>






"Hrabrost nije samo nedostatak straha, već odluka da postoji nešto važnije od straha. Hrabri možda ne žive vječno, ali oprezni ne žive uopće."


O njemu ovih dana:






"Smrt je samo promjena svjetova, kao što prijatelji prelaze preko mora, zauvijek boraveći jedni u drugima. Jer oni koji su ljubavlju i životom prisutni jedni za druge, zasigurno uvijek ostaju skupa. U božanskom se zrcalu gledaju oči u oči, a njihov razgovor odiše slobodom, kao i čistoćom. Eto kako nam prijatelji pružaju utjehu: oni možda umiru , ali njihovo prijateljstvo i njihova prisutnost ipak su, u najplemenitijem smislu, besmrtni."

William Penn,More fruits of Solitude

Ovaj citat posvećujem samo jednoj osobi...Deane,u našim srcima,mislima i dušama zauvijek. Najbolji si!



Čitam:

Top slušaona :




MSN: bugarijas@hotmail.com








ljudi trenutno na ovom blogu

Port Lawrence

HPCROHPANAVeritaserumHPCROJ.K.R.MugglenetŠuplji KotlićIskonMoviezoneSkinsAmstelHollywoodNašice.orgMonitorIMDBSSIKAlgoritamDrugaFazaHgSpotM-San GrupaPIN ComputersEA GamesT-PortalT-com ADSL računGoogle

Romantičari su djeca koja širom otvorenih očiju začuđeno gledaju u drage ljude ne vjerujući da im oni mogu uraditi nešto nažao. Puni povjerenja prema ljudima oko sebe nude svoje srce na dlanu svakome tko im se približi i ne tragaju za motivima i razlozima koji te ljude vode k njima. U svakom oblaku vide posebne oblike, u svakom cvijetu predivnu ljepotu. Naivnošću samo njima svojstvenom raduju se svakom pogledu, svakoj nježnoj riječi njima upućenoj. Dive se dugama i zaneseno bi potrčali tražiti njihove krajeve. A onda kada ih drugi povrijede, a njih je tako lako povrijediti, ostaju začuđeni da ono biće koje su smatrali savršenim to nije. Za njih je svijet jedno savršenstvo i kako sve više otkrivaju da svijet to nije postaju sve tužniji, usamljeniji dok njihovi stihovi postaju sve bolniji poput tužnog jecaja gitare. A onda je dovoljna jedna zraka sunca, jedna topla riječ, jedan smišljeni dodir i oni postaju opet vrtlozi sreće, nadanja i davanja. Kako vrijeme prolazi umiru u njima svi oni ideali koje su sanjali, počinju svijet gledati drugim očima. U nekima umire njihov romantični pogled na svijet, postaju ogorčeni, jadni mali ljudi koji se bore sa svakodnevnim brigama s okrutnim svijetom koji ih okružuje, a neki od njih duboko u sebi sačuvaju tu dječju nevinost. Ti ljudi uvijek iznova bivaju povređivani jer nikada ne nauče da ne treba u životu davati cijelog sebe jer ni nitko drugi im neće to dati.


Romantičari su rijetko zaljubljeni u osobu. oni su zaljubljeni u osjećaj, ljubav, romantiku.....Oni kada govore o onome tko ih ispunjava , ne govore o jednoj osobi, oni govore mnogo općenitije, govore o svakom osjećaju koji se u njima probudio od prvog trena spajanja s neznancem.....Romantičarima treba romantika, neprestane malene bar doze iščekivanja, nestrpljivosti, dramatičnosti u dilemama, crta na rubu ostvarenja još jedne iluzije......
Za romantičare vječna ljubav ne postoji. Odnos s nekim, sklon je smirenju nakon nekog vremena.sklon je monotoniji sreće. I bez pogovora , romantičari mogu biti sretni, dugo sretni.... ali ne na način na koji im je ta sreća potrebna, jer upravo takva koja im je potrebna više je nalik nekoj teatralnoj tragikomediji nego mirnoj sreći koja gura druge ljude ka vlastitom samopoboljšanju.
Sreća u romantičara više je nalik nekoj autodestruktivnoj euforiji u malim dozama. Ona je uvijek na granici s dramom, tugom, suzama..... jer upravo je to ono što njima treba- usponi i padovi osjećaja...brza izmjena ta dva stanja, da bi oni imali o čemu pisati, crtati slikati, pjevati......da bi imali motivaciju za samoostvarenje.
Čudno je to....Čudno je kako romantičari mogu voljeti. Cijeli svijet, nekoga, sebe....
Čudno je to kako romantičari mogu sumnjati. U cijeli sijet, nekoga, sebe.....
Voljeti romantičara uistinu je umjetnost.
Umjetnost očekivanja.jer nitko, apsolutno nitko ne može znati u koji dio svijeta se taj romantičar u nekom tren zaljubio... nitko ne može znati daje li dovoljnu dozu misterije toj osobi i je li ta doza dovoljna da zaokupi njegove misli i zadrži ih tu još neko vrijeme....
Ili je pak taj romantičar pronašao izmišljeni osjećaj već negdje drugdje, hodajući nekim putem za koji svatko drugi zna da ga ne krasi ništa posebno.....
Za prave romantičare vječna ljubav ne postoji.....
jer kako je ljudima ponekad teško voljeti istu osobu cijeli život, tako je njima teško zadovoljit se s istim osjećajem cijeli život.....
Jer oni, pak, ne žive život, oni žive na imaginarnim daskama koje život znače.....