtiti i stihove koji su otpali. No teško je bilo. Tjednima i tjednima ne bih uspio sačiniti jednu ili dvije strofe. U tijeku jedne ili dvije godine možda jednu ili dvije pjesme, ali te su bile, vjerujem, briljantne. Toliko me uzbuđuju, da kad ih reproduciram, a znam ih sve napamet, osjetim toliko uznesenje, toliku samopotvrdu, toliko dostojanstvo, tako visoku čast!” (RH br. 165, 1989.)

I doista, 40 pjesama, 40 lirskih reminiscencija, ritmom i glazbom hrvatske poetske riječi razigranih otkucaja jednog zlobom ušutkivanog srca, podijeljenih u samo 3 ciklusa: Udasi Boke, Daljina bliskog i Iskre tmice, zaslužuju zahvalnost ne samo za ugođaj bliskosti, ozračje hrabrosti i ljudske topline, već i divljenje autoru koji ih je zapamtio i neoskvrnjene zlobom prenio u slobodu. Ciklus Udasi Boke, koje je njemačka policija zaplijenila odmah nakon Čižekove otmice, morao je napisati po sjećanju. Možda najljepša među njima je “Oskoruša”:

“Sa svega tri proljetna srka

zasladi čitav naraštaj

grkih siromaha

o kamenjaru.”



Za ovom ne zaostaje ni pjesma “Smokva” :

“Te malešne usne

od šećera i mlijeka

nekoga kradom ipak ljube.”



Ciklus Iskre tmice najvrjednije su, najdojmljivije poetsko svjedočenje istine. To je impresivan, danteovski, autobiografski doživljaj stvarnog, ovozemaljskog mučilišta kojim je autor, za razliku od Dantea, stvarno prošao. Ne proklinjući. Ne žudeći osvetu. Ne spominjući imena mučitelja. (Pročitati pjesmu “ Matični broj 6146" iz “Krvopisa predsvanuća”, str. 45.)

Svima onima, koji nisu doživjeli nesreću boravka u jugo-tamnicama, gotovo je nemoguće shvatiti kako je V. Čižek, uz nadljudske napore, uspio u mislima pisati ne samo pjesme što bole do krika, već i prave, razigrane minijaturne lirske bisere, kao što je čitav ciklus Udasi Boke, a koje zaslužuju mjesto u svim antologijama hrvatske lirike.

Druga, u slobodi objavljena, stihozbirka V. Čižeka “Bosonoga prašina”, tiskana je 1994. god. u izdanju Školskih novina i s pogovorom Stijepe Mijovića Kočana. Ona je gotovo pretisak “Krvopisa predsvanuća”, jer od ukupno 41 pjesme, samo je 6 novih, a sve ostale ili su samo neznatno izmijenjene ili doslovno preuzete. Autor, naravno, nije mogao prekontrolirati rukopis i tako odstraniti razmišljanje čitatelja o ovom namjernom ili slučajnom činu urednika i izdavača. Ipak, pjesma (nova) “Monolog s Gospodinom” zaslužuje pozornost čitatelja. (“Bosonoga prašina”, str. 53.-54.)

Kao što je i predvidio, prof. Čižek, iako slijep (liječnici u Njemačkoj niti u SAD-u nisu mogli spasiti ostatke vida), pružao je hrvatskoj borbi za slobodu sve od sebe. Novostečenim prijateljima, a od 1997. i svojoj supruzi Zori, diktirao je sročene stihove, svoja političko-filozofska razmatranja i tako su ti tekstovi bili objavljivani bilo u časopisu Republika Hrvatska, bilo po novinama i časopisima u Republici Hrvatskoj. Vjerovao je u dolazak dobra i svjetla. U toj vjeri odazivao se na pozive pojedinih hrvatskih udruga i organizacija pa je tako posjetio Hrvate u SAD-u, Kanadi i Australiji, bodreći ih vjerom u oslobođenje Hrvatske, propovijedajući, alegorijski rečeno, dolazak svjetla koje je za njega “ljubav, koje je riječ i koje je istina.”

“Mene je svjetlo vodilo, mene je svjetlo branilo. Ja sam ga otkrivao u najdubljoj tami duše zločinaca. I ja sam u ime toga svjetla lako pred neprijateljima svjetla bio spreman i umrijeti”, rekao je na predbožićnom slavlju na koje ga je u ime Hrvatskog kulturnog društva u Koblenzu pozvala predsjednica, poznata i neobično zaslužna Hrvatica, gospođa Ivona Dončević. (Koblenz, 13. prosinca 1996.)

I bje svjetlo! Iz krvi i ljubavi hrvatskog puka uskrsnula je neovisna, slobodna država Republika Hrvatska, jedina i najveća nagrada svima nama pa tako i V. Čižeku. “Ono, što sam pišući i govoreći navještao - dogodilo se. Ono što sam buntovnički sanjario, ostvarilo se,” napisao je. A pomalo već i razočaran što nova, slobodna država Hrvatska još nije postala onakvom, kakvom su je on i mnogi istomišljenici te suborci sanjali, opravdava taj nedovršeni san riječima: “Kad bi se snivano ozbiljilo, ljudi bi prestali sanjati.” (”Ideološki dronjci i političke krhotine”, RH br. 194, 1996.) Skroman, kakav je bio po prirodi, nije nikada i ni od koga očekivao priznanja, pohvale ili nagrade, ali ga je, bez sumnje, duboko boljela činjenica da je i sada, umjesto s putovnicom slobodne države Republike Hrvatske, za čiju je slobodu čitava sebe darovao, u nju, u tu svoju sanjanu Itaku, mogao dolaziti jedino s vizom i svojim sivim, emigrantskim “pasošem”.

Svoju prirođenu, gotovo pretjeranu skromnost dokazao je i jednim nesvakidašnjim primjerom: Nakon što sam bila napisala Pogovor njegovoj stihozborci “Krvopisi predsvanuća”, poslala sam tekst njemu na uvid. Bila sam iznenađena pa i šokirana kada sam pri izlasku knjige, pročitavši još jednom isti svoj Pogovor, ustanovila da je jedan dio moga teksta nestao, izbačen. Odmah sam nazvala gosp. Čižeka i upitala zašto je to učinio. Njegov jednostavan odgovor glasio je: “Zato, što je previše prijateljski.” Rođenje svoga trećeg djeteta (tako je nazivao svoje pjesme i objavljene stihozbirke) -“Sok od kiše”, Zagreb, 2001. pjesnik nažalost nije dočekao. Četiri puta je prorokovao sve ono što će se njemu dogoditi. I sve se dogodilo: odlazak u emigraciju i kuća iz snova u kojoj će boraviti, otmicu, registarski broj automobila koji će ga izvesti u slobodu kao i svoj drugi dolazak u emigraciju. U svome zadnjem pismu što mi ga je uputio 22. veljače 2000. (diktirao ga svojoj supruzi Zori), rekao je: “Eto, činio sam što sam mogao po nalogu Duha i po svojoj savjesti, vjerujući da ću time pomoći ljudima” i dodao: ”Opet će, za dvadesetak godina ispostaviti račun hrvatskim nacionalistima. Mene tada ne će biti među živima da bih mogao dočekati još jedno Hrvatsko proljeće”.

Nije li to bilo peto proročanstvo? Nije dočekao ni izlazak svoje knjige “Među nakotom zloduha”, koju je Matica hrvatska izdala 2003. god. pod naslovom “U raljama zloduha”, ignorirajući tako autorov rukopis. Već 25. studenog 2000., izmučen teškom bolešću (rak) i teškim fizičkim mukama, ugasnuo je život ovog slobodoumnog Hrvata, mučenika i borca za Hrvatsku, pjesnika čiji je “krik duše” probijao tamničke bedeme, a ljudska se toplina i ljubav prema svome hrvatskom narodu i svakom čovjeku, stapala s vjerom u Svjetlo, u Isusa Krista. Ni satirični listići “Ljekovito trnje”, koje je izdalo DHK HB u Mostaru 2000., nisu mu više mogli doći do svijesti. Na bolesničkoj postelji u gradu Dortmundu, već 13. srpnja 2000. izdiktirao je svojoj brižnoj supruzi svoj zadnji “krik ranjene duše”, pjesmu-epitaf koji danas krasi njegov nadgrobni spomenik u alkarskom gradu Sinju:

Bijah samo jedno zrno

U Božjoj žitnici,

Tek jedan kamičak

U Katedrali hrvatske slobode.



