>
13.lipnja je. Antunovo. Dan grada Našica. 13.lipnja je. Na kalendaru u glavi stoji crvena pregrada između današnjeg i sutrašnjeg dana. Posljednja crta obrane. Utvrda koja me brani od načina življenja koji mi je naštetio.
Da bi čovjek nešto postigao,mora trenirati. Bilo što. Ono što želi, ono što voli, bilo što. I biti više od 100% u tom treningu i to najprije glavom. Od glave,od sumnje,od glave ponavljam....kreću svi problemi i kreću svi uspjesi. Ako čovjek ima bistru glavu,sklopio je strašno savezništvo koje je gotovo nepobjedivo. Preko desnog ramena pogled bacam na knjige iz povijesti,politike i gospodarstva,skriptu iz hrvatskog i književnosti,ponovljeni Ustav.
U četvrtak sam proslavio rođendan. Proslavio sam ga na način koji sam smatrao najboljim. Moj rođendan,odnosno rođen-datum koji je k tome još i napominjem tek u srijedu,nikada mi nije značio toliko kao većini ljudi. Posljednjih godina u praksi sam taj dan, ili koji već odaberem prije njega, shvatio da je važno proslaviti ga s prijateljima. S prijateljima koji se izmjenjuju,s nekim starima ali i s dosta novih.
Makar trebam srediti glavu do kraja i uprijeti maksimalno što trebam za prijemni, ponosan sam na sebe. Zašto? Svakog dana u meni jača snaga koja proizlazi iz tog ponosa i obratno. Donijeti takvu odluku kakvu sam ja donio i zacrtati cilj kakvog sam si zacrtao...rado bih upitao ljude koliko ih je stvarno spremno na to.
Ne stidim se svoje situacije. Nekima je vjerojatno odluka kojom se mijenja fakultet,odustaje od nečega na što si potrošio godinu dana života da bi sada opet krenuo od nule nezamisliva,bedasta. Vjerojatno su mišljenja da sam budala koja nikada ništa pametno u životu neće napraviti, a kamoli završiti.
Ne stidim se toga da sam bio u velikoj krizi, i da sam relativno kasno odlučio izmijeniti sve od temelja. Ne stidim se činjenice da sam u neku ruku opet maturant.
Sinoć sam u gradu, u Bricksu, sreo osobu s kojom sam za vrijeme svojih srednjoškolskih dana imao valjda jedan od najčudnijih ljudskih odnosa ikada. No sinoć je naš razgovor bio vrlo kratak. "Kako si?" - upitala me.
Razvio sam vlastiti osmijeh kao zastavu naše zemlje nedavno postavljenu na krovu svijeta od strane domaćih alpinistica i odgovorio: "Pre-super!!! Odlično!!!" I ona se iskreno nasmiješila. Vidio sam joj to u očima. Taj sjaj zbog toga što sam joj poklonio nekoliko trenutaka svog vlastitog, inače vrlo rijetkog oblika sreće.
Za kraj,jedna najava i zanimljivost koja se tiče teme posta. Žao mi je što sve one koji povremeno,stalno ili bilo kako čitaju ovaj blog moram obavijