"2009. ćete pamtiti po jednom velikom događaju, bio on neko putovanje, pitanje karijere ili nešto treće. Taj događaj će odrediti daljnji tijek vašeg života"

Siječanj je prošao u duhu SP u rukometu i kolokvija na pravnom fakultetu. Bio je to sam početak godine, vrijeme u kojemu ni slutio nisam što me čeka za nekoliko mjeseci, preokret, zaokret, jedan sasvim nov život.

Francuzi i naši "Kauboji" jurišali su na zlato, na ono nažalost za nas izgubljeno finale u grotlu paklene Arene.

Veljača je sa sobom donijela jednu sasvim novu priču, sjetite se, "Izbijanje na površinu".
"Nisam spreman za ovo,nisam predodređen biti spreman za ovo. Nemam izbora. Ovo nisam ja i ovo ne mogu biti ja." - tada sam napisao.

Dani su se nizali pa je Ožujak nosio sa sobom tihe dane, provociranje sudbine i polako negdje u meni, valjao ideju, grudu o odlasku, o toj promjeni. 10 dana prije odlaska u Munchen, u Njemačku s orkestrom, tražio sam se i dalje. Mučila me tada i ljubav ili barem moje neko tadašnje shvaćanje iste. Vrativši se iz Munchena, iz svog života maknuo sam nekoliko ljudi, shvatio sam da njihov broj u mom imeniku više nema što tražiti ili ondje stajati.

Travanj. Eh da, travanj. U travnju sam bio lud. Bio sam slobodan u punom smislu riječi a opet tražio sam nešto, nešto slično vezi. "Raspištoljio sam se". Ustvari, bio sam kurviš. Ne znam što me to puklo. Možda sam negdje, duboko u sebi skrivao tu želju da se dokažem, da i ja mogu biti kao drugi. I upravo to, ta želja da se uklopim pratila me je veći dio godine, u različitim oblicima. Krajem mjeseca Hrvatsku je zahvatilo "Dugo uspavano svjetlo hrabrosti" - pobuna studenata.

Svibanj je bio posljednja fronta. Natjecanje pri ovogodišnjem FHTG-u, svađa sa roditeljima...U jednoj večeri puno toga je u glavi sjelo na mjesto. Sjedanje za šank, slatkasta rum-kola, Andrein zabrinuti pogled...noćni odlazak na groblje. Prijelomnica u godini.

Sve što se događalo u Lipnju kao da je na kraju kad pogledam, ipak bilo puno duže valjano u mojoj glavi. Proslavio sam svoj 20. rođen-datum a onda se zaputio promijeniti život. Mjesec su obilježile svakodnevne pripreme za prijemni u Trinomu, ekipa s priprema, samovanje i učenje u učeničkom domu...

O Srpnju ste ionako već dovoljno čuli pa tu neću duljiti sa rezimiranjem. Prijemni, pa šok što nisam odmah upao...pa još veći šok kad sam konačno upao i upisao faks i studij koji sam želio nakon pomicanja liste i one drame u A dvorani.

Kolovoz. U2 na Maksimiru. Puta 2. "Where the streets have no name". Spektakl godine....prizori koji ostaju pohranjeni u meni barem dok dišem. Naravno, bilo je i ljetne uživancije što se tiče kupanja....Ekipa i Kopika u Osijeku, to je dovoljno.

U Rujnu sam razmišljao o tome kako je Slavonija po pitanju alternative na granici izumiranja. Ludio sam zbog nedostatka koncerata i zabave za ljude čiji se život kao moj npr. ne zasniva na narodnjacima. Ta je misao još i više dobivala na snazi kako je mjesec odmicao jer....krajem mjeseca počeo je moj novi život u domaćoj metropoli.

Listopad je bio u znaku privikavanja na novo okruženje,nove ljude. Nakon nepuna 3 tjedna u jednom "stanu", preselio sam se u drugi STAN. Djevojka toliko naizgled slična osobi koja više nije vrijedna spomena, zaokupljala je pa...barem 90% mojih razmišljanja tijekom dana. Nije dugo trajalo...došao sam k sebi. Krajem 10.mjeseca bio sam u čahuri, zatvoren sa svih strana. Prijeko su mi bile potrebne...Našice koje sam vidio na nekoliko sati.

