Vlak oznake "IC 580", grabio je kilometre s prvim zrakama sunca tog važnog jutra. Petak. U kupeu trećeg vagona,na sjedalu 64, sjedio je mladić. Njegove oči su odavale težinu neprospavane noći. Glazba koja je dopirala iz zvučnika u kupeu bila je preglasna za njegovo pospano jutro. Iznad njegovog sjedala, na polici je stajao kofer kojega je nasilu zatvorio nešto prije 2 sata iza ponoći. Vlak je sa polazišnog kolodvora kretao u 5:30...




Soba u potkrovlju učeničkog doma bila je najblaže rečeno, neuredna. Po podu su bili razbacani primjerci dnevnih novina,na više mjesta su stajale boce izvorske vode,koš za smeće je imao vlastiti banket koji se većinom sastojao od kora banane,u ormaru je na jednoj od polica stajalo ukiseljeno mlijeko koje stanovnik sobe nije stigao popiti. Završilo je eksplozijom, pa je mlijeka u krutom agregatnom stanju bilo po svim stranama ormara. Naravno,ovo je samo mali dio onoga što je krasilo tu sobu.

Radni stol bio je priča za sebe - udžbenici povijesti, politike i gospodarstva, kopirani Ustav, skripte za opću kulturu i hrvatski jezik, bilježnice ove-one, limenke energetskog napitka, vrećica s pecivom, markeri i još vode...

Vani je pljuštala kiša. Ništa neuobičajeno. Kažu da je lipanj najkišovitiji mjesec u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zagreb je po mom mišljenju tih dana ipak više sličio nekom tropskom području. 20-tak dana a da ni jedan od njih nije prošao bez nekog, barem lokalnog pljuska koji bi "poškropio" gradske ulice i trgove.

Prvog dana priprema,u subotu ujutro, u učionicu Trinoma došao sam među prvima. Naravno,vladala je svojevrsna "tiha misa". Razumljivo s obzirom da ljudima do sebe ne znaš još ni ime a znaš da su svi oni tebi ustvari konkurencija. Pa bili mi i najbolji prijatelji kasnije,ovo je ozbiljno.

Onda je u učionicu ušla ona. Iste sekunde poželio sam ustati,spremiti stvari i napustiti prostoriju. Iz ovih stopa. "Zašto me kažnjavaš???" - pomislio sam. "Ta nije li sasvim dovoljno to da je i meni i njoj ok u životu sada kad više uopće ne komuniciramo, sada kada je ona konačno mene pustila na miru a ja sam nju još i prije??? Zar nisam učinio sve kako treba???" "Vatroslave,probudi se,pogledaj bolje!" - moj vječni spasitelj, unutarnji glas, opet je bio na visini zadatka.

Nije to bila ona. Kako bi i mogla biti? "Pa nije još ni na završnoj godini glupane,ona nije maturantica." - unutarnji glas odnosi pobjedu. Osoba koja je ušla u učionicu i izazvala svu tu pomutnju i strah u mojoj glavi, bila joj je samo dosta slična. Sjela je na svoje mjesto, a ja sam odahnuo.

Naravno,istog dana saznao sam joj i ime. Ali nije bitno. Bitno je da sam upoznao predivne ljude,da sam imao najbolju ekipu u čijem sam radnom društvu ikada bio, a i konačno sam postigao svoj cilj - uhvatio sam se ukoštac s teškim zadatkom. PROMIJENITI ŽIVOT. I stvarno sam to shvatio ozbiljno.

Dani su se redali jedan za drugim. Čak i kad bi sunce pronašlo nekoliko "svojih sati", do večeri je kiša ipak nekako, na špijunski način stizala do grada.

Radio sam jakim tempom. 6 školskih sati priprema dnevno, i u prosjeku 3 ili 4 sata ponavljanja,provjere naučenog...ali bio sam sretan. Naučio sam cijeniti svoj rad. Navečer ne bih lutao gradom, posjećivao birtije i kavane, već bih si kad god sam bio u prilici, priuštio dovoljnu količinu zdravog sna. Često sam gledao i dnevnik jer je tada glavna vijest bila odlazak premijera.

