ETIKA I POLITIKA
subota, 24.07.2010.
MIRA DONADINI: KAD SE MJERICA NAPUNI DOBROTOM
|
Mira Donadini http://www.donadini.net Ja opet o Dobru kojeg treba govoriti i pričati. O Dobru koje često nije odmah Dobro, ali na kojem možemo raditi i uzgajati ga. O Dobru kao lijeku. O Dobru kao radu čovjeka za koji ne postoji valuta na zemlji. Ni nagrada. O Dobru kao djelitelju pravde. O Dobru kao dobrom pogledu i dobrom danu. O Dobru kao raspoloživosti za drugoga u svakoj prilici. O Dobru koje raste i nadvisuje Zlo, priječi mu pristup i ugrozu. O Dobru koje širi mir, prepoznaje ljubav i ugošćuje druge. O Dobru koje uvijek ima vremena i mjesta, razumije svakoga, dijeli se i drugačijima od mene i mojih uskih gledanja. Priča mi Bogatstvo siromašnih kako nikad ne bijaše toliko nesposobna sabrati se na Misi kao te večeri. - Gospodine smiluj se! Ne dopusti mi slabost dok ne riješim Marinu sljepoću… Nema više mjesta ni za jednog pacijenta, a stručnjaci kažu da Mari treba hitno spasiti vid koji je izgubila prije dvadesetak dana. Što ću činiti? Kako priskrbiti novac za operaciju makar jednog oka kod privatnog liječnika? Mare je korisnica minimalne mirovine, živi sama u zapuštenom prostoru starog grada. U ovom stanju ona je potpuno ovisna o dobroti drugih. Gospodine! Ti koji me nikad nisi otpustio bez odgovora, koji se uvijek s osobitom ljubavlju zaustavljaš uz moje sirotane, uputi me na pravi put i pomozi mi, prosvijetli me, ne daj mi otići bez Tvog blagoslova. Prati moje korake, čuvaj me da ne posrnem! Neka me ne obeshrabri tuđa hladnoća! Ostala sam poslije Mise u šutnji, smirujući se uz bezbroj pitanja o tome, što smo i kakvi smo, što pričamo, što jesmo, kako živimo, o razdaljini naših riječi od djela. Što propovijedamo, kako mi to pomažemo kad znamo da je pomoć neophodna, da neko Dobro o nama ovisi, o našoj volji i raspoloživosti. Vidjeti ili ne vidjeti, što to znači, je li to nešto važno i veliko, bi li o tome drugačije razmišljala da se radi o meni, mojim očima, mom vidu? Onda si Ti, vidjevši me očajnu kao da smisao mog življenja odjednom predamnom nestaje, nadu i vjeru moju nagradio, podigao me i uputio, prateći me do kraja. Znam i vjerujem da je Tebi sve moguće i da je sve u Tvojim rukama. Stoga Ti položih Maru pred Svetohranište i krenuh prema ljudima dobre volje. Priča o Marinom životu napunila je mjericu dobrote u jednom danu, a već drugi dan Mari je operirano jedno oko i ona je opet vidjela, opisujući taj doživljaj s riječima: ... Sad bi mogla i psalme čitati! ... Pitala sam liječnike koji su operirali Maru, kako da im uzvratim. Odgovor je bio kratak: ... -Sestro, molite za nas! Potrebna nam je vaša molitva. To je sve! - ... Institucija u kojoj je Mare skoro svakodnevno pomagala smatrala je svojim dugom platiti cijenu zahvata što je i učinila dva dana poslije, pa je dobrotvorima vraćen prilog. Kad je uslijedio razgovor o pripremi za operaciju drugog oka koji bi se za nekoliko mjeseci trebao obaviti u bolnici nadođe nova teškoća. Mare ne želi u bolnicu. Ima strah od osobe koja je mnogo utjecala na njen život. Iako su odavno obje u mirovini, Mari je ostala u ružnom sjećanju. I Mare je radila i bila vrijedna i radišna. Dodatno pomažući i jednoj obitelji, doživjela je u njoj teško nasilje, nakon čega je izbačena na ulicu, potom i u Psihijatrijsku bolnicu, gdje je boravila dugo vremena. Bio je to za Maru nesretan splet okolnosti u jednom obiteljskom okršaju iz kojeg je udaljena i kažnjena na najgrublji način. Slučajno je jedna liječnica-specijalizantica odabrala u svom radu obraditi Maru. U zaključku je ustvrdila da ne postoje nikakvi razlozi za Marin boravak i zadržavanje u psihijatrijskoj bolnici, s prijedlogom za otpust. Mare se iz bolnice vraća u vrijeme kad je njena sestra oboljela i smještena u Dom, pa odlazi u njen prostor starog dijela grada, gdje i danas obitava. Bilo je i to vrijeme grube zloporabe položaja čija je žrtva, uz mnoge, bila i Mare. Što učiniti sad kad će se ipak naći prilika i vrijeme za operaciju Marinog drugog oka u bolnici, dok nam ona otkriva svoj strah i duboku ranu u sjećanju? Bože moj! Prati ove korake dvojbe i neodlučnosti! Ti znaš da ništa ne svojatam, da Ti sve predajem, sve je Tvoje a ja sam tek mali mrav koji čeka Tvoju Riječ da se pokrene. Moja Mare još uvijek stoji pred Svetohraništem i čeka. Onda mi put odjednom skrene prema čovjeku s kojim ću moći razgovarati o okolnostima Marine operacije i mogućnosti da isti dan bude i otpuštena kući. Mare će vjerovati i ne će se strašiti jer me Ti šalješ da budem tu do kraja i da je vratim u njen mali prostor.Tako će biti! Zahvaljujem Ti za dobre Marine susjede Ljubu i Katu, za staru frizerku koja je uredila Mari kosu, za druge koji su oprali njeno rublje. Hvala Ti za vrijedne i pažljive liječnike, za ljudsko postupanje, za sve dobro koje smo sretale ovih dana. Hvala Ti za specijalizanticu koja je otkrila i pomogla vratiti Maru iz bolnice, oslobodivši je od zločeste namještaljke. Zahvaljujem Ti i slavim Te Bože moj za svakog sirotana, običnog, malog i neznatnog čovjeka. Ne daj da ikad pokleknem pred dnevnim teškoćama, daj mi ruku i vodi me. ... - "Totus tuus ego sum, et omnia mea tua sunt.“ – ... Kad je Marija upitala Bogatstvo siromašnih što je potrebno da riješi Marin problem, kratko je odgovorila: – Ne vjera kao gorušičino zrno, dovoljna je vjera i polovice gorušičina zrna i sve će se pokrenuti i riješiti. – Ja opet o Dobru kojeg treba govoriti i pričati. O Dobru koje često nije odmah Dobro, ali na kojem možemo raditi i uzgajati ga. O Dobru kao lijeku. O Dobru kao radu čovjeka za koji ne postoji valuta na zemlji. Ni nagrada. O Dobru kao djelitelju pravde. O Dobru kao dobrom pogledu i dobrom danu. O Dobru kao raspoloživosti za drugoga u svakoj prilici. O Dobru koje raste i nadvisuje Zlo, priječi mu pristup i ugrozu. O Dobru koje širi mir, prepoznaje ljubav i ugošćuje druge. O Dobru koje uvijek ima vremena i mjesta, razumije svakoga, dijeli se i drugačijima od mene i mojih uskih gledanja. U Splitu 18. srpnja 2010. god. |
- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.07.2010.
POSVETNA MOLITVA SRCU ISUSOVU
|
Gospodine Isuse Kriste zahvaljujem Ti za sve darove koje si mi dao: za dar života i zdravlja, za milost vjere i dar pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Danas se posvećujem Tvome Božanskom Srcu. Ovim činom najprije ispovijedam i potvrđujem svoju kršćansku vjeru i svoje opredjeljenje za Tebe; potvrđujem svoje prihvaćanje svih katoličkih istina vjere kako nas uči sveta Crkva u kojoj si mi dao milost da sam rođen i odrastao. Potvrđujem svoj krsni savez s Tobom i svoju odluku da po njemu živim. Priznajem Te svojim Gospodarom i Kraljem. Izjavljujem da ćeš mi od sada Ti sa ljubavlju Tvoga Božanskog Srca biti najviša vrijednost moga života koju primam u svoje biće. Pomozi mi da mogu živjeti dostojno Tvoje ljubavi i da njome usrećujem svoje bližnje. Slijedeći primjer brojnih tisuća hrvatskih mladića i djevojaka koji su se prije stotinu godina posvetili Tvome Presvetom Srcu i ja zajedno s njima ispovijedam i kličem: "Dušom tijelom vijek sam Tvoj..." Tvoj hoću biti i ostati sada i uvijeke! Amen. (Sa stranice župe Livno) |
- 17:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.07.2010.
FRA MARKO SEMREN IMENOVAN POMOĆNIM BISKUPOM BANJALUČKIM
|
Banja Luka, 15. srpanj 2010. Sveti Otac Benedikt XVI. imenovao je 15. srpnja člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marka Semrena te aktualnog docenta Franjevačke teologije u Sarajevu i gvardijana Franjevačkog samostana Gorica/Livno pomoćnim biskupom banjolučkim dodjeljujući mu naslovnu biskupiju Abaradira. Ovu odluku Svetog Oca objavio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup mons. Alessandro D'Errico na kraju redovitog zasjedanja Biskupske konferencije BiH te svečanog misnog slavlja u banjolučkoj katedrali, 15. srpnja na svetkovina sv. Bonaventure, zaštitnika banjolučke biskupije i katedrale. „Zasigurno biskupsko imenovanje fra Marka važan je događaj ne samo za Banja Luku, nego i za Crkvu u Bosni i Hercegovini. Važan je za biskupiju i za mons. Komaricu, iz poznatih motiva. Ali važan je također i za Biskupsku konferenciju, koja će imati novog člana; i što više redovničkog člana, kao znak priznanja za ulogu koju su redovnici – a posebno franjevci – imali i imaju u životu Crkve u Bosni i Hercegovini. Osim toga, ovo imenovanje je važno također i za sve redovnike i redovnice u Zemlji. Prisjetit ćete se da sam često spominjao poštovanje, zahvalnost i priznanje Svete Stolice glede pastoralne revnosti i primjera koji nam oni daju, skrbeći za tolike odgovornosti povjerene redovnicima i redovnicama u Crkvi.“, kazao je apostolski nuncij D'Errico zaželjevši da i fra Marko zasja – u Banjalučkoj biskupiji i univerzalnoj Crkvi – u mudrosti i razboritosti, odanosti službi i ljubavi prema jednoj Kristovoj Crkvi. Fra Marko Semren rođen je 9. travnja 1954. godine u župi Bila kraj Livna u Banjolučkoj biskupiji. Osnovnu školu završio je u Biloj (1961.-1964.), Guberu (1965.-1966.) i Livnu (1966.-1969.), Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1969.-1973.), novicijat na Humcu/Ljubuški (1973.-1974.), filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1975.-1981.). Vojsku je služio u ondašnjoj JNA (1974.