>
Jednog dana kad ostarim, pamćenje me vjerojatno neće služiti kao sada. Možda se neću sjećati nekih bitnih stvari, bitnih situacija, ali ću se pokušati prisjetiti ovog vremena. Rujan 2013. Zar je moguće da se polako nazire kraj ovom mjesecu? O Vatroslave. Uzdignut patološkom željom za dokazivanjem da možeš, da si i dalje psihički jak i na mjestu, natovario si si na leđa tonu, i više od tone.
U glavi mi je i dalje onaj urlik, onaj bijes protiv trenutka mediokritetstva u Boselu. Jesam li izrastao u nešto ili nekoga, koga ili što nisam očekivao? Pokazati, dokazati da sam i ja još tu, da sam prisutan, da moja jedra nije slomila ni bura, ni tornado, da ih nije spalio ni sam oganj pakla....da, za to se borim. Ja još dišem!
Prokleta praznovjerja niču ko' gljive poslije kiše, a smeta me što se sve češće vezuju uz moje svetinje. Kad shvatiš da nisi nešto napravio (što inače iz nekog rituala ili ne znam više čega činiš), obuzima te strah. Izostanak zaštite na višoj razini koja zapravo možda uopće i nije stvarna, nagriza ti savjest.
A onda je sve između Njega i mene. Polažem nadu u posljednje misli prije počinka, šaljem ih na tu istu razinu.
Sram me je priznati, ali moram uzeti natrag, barem dio...onoga što sam ljudima dao ove godine. Trud, poklonjeno vrijeme koje sam zbilja...poklanjao, čista srca i prije svega i uvijek...iz ljubavi.
Sve što tražim je da moju izrešetanu zastavu nitko osim mene ne skida.
Između Njega i mene
23 rujan 2013komentiraj (0) * ispiši * #