>
Vraća mi se mogućnost pisanja. Uspon. Konačno saznajem ono što mi je bitno. Raspetljati i biti slobodan, biti na miru sam sa sobom...u Našice ću moći konačno samo iz starih razloga. Ako uopće i budem trebao ići. Nema više mučenja s odlaskom u grad, ići ćemo s ekipom gdje se složimo, družiti se bez moje želje da odem nekuda drugdje, da tražim druge ljude. Rodni grad je mjesto koje treba biti to, gdje ćeš otići iz razloga da budeš s ekipom. Ne treba ti ništa više! :)
Zakuhano u subotu također moram riješiti po brzom i što bezbolnijem postupku. Kulminacija loših osjećaja, alkohol....dovela je do prelaska na nešto dok prijateljstvo još nije ni počelo.
Nekako ovaj post, ovaj naslov me podsjeća na sretan završetak neke sapunice. Kao da sam ovaj naslov zapisao u scenarij još na samom početku, da s njim želim možda i završiti ono što je ovaj blog bio. Treba pisati vijesti, treba pisati o filmovima, o glazbi, o politici, o hobijima, o gospodarstvu...pusti to osobno više.
Osjećam kao da mi je pala stijena sa srca. Želim što prije jedno kampiranje, jedan DOF, jedno putovanje....zašto ne bismo otišli na more ove godine? Ako treba, radit ću noćne u nekom ne znam....
Želim ljeto a prvi je dan proljeća. Želim zajebanciju, smijeh, ladno pivo, Jerguzovac, slobodu prema kojoj sam prvi korak napravio večeras :)
Želim gitaru. Želim bend. Želim ljetnu noć, vatru, lovačke priče, pjevanje do zore, rumene obraze....život!
Čak i onaj čovjek u kostimu psa na glavnom danas izmamio mi je sa svojim glupostima osmijeh na lice. Svoj sam.
Sad moram podavat sve ispite koje imam u roku a onda odlazim.
Svi koji čitate,hvala vam na tome. Volim vas sve.
Motivacija za samoostvarenje - brza izmjena uspona i padova osjećaja, romantičarska sreća!
21 ožujak 2011komentiraj (0) * ispiši * #
Mora postojati nešto više
08 ožujak 2011Sve je ovo kurac. S ljudima ne vrijedi pričati uopće, bilo kakav oblik vjerovanja ne dolazi u obzir. Čak i nakon isprike ili nastavka razgovora, ti ne možeš više promijeniti izrečeno. Otišao sam već, smeta me najmanja glupost, najmanja greška koju napraviš. Vrijeđa me, ne vrijeđa me, vjerujem, ne vjerujem. radim, ne radim. Već sam spomen ičega što me smeta, gotovo je. Mijenjam mišljenje. Pad u očima. Pad pred svime.
Postajem instruktor kod kojega je jednostavno nemoguće položiti vozački. Rušim namjerno i baš me briga za isprike. Isprike su za mene tu samo kako bi ljudi shvatili što su učinili. Ali ne uvažavam ih. Boli me kurac za jebene isprike, od bilo koga.
Popravni postoji ali na drugom poligonu, kod drugog instruktora. Ne pružam druge šanse, to su gluposti. To rade budale, a fala bogu, bio sam budala dovoljno.
Mora postojati nešto više. Na čelu kolone živih mrtvaca prolijevam krv po asfaltu, pišam po zgradama, mislima povraćam po svemu što osjetim. Moram iskočiti iz ove materije koja je toliko zabrazdila da mi se neprestano vrišti.
Vidim, svi se boje žrtve. A žrtve mora biti uvijek - na kraju i na početku.
4.3.1989.
17.12.2007.
4x3=12
4+3=7
4+3+1+9=17
1+9+8+9=27
7.6.1955.
2.9.2010.
1+9+5+5=20
5+5=10
?
?
?
komentiraj (0) * ispiši * #