-1975.) u Danilovgradu, u Crnoj Gori. Nakon položenih svečanih zavjeta 13. travnja 1980. godine zaređen je za svećenika 29. lipnja 1981. godine Nakon toga studirao je na Papinskom Sveučilištu Antonianum u Rimu gdje je magistrirao 1985. godine, a potom i doktorirao 1986. godine iz područja franjevačke duhovnosti na temu „Il Francescanismo vissuto nelle regioni croate di Bosnia ed Erzegovina (fino al 1517)“. Službe i dužnosti koje je obnašao: - Kapelan u Docu (1981.–1982.); - Profesor na Franjevačkoj teologiji od 1985. godine do danas; - Drugi meštar bogoslova (1985.–1988.); - Prvi meštar novaka u novicijatu na Bistriku/Sarajevo (1988.–1992.) i u Monopoliu (1992.–1994.); - Drugi meštar novaka u Monopoliu (1994.–1995.) i u Belmonetu (1995.–1997.); - Prvi meštar bogoslova u Neđarićima/Sarajevo (1997.–2000.); - Vikar na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (2001.); - Župnik i dekan u Livnu (2001.–2003.); - Drugi meštar novaka u Livnu i ekonom u samostanu Gorica (2003.–2006.); - Duhovnik bogoslova u Neđarićima/Sarajevo (2006.–2009.); - Gvardijan Franjevačkog samostana Gorica/Livno od 2009. do danas. Obnašao je također i druge dužnosti: provincijski definitor (1997.–2000.), tajnik generalnog vizitatora (1998.), generalni vizitator za Franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu (Republika Hrvatska) (2001./2002.), član Odbora za dolazak Svetog Oca u Banja Luku (2002.), član je Vijeća za ustanove posvećenog života i družbi apostolskog života Biskupske konferencije BiH sve do 2009. godine, član različitih međuprovincijskih franjevačkih odgojnih povjerenstava, tajnik za odgoj i obrazovanje pri Južnoslavenskoj konferenciji provincijala na razini Reda (1996.– 2001.). Dobro poznaje talijanski jezik, a služi se njemačkim i španjolskim. Objavio je nekoliko knjiga znanstvenog i pučkog sadržaja te nekoliko članaka u crkvenim časopisima, posebno franjevačkim, zanimajući se posebno za franjevačku prisutnost u Bosni. Sudjelovao je na mnogim simpozijima i kongresima franjevačke formacije. (kta) |
- 23:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
VLČ. MARKO ŠUTALO NOVI DOKTOR TEOLOGIJE
|
Disertaciju je izradio iz područja religiozne pedagogije, kerigmatike i izobrazbe odraslih pod vodstvom prof. dr. Alberta Biesingera Svećenik Trebinjsko-mrkanske biskupije, dušobrižnik u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Tübingen vlč. Marko Šutalo obranio je u četvrtak 15. srpnja doktorsku disertaciju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Eberhard-Karls sveučilišta u Tübingenu i postigao akademski stupanj doktora teologije. Disertaciju je izradio iz područja religiozne pedagogije, kerigmatike i izobrazbe odraslih pod vodstvom prof. dr. Alberta Biesingera. Drugi ocjenjivač disertacije je bio prof. dr. Ottmar Fuchs. Disertacija, napisana na njemačkom jeziku, naslovljena je „Firmkatechese in Herzegowina. Empirische Befragung von Priestern und Ordensleuten. Erarbeitung einer Konzeption für die Firmkatechese.“(„Kateheza sakramenta potvrde u Hercegovini - Empirijski upiti svećenika i redovnika. Izrada koncepta za katehezu sakramenta potvrde“). Završni ispit-rigorozum, sastojao se i od usmenog ispita iz tri predmeta: religiozne pedagogije, kerigmatike i izobrazbe odraslih, dogmatske teologije -povijesti dogme kao i srednjovjekovne i novije povijesti Crkve. Disertacija je ocijenjena ocjenom magna cum laude. Dr. Šutalo je u disertaciji nastojao odgovoriti na pitanje kako bi trebao izgledati model pripreme sakramenta potvrde u gradskim i seoskim župama iz vida Drugoga vatikanskog sabora i pod vidom nove političko-kulturne situacije u Hercegovini. U prvom dijelu je prikazana pastoralna djelatnost na području sakramenta krizme kao i priručnici koji su korišteni na području hercegovačkih biskupija, a sve je potkrijepljeno novim crkvenim dokumentima, uz to doneseni su i važniji dopisi Ordinarijata vezani uz ovaj sakrament. U drugom dijelu rada slijedi prikaz razvojne psihologije s njezinim relevantnim argumentima za katehezu sakramenta potvrde. Treći dio govori o kvalitativnom istraživanju pastoralnih djelatnika koji djeluju u hercegovačkim biskupijama. U četvrtom dijelu se ističu sakramentalno-teološki kriteriji keteheze sakramenta potvrde. Peti dio sadrži promišljanja o jednom novom modelu kateheze sakramenta potvrde u Hercegovini. Važni zaključci su nove spoznaje koje su proizišle iz razgovora sa svećenicima i redovnicima koji su djelovali na pripremi sakramenta potvrde. Pritom su crkveni dokumenti koji se danas koriste u katehezi kao i relevantna razvojna psihološka podloga podjednako uzeti u obzir. Dr. vlč. Marko Šutalo je rođen 3. kolovoza 1973. u mjestu Dašnica u Hercegovini od majke Mare i oca Srećka, kao šesto dijete u obitelji. Osnovnu školu pohađao je u Cerovici-Hutovo, gimnaziju u Zagrebu i Splitu, a Teološku visoku školu (Katolički bogoslovni fakultet) u Bolu i Sarajevu. Za đakona je zaređen 1997., a đakonski praktikum je pohađao u Mostaru i Studencima. Za svećenika je zaređen 1998. u Mostaru. Pastoralno je djelovao u Gradini, Mostaru, Bogdašićima i u Lepetane u Crnoj Gori. Uz doktorantski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Tübingenu, od 2006. djeluje i kao dušobrižnik u hrvatskim katoličkim zajednicama u Tübingenu, Reutlingenu i Metzingenu. Član je Vijeća za katehezu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. (kta/a.p.) |
- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 13.07.2010.
KRIŽ NAŠ SVAGDAŠNJI
|
Na ovome svijetu, izgleda, ne postoji stvarnost koja ne bi imala svoju opoziciju ili svoju protutezu. Ne zato što ona po prirodi postoji nego zato što su je ljudi stvorili. Sve to se događa pod maskom slobode izražavanja i slobodarstva kao takvoga. Čim netko nešto kaže odmah se nađe barem jedan koji će, iz tko zna kojih razloga, to pokušat’ osporiti. Ipak, simptomatično je kako se zapadno društvo posebno “pali” na sve ono što ima neke veze s “katoličkim”. Kao po nekom automatizmu, kada se u javnosti nešto afirmativno pojavi o katolicima, istovremeno se jave oni koji to pokušavaju omalovažiti ili po načelu argumentum ad hominem kazati kako je to ništa prema “moru” lošega što katolici rade. I onda se takvi hvale navodnom demokracijom i liberalizmom koji su omogućili da se može svašta pisati i govoriti, a da za to, u najčešćem slučaju, ne moraju nikomu odgovarati. No, na drugoj strani kada se katolici pozovu na ta ista načela onda se ona drugačije tumače. Da je to istina, pokazuje rasprava koja traje već više od pola godine, a tiče se presude Europskog suda u Strasbourgu (3. studenoga 2009.) u predmetu Soilea Lautsi protiv Italije, kojom se zabranjuje izlaganje vjerskih simbola, a posebno križeva na javnim mjestima, u zemlji gdje katolici čine oko 85 posto stanovništva. Prema ovoj presudi križ u učionici predstavlja kršenje prava na laički odgoj djece. Odnosno, izlaganje križeva u javnim školama “protivno je načelima slobode vjeroispovijesti kao i pravu roditelja na odgoj djece u skladu s vlastitim vjerskim uvjerenjima”. Drugim riječima, križ smeta slobod(nozid)arskim idejama. Stoga je razumljivo zašto u Europskom ustavu, potpisanom 2004., nema spomena kršćanskih korijena Europe. Današnji identitet Europe u mnogočemu i ne odgovara kršćanskim vrijednostima, pa nije ni čudo zašto je spominjanje kršćanstva nevažno za one koji odlučuju. Oni vjerojatno misle kako je nakon Francuske revolucije (1789.) kršćanstvo ostalo samo po ruralnim sredinama i među neobrazovanim pukom, a i onda kada se pojavi u urbanom čovjekovu biotopu, to je isključivo u domenu folklora i muzeja. Ako pak, bolje pogledamo na takvu Europu koju je stvorio liberalizam vidjet ćemo da ona polako, ali sigurno izumire. Ne imajući, osim relativizma, ništa što je konstantno, ona se nespremna susreće s problemima i izazovima, smatrajući ih u načelu brzoprolaznima. To onda u danim situacijama biva pogubno te se obistinjuju riječi američkog političkog teoretičara Jamesa Burnhama da liberalizam omogućava zapadnoj civilizaciji pomirenje s vlastitom propašću (usp. “Samoubojstvo Zapada. Značenje i sudbina liberalizma”). Jer kako drugačije nazvati činjenice da je u Europi iz godine u godinu sve niži natalitet i sve veća imigracija stranaca? Kako, nadalje, objasniti činjenicu da se sve čini za zaštitu životinja – što je po sebi dobro – a istodobno se dopušta ubojstvo nerođene djece? Za upitati je, također, hoće li nekomu pasti na pamet zatražiti uklanjanje križeva sa zastava zemalja koje su već članice Europske unije: Malte, Slovačke, Španjolske (križ je na kruni grba koji je na zastavi), Danske, Finske, Grčke, Švedske, pa i, u određenoj mjeri, Velike Britanije? Ili oni ipak ne vrijeđaju liberalne umotvorine? Kako bilo da bilo, valja ustvrditi da u Europi još uvijek žive i katolici. No njihov se glas slabo čuje, a i kad se čuje odmah u nemalo slučajeva, nailazi na apriorna odbacivanja i kritike. Stoga se u “obrani” križeva katolički pojedinci pozivaju na definiciju koju je svojedobno dala deklarirana talijanska ateistkinja, članica Komunističke partije Italije, kći katolkinje i Židova, Natalia Ginzburg koja je kazala kako križ nosi snažnu humanu vrijednost i da je to “prva poruka u povijesti čovječanstva o žrtvi za braću, jednakosti i jednakom dostojanstvu za sva ljudska bića, bez obzira na rasu i vjeru”. Zato bi svi oni koji se pozivaju na raznorazne “slobode” trebali shvatiti da je poruka križa, poruka ljubavi prema svim ljudima koja je otvorena ne samo onima koji drugačije vjeruju nego i onima koji se pogrdno izjašnjavaju o katoličanstvu i kršćanstvu uopće. Križ je ujedno i poziv katolicima promisliti kako oni žive. Jer samo ako se živi sadržaj križa – ljubav prema Bogu i čovjeku – onda se isplati i podnositi poniženja zbog vidljivog znaka križa. [Katolički tjednik / KTA via portal Hrvatska Riječ |
- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 10.07.2010.
TRAG NAŠ SVEDNEVNI
|
(UMJESTO UVODA ILI OSVRT NA JEDAN ZAPIS IZ DNEVNIKA) ... Uspomena na Gojka Šuška ostat će i jedna dragocjena razglednica koju moj otac čuva u ovećoj kutiji zajedno sa svim; po njemu značajnim spisima i stvarima; iz života njegove kćeri. Za takvo što ne da nisam marila nego jednostavno nisam imala vremena. Ni danas ga nemam. A nije vrijeme to koje je upitno. Ja sam ta i koja je uvijek žurila i uvijek kasnila. U svakom slučaju bila sam ili premlada ili prestara. Tako su mislili i tako su govorili. U svakom mi tom vremenu. A meni su, pak, uz sve drugo; ostale i suze koje sam našla na neuobičajenom mjestu kod ljudi taj dan kad je Gojko Šušak umro; i te njihove suze zaokružile su cijelu priču s rušenjem predrasuda o jednom dijelu Hrvatske, koju sam gledala kroz iskrivljena slova i zareze između riječi i rečenica raznoraznih nametljivih doktrina. Od strane, naravno, i nekih glasnogovornika. Taj dan on je izbrisao granice, sve granice, i Hrvatska je konačno postala cjelovita i jasna. Taj dan odlučila sam se s nova nastaviti, istina drhtavim koracima, prema onome što je uvijek bila osnova cilja putovanja i mojeg... Istra. Zemlja koju su mi precrtavali raznorazni profileri svojeg uskogruđa i brisali ono upamćeno isčitano o sebi u meni. Ta zemlja taj dan postala je moje jastvo i moj ponos. Vratila ono davno osjećajno. Sebe mi prinijela kao ikonicu dragu na dlanu usčuvanu... A kako ono nazivaju Istrane. Istrijani. Onda Istra nije Istra nego Istrijana. Polazim samo od logike. Istrijana i Istrijani. Istra i Istrani. Smeta me to pokroviteljstvo nameta i iskrivljavanje jezika mojeg hrvatskog. U svakoj prilici. Nekad se suzdržim. Češće reagiram. Ali što reći opsegu umjesto obujmu i tolikom tom razmjeru uprisutnjavanja tuđica raznorodnih. Ili, pak, odricanju riječi drugih hrvatskih koje su nam oteli i svome žargonu priklonili pa sad zaziremo u korištenju istih. Toliko ograda, zidina, granica među nama postavljenih je i po njima se još i dijelimo. A gdje su još one podjele tvarnije od riječi jedne, dvije ili koliko ih već. Toliko nasjedanja lažima i prevarama gradimo ili smo izgradili a još usuđujemo se misliti o slobodi ili sanjati slobodu ili, živeći je!; utvrdu joj štititi. Koju utvrdu?! Koje slobode?! Hrvatske zemlje - kakve; i koje?! Kojih ljudi? ! Mi sami porobljivači smo njeni. Posakriveni iza vlastitih improviziranih zaklona zablude. Na koju još nasjedamo iz dana u dan. Kao na neprijatelje. Jer nam je komotnije pozvati se na njih, na druge. Gojko Šušak nije priznavao granice. Nikoje granice. Od onih; pretpostavljanih autoritetom titule; koje narod malograđanštine poštuje i cijeni, bezobzirno, u iluziji važnosti istinske težine vrijednosti čovjeka. On se nije osvrtao na izrečene predrasude ograđivanja jedinstva svojeg hrvatskog naroda. Znao je cijenu. Na vaganju identiteta vlastitog imena i prezimena nijedna, ta cijena, nije bila upitna. A mi? Mi još uporno postavljamo pitanje ograđivanja i otklona; od sebe samih, zapravo. Odričući se sami svojih temelja. I onda, začuđeni, umišljamo neka nad nama vječita prokletstva i moru sveprisutnosti urotnika bez lica i sjene. I zar je teško onda opozvati logiku zdrave pameti nad boljitkom kako sadašnjeg tako i sutrašnjeg dana svojeg hrvatskog naroda. Pozivam se stoga na svakog Hrvata spremnog na šetnicu; u znoju izgrađivanja; istinskog i svojeg hrvatskog identiteta. Uzore u tome imamo. Zar bi mogli podičiti se imenom svojim hrvatskim da njih nije bilo u toj njihovoj snazi ljubavi za svoje! Za naše! Sveto Ime! Ime Hrvatsko! Mira Beljan |
- 01:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