Makar ni vlastiti otac nije znao gdje sam, već je mislio da se u Osijeku pripremam za ispite na pravnom fakultetu,u Zagrebu sam ipak imao osobu od povjerenja, imao sam moralnu podršku. Ana je bila uz mene kao i uvijek, a naši iako ne toliko česti susreti, održavali su ravnotežu u mojoj psihi. Razgovor mi je bio prijeko potreban.

Kada je otišla na more, osjetio sam neku malu dozu ranjivosti. "Ostao sam sasvim sam,da ležim na suncu..."
No moja unutarnja snaga izrastala je iz već učinjenog. Nema stajanja. Ideš do kraja!!!

I tako je prošlo i tih 15 dana priprema. Izlazeći iz zgrade u Boškovićevoj, shvatio sam - moja radna grupa postala mi je neka vrsta utočišta. Sklopio sam nova prijateljstva, krasilo me je i ono snažno savezništvo o kojem sam govorio u prošlom postu. Međusobno smo si zaželjeli sreću a sve ostalo je bilo na nama.

Ni profesori na pripremama nisu bili loši. Profesor povijesti shvaćao je moju situaciju bolje od cijele grupe zajedno.
No to je i logično,glupo bi bilo od mene da sam želio biti u centru pozornosti. Ipak,kad god bih počeo pričati o svemu kroz što sam sam prolazio,neke uši u učionici svoj su smjer okretale prema mom govornom organu. Osjećao sam se kao osoba koja svoje životno iskustvo od nekih 35-40 godina prenosi mlađoj generaciji koju čekaju slični problemi. Nadao sam se....sa sretnijim završetkom ili početkom od moga.

Dan prije prijemnog ispita u meni je bubnjao osjećaj diferencije. Nešto je drugačije. Jel to zato što si se sada pripremio kako spada? Djelomice. No, imao sam osjećaj da je u sve upletena "viša sila". Vjerojatno čuvši moja razmišljanja dogodilo se nešto što me je pogodilo. Na svu sreću,kratkoročno. Dan prije prijemnog padne mi na pod i pokida se moj jedini, pravi, sretni predmet. Sat sa ugraviranih 777. Pukla je samo kopča,kazaljke idu i dalje...



Zbivanja od Utorka, 7.srpnja do upisa 14.srpnja

U dvoranu A koja se nalazi u prizemlju zgrade Fakulteta političkih znanosti, došao sam nešto ranije nego što je bio zakazan termin prijemnog ispita. Bio sam krajnje začuđen svojom vlastitom pojavom. Očekivao sam nervozu, drhtaj u rukama, napetost...nije bilo ničega od navedenog. Sjeo sam. Nakon uobičajene procedure provjere identite,podjele ispita i svega, počeo sam rješavati pitanja okružen s još 100 kandidata. Bilo je stvarno svega među pitanjima ali ako sam nešto naučio na pripremama osim surovih informacija,to je bilo korištenje metode eliminacije. Postao sam maher u tome. I vjerujem da mi je i ta eliminacija uvelike pomogla.

Vrijeme je odmicalo a ja sam želio biti siguran u svoje odgovore. Sam sa sobom sam odlučio držati se plana o iskorištavanju svog vremena a ne da kao prošle godine riješim što znam, zaokružim ostalo što mislim i među prvima izletim van.

Tako sam ostao zadnji u dvorani u koju stane 150-200 ljudi. Zadnje konačne odgovore sam u rešetku prepisao doslovno na stolu gdje je bila komisija.

Rezultati su bili na internetu u srijedu navečer. Mislio sam ih pogledati tek u četvrtak ujutro da se dobro naspavam i da ih lakše podnesem, no nakon susreta sa ljudima od kojih su neki već bili sretni zbog upada a neki tužni zbog toga što nisu upali, nisam više mogao izdržati. S laptopom na Tomislavovom trgu u mraku, saznao sam da sam prešao prag ali da sam na listama politologije - 374. a novinarstva - 326. Na politologiju se prima 185, na novinarstvo 210.
Došlo mi je da plačem. Dao sam sve od sebe. Prešao sam naizgled sve prepreke ka upisu no to u tom trenutku nije bilo dovoljno. Čak sam te rezultate i dobro primio. Bar tu večer.

