ETIKA I POLITIKA
srijeda, 31.03.2010.
USKRS S MATICOM HRVATSKOM
|
Matica hrvatska Ogranak Grude poziva Vas na kulturnu manifestaciju USKRS S MATICOM HRVATSKOM U GRUDAMA Četvrtak, 8. travnja 2010. U Srednjoj školi A. B. Šimić u Grudama u 18 sati Otvaranje izložbe Uskrsni motivi učenika osnovnih i Srednje škole iz općine Grude * * * Poslije otvaranja izložbe slika u Srednjoj školi A. B. Šimića u Grudama u 18,30 sati Akademija Matice hrvatske Ogranak Grude Dodjela plaketa Matice hrvatske Grude za najbolje pisane radove (pjesme i proze) i najbolja likovna ostvarenja učenika osnovnih i Srednje škole iz općine Grude (U glazbenom dijelu programa sudjeluju učenici Osnovne glazbene škole Grude) Petak, 16. travnja 2010. U kinodvorani u Grudama u 20 sati Predstavljanje knjige pjesama Sjaju li zvijezde autora Mije Tokića iz Tomislavgrada (U glazbenom dijelu programa sudjeluju Stipe Ćurčić na gitari i klapa Bratovština) Petak, 23. travnja 2010. U sklopu Hrvatske franjevačke arheološke zbirke u Staroj kapeli u Gorici u 20 sati Predstavljanje knjige Grge Mikulića Priče i legende iz Hercegovine * * * Potom otvaranje Likovne izložbe učenika Srednje škole A. B Šimića iz Gruda (U glazbenom dijelu programa sudjeluje Ivan Galić na glasoviru) Četvrtak, 29. travnja 2010. U kinodvorani u Grudama u 20 sati Promocija naklade JURČIĆ iz Zagreba (U glazbenom dijelu programa sudjeluje Osnovna glazbena škola Grude) Petak, 7. svibnja 2010. U dvorani Matice hrvatske, u središnjici u Zagrebu u 18 sati Predstavljanje Matice hrvatske Ogranak Grude SRDAČNO VAS POZIVAMO I RADOSNO OČEKUJEMO! |
- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 30.03.2010.
SLOBODNO SKOČI
|
Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat. Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće... Vatrogasci još ne bijahu stigli. Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: "Tata! Tata!" Otac priđe i poviče: "Skoči!" Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: "Tata, ja te ne vidim..." "Vidim ja tebe, slobodno skoči!" vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju. Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori - zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća:"Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke." Kršćanin je često u napasti da odgovori:"Oče, ja te ne vidim..." Naš hod zemljom je zamraćen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni. (PREUZETO s FB profila M. L. Škegro) |
- 11:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 26.03.2010.
NAJPRIJE OPROSTI
|
Želiš li nekog čovjeka promijeniti, popraviti, pomoći mu da se izliječi, tada mu najprije oprosti. Time ga stavljaš u Božje ruke i tada ga Bog liječi, ozdravlja, popravlja i vraća natrag iscijeljenoga. Želiš li da te Bog učini boljim, znaj oprostiti samom sebi. Želiš li da Bog vječno bude tvoj prijatelj, tada znaj prihvatiti sve ono što ti on nudi u životu, makar ti se to čini neprihvatljivim. Oprosti Bogu što te ne pita hoćeš li samo dobro ili ćeš primiti i ono naoko bolno. Opraštanje, drugim riječima, donosi čovjeku svemoć Božju. To nebo silazi na zemlju. To kraljevstvo Božje ulazi u naša područja i ostvaruje ono za čim vape naše čežnje. Opraštajući zapravo liječimo sebe i druge, popravljamo sebe i društvo. Zato se čitav pakao urotio protiv mogućnosti da opraštamo. Zato nas na sve načine uvjerava da se treba osvećivati, a ne opraštati. Zato navodi na masakriranje, ubijanje i čini sve da bi ljudi mrzili, a ne opraštali. Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi, kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti. Opraštanje je vjerovanje u dobro, a nevjerovanje da se mržnjom može uništiti mržnja, nevjerovanje da se uvredom može ukloniti uvreda, da se bolešću može spasiti zdravlje. Pravda nije u tome da se za zapaljenu kuću neprijatelju osvetnički zapali njegova kuća, nego u tome da ga se prisili da ti on napravi ili plati novu kuću. Nepraštanje je paljenje neprijateljeve kuće, tako da obojica postajete beskućnici. Opraštanjem dajemo slobodu Bogu u sebi da on za nas sve čini. Oproštenjem ujedno neprijatelju vežemo ruke da nam više ne može činiti zlo. Opraštanje je najveća osveta neprijatelju. Oprostiti nekome jest uzeti najjače oružje protiv njega, a to je sam Bog. Zlo, mržnju i grijeh se može ubiti samo opraštanjem. Jedino oružje da ubijemo svoga najgoreg neprijatelja, a to je mržnja, nečovještvo, zloća, grijeh, jest da si međusobno opraštamo. Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio i tebe će obradovati.To je temeljni zakon života. Najgori su neprijatelji čovječanstva osveta i nepraštanje. Najveći zločinac je onaj koji neće oprostiti i koji ne želi primiti ruku koja mu oprašta. Neprijatelji čovječanstva su samo oni koji se osvećuju, koji mrze čovjeka, koji žele voditi rat protiv njega, koji mu ne vjeruju i koji mu ne praštaju. Zlo je jače od nas. Napasnik nas je pobijedio na početku, u rano jutro ljudske povijesti. On će pobjeđivati do kraja, ako se ne okrenemo jedni k drugima, ako se ne prepoznamo kao braća i ne počnemo se voljeti. Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima. Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo. (Tomislav Ivančić) |
- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 18.03.2010.
ŽELITE LI UPOZNATI BOGA?
|
Thomas Merton Meditacija preuzeta sa www.molitve.info Tada naučite razumijevati slabosti i nesavršenosti drugih ljudi. Ali kako možete shvatiti slabosti drugih, ako ne shvaćate svoje? A kako možete vidjeti značenje svojih ograničenja, ako niste primili od Boga milost, kojom upoznajete sebe i Njega? Nije dovoljno drugima opraštati: moramo im oprostiti ponizno i samilosno. Ako im opraštamo neponizno, naše je opraštanje ruganje: ono pretpostavlja da smo bolji nego oni. Isus je sišao u ponor naše sramote da nam oprosti, pošto je, u nekom smislu, postao niži od nas sviju. Zato ne smijemo drugima opraštati sa uzvišenih prijestolja, kao da smo bogovi koji gledaju s Neba dolje na njih. Moramo im oprostiti u plamenu njihova pakla, jer Krist, po našem praštanju, još jednom silazi da ugasi taj osvetni plamen. On to ne može učiniti, ako mi ne oprostimo drugima Njegovom samilošću. Krist ne može ljubiti bez osjećaja i srca. Njegova je ljubav jednako ljudska kao i božanska, i naša će ljubav biti karikatura Njegove, ako tvrdi da je samo božanska, a ne pristaje da bude ljudska. Kada druge ljubimo Njegovom ljubavlju, ne poznamo više dobro i zlo {a to je zmija obećala) nego samo dobro. Nadvladavamo zlo u svijetu Božjom ljubavlju i samilošću, i dok činimo tako tjeramo sve zlo iz naših srdaca. To zlo u nama je više nego moralno. Postoji i psihološko zlo, iskrivljenje što ga je uzrokovala sebičnost i grijeh. Dobre moralne nakane dovoljne su da isprave što je formalno zlo u našim moralnim činima. Ali da naša ljubav može ozdraviti rane grijeha u čitavoj našoj duši, mora doprijeti u najdublje dubine naše čovječje naravi, da iščisti svu zarazu tjeskobe i lažne krivnje koja izlazi iz oholosti i straha, da oslobodi ono dobro što ga je zaustavljala sumnja, predrasuda i utvaranje. Sve u našoj prirodi mora naći svoje pravo mjesto u životu dobrotvorne ljubavi, tako da se čitav čovjek može dizati Bogu, da se ta cijela osoba može posvetiti, a ne samo nakane njegove volje. Bog koji je beskrajno bogat postao je čovjek da osjeti siromaštvo i bijedu paloga čovjeka, ne zato jer Mu je trebalo to iskustvo, nego jer je nama bio potreban Njegov primjer. Sada, kada smo vidjeli Njegovu ljubav, ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Tako će Njegova ljubav raditi u našim srcima i preobraziti ih u Njega. |
- 17:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
EGZISTENCIJALNI POGLED NA PATNJU
|
Iako se uz riječ patnje najuže vežu riječi boli i trpljenja, ipak to nisu istoznačnice. Patnja je posebno stanje čovjeka i može prijeći u bol i trpljenja te se strmoglaviti u grijeh. Kada neka osoba izgubi voljenu osobu, kažemo da zbog nje pati. Kada je čovjek protjeran iz svoje domovine, kažemo da pati za domovinom. Kada čovjek ima zarađeni novac koji treba a ne može do njega doći, kažemo da je stavljen u stanje patnje. Iz navedenog je jasno da patnja nastaje na razmeđu čovjekovih težnja, potreba i zadanih životnih uvjeta. Patnja nije samo psihološko stanje čovjeka već prožima čovjekovo tijelo i označava stanje čovjekova duha. Patnja je početno stanje čovjeka koji se našao u raskoraku između potreba i mogućnosti. Uz patnju su vezani razmišljanje, nada i strpljivost. To je stanje koje zahvaća cijeloga čovjeka. On bi htio iz toga stanja što prije izići, ali sam ne može. Ako voljena osoba dođe, ako je novac uplaćen, ako je dolazak u domovinu omogućen... patnja nestaje. No, ako stanje patnje potraje i strpljenje prijeđe u trpljenje i bol, tada razumijevanje može prijeći u zbunjenost i sukladno tome zaključak da se rješenje potraži u promašaju (grijehu, tj. da se grozna situacija u čovjeku pretvori u čin nad kojim se svatko grozi). Iz navedenog je očito da patnja zahvaća čovjeka pojedinca, a uvijek joj je rješenje u dimenziji društvenosti. Dakle, egzistencijalni oblik patnje vezan je uz čovjekovu kulturu i društvenu razinu organiziranosti. Korijeni patnje vezani su uz čovjekovu ograničenost i svijest o sebi kao slobodnom biću, stoga se korijeni patnje ne daju uništiti, ali se kulturom čovjeka i organiziranjem društva mogu svesti na minimum. Je li Isus patio? Iz Isusovih rečenica: »Lisice imaju svoje jazbine, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu«, »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju«, »Kako ne razumijete«, »To je zbog okorjela srca« - očito je da je i Isus patio. Svom dušom se dao da ljude nahrani, da im pojasni, da ih ozdravi, a oni na kraju traže njegovu smrt. Isusova patnja je iscrpla njegovo tijelo, ali nije se odrazila na njegovu psihu i njegov duh. Stoga grijeh nije imao šansu, ali je očitovan spas, izlaz. Patnja ima i svoju teološku stranu, što je predmet nove teme. Stanko Mikulić, Glas koncila |
- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
EGZISTENCIJALNI POGLED NA PATNJU
|
Iako se uz riječ patnje najuže vežu riječi boli i trpljenja, ipak to nisu istoznačnice. Patnja je posebno stanje čovjeka i može prijeći u bol i trpljenja te se strmoglaviti u grijeh. Kada neka osoba izgubi voljenu osobu, kažemo da zbog nje pati. Kada je čovjek protjeran iz svoje domovine, kažemo da pati za domovinom. Kada čovjek ima zarađeni novac koji treba a ne može do njega doći, kažemo da je stavljen u stanje patnje. Iz navedenog je jasno da patnja nastaje na razmeđu čovjekovih težnja, potreba i zadanih životnih uvjeta. Patnja nije samo psihološko stanje čovjeka već prožima čovjekovo tijelo i označava stanje čovjekova duha. Patnja je početno stanje čovjeka koji se našao u raskoraku između potreba i mogućnosti. Uz patnju su vezani razmišljanje, nada i strpljivost. To je stanje koje zahvaća cijeloga čovjeka. On bi htio iz toga stanja što prije izići, ali sam ne može. Ako voljena osoba dođe, ako je novac uplaćen, ako je dolazak u domovinu omogućen... patnja nestaje. No, ako stanje patnje potraje i strpljenje prijeđe u trpljenje i bol, tada razumijevanje može prijeći u zbunjenost i sukladno tome zaključak da se rješenje potraži u promašaju (grijehu, tj. da se grozna situacija u čovjeku pretvori u čin nad kojim se svatko grozi). Iz navedenog je očito da patnja zahvaća čovjeka pojedinca, a uvijek joj je rješenje u dimenziji društvenosti. Dakle, egzistencijalni oblik patnje vezan je uz čovjekovu kulturu i društvenu razinu organiziranosti. Korijeni patnje vezani su uz čovjekovu ograničenost i svijest o sebi kao slobodnom biću, stoga se korijeni patnje ne daju uništiti, ali se kulturom čovjeka i organiziranjem društva mogu svesti na minimum. Je li Isus patio? Iz Isusovih rečenica: »Lisice imaju svoje jazbine, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu«, »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju«, »Kako ne razumijete«, »To je zbog okorjela srca« - očito je da je i Isus patio. Svom dušom se dao da ljude nahrani, da im pojasni, da ih ozdravi, a oni na kraju traže njegovu smrt. Isusova patnja je iscrpla njegovo tijelo, ali nije se odrazila na njegovu psihu i njegov duh. Stoga grijeh nije imao šansu, ali je očitovan spas, izlaz. Patnja ima i svoju teološku stranu, što je predmet nove teme. Stanko Mikulić, Glas koncila |
- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 16.03.2010.
