Prosti broj "NIJE NIŠTA"

28 listopad 2009

Sve je ovo dio neke nove priče. Sivi podovi, svakodnevni teatralni prolasci preko praga crvenih vrata i ulazak u dvoranu prepunu žamora. Biranje mjesta, boje sjedala, distance u odnosu na ljude. Odraz trenutnog raspoloženja?

Promatram sva ta silna lica oko sebe. Jesu li ona sva, samo naizgled sretna? Nose li, svaka za sebe možda vlastitu masku? Što se krije u tim jadnim malim ljudima, toliko opčinjenima lažnim, "važnim" (svakodnevnim) problemima?

Šetajući, moja me razmišljanja uz prigodne pjesme zabijene u glavu, vraćaju na 3 postojeće ali prikrivene teme.

Sloboda,borba i smrt.

Što dublje ulazim u tunel pitanja, time je i on duži. Gdje je nestala ljubav? Gdje je nestala slatka patnja, miris tijela i ljepota kontura lica?

Potpuno sam zatvoren. Ugledam li ljepotu, tražit ću svoje mane, razloge zbog kojih ja nisam dovoljno dobar čovjek.

Promijenio sam se. Strašno je koliko jesam. Čak i mene, mene toliko zaljubljenog u osjećaj promjene, beskrajno zaljubljenog u isto, plaši ta nepobitna činjenica.

Neki dan dok sam čekao prijevoz doma, spustio sam pogled. Sjenu nisam izgubio. Gledao sam u nju da nisam trepnuo. "Ljudi smo,nismo sličice". Hvala ti Ines. Hvala što si me spasila od žute minute i uvjerenja da ja možda ipak jesam samo sličica.

S druge strane, u nekom drugom kontekstu, upravo to jesmo. Stvoreni na sliku Božju. Još uvijek sam dovoljno dijete da ne znam što Bog jest. Kao da je uopće bitno, on jest i točka.

Došlo je vrijeme. Oh kako mi fali šetnica uz kapelicu, kamenčići u parku, žarulja na paviljonu, vidikovac na ravnom. Potreban mi je savjet. Savjet prijatelja. Poruka s druge strane. U pravi tren čini se...blagdan Svih Svetih.

Nakratko da opustim misli.

Zapanjuju me njeni talenti. Polako doznajem. Sličniji smo nego što bi to trebalo biti, nego što bi smjelo biti. No prosti brojevi djeljivi su samo sami sa sobom ili sa 1. Nikada se do kraja ne slažu s onim drugim...

"U mome srcu više nema ljubavi." - Instinkt, "Kuća od karata"

Podmetnuto prepoznavanje

08 listopad 2009

Svojstvenim pokretom, ruksak sam prebacio preko desnog ramena. Za danas je gotovo. Idem doma.

"Ideš doma?" - negdje iza mene dopirao je nježan ženski glas.
"Ej! Da,pa...mislio sam ravno doma. Zašto?"
"Idemo u istom smjeru. Ideš sa 7?"
"Ne. Mislio sam 5-icom, njom uvijek idem doma." - odgovorio sam zbunjeno.
"Aha, ali i 7 ti ide u tom smjeru jednim dijelom. Ideš sa mnom pa ću ja kasnije s tobom pričekati 5-icu tamo, kod mene. Hoćeš?" - pogledala me je jednim od "onih" pogleda.
"Ne, čekam sad 5"
"Za mene?" - nasmiješila se, u istom trenutku svjesna tog moćnog oružja i kao da je znala, znala da nisam prvi put u životu meta istom.

Iza nje je stao tramvaj. Na trenutak nisam znao što učiniti. Ustvari, ne....vrijeme je stalo. Ispred mene kao da je stajao samo taj sjaj, a ja sam ga svim snagama pokušavao odbiti od sebe. Ili ga zadržati? Ne treba mi ništa, stvarno, zaklinjem se, ništa. Ne želim ništa. U tom trenutku, u mojoj glavi vagali su se argumenti.

Njezina pojava, još od prvog dana u meni je prouzročila nemir. Zaljubljenost? Ne. Istog trena kada je prvi put ušla u onu malu učionicu u subotu ujutro, želio sam pobjeći. Nestati s lica zemlje. Previše sam znao. Znao sam da ukoliko započnem nekakav odnos,razgovor,riječ,bilo što...nema povratka.

Dvije toliko slične osobe,slične da....ne iste, ponavljam si bezbroj puta na dan. Dva tijela, dvije duše. "One nisu jedna osoba. Utuvi si to u glavu!"

Zbog čega mi je uopće dopušteno to prepoznavanje? Dopušteno kažem, no ustvari prava riječ je podmetnuto.

Pogađate? Tramvaj broj 7 krenuo je sa stajališta a ja sam se također nalazio u njemu.
Priča se razvezla,ulice su se izmjenjivale, no ja sam jednim dijelom i dalje stajao na onom stajalištu a ona je stajala ispred mene. Moj Bože, kako mi nedostaje ta distanca.

"Pričaj o nečemu glupom. Ona o tebi zna samo površne činjenice. Čega se bojiš? Ne moraš ništa. Ona ne mora znati ništa više nego što zna. Neka tako i ostane." - bodrio me je moj iznenada probuđeni unutarnji glas.

Moj vlastiti tjelesni neprijatelj u obliku dva zelena oka naravno nije mirovao. Svako malo odlutao bi prema njenim očima, njenoj kosi i vratu. Ipak, uspio sam donekle ovladati situacijom. Slušao sam svaku njenu riječ no pogled sam usmjeravao prema prometu na ulici,zgradama koje sam vidio možda i po prvi put.

Stajati pored osobe i sjediti tik do nje, u ovom slučaju ogromna je razlika. Kada te još i netko pozove da sjedneš tik do, u gabuli si.

Konačno izlazimo iz tramvaja, no razgovor se nastavlja i dok čekam svog spasitelja s brojem 5.

Prekid prijateljstva ukleta je situacija. Prije nego što sam se uopće i mogao oduprijeti - sudbina, vlastiti životni put ili kako god već tu glupost drugačije nazvali, našla je supstitut. Podmetnula mi ali i dopustila da prepoznam osobu,da prepoznam razlog. Da naučim lekciju.

Nakon dužeg vremena, stiže spasitelj, stiže ta slavna 5-ica koja kad je trebaš, nikad je nema.
Nakon upita, recitiram joj svoj broj mobitela. Bolje da ona ima moj nego ja njezin u svakom slučaju.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>