Doslovno pisano krvopisom iza zatvorskih zidina, osmišljavano i darivano nam u vremenu obilježenom bunom, genocidom i kulturocidom ( ubojstvo pamćenja) kojima je bio izložen hrvatski rod, u vremenu iz kojega se kao žudnja, kao potreba i povijesna neminovnost rađala slobodna država Hrvatska - djelo Vjenceslava Čižeka ugrađeno je u njene temelje.

Zasadimo Čižekovo zdravo zrno u svetu zemlju hrvatsku da od njega nikne “pogača široka”, dodajmo na njegov “jedan kamičak” i svoj, da bismo učvrstili temelje Katedrale hrvatske slobode, da bismo je sačuvali za nadolazeće hrvatske naraštaje!

Malkica Dugeč, prof.

Hrvatska republikanska zajednica



(Referat o Vjenceslavu Čižeku autorica je pročitala je na Svečanoj akademiji “Blagdan riječi hrvatske” u povodu Dana hrvatskog jezika u organizaciji GK RH Stuttgart, 16. 3. 2011

- 21:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2011.

TJEDAN SOLIDARNOSTI I ZAJEDNIŠTVA S CRKVOM I LJUDIMA U BiH

ZAPOČEO "TJEDAN SOLIDARNOSTI I ZAJEDNIŠTVA S CRKVOM I LJUDIMA U BIH"

U dosadašnje četiri korizmene akcije ukupno je prikupljeno 11,5 milijuna kuna, čime je financiran 161 projekt



Ovogodišnja, peta korizmena akcija Hrvatskog Caritasa "Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH" predstavljena je na konferenciji za novinare u ponedjeljak 21. ožujka u Velikoj dvorani Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu.



Predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak podsjetio je kako je Tjedan solidarnosti započeo prije pet godina, no to ne znači da i prije toga nije bilo raznih inicijativa i akcija. Tako su pojedine biskupije, župe, redovničke zajednice i pojedinci iz Hrvatske pomagali katolike u BiH. No bila je želja da se objedini i stavi naglasak na to kako pomoći ljudima da ostanu u BiH. Bilo je važno sagraditi crkve i kuće, no potrebno je ono svagdanje, tako je zamišljen Tjedan solidarnosti, akcija koja bi pobudila pozornost u Hrvatskoj. Željeli bismo da se ta inicijativa proširi po cijelom svijetu, te se tako da potpora Hrvatima koji su siromašni. Živimo u vremenu, kada i mi u Hrvatskoj ne živimo dobro, no, uvijek se može naći način pomoći onima koji su u većoj potrebi. Tako dolazi do izražaja da naši ljudi imaju srca i volje pomagati, rekao je biskup Mrzljak te sve pozvao da se prema mogućnostima, tj. bilo u materijalnom ili duhovnom vidu uključe u ovogodišnji Tjedan koji će se održati od 21. do 27. ožujka pod geslom "Vama pak, braćo, neka ne dodija činiti dobro".



Biskup Mrzljak informirao je da je u dosadašnje četiri korizmene akcije ukupno prikupljeno 11,5 milijuna kuna, čime je financiran 161 projekt iz područja socijalne skrbi, obrazovanja i poticanja obiteljskog poduzetništva u različitim dijelovima BiH. U dosadašnje se akcije uključila i Vlada RH donirajući ukupno 4,2 milijuna kuna, od toga prve tri godine po milijun kuna, prošle godine 700.000, a ove godine 500.000 kuna.



Predsjednik Caritasa BK BiH banjolučki biskup Franjo Komarica zahvalio je na svemu što je Hrvatski Caritas do sada učinio te je istaknuo potrebe još većeg senzibiliziranja javnosti u Hrvatskoj, i to sve, pa i stranih diplomata i svih onih koji se bave situacijom u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i uopće jugoistočnoj Europi. Biskup Komarica podsjetio je na brojke vezane uz stanje katolika danas u BiH u odnosu na one prije početka rata. Tako je prije rata bilo 825.000, a sada ih je oko 430.000. Na području Republike Srpske nekada je bilo 220.000, a 2010. godine 11.200 katolika. U tom kontekstu istaknuo je ulogu Crkve. Činjenica je da drugi narodi uz sebe imaju svoje vjerske predstavnike i političare, Hrvati katolici imaju samo svoju Crkvu. Jedino je Crkva ostala u tom prostoru s ostacima Hrvata katolika dijeleći istu tešku sudbinu. Svećenici su i raseljenima nada u povratak. Oni postaju čuvari razrušenih ognjišta, lokalnih i mjesnih običaja i tradicije na izdisaju. U mnogim mjestima iz kojih su katolici protjerani nema nikakvih uvjeta za povratak, nema novca za obnovu kuća, za obnovu infrastrukture, nema novca za zaposlenje, nikakvih prostora za okupljanje osim crkve, ako je obnovljena ili okupljanja pod vedrim nebom. Nema ničega što bi pomoglo povratku. Crkva je jedina društvena snaga koja ih u ovim okolnostima okuplja, potiče na povratak i povezivanje s rodnim krajem, brine njihove prognaničke nevolje, zastupa ih kod nadležnih vlasti kada su im pogažena njihova mnoga životna i ljudska prava. Da nije Katoličke Crkve i njenih svećenika sve bi već davno bilo prekriveno zaboravom, rekao je biskup Komarica te upozorio kako je mandat političara osuđen na trajanje na određeno vrijeme, dok je mandat Crkve djelovati uvijek i u svako vrijeme na dobrobit svoga bližnjega u nevolji, a bližnji nije samo katolik, bližnji je svaki čovjek u potrebi.



U osvrtu na Tjedan, biskup Komarica je rekao kako je to divna poruka vjerodostojnosti jednog naroda prema svojim sunarodnjacima, ali i prema svojim susjedima. Ako je dobrota dragovoljna ljubav, onda u ovom Tjednu imamo solidarnosti, imamo i dobrotu i dragovoljnost i ljubav na djelu, zaključio je biskup Komarica.



Članica Nadzornog odbora Tjedna prof. Ljilja Vokić pojasnila je ulogu Nadzornog odbora koji brine o transparentnosti vođenja akcije, što uključuje "podnijeti" račun svima koji su sudjelovali u akciji, osigurati transparentnost u distribuciji sredstava, njihovom namjenskom trošenju, te vrednovanju uspješnosti projekata koji su poduprijeti.



V. d. ravnatelja Hrvatskog Caritasa vlč. Fabijan Svalina istaknuo je kako je ovom aktivnošću želja Crkve u Hrvatskoj da na konkretan način pomogne sunarodnjacima u BiH, i to u vidu duhovne i materijalne potpore. U duhovnom vidu pripremljen je Križni put, molitva vjernika i poslanica. Što se tiče materijalne dimenzije akcije, doprinos se može dati u župama tijekom tjedna, odnosno pozivom na donacijski telefon 060 9010 (cijena 6,15 kn, PDV uključen), ili uplatom na žiro-račun Hrvatskog Caritasa 2340009-1100080340, poziv na br. 101, uplatama na devizni račun kod PBZ 70300-359378, IBAN:HR05 2340 0091 1000 8034 0, SWIFT/BIC code: PBZGHR2x, odnosno putem web-stranice www.caritas.hr. (kta/ika)

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2011.

PROFESOR RAINER RIESNER O PAPINOJ KNJIZI 'ISUS IZ NAZARETA'

PROFESOR NOVOG ZAVJETA O DRUGOM SVESKU PAPINA DJELA 'ISUS IZ NAZARETA'
"Snaga sveska je u tome da su evanđeoske tvrdnje o Isusovoj smrti shvatljive jedino u svjetlu Staroga zavjeta"