PRIČA O DVA KAMENČIĆA
|
Bila dva kamenčića na dnu potoka, svjetlucava, svijetlo-plava, poput neba. Bili su zadivljeni svojom ljepotom, maštali o tome kako će već ubrzo izaći iz ovog potoka, gdje su okruženi s drugim bezvrijednim kamenjem, a krasiti će ogrlice prekrasnih dama, sjajiti na mekim prstima dama, proći će cijeli svijet, ići u najljepša mjesta... Bili su sigurni u svoju budućnost. Ma samo je pitanje vremena kada će nas pronaći... Jednog dana zagrabi nečija ruka u potok, pa digne i ova dva kamenčića. "Ostajte zbogom, vi bezvrijedno kamenje. Mi idemo, čekaju nas daleki krajevi....!" Ali ubrzo se oni nađoše među drugim kamenjem u kutiji. O, kako su bili ljuti i razočarani. Srditi, bacali se s jedne na drugu stranu kutije. "Vadite nas odavde, mi smo vrijedno kamenje, mi ne spadamo ovdje..." Najednom se svo kamenje nađe u cementu. "O ne.. ovaj glupi odvratni cement... kuda smo zašli ??? Mrzimo ovo mjesto, lopatu koja nas okreće i gura sve dublje i dublje u cement... ...hm.. ovo je samo privremeno... već će uvidjeti našu ljepotu i izvući nas odavde." I tako su prošli dani, mjeseci.. a oni su još bili zarobljeni na površini staroga zida, nadajući se da će nekako izaći van. Tako su se sprijateljili s mlazom vode za kojeg su shvatili da je bezazlen i da im može pomoći. Nagovorili su ga da što jače udara o kamen, tako da su se malo pomalo odvajali od cementa, postajali sve slobodniji, dok se jednog dana nisu potpuno odvojili i pali na tlo. "O kako je ovo bilo mučno za nas, ali dobro je sada... Sada će nas sigurno netko zamijetiti i pokupiti." Tako u čekanju, osvrnu se na zid sa kojega su ispali. "O kakav prekrasan mozaik! " Na zidu je bio napravljen prekrasan mozaik Isusa od malih sitnih sjajnih kamenčića. Sav je sjajio na Suncu. Ali zamjete oni dva prazna bijela mjesta u tom blistavom mozaiku. Nedostajale su Kristove oči. Sada im je sve bilo jasno! Kristove oči – to su bili oni- dva kamenčića prekrasne modroplave boje, stvorena za nešto najljepše- Kristove oči. Kako su se sada na tlu, razočarali.... Ujutro, još za mraka, sakristan metući pod, naiđe na dva kamena, ne videći im razlike, pokupi ih rukom i baci u smeće. ___________________________________________________________________ ..da nas Bog ne želi ondje di se nalazimo, ne bi nas tamo postavio... umjesto gunđanja na svoju sudbinu, bljesnimo punim sjajem igrajući svoju rolu u Božjem filmu zvanom ''Život''... pa i kad ne vidimo smisao, ili ga nismo svjesni... imajmo povjerenja u našeg Oca, nismo slučajno ni bez razloga baš tu gdje jesmo.... |
- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.03.2010.
UPOZNAJTE FRA MIĆU STOJIĆA
|
Vlado Čutura Uz Svećeničku godinu Fra Miljenko Stojić, redovnik, književnik Bez duhovnosti svećenik je nezamisliv Svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Mića Stojić rođen je 1. lipnja 1960. u Donjoj Dragićini kraj Međugorja. »Dijete sam tipične hercegovačke obitelji tog vremena u kojoj su se roditelji bavili poljodjelstvom i imali nas osmero djece«, svjedoči o. Stojić. »Kako su odrastali, braća i sestre išli su na rad u inozemstvo, a ja sam ih očekivao poglavito da se družim s njima, a ne da mi nešto donesu. Bio sam, naime, najmlađi.« O Stojić ističe da se odlučio vrlo rano biti fratar, još dok je imao 11 godina, a to je u sebi uključivalo i svećeništvo. »To sam vidio na onima koji su službovali u mojoj rodnoj župi Čerin i nemam na to do danas nikakva razumskog odgovora. Još kao skroz mali nastojao sam postati ministrant, a nakon toga sve je išlo svojim tijekom. Nikome o tome nisam govorio. Roditelji i ukućani su za to saznali tek kad sam im morao reći da sam primljen u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i da za koji dan trebam tamo ići.« Pokrenuo radio, portale... Za svećenika franjevac Stojić zaređen je 1987. i tada je započeo svoj dušobrižnički rad kao župni vikar u Konjicu. »Nakon godinu dana otišao sam u Čapljinu, a onda na postdiplomski studij u Rim gdje sam magistrirao iz franjevačke i kršćanske duhovnosti. Odslušao sam i doktorsku godinu, počeo pisati rad, ali nisam više mogao izdržati u tuđini. U svakom sam slobodnom trenutku, naime, išao na različita bojišta kao vojni dušobrižnik i htio sam se tome više posvetiti. Na kraju te balade kao vojni dušobrižnik dobio sam medalje 'Ljeto '95' i 'Oluja', što mi je iznimno drago.« Nabrajajući službe, o. Stojić kaže: »Do danas sam još obnašao službe odgojitelja sjemeništaraca i bogoslova, odgojitelja postulanata i novaka, radio s mladima u župi, bio sam tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Trenutno sam vicepostulator u postupku mučeništva naše pobijene braće, o čemu se mnogo može čitati na portalu pobijeni.info. Ipak, istaknuo bih rad u župi Međugorje, gdje sam imao čast pokrenuti Informativni centar 'Mi' Međugorje i Radiopostaju 'Mir' Međugorje te ih voditi i razvijati kroz duže vrijeme.« »Umjesto da se odreknu klerikalizma i počnu se vladati kao obični dobri vjernici, naravno u skladu sa svojom službom, trse se živjeti neku 'suvremenost'. Tako imamo primjer da se crkveni službenici natječu u kritiziranju Crkve s njezinim protivnicima ili u vladanju s onima koji idu 'ukorak s vremenom'. Umjesto, dakle, da stvaraju trendove i ozdravljaju društvo, oni slijede ono što je tko zna kakav mulj izbacio na površinu. Tako svećenik treba biti djelatan u društvu u skladu s darovima koje mu je Bog dao i u skladu sa svojom crkvenom službom.