>
Trčao je koliko su ga noge nosile. Tlo pod njima bilo je natopljeno kišom, no to je bio manji problem. Crni kožni kaput klopotao je pod tim trčećim koracima. Glasan zvuk njegova gužvanja, zasigurno ne bi bio ugodan nikome.
Sebastijan nije imao vremena. Hah, koja konstatacija! Kao da je to nešto novo. Sebastijan Foster zapravo nikada nije imao vremena, ili točnije, nije ga imao u dovoljnoj mjeri u situacijama koje su takvu mjeru zahtjevale. Ne treba ni spomenuti koliko one mnogim ljudima, ne samo njemu, u životu dolaze prečesto.
"Biti pod križem" , tako je osobno nazvao te kritične trenutke. Ipak, misli je zadržavao na "krilima". Krila su za njega bila ono nešto, u krajnjem viđenju bila je to volja koja je osobu tjerala iz ponora, držala križ i njega da ne padnu.
Bilo je beskrajno važno održati tu volju.
Prepustiti svijet šansi nije bio njegov stil. Snažno je vjerovao da svatko sudbinu drži prije svega u svojim rukama, ali se i trudio spasiti one čije su ruke oslabljele.
Možda je tu dobrotu naslijedio od roditelja, samo je pitanje kojih. Možda od obiju. Fosterovi su zasigurno bili obitelj kakvu bi se samo poželjeti moglo. S druge strane, njegovi biološki roditelji teško su oboljeli i umrli odmah nakon njegova rođenja.
Bila je to njegova četvrta intervencija u posljednjih mjesec dana. Rezanje vena, utapanje, pištolj u ustima, i vješanje. Četiri samoubojstva. Iz nekog razloga, naizgled lijepa "Aleja lipa" u posljednje vrijeme bila je rasadnik ovih nemilih događaja.
Šesnaestogodišnjak sa samog kraja Nazorove tek je zagrebao po površini.
Pod križem
23 studeni 2012komentiraj (0) * ispiši * #