Njemački profesor Novog zavjeta na teološkom protestantskom institutu pri fakultetu humanističkih i teoloških znanosti na tehničkom sveučilištu u Dortmundu, Rainer Riesner, jedan od najpriznatijih poznavatelja svetoga Pavla, govoreći o novom svesku Papina djela 'Isus iz Nazareta' istaknuo je da svezak nije uradak teoloških savjetnika nego Papa osobno opisuje Krista, a to je vrlo rizičan pothvat – upozorio je profesor Riesner i dodao:
Snaga Papine knjige jest dokaz da tvrdnje Novoga zavjeta o Isusovoj smrti, kao iskupljenju za grijehe čovječanstva, upravo bivaju shvatljive u svjetlu Staroga zavjeta na starom hebrjeskom jeziku. I u tome se vidi Papino poštivanje židovstva, što je s pravom dobilo pozitivan odjek u međunarodnome tisku – kazao je profesor.
Govoreći o Isusovu odnosu prema Starome zavjetu, rekao je kako se čudi nekim kritičarima koji naglašavaju Isusovu židovsku pobožnost i istodobno poriču njezinu utemeljenost na Starom zavjetu. Isus ne samo da citira Stari zavjet, nego su i njegove riječi prožete starozavjetnim duhom. Isus je živio u Svetom izraelskom pismu, kao uostalom i Papa, koji se ne osvrće samo na egzegeze, neka su otkrića plod njegova osobnog promišljanja o Svetome pismu – primijetio je profesor.
Govoreći pak o evanđeoskom pripovijedanju napastovanja i Isusove molitve u Gestsemaniju, Papa objašnjava zašto se mnoga viđenja ne pristoje Isusu. U Getsemaniju se Isus očituje, naročito u Lukinu opisu i u Poslanici Hebrejima, u svojoj ranjivoj i ustrašenoj ljudskosti. Bog očekuje da on ispije kalež, to u duhu starozavjetnog govora znači „razornu srdžbu Božju“, a to upravo dokazuje da je Isus više od običnog čovjeka. Stoga je evanđelist Marko, opisujući događaj u Getsemaniju, u Isusovu obraćanju Ocu upotrijebio semitski oblik riječi 'Abbŕ – oče', upravo kako ga je izgovorio Isus – istaknuo je profesor.
Govoreći pak o uskrsnuću, rekao je da Isusovo uskrsnuće biva pouzdani kriterij Božje objave. Stoga je uskrsnuće odlučno u našem lutanju za povijesnim Isusom. Odgovor se na upit o povijesnom Isus nalazi u uskrsnuću. Potvrdan ili niječan odgovor ne ovisi o jednom događaju uz druge, nego o povijesnom Isusu. U tom neizbježnom 'ili –ili, Papi u pomoć pritječe sveti Pavao koji u prvoj poslanici Korinćanima piše: Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i naša vjera. Tad izlazi da smo i lažni svjedoci Božji jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista – rekao je profesor i dodao:
Samo je istiniti događaj, sasvim nov, mogao potaknuti apostolsko propovijedanje, što se ne može protumačiti umovanjem ili nutarnjim mističnim iskustvom. Ono je živo u svojoj smionosti i novoj snazi upornosti koju nitko nije izmislio a koja je nadmašila svaku predodžbu – ustvrdio je profesor te ponovo istaknuo da je snaga sveska u tome da su evanđeoske tvrdnje o Isusovoj smrti shvatljive jedino u svjetlu Staroga zavjeta: ima veliko poštovanje za judaizam – zaključio je profesor. (kta/rv)

- 18:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 05.03.2011.

HRVATSKA USTAJE, HERCEG BOSNA POSUSTAJE ALI NE ODUSTAJE




„IMA POLOŽAJA SA KOJIH SE NE SMIJE UZMAKNUTI!“

Nikada u bliskoj povijesti, Hrvatska i Hrvati u BiH nisu imali tako divergentna gledanja političke budućnosti Hrvata s ovu i onu stranu granice. Dok je hrvatska vladajuća elita suočena s paničnim pokušajima zatvaranja preostalih poglavlja s EU, opozicija nastoji poticati i nadzirati prosvjede osiromašenih radnika i studenata i naraslo nezadovoljstvo poniženih branitelja. S druge strane, Hrvati Herceg Bosne, u strahu od konačnog rješenja enigme BiH u kojem ne vide vlastitu budućnost, primaju Josipovića, dodjeljuju mu Večernjakov pečat, pokušavajući se valjda iskupiti što su mu na predsjedničkim izborima dali manje glasova nego Komšiću na na izborima u BiH. Istom nagradom nagrađen je i, zamislite, prvi čovjek BiH Tužiteljstva, Milorad Barašanin, u ime, a čega bi drugog nego, ostavljanja na miru pojedinaca iz vrha hrvatske politike u BiH. Nisu samo Hrvati suočeni s takvim apsurdnim situacijama. Dok se s jedne strane u Beču uhićuje generala A BiH, koji je donkihotovaki branio multietničnost te Armije i koji je istinski bosanski patriot, monstruoznog ratnog zločinca Ratka Mladića nitko ni ne spominje. Usprkos činjenici da je bio više nego suradnik najprije IFOR-a pa SFOR-a, na koncu i NATO-a, da je odlikovan kao frankofil najvišim francuskim odličjem, da je i sam bivši jugo-oficir, za koje haaški sud ima neskrivene simpatije – ipak se na traženje srbijanskog Tužiteljstva uhićuje Jovan Divjak, možda baš kao pažljivo odabrani simbol multietničke BiH?! Je li to znak da samo Srbi imaju diplomaciju i jake lobističke grupe po Americi i Europi, ili je to provociranje onog sloja društva kojeg međunarodni eksperti nazivaju građanima, pokazat će vrijeme.