Studeni ko studeni,samo ime govori, ljude ili...mene, zahvati neka studen. No hladnoća nije imala veze s vremenskim prilikama ili neprilikama. Ona je cvjetala u meni. "Nikome neću ostajati dužan." Kolokviji, nova studentska pobuna, svinjska gripa, "Mladi mjesec", Interliber i priča godine - "Samoća primarnih brojeva"

I Prosinac nakon svega. Nisam dobro započeo mjesec. A posljednji mjesec u godini nakon 2007. nosi i dodatnu težinu, sjećanje. Dolazak doma za praznike, malo sanjkanja iza dvorca, "Božićni koncert" i "Tambure in rock" čine lijep svršetak godine. Stigli smo čak i otići jučer na mini-putovanje u Osijek, bez tambura...pogledati "Avatara".

Ono što ostaje je naravno doček Nove 2010. nam godine. Nakon višednevnog, ustvari mogu reći višetjednog planiranja, konačno je stigao i posljednji dan u godini. Imamo privatni party kod prijatelja u stanu. Malo i do grada naravno u sitnim satima...

Ono što vam prije svega svima koji se ovdje zateknete, zastanete, možda nešto pametno i pročitate želim....je da u Novoj ostanete zdravi, da živite možda malo više na ne-materijalan način, da cijenite ljude oko sebe i budete sretni što ih imate - svoju obitelj, prijatelje, bolje polovice...
Želim da budete sretni, u pravom i potpunom smislu tih riječi, da pronađete jednog ili jednu koja će vas činiti potpunim ukoliko to već niste. I naravno, želim vam svima da dobijete barem 7,77 milijuna kuna na LOTU, napravite nešto u tom svom životu što ste možda mislili da nikada nećete, i jednostavno ŽIVITE.

THE KRAJ

Eh da...i pazte s ovim i ovim a i ovim a možda i ovim da ne bi bilo ovoga

Utorak 18.12.2007.