Ujutro u četvrtak bila je druga priča. Emocionalno sam bio slomljen. Puko,ošo....kako god hoćete. Nisam s majkom mogao pričati preko mobitela normalno. Toliko sam to želio a stvorila se dodatna prepreka,prepreka za koju sam smatrao da ju je nemoguće preskočiti.

Iskreno,biste li se vi nadali da ćete upasti ako se crta mora pomaknuti više od 115 mjesta za vaš upis??? Tog četvrtka sam popodne otišao za Našice. Bio sam 2 puta na faksu tog dana. Sreo sam Gorana Milića u gradu. I najgore od svega, išao sam doma sa informacijom o datumu i načinu objave pomicanja liste. Bio sam stjeran u kut. U utorak mi nije ginuo još jedan odlazak u Zagreb. 150 kn za kartu koju ću najvjerojatnije kupiti bez veze. Zašto tako?

Objava slobodnih mjesta bila je zakazana za utorak 14. srpnja u 12:30 sati. Eventualni upis na to slobodno mjesto bio je zakazan za taj isti dan od 13 do 15 sati. Objave mjesta na internetskoj stranici fakulteta neće biti uopće.
I tako sam u utorak ujutro opet bio u vagonu "IC 580" vlaka.

Ponestalo mi je i vlastitih fotografija za dokumente tako da sam se slikao na glavnom kolodvoru u onoj kabini za fotografiranje. Pametno sam napravio što sam otišao u banku i za svaki slučaj podigao lovu za školarinu prije nego što sam otišao na faks. Pa što bude.

Ona ista dvorana A gdje sam pisao prijemni sada je bila mjesto gdje se objavljivao broj preostalih slobodnih mjesta na studijima politologije i novinarstva. Jednom riječju: DRAMA. Prozivali su nas (kandidate koji smo prešli prag) poimence dokle god je bilo slobodnih mjesta,prvo za politologiju a onda za novinarstvo. Prvo iznenađenje koje sam doživio taj dan bilo je koliko se to pomakla crta za politologiju. Hrpa ljudi je još upala. I taman tamo negdje oko mog imena mjesta za politologiju više nije bilo. Sve mi je izgledalo izgubljeno,no ostao sam čuti što je s novinarstvom.


Imena su se nizala jedno za drugim i dupkom puna dvorana A postala je gotovo prazna. Neki s liste jednostavno nisu došli jer su vjerojatno upisali nešto drugo ili su odustali,neki su odlazili jer su smatrali da nemaju šanse. Uhvatila me je nervoza i počeo sam se moliti. Jednostavno,bojao sam se kako ću reagirati na poraz kad sam uložio cijelog sebe u borbu za pobjedu. Kada je pročitano moje ime, šokirao sam se. Neki su prije mene skakali od sreće,neki su vrisnuli, potrčali se potpisati za upis....Ja sam bio ŠOKIRAN. Došao sam do komisije i upitao jednu od profesorica,da nisu mene možda krivo pročitali i znači li ovo stvarno da upadam??? Nije bilo zabune.

Ono što je uslijedilo bilo je obaranje rekorda. Ispunio sam sve moguće formulare,kupio novi indeks,trčao od računovodstva do referade i porte....i konačno izašao u 16:32 sa faksa s velikim,vjerojatno najvećim osmijehom na licu kojeg sam razvio u svom životu. Trebalo je stići i na "IC 581" vlak koji polazi iz sretnog mi Zagreba u moju prelijepu Slavoniju u 17:05. No sve sam uspio...

Priča oko mog studiranja u Zagrebu zapravo sada tek počinje. "Sve je moguće!!!" - pomislio sam. Ono čaranje žabicama na kraju srednje,sretna izgovorena 7 koja mi je otkrila "Upisat ćeš fakultet u Zagrebu" na papiru sada je stvarna. "ŽIVOT JE ŠTO ODABEREŠ"