Neprincipijelna politika međunarodne zajednice se očituje i na ustrajnom negiranju volje hrvatskih birača, nudeći Ljubiću i Čoviću kao kompromis 'mrvice s političke sinije' (stola na dvije noge) koje bi kao trebale pacificirati Hrvate. Ako ne pristanu, slijedi im optužba za opstruiranje uspostave vlasti. Ako pak pristanu, nemaju više što pričati! Moraju prestati sijati lažni optimizam među onima koji su im dali povjerenje na prošlim izborima, samo zato što nisu imali bolju alternativu. Josipovićeve multietničke poruke s Univerziteta „Džemal Bijedić“ kako su eurointegracije i regionalna suradnja „dvije strane iste medalje“ odjekuju s obje strane Neretve kao „praporac što zveči i cimbal koji ječi“. Njegovi razgovori u Americi i dodvoravanje Dodiku i Izetbegoviću, mogu se shvatiti kao mirenje s činjenicom postojanja RS-a i nadogradnjom nekakvih institucionalnih oblika zaštite Hrvata u F BiH i u BiH. Hrvatima u BiH ne treba ništa više ni išta manje od onoga što imaju dva druga naroda. Sve dok postoji RS kao takva, hrvatski zahtjev za svojom Repulikom ili sličnim oblikom političke autonomije unutar BiH je više nego opravdan. Jednostavno, kako je u jednom drugom kontekstu prije skoro dvadeset godina rekao balgopokojni kardinal Franjo Kuharić: „Ima istina od kojih se ne može I ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!".

KRAJNJE VRIJEME JE ZA OBNOVU POLITIČKE AUTONOMIJE HRVATA U BiH

Ponovimo, Hrvati u BiH su na referendumu prije devetnaest godina poslušali sugestiju službenog Zagreba da odustanu od tzv. Livanjskog pitanja i prihvate Izetbegovićevu formulaciju referendumskog pitanja. Danas se, doduše na trećini teritorija BiH, taj dan slavi kao Dan državnosti BiH. Hrvati iz BiH, koji čine dvije trećine ukupnog hrvatskog iseljeništva su zdušno financijski pomogli stvaranje HDZ-a kao pokreta koji je obećavao uspostavu neovisne države i konačno i cjelovito rješenje hrvatskog pitanja u BiH. Kasnije, Hrvati iz BiH su se, bez imalo kalkulacija, odazvali pozivu na formiranje prve Antiterorističke postrojbe tadašnjeg MUP-a RH, i uključili se u sve gardijske i druge brigade diljem Lijepe naše. Konačno, Hrvati iz BiH su samo pod otvorenom prijetnjom novim Bleiburgom pristali na Washingtonski sporazum i Konfederaciju F BiH i RH, za koju nitko ozbiljan nije ni vjerovao da može postati realnost. Hrvati su, komu to još nije jasno, zbog rušenja tzv. SAO Krajine i cjelovite reintegracije Republike Hrvatske, odustali od vlastitog suvereniteta u BiH. E, da bi ih se sad uhićivalo gdje se stigne, u 'regionu', po 'nalogu' srpskog Tužiteljstva, e da bi im se u Haagu sudilo kao agresorima na same sebe (?!), da bi se na koncu i u samoj Hrvatskoj osjećali kao Kurdi u Turskoj, dok Srbi uspješno oživljavaju Z-4 plan. Ima, dakle granica s kojih ne ćemo i nemamo pravo uzmaknuti!