Dan je počeo na neobičan način...u 9:30 bio sam naručen kod zubarke. Probudio sam se lica izmuljanog čokoladom...večer prije pao mi je šećer valjda pa sam zaspao sa onim jednim čokoladnim djedom. Mama je ostavila budilicu da zvoni u 8...i zvonila je. Ali...već tada nisam imao snage. Što od prošlog tjedna i ne spavanja....što od rekao bih jučer preteškog vikenda da jučer nije postojalo. Gdje je nestalo to jučer? Dakle, moje pravo buđenje bilo je u 9:15. Za svoga života ne pamtim kada sam zakasnio kod zubarke i morao se ispričavati...Kosu sam morao prati od one silne čokolade u njoj,razmazane. Ako je jučer u svoj sili toga što je bilo postojala najsitnija čestica....nešto poput atoma sreće....onda je to što ponedjeljak nije bio onaj petak prošli. Da se to nije dogodilo par sati prije koncerta...ovako uspijevam kroz suze smoći nekoliko riječi i napisati sve što mi je na duši trenutno ali i sinoć. U školu smo došli kako je bilo i dogovoreno, u plavim 777 majicama...sve je išlo po planu tada...počeo sam vjerovati u ponedjeljak ali samo na kratko...Vrijeme odmora između nultog sata i geografije kod prof. Nikšić (1.sat) bilo je prvi ledeni tuš jučer...PMG u holu, svi plaču, skrivaju lice...teško im je. Dean je u komi....Jelena... ne znam kako to uspijeva izdržati. Prvi put jučer puko sam na satu geografije...oko mene ljudi odgovaraju, trude se ispravljati što još mogu ili trebaju...ali ne i ja. Profesorica i ja se pogledamo tu i tamo, vidi mi u očima da nije u redu...ne zna što da napravi. I njoj nije lako ali mora raditi svoj posao....molim se i dalje. Romana mi kaže da pustim sada sve...dilema u glavi. Ne napuštam nadu....ne napuštam vjeru. Ne sada...Guram satove, sat po sat. 15:20 prošlo je...ma nismo ni osjetili ni shvatili u tom točnom trenutku. Imali smo HR gore u najvišoj učionici, na vrhu, u svemiru srednje škole...U 7 smo trebali biti dolje u glazbenoj. Bar mi je tako profesor rekao kada smo se u nedjelju navečer čuli preko telefona i kada je pohvalio ovaj prethodni post "Naša borba (Put ka sreći)". Došao sam dolje, došla je i Tena...Andrea je stajala vani, ljuta na Glovu što nije došao pomoći malcima u svirci. Kako je uspjela sakriti sve emocije, zatomiti ih u sebe....nepoznanica mi je. Ali ne mogu ne primijetiti naslijeđene osobine od njezine majke, nama najdraže profesorice Marine. Prije nego što smo ušli svirati na glazbeni sat dolje u OGŠ, bio je jedan sitni trenutak...Sjećam se te slike,kao da je sada, ove sekunde. Profesor i Robert Rigo izlaze van....i od svih silnih rečenica ja čujem baš ovu: "Da onda objavim ovo ili ne?" Još uvijek nisam shvaćao...da sam bar onda shvatio. Ne...mi smo se spremali svirati. U dvorani su se redale glazbene točke, jedna za drugom. Svi smo bili nemirni, neki su glasno svirali što je prof. i profesoricu iritiralo....a kako i ne bi? Neozbiljni kakvi jesmo...a nismo znali. Još uvijek nismo znali...i tako uđe prof. u sobu kod nas....i kaže: "Vi ne znate kako ste glasni, neozbiljni...a da vam sad nešto kaže bili bi!!!" Ne znajući na što on misli i misleći na to da hoće reći "DEan je u komi"...ja kažem: "Neki već znaju profesore." Tišina....svi znaju da je nešto, misle da i ja znam, ja sam uvjeren da misli na to ali ne...to nije dno. I ajmo...izlazimo pred publiku. Odsviramo Kontesa Valcer, i Veselu igru s mališanima...nismo svirali "Jack" Daniels Polku i ja još na kraju ne znajući i dalje što se zbiva predložim "Sretan Božić svakome". Profesorica kaže da ne...i obrati se publici...držala se do tada. Onda joj je počeo pucati glas...ali mi svejedno nismo znali. Ni tada...Pokupili smo tambure-note, stalke i stolice smo ostavili pripremljene za probu. Probe nije bilo...Publika odlazi na jednu stranu...mi na drugu. Profesor zatvara vrata za nama i onda SLIKA ....pogleda me sada ponovno krvavim očima...i izbaci iz sebe "DEAN JE UMRO". Nema riječi...samo slika. Orkestar pada...kao pokošen. S tamburama, bez njih...padamo. Gasimo svjetla...neki ljudi su vidjeli to. Hvatamo se za što možemo...ležimo po podovima, uništeni, bez vjere, prazni. Ako čovjek može proizvoditi frekvenciju zvuka boli koju inače uho ne registrira...to je bilo sinoć. Šišmiši su bili uznemireni. Kao da smo komunicirali preko frekvencija s njima...do pola 11 u glazbenoj smo ležali,sjedili....tu i tamo propričali. Prebirali po sjećanjima...kakve smo sretne trenutke proživjeli zajedno s njim. Pričali smo kako trebamo zahvaliti ljudima koji se trude,koji su pokraj nas...jer prekasno je kada odu. Treba reći "HVALA" onome do sebe sada..."Hvala što postojiš, hvala što si uz mene...hvala ti za sve". Nakon sinoć...ne želim se u životu posvađati više s nikim. Znat će osobe na koje mislim, na koje stalno mislim...Deane, nikada više nećemo zajedno igrati nogomet pod satovima tjelesnog u osnovnoj, nikada nećemo markirati sa satova kako bi trčali u glazbenu na sviranje...nikada nećemo bacati petarde, sanjkati se zajedno,smijati nekim forama, biti u istom apartmanu kao što smo bili na ekskurziji u 7.r ...nikada svirati zajedno....toliko toga....mijenjati filmove...igre...pričati. SLijedilo je ono najteže sinoć....rekao sam profesoru svoj najveći strah. Kako ???? Kako reći roditeljima koji doma sjede i gledaju televiziju, koji ne znaju, nisu slušali radio??? Kako???? 2.put ove godine....KAKO???? Ipak, ušao sam u stan i skrenuo u kuhinju...mama me gleda vedrog lica. Ja bježim od nje,bježim od pogleda...skrivam se od svojih strahova. Nestaje osmijeha s njezinog lica...i 2.put ove godine ista rečenica sa njenih usana "Nije valjda????". Tresem se okrenut leđima...kao bolestan od svega. Na pragu živčanog sloma...hladan kao nikada do sada. Uspijevam klimnuti glavom..."Dođi Vatroslave..." sve je što čujem...u njenom zagrljaju izbacujem sve iz sebe. Deane...sve je rečeno. Nadam se da nas promatraš...nismo isti bez tebe, nećemo biti isti bez tebe. Orkestar nije isti bez tebe...kamo god gledamo, vidimo stolicu na kojoj si sjedio, učionice koje si s nama djelio...bio i ostao dio nas. Pamtimo te zauvijek...Dejo,najbolji si!