« Govoreći o svećeničkom djelovanju, o. Stojić kaže da narod cijeni i treba svećenika. »Usudio bih se reći da ima bolje mišljenje o njemu, nego on o samome sebi. Nema tu ništa čudno. Nitko na ovoj zemlji ne može živjeti kao otok, a svećeništvo, redovništvo, crkvene službe, jesu onaj most koji nas svako na svoj način vežu s onom drugom obalom kamo ćemo svi stići. Kako relativizam sve više zahvaća današnje društvo, naravno da ga ima i među svećenicima. Sve što utječe na društvo i obitelj, utječe i na njih. Drukčije rečeno, rađaju se pod tim utjecajima i kao takvi ulaze u crkvene službe. Zbog toga kada netko od njih pogriješi, krivnju ne snosi samo on ili Crkva, već poglavito društvo, prije nego obitelj, koje ga je lomilo i lomi. Ono ga, naime, navodi na određene postupke, a poslije mu se ruga i kažnjava ga. I danas i u svako vrijeme svećenik treba biti onaj tko razumije trenutna događanja i u njih unosi poruku evanđelja. Bez duhovnosti taj je poziv, dakle, nezamisliv. Koliko će, pak, biti znanstvenik ili se baviti kulturom, to ovisi od darova koje mu je Bog dao. Važno je samo da se duhovno izgrađuje i preko toga shvaća kako ostvariti sebe i drugima oko sebe pomoći da se ostvare.« Između klerikalizma i vjere Komentirajući duhovnu protegu danas u Crkvi, koja se odražava i u društvu, o. Stojić kaže da su neki krivo razumjeli »posadašnjenje« i II. vatikanski sabor. »Umjesto da se odreknu klerikalizma i počnu se vladati kao obični dobri vjernici, naravno u skladu sa svojom službom, trse se živjeti neku 'suvremenost'. Tako imamo primjer da se crkveni službenici natječu u kritiziranju Crkve s njezinim protivnicima ili u vladanju s onima koji idu 'ukorak s vremenom'. Umjesto, dakle, da stvaraju trendove i ozdravljaju društvo, oni slijede ono što je tko zna kakav mulj izbacio na površinu. Svećenik treba biti djelatan u društvu u skladu s darovima koje mu je Bog dao i u skladu sa svojom crkvenom službom. Svećenici se trebaju oslobađati uvjerenja da su pozvani na svako pitanje posljednji dati odgovor. To je bilo dobrodošlo dok su jedino oni bili u prilici baviti se društvenim radom. Ta su vremena srećom iza nas. Što naše društvo više stasa, svećenici se trebaju povlačiti 'u sakristije' u pozitivnom smislu tog izraza. Pritom treba pratiti kretanja u društvu oko sebe i neprestano se djelatno odnositi prema njima. To će neki prozvati 'iskakanjem iz sakristije', ali to je njihova stvar. Svećenici i Crkva imaju pravo na svoj glas.« O. Stojić ističe da Crkva danas ne odgovara dovoljno društvenim izazovima. »Još se muči s pojedinim klerikalnim oblicima. Na pravi način ne uspijeva izići 'iz sakristije' u koju je neprestano trpa sekularizam. Posebno nikako da se snađe na polju javnih glasila, a baš tu bi trebala biti ukorak s vremenom. Niti se na pravi način njima služi, niti osniva dovoljno novih, niti profesionalno vodi one koje ima. To za posljedicu ima da ni kršćani u cjelini nisu dovoljno 'borbeni' na tom polju. A kad bi to bilo drukčije, onda sekularizam ne bi odgajao Crkvu i kršćane, već oni njega.« Vjera, domoljublje, čovjekoljublje O tome koliko su svećenici osposobljeni predstaviti svoj rad javnosti, o. Stojić kaže: »Oni su osposobljeni za znanstveni rad, ali ne i za predstavljanje svoje poruke javnosti pomoću sredstava koja su nam ili će nam biti na raspolaganju. Na fakultetu se ne uči dovoljno ili nikako govorništvo, računalstvo, novinarstvo u sadržajnom i tehničkom smislu, izražavanje pomoću pisane riječi. A sve su to temelji da svećenik poruku koju nosi predstavi današnjem društvu. Premalo je onih 10-ak minuta u obliku nedjeljne propovijedi. Treba živjeti, govoriti i učiniti sve potrebno da nas drugi čuju. Ne treba padati u napast moliti druge da nam to omoguće, već treba zasukati rukave i stvoriti si te mogućnosti.« Kad su u pitanju važna povijesna zbivanja koja Crkva nastoji otkinuti zaboravu, o. Stojić kaže: »Na tim poljima Crkvi treba skinuti kapu. U skladu s vjerom, domoljubljem, čovjekoljubljem i osposobljenošću za znanstveni rad Crkva lavovski pokreće pitanja koja se nastoje prekriti iz različitih razloga. Ona je bila, jest i bit će duša našega naroda i čovječanstva u cjelini. Stvorila je zapadnu uljudbu koja je cvjetala dok je išla ukorak s njom, a sada propada jer se nastoji odreći te svoje biti.« Samozatajni o. Stojić između ostaloga objavio je više knjiga, među ostalim: »Ta vremena«, »Paljenje svijeće«, »Raspretavanje vatre«, »Rijeka«, »Moji anđeli«, a njegova djela prevođena su na poljski i makedonski jezik. O svom radu kaže: »Bogu sam zahvalan da mi je dao dar da se mogu izraziti pisanom riječju. U njoj je polazak svih mojih životnih nastojanja, pa i onda kad se to izvana naizgled ne vidi. Ono što sam dosad napravio na tom polju može se vidjeti na portalu miljenko.info. Pišem o svim temama koje zanimaju čovjeka i kršćanina, što mnoge i iznenadi. Misle, naime, da ću pisati u skladu s 'Bože, ti me voliš, ja te volim'. Književnost ima svoj izričaj i ne može ga se nasilu mijenjati ili ograničavati samo na jedan način izražaja. Ipak, ono što jesmo i što živimo uvijek je jedno, bez obzira na koji primjeren način to predstavili.« Glas Koncila, broj 11 (1864), 14.3.2010. |
- 10:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 06.03.2010.
STEPINAC I KOMUNIZAM
|
Kad su došli na vlast u Hrvatskoj nakon 2. svjetskoga rata komunisti su likvidirali veliku većinu intelektualaca , profesora, pisaca, akademika, svećenika, redovnika i redovnica, koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka, zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom. Konačno je došao red i na najvišu duhovnu vertikalu , na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tada se obistinio jedan dio Stepinčeve proročke vizije koju je on zabilježio u svome dnevniku još 5.studenoga 1940. godine:"Pobjedi li Njemačka biti će grozan teror i propast za male narode.Pobjedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobjedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao". Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio, da se načela Katoličke crkve ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989.,str.74.). U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, slijedeće: "Katolička crkva uvijek je osuđivala a i danas osuđuje svaku nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome. Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i rase koje robuju... Ona se ne može složiti ni sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu...Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje (op.cit., str.92,94.). Ovaj je govor pozitivno odjeknuo diljem Europe i Amerike, a vješto su ga iskoristili i partizani u šumi tiskajući ga u obliku letka i dijeleći ga borcima. No dolaskom na vlast u Hrvatskoj komunisti su nastojali svim sredstvima privoljeti Stepinca da raskine vezu Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom i da osnuje samostalnu hrvatsku katoličku crkvu, koja bi, poput srpske Pravoslavne crkve, postala državna crkva pod izravnim utjecajem komunističkih vlasti, što bi u budućnosti neizostavno vodilo sjedinjenju tih dviju crkava, a u daljnjem tijeku vrlo vjerojatno sjedinjenju hrvatskoga i srpskoga naroda u jedinstveni umjetni jugoslavenski narod, odnosno u stvari u velikosrpski narod. Kad u tome komunisti nisu uspjeli uslijedilo je prvo zatvaranje Stepinca od 17.5. do 3.6.1945. Slijedećega dana nakon Stepinčevoga puštanja iz zatvora posjećuje ga osobno Josip Broz Tito. I kao što je Tito 1943. nudio Hitleru vojnu suradnju u okupiranoj Jugoslaviji , što je Hitler s prezirom odbio, tako Tito 1945. nudi Stepincu suradnju pod uvjetom da zagrebački nadbiskup raskine vezu hrvatske Katoličke crkve s Vatikanom, što je Stepinac odbio (Pero Simić - Zvonimir Despot:TITO, strogo povjerljivo, Zagreb 2010,str.34,35.). Interesantan je to bio susret. S jedne strane Tito, komunistički narcis, Staljinov poslušnik i istodobno Churchillov štićenik, neprincipijelni karijerist i istodobno boljševički dogmatičar, "cinkaroš" u Moskvi svojih partijskih kolega što je ove koštalo glave, agent Kominterne i suradnik NKVD-a, a, s druge strane, samozatajni asket, čovjek koji pred komunističkim sudom izjavljuje, da je za svoje kršćansko uvjerenje pripravan ne samo trpjeti, nego i umrijeti. Kad Tito nije uspio nagovoriti Stepinca da odcijepi Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana uslijedile su prijetnje, fizički napadi i pokušaj ubojstva Stepinca ( u Zaprešiću kad je otvarao novu župu), blaćenje u medijima, pisanje klevetničkih parola po zidovima. Stepinca i Katoličku crkvu bjesomučno napadaju uz blagoslov Udbe masoni, osobito dr.Viktor Novak i Dušan Tomić, Na sve ovo Stepinac šalje prosvjede zbog teških zlodjela koja su se dnevno zbivala, ubijanja svećenika, montiranih postupaka pred tzv. narodnim sudovima. U tim prosvjedima on ističe, da hrvatski narod nije trpio ni u vrijeme Turaka kao što trpi pod komunistima, da su na odstrjelu osobito hrvatski intelektualci samo zbog toga što su radili za vrijeme NDH i zaključuje:"Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti". No najžešća osuda komunističkih zlodjela uslijedila je u Pastirskome pismu od 20. rujna 1945. u kojemu katolički biskupi, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, spominju, među ostalim, osude i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabranu katoličkog tiska, zatvaranje sjemeništa , ukidanje privatnih katoličkih srednjih škola,sprječavanje vršenja vjerskih dužnosti, pravljenje neprilika katoličkim ženskim redovima, barbarstvo komunista u odnosu na grobove, postupak u komunističkim logorima itd. Nakon Pastirskoga pisma uslijedilo je i okružno pismo Stepinca u studenome iste godine u kojemu on izražava bol što mu je komunistička vlast onemogućila da vrši svoj apostolat izvan Zagreba.U tome pismu Stepinac također iznosi, kako njega, biskupe,svećenike, redovnike i redovnice napadaju svim sredstvima na političkim skupovima, u medijima, natpisima po zidovima, klevetama i lažnim tumačenjem svećeničkih izjava. Nakon okružnoga pisma komunisti su odlučili Stepinca zatvoriti. Tito, koji je dobio bitku protiv kralja, nije mogao dopustiti da je izgubi pred jednim katoličkim nadbiskupom - i to u svojoj komunističkoj državi (R. Oraški).Zato je po nalogu toga visokopozicioniranog europskog masona ( Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Zagreb , 2010. str.294.) uslijedio poznati montirani sudski postupak, čija je glavna rasprava otvorena 30.9.1946. a presuda na 16 godina prisilnog rada i 21 godinu gubitka građanskih prava izrečena 11.10.1946. Općepoznato je Stepinčevo dostojanstveno držanje na komunističkome sudu i njegova izreka, da on ne treba milosti, jer da mu je savjest mirna. Za vrijeme njegovog izdržavanja kazne u Lepoglavi počinje njegovo sustavno trovanje. Pretpostavlja se da su ga zračili iz susjedne ćelije, što je razaralo nadbiskupovu koštanu srž i dovelo do teškog oboljenja, policitemije. Kod te bolesti ulaze u krvotok velike količine nedozrelih eritrocita, a bolesnik osjeća umor, opću slabost, gubi apetit i postaje anemičan, rapidno mu slabi imunitet i umire. Pošto se Stepinac počeo osjećati vrlo loše, komunističke su se vlasti pobojale da će umrijeti u kaznionici, gdje bi međunarodna javnost mogla zatražiti obdukciju pod kontrolom stranih patologa, te je poslan u svoj rodni Krašić u kućni pritvor, gdje Stepinac umire 10.veljače 1960. Prilikom balzamiranja njegova tijela na molbu tadašnjeg administratora zagrebačke nadbiskupije dr. Franje Šepera jedan od liječnika je sakrio kardinalovo srce koje je posebno balzamirano i sačuvano za potrebe crkve. Kad je nakon dvije godine Udba saznala za to , zaplijenila je kardinalovo srce i spalila ga u malom krematoriju SUP-ove ambulante u Zagrebu u Šarengradskoj ulici, a pepeo bacila.No barbarstvo i mržnji komunističkih vlasti išli su i dalje. Kad je 1993. godine izvršena ekshumacija kardinalova tijela da bi se potvrdilo njegovo sustavno trovanje, otkriveni su tragovi karbolne kiseline koja je uštrcana u vene pokojnika, tako da su posmrtni ostatci balzamiranoga tijela potpuno raspadnuti. Komunistički su vlastodršci time htjeli zametnuti tragove trovanja.Začudo, jedan od objektivnijih sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kad je rekao Ivanu Meštroviću slijedeće:"Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan , postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva...nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo...Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli." ( Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb- Samobor-Krašić,2008.str.196.). Dopustite mi da na završetku citiram riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića izgovorene u Rimu 13.prosinca 1990. godine, na skupu koji je organizirala Papinska međunarodna marijanska akademija u suradnji sa Hrvatskim zavodom sv.Jeronima i Hrvatskom zajednicom u Rimu. Tom prigodom je kardinal Kuharić rekao i ovo:" Između listopada 1946. i veljače 1960. Stepinac je napisao mnogo pisama, osobito biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji su u većini spisi velike duhovnosti. Vrlo čvrst, zajedno s poticanjem na ustrajnost, on je izricao uvjerenje da komunizam ne će dugo trajati. Danas, dok mi gotovo jedva vjerujemo, to se događa pred našim očima. Ali , budimo uvjereni, da je to plod mnogih molitava, mnogih suza i mnogih patnja." Poput svoga Učitelja Stepinac je svojim životom posvjedočio evanđelje ljubavi, kako nose naslov opsežne tri knjige o životopisu, dokumentima i svjedočanstvima koji su vezani za blaženog Alojzija Stepinca, a materijali sakupljeni od mons. Jurja Batelje. Stepinac je dopustio da bude raspet od komunističkih Kaifa i Pilata 20. stoljeća. No, usprkos današnjeg pokušaja od strane recikliranih komunista da se te Kaife i Pilate rehabilitira pod oznakom antifašizma (i Staljin je bio antifašist), oni su sramno nestali sa povijesne pozornice zajedno sa zločinačkom ideologijom komunizma, a Stepinac, poput svoga Učitelja, ostaje svijetli uzor bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. Kako je rekao američki biskup Fulton Sheen, Stepinac je došao pred sud kao duhovni vođa Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao primjer za svijet. Prof. Branimir Lukšić |
- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 05.03.2010.
KOMENTAR
|
Ivan Miklenić Plodovi otuđene moći Ekonomist Slavko Kulić - kako prenose mediji - objavio je da je u Hrvatskoj u tijeku milijun i sto tisuća ovrha protiv građana koji ne mogu platiti svoje dugove pa će dužnici ili njihovi jamci ostati bez svojih nekretnina. Službeno je objavljeno da je u Hrvatskoj 309 tisuća osoba nezaposleno, a očekuje se da će se u 2010. godini zatvoriti još između 50 i 70 tisuća radnih mjesta. Vanjski dug Republike Hrvatske u prosincu 2009. iznosio je 44,6 milijarda eura, gotovo se izjednačio s vrijednošću godišnjega BDP-a, a 2009. izdaci za kamate na taj dug »pojeli« su sav rast BDP-a. Ti podaci, a mogli bi se dodati još i drugi, nedvojbeno pokazuju da je hrvatsko gospodarstvo u iznimno teškoj situaciji i da Hrvatskoj i njezinim stanovnicima prijeti prava katastrofa ako se ne dogodi stvarni zaokret u gospodarskoj politici, u gospodarskoj strategiji i u samome gospodarstvu. Ozbiljnost aktualne gospodarske krize zahtijeva da se to stanje prepozna ne samo kao krucijalni politički nego i kao etički problem. Sadašnje gospodarsko stanje, premda to političari ne žele priznati, posljedica je domaćih prilika na političkom, društvenom, kulturnom i etičkom području te nema veće povezanosti sa svjetskom financijskom krizom. To stanje samo je posljedica nespremnosti da se u mladoj hrvatskoj državi riješe brojna otvorena pitanja bez čega ni sama hrvatska država ne može dugoročno opstati. Kao i u bivšoj saveznoj državi, i u današnjoj Hrvatskoj previše je neistina, prazne i puste retorike, manipulacija, zloporaba, istjerivanja osobnih i grupnih interesa na štetu općega dobra. Treba otvoreno reći da je sadašnje, izrazito krizno stanje gotovo idealno za određene interesne i ideološko-političke skupine da one gotovo savršeno zadovoljavaju svoje apetite i da one sve svoje snage upiru kako ne bi došlo do stvarnih promjena. S etičkoga stajališta pritom je riječ o svjesnom i promišljenom gaženju svih etičkih načela samo da bi se ispunili sebični interesi. Ozbiljnost aktualne gospodarske krize u Hrvatskoj zahtijeva da se to stanje prepozna ne samo kao krucijalni politički nego i kao etički problem. Sadašnja vremena traže od svakoga tko ima viška da podijeli s onima kojima gori pod nogama. Poznato je da do raspada Jugoslavije niti Sovjetskog Saveza, dakle ni do osamostaljenja Hrvatske, nikada ne bi došlo da se nije dogodio val demokratizacije koji je omogućio da većina potisne vladajuću, povlaštenu i diktatorsku manjinu, da je prisili da preda vlast i da dođe do izražaja stvarna volja pokorenih naroda. U mnogim novonastalim državama, pa i u Hrvatskoj, većina od vladajućih povlaštenih skupina iz doba komunizma ubrzo je promijenila retoriku, presvukla odijela i tako, tek izvana promijenjena, prigrabila moć prihvaćajući samo prividno demokratska pravila igre, očuvala svoju povezanost i umreženost, osvojila vrhuške političkih stranka i zadržala svoj presudni društveni utjecaj - a da to nije tek tako lako zapaziti. Pokuša li se analizirati npr. tko stvarno u današnjoj Hrvatskoj donosi najbitnije odluke, jednoznačnog odgovora naprosto nema. Po ustavu reklo bi se da je odlučivanje »u rukama« vlade, no činjenica je da se na sjednicama vlade odluke tek obznanjuju ili samo katkad formalno donose te se provodi zapravo ono što je negdje drugdje bilo već ranije odlučeno. Naivno bi bilo misliti da se odluke donose ranije na stručnim kolegijima po ministarstvima ili drugim vladinim tijelima, jer je zadaća tih tijela birokratski operacionalizirati odluku koja je došla odozgo da bi potom išla dalje u vladinu i saborsku proceduru. Naivno bi bilo vjerovati da je predsjednik vlade, bez obzir tko to bio, osoba koja sama donosi odluke koje se onda kroz potrebne procedure operacionaliziraju. U Hrvatskom saboru još je jasnije da se odluke samo formaliziraju - kao što se u socijalističkoj Hrvatskoj formaliziralo odluke tadašnjega Centralnoga komiteta SKH-a - jer stranački klubovi po načelu poslušnosti »dobivaju« mišljenje koje su onda obvezni zastupati. Kad bi se odluke donosile na sastancima lidera koalicijskih stranka, ti bi se sastanci trebali održavati neizmjerno češće. Kad bi se odluke donosile u političkim strankama, onda bi i stranačka tijela morala puno češće zasjedati - no to se ne događa. Očito je da je u današnjoj Hrvatskoj prava vlast i moć locirana izvan političkoga sustava. Očito je da su nositelji te stvarne moći tako jaki da se političke stranke koje su na vlasti, kojima je dano da formalno obavljaju državne poslove, zapravo često praktički odriču svoga stranačkog programa kojim se maše samo za izbore da bi se obmanulo i pridobilo birače. Sadašnja nezadovoljavajuća gospodarska situacija posljedica je upravo toga nedemokratskoga i izvansustavnoga odlučivanja, otuđene moći, i dok se ne spriječe te snage da odlučuju, uzalud je svaki govor o demokraciji, pravnoj državi, zakonitosti, boljitku, a možda i o samom opstanku Hrvatske. Suprotstaviti se tim otuđenim moćnicima moguće je jedino stvarnom demokratizacijom političkih stranka i hrvatskoga društva, omogućavanjem da većina dođe do stvarnoga izražaja. Sadašnji nositelji vlasti imaju legitimitet te mogu potporu za prave poteze, i političke i gospodarske, dobiti na referendumu. Ako se to ne dogodi, Hrvatsku i sve njezine građane čekaju još mnoge gorke i teške godine. Sadašnje stanje - koje je za mnoge ljude koji su u dugovima ili pod ovrhom, veoma slično najgorim ratnim vremenima - velik je izazov i za svakoga hrvatskog građanina, a osobito za katoličke vjernike, da pokažu ne samo ljudsko suosjećanje nego i sasvim konkretnu solidarnost. Sadašnja vremena traže od svakoga tko ima viška da podijeli s onima kojima gori pod nogama. Ljudi koji su u današnjoj Hrvatskoj zbog osobnog duga, ovrhe ili bankrota sami sebi oduzeli život, a nažalost ima ih sve više, najozbiljnija su opomena da je doista nastupio čas kad treba bez oklijevanja pomoći u otplaćivanju dugova, oslobađati bližnje dužničkoga ropstva, čak bez obzira na to hoće li im se to ikada vratiti ili neće. To je u ovom povijesnom času prvorazredna čovjekoljubna i rodoljubna zadaća. Glas Koncila, broj 10 (1863), 3.3.2010. |
- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 02.03.2010.