Hrvati u BiH još uvijek šute! I gledaju i osluškuju što se događa u zamal' europskoj Hrvatskoj. Znaju da više ne smiju naivno prenositi iskre nacionalne vatre pred vlastita vrata, u BiH. Znaju da se na 'narodnu volju', kad su u pitanju „položaji s kojih se ne smije odstupiti“ – nemaju pravo pozivati ni Lijanović- Jurišići ni oba HDZ-a, ni bilo koji pojedinac! Pa ni sam predsjednik Hrvatske kojeg su pozdravili kao instituciju, a ne kao onoga koji je zagovarao „Crvenu Hrvatsku“ , još manje kao onoga koji se ponosi(o) kapom partizankom. Zbog nekoliko teologa koji u ime većinskih valsnika upravlaju Styriom, a onda i Večernjim listom, Austrijanci nazivaju „družbom marksista Srca Isusova“ (Bože 'prosti!). Samo zahvaljujući njihovoj produženoj ruci u RH i u BiH, nagrađeni su tim čudnim Pečatom, najprije Visoki predstavnik Petritsch, pa jedan po jedan Milorad, a evo sad i sam Josipović. Dogodine bi logično bilo 'zapečatiti' Sredoja Novića, koji je možda jedan od rijetkih koji razumije o čemu ovje zapravo pričam i čemu se ne prestajem čuditi?! Primit će Hrvati sutra u Mostaru i predsjednicu Vlade, pristojno i srdačnije nego ju dočekuju građani u Zagrebu, Splitu ili Rijeci. Ali ju imaju pravo pitati kojom logikom se vodila kad je predlagala, i pored šest predstavnika Hrvata iz izvandomovinske Hrvatske, i donijela sramotnu odredbu izbornog zakona po kojoj je Srbin u Hrvatskoj važniji od svakog Hrvata koji trenutno ima državljanstvo a nema prebivalište u Lijepoj našoj? Imaju pravo pitati premijerku i zastupnike koji su više zastupali sebe nego svoj narod, što su im još skrivećki, k'o lopovi po noći, pripremili kao ustupak na putu u euroatlantske integracije. Hrvati u BiH još šute i nisu spremni prosvjedovati ni za svoje junake, kakav je recimo Marko Maka Radić iz Bijelog Polja kod Mostara, kamo li za nepoznate vojnike kojih se tako lako odriče i njihova Vlada. Ali kad ustanu, kad se prijeđu granice, pitam se tko će ih, s čim i u ime čega moći zaustaviti?

- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (6)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (2)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (8)
Listopad 2010 (8)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (11)
Svibanj 2010 (15)
Travanj 2010 (16)
Ožujak 2010 (11)
Veljača 2010 (9)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (9)
Travanj 2009 (13)
Ožujak 2009 (12)
Opis bloga
Angelus feat Papa Ivan Pavao II - Dragi Hrvati
Found at bee mp3 search engine

ONLINE SPOMEN
Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje.

"Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!
"

(Alojzije kardinal Stepinac)

"Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr)

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati
(S.S. Kanjčević)

"Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo".
Planovi međunarodne zajednice
KORISNI BLOGOVI i STRANICE:
HDZ SPLIT
JOSIP JURČEVIĆ BLOG
IVICA URSIĆ
Savez za Hrvatsku
IVAN.BACAK
MEDJUGORJE MESSAGES

DARIO KORDIĆ
Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza.
Dario Kordić, G-416
Justizanstalt Karlau
Herrgottwisgasse 50
A – 8020 Graz

Image and video hosting by TinyPic
Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika.
PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU

Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.)

A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'."

Zar pravednik mora dokazivati zlome
I u toj igri izigravat metu
Dok traže pute, sredstva da ga slome
Zar trpjet mora i pravdat se svijetu

O zemljo moja, moj preslatki Dome,
Na tvome pragu ptica sam u letu
Što slobodu diše. Dokazivat kome
Načela, snagu i istinu svetu.

Samo u srcu svog naroda živi
I budi sokol što nad njime bdije
Proći će tmurni ovi dani svi

I ništa teško ništa mučno nije
Kada ćutiš nadu što je narod nosi
Pjevaj je i živi, neka znaju tko si
(Marko Tokić, Sasvim obične pjesme)

RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006.
(HAAŠKA ŠKOLA)


Najtužnija mi tugo,
Domovino.

Pred žrtvenikom za tebe bdijem
i pradjedovom se čašću mijem.

U krletci, u kavezu pjevaju slavuji
Dok vani šišmiši lete.

Zlatko Sudac

Zvonko Bušić
Je li sokol il' je vihor


Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova!
Zvonko, dobro nam došao!



VJERA, LJUBAV I DOMOVINA

KARMEL - PJESME
GLAS KONCILA



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se