2 godine je prošlo od tog kobnog ponedjeljka, tog 17.prosinca koji nas je ujedinio ali i zavio u ogromnu tugu i bol. Humanitarni koncert 3 dana prije držao nas je sve...osjećali smo taj D-dur koji označava sve najljepše u životu, on je simbol nade i uspjeha, pobjede. No ono što mi prosinac nosi svake godine je sjećanje koje je negdje,plitko, ispod same površine....čeka svoje vrijeme. Rana koja nikada neće zacijeliti. U spomen na Deana Vidovića...objavljujem ponovno post od prije 2 godine, napisan jutro nakon najgore večeri za naš orkestar i sve ljude koji su poznavali Deana.

Preda mnom je posljednji tjedan predavanja prije zimskih praznika i naravno, blagdana. Učiniti prosinac boljim, vratiti mu duh Božića što prije svega znači vratiti ga na staro, vratiti se više godina unatrag, zaista je borba. Kamo ljudska glupost, materijalizam prije svega i čista pohlepa vode taj duh? Bio je dušni dan a grad je već bio spreman za advent.

Studeni je zatvorio svoja vrata ostavljajući u meni gađenje. Jedan običan dio kalendara u godini mi je ispao kriv.

I tako je stigao prosinac,na krilima moga gađenja i hladnoće, odnosno....topline koja je iščezla a da se nije pravo ni pojavila.

Što mi se to događa? Zašto sam toliko slab? Zbog čega dopuštam da me datumi u godini određuju,makar oni bili i dani sjećanja?

17. prosinca

Gotovo su dvije godine od tog kobnog ponedjeljka. Čovjek sam i nižem godine. Znate, poput onih slatkih ali tvrdih bombončića nanizanih u ogrlicu koje smo tako rado voljeli jesti, naravno, dok smo bili klinci.

"Kreni dalje. I tu, kreni dalje! Čovjek si ne smije dopustiti toliko razmišljati o nečemu što je prošlo, što ne može promijeniti i zaboraviti živjeti."

Ljudi se poigravaju sa mnom. Smeta ih moja ozbiljnost.
Istina, priznajem, sve se manje šalim, sve se manje smijem.

Izmučila me ta potraga za osobom koja će stati, koja će me uhvatiti za ruku, povući za majicu, vratiti.
Više ne vidim takav pogled koji uzvraća, koji kaže da razumije i kojemu je stalo. I ne tražim prijatelje. Sve prijatelje koje trebam, odavno sam pronašao.

Prije onoga što ostaje, ostalo je još nekoliko dana.