SMRT ZAPADA
|
Politologija Za desničare i ljevičare Patrick J. Buchanan, Smrt Zapada, prev. Neđeljka Batinović, Kapitol, Zagreb, 2003. Naše vrijeme opterećeno je ne samo zamornom zbiljom nego i budućnošću. Bombardiraju nas brojnim predviđanjima, vizijama, od vizija nuklearne zime i globalnog zatopljenja, do vizija nekih novih proroka, koji će posijati neku novu duhovnost i umanjiti autoritet tisućljetnoga institucionalnog kršćanstva. Vizionarske knjige koje, poput psihijatra, dijagnosticiraju bolesti suvremenoga društva (i često predviđaju samo širenje rak-rana), pojavljuju se u svakom području ljudskoga znanja. Jedna od najvrednijih u posljednje vrijeme, u opusu publicističke literature, svakako je Smrt Zapada, sociološka, politička i kulturološka analiza propadanja Zapada, iz pera Patricka J. Buchanana, bivšega savjetnika trojice američkih predsjednika, predsjedničkoga kandidata Republikanske stranke i Reformističke stranke. Autor je nekoliko uspješnih knjiga, utemeljitelj mnogih američkih emisija, a nova knjiga odvela ga je na vrh »New York Timesovih« popularnih publicista, iako na tom vrhu izaziva, kao istaknuti desničar, mnoge kontroverze. Istaknuti tradicionalist Neki zluradi novinar mogao bi Patricka J. Buchanana nazvati hrvatskim don Bakovićem, s obzirom na njegov istaknuti tradicionalizam koji počiva na teoriji obitelji, održavanja nataliteta i nacije, no taj američki autor nadvisuje tu, naizgled jednostavnu, teoriju širokom intelektualnom panoramom suvremenoga društva, u kojemu nova, odveć liberalna kulturna revolucija, izaziva polaganu autogenocidnost. Iako se Buchananu može zamjeriti katkada i pretjerana konzervativnost (jer on voli staru Ameriku, zemlju majke Angelike, a potpuno odbacuje novu, onu Ally Mc Beal i Seksa i grada), ne može mu se osporiti analitičnost, široko znanje i umijeće uvjeravanja čitatelja u opasnost nove kulture koja doista mijenja duh zapadnoga čovjeka i sve više izaziva onaj ničeanski usklik o prevrednovanju svih vrijednosti. Brojni događaji, kao što je sudjelovanje gospođe Clinton u povorci homoseksualaca u New Yorku, a njezino nesudjelovanje u povorci u povodu obljetnice Sv. Patricka, te mnogi slični primjeri koji uzdižu kulture manjina, a prešućuju povijest i stare junake, brinu Buchanana koji vidi umiranje stare Amerike i rađanje neke sasvim nove, kaotične, zavijene u prozirni plašt multikulturalizma. Buchanan misli da Amerika, glorificirana kao svjetska velesila, pobjednica hladnoga rata, država vojne moći i ekonomske budućnosti, nije sposobna braniti vlastitu naciju i granice (godišnje u nju stiže milijun ilegalnih doseljenika, uglavnom iz Meksika) te tako taj svjetski policajac postaje svojevrsna kukavica u vlastitoj kući. Njezinu povijest i kulturu, iako je tobože nadmoćna civilizacija, njezini vlastiti intelektualci sve više odbacuju kao rasističku, nevrijednu slave. I američko školstvo nameće tu autodestruktivnu sliku — Amerikanci su istrebljivali domoroce, dovodili Afrikance u novi svijet i iskorištavali ih kao robove, klicali licemjernim velikanima, na primjer Georgeu Washingtonu, koji je bio robovlasnik, ili Jeffersonu, koji u Deklaraciji piše da su svi ljudi jednaki, a također posjeduje robove. Trend obrane manjina (crnaca, homoseksualaca, u ime jednakosti) jest zapravo ideologija nove kulture koja je represivna, jer odbacuje stari ustroj (kršćansku i konzervativnu Ameriku), jer protivnike multikulturalizma naziva šovinistima. Protiv univerzalne ljepote različitosti Ukinula se i proslava Washingtonova rođendana kao nacionalnoga praznika, a otac domovine, vojnik i državnik, utopio se u nekom općenitom prazniku, u Danu američkih predsjednika. Nekada su filmovi o kaubojima, nastavlja Buchanan, koji su osvajali Zapad i borili se protiv Indijanaca, bili ikone američke kulture. Danas, u preobraćenoj kulturi, ikone su filmovi Mali veliki čovjek ili Ples s vukovima, u kojima su dobroćudne Indijance, čuvare okoliša, ubijali rasistički bijelci. Teorija Susan Sontag da je bijela rasa rak ljudske povijesti i izjave mnogih drugih intelektualaca (Jamesa Baldwina, npr.) da je Amerika rasistička zemlja, proširila se poput epidemije, koja Amerikancima treba nabiti osjećaj krivnje i, umjesto svijesti o naciji, razviti joj svijest o boljoj budućnosti u kojoj će demografske promjene izjednačiti sve kao manjine te stvoriti univerzalnu ljepotu različitosti. Ta Clintonova teza ljuti Buchanana, koji u multietničnosti i nekontroliranim doseljavanjima stranaca vidi kaos naroda bez zajedničke kulture, junaka, jezika, odnosno potencijalnu rascijepljenost države i unutarnje nemire. Mnogo je bliži Srazu civilizacija Samuela P. Huntingtona negoli politici Billa Clintona. Taj sraz civilizacija Amerika ima pred nosom, dok se diči titulom velesile. Milijuni Meksikanaca, koji se svake godine doseljavaju u Ameriku, prenose u nju i stoljetnu mržnju prema politici Sjedinjenih Država koja im je osvojila teritorij. Mnogi od njih ne žele naučiti engleski jezik, ne žele postati američki državljani. Radije osnivaju svoje četvrti u Americi, u kojima često cvjeta separatizam, iredentizam. Oni svoju latinoameričku kulturu, svoju vjernost tradiciji, pretvaraju u malu državu u državi, kao što Kubanci u Miamiju imaju svoju Malu Havanu. Iako se Buchananova stajališta o jednom, zajedničkom narodu, doimaju primitivno u trećem tisućljeću, njegov strah od nereda u demokraciji ima duboke razloge. Kada god demokracija umre, ubila ju je jednakost, misli on. Sve veća balkanizacija Amerike i cijeloga zapada Buchananu je opsežan fenomen, stablo u cvatu koje ima duboko korijenje. Nekontrolirano doseljavanje (trećina od 31 milijuna Amerikanaca živi ilegalno), kontracepcija i pobačaji (koji dovode do pada nataliteta, pa i do zastrašujućega podatka da u Americi tek dvadeset i pet posto obitelji živi na okupu), globalizam (koji ukida suverenitete država, u ime novih ustanova globalne vlasti), hedonistička kultura... sve su to za Buchanana novi jahači apokalipse. Oni ponovno dovode u pitanje opstanak zapadne civilizacije, nakon kuge u 14. stoljeću. Sve se rasplinjuje, nestaje, a sprej koji zamagljuje sve vrijednosti pustila je, po njemu, Frankfurtska škola. Kulturni pesimizam Ta skupina marksističkih intelektualaca koji su pred nacizmom pobjegli u Ameriku izazvala je, tumači autor, tihu revoluciju na Zapadu. Marksisti poput Gramscija, Adorna, Marcusea, Lukésa smatrali su da marksizam ne treba na Zapad uvesti revolucionarno, nego laganim pohodom na institucije, zauzimanjem kulture, a potom vlast dolazi sama. Njihova kritička terorija uvela je kulturni pesimizam kao uvjet promjena. U njihovoj kapitalnoj knjizi — Autoritativna osoba, napada se patrijarhalna obitelj kao leglo fašizma, a time i tradicionalna kultura, što je polazište i za sve ostale destrukcije koje su uništile današnje vrijeme (za feminizam koji zastupa samostalnu ženu, koji brak smatra ropstvom i silovanjem). Frankfurtska škola za Buchanana je glavni osumnjičenik za smrt Zapada jer je, u obliku nježne tiranije, provela dekristijanizaciju Zapada. Iako Buchanan svoje stavove izvodi iz ozbiljnih povijesnih pregleda i intelektualnih razmišljanja, ponekad zapada u preveliku konzervativnost. Tako su po njemu negativne slike toga antitradicionalizma i slike Sigourney Weaver kao Ramba, slike žena boksača itd. Sve ga suvremeno iritira. Kontracepciju, sterilizaciju, pobačaj i eutanaziju nazvat će, u velikoj dozi pristojna prezira, jahačima kulture smrti. Iako bi se o novoj hedonističkoj kulturi, o kulturi samostalnog pojedinca koji gospodari ovim svijetom, a odbacuje viši poredak, moglo ozbiljno raspravljati, Buchanan ipak ostaje rob dogme. Na nekim mjestima ulazi prenaglašeno u obranu obitelji kao temelja nacije, zaboravljajući da je obitelj i privatni izbor, a ne samo potreba društva. U tom dijelu (pobačaja, feminizma), Buchanan je, sa stajališta slobodnoga pojedinca, onoga koji razlikuje privatno od javnoga, isključiv, beskompromisan. Draže mu je, čini se, poljodjelsko gospodarstvo koje je okupljalo obitelj, nego industrijsko doba koje osamostaljuje ženu. Ali su zato njegova razmišljanja na općoj razini, kada govori o multikulturalizmu, o demografskim promjenama, kada razotkriva sve skrivene paradokse napredne civilizacije, zaista proročanska, intelektualno teško osporiva. Na primjer, paradoksalno je to što Zapad, u ime napretka, sebe zapravo doista istrebljuje. Amerika, Europa, Japan nadvisuju islamske zemlje u znanosti, tehnologiji, ekonomiji, naoružanju, ali ih islamske zemlje nadvisuju u tradiciji, vjernosti obitelji, što dovodi do porasta njihova nataliteta, pa vrlo lako i do civilizacijske nadmoći. Prema statističkim podacima UN-a, natalitet u Europi drastično opada, pa će 2050. trećina Europljana imati više od šezdeset godina. Hoće li zato zemlje EU morati useliti znatno veći broj stranih radnika? Hoće li se zato još više uzbuniti desničari i stoga se proširiti rasni problemi? Prema predviđanjima, broj stanovnika u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji znatno opada, dok se u Tunisu, Egiptu, Maroku, Alžiru znatno povećava. Egipat je 1982. imao 44 milijuna stanovnika, a po demografskom rastu predviđa se da će ih 2050. godine biti 96 milijuna. Veliki problem Buchanan vidi u nekontroliranom useljavanju. U Europu je 1999. godine ušlo više od petsto tisuća stranaca. Milijuni ljudi koji pritječu u Europu iz Sjeverne Afrike, Bliskoga istoka, nose sa sobom i svoju kulturu, pa Zapadu prijeti opasni kulturni i etnički jaz. Zar to nije dokazao i 11. rujna, kada je Amerika shvatila da osnovni njezin problem nije u različitim prihodima, vjerama, ideologijama, nego etnički. Mnogi doseljenici ostaju vjerni svojim režimima, što, eto, izaziva i rat u zemlji koja ih prima. Obitelj i nacija Obraćenje Zapadnjaka na vjeru koja će ga okrenuti tradicionalnim vrijednostima i izazvati u njemu vjernost mogao bi biti jedan od lijekova za spas Zapada, misli Buchanan. Jednostavni recept — obitelj i nacija, mogao bi spasiti mnoge civilizacije koje se danas pretapaju, natječu, još slobodnije, posesivnije, u ime teorije jednakosti. Buchanan prepleće političke, sociološke, kulturološke analize, stvara široku i slojevitu sliku svijeta, no u svemu ipak ostaje crno-bijela tehnika. Kao da je riječ o izvrsnu romanu s plošnom karakterizacijom, u kojem su neki apsolutni pozitivci, a neki jednostavno negativci. Autor brani staru Ameriku, a novo u cjelini odbacuje. Iako je previše desno, ipak je uvjerljiv autor, koji ne napada izjavama, nego osvaja, čak i neistomišljenike, argumentima. Smrt Zapada po temeljnim je nazorima jedna nesuvremena knjiga, ali hrabra, vrlo intelektualna i kritička te po svojoj konzervativnosti baš originalna u vremenima kojekakvih trendova. To je vrlo vrijedno istraživačko štivo, pisano lijepim stilom, u kojem se ne zapada u jeftinu propagandu. Valja je, bez dvojbe, preporučiti i desničaru i ljevičaru, jer ona izaziva kontruktivne polemike, tako potrebne u vremenima pukoga novinskog prepucavanja i površna etiketiranja svega i svačega! Lada Žigo |
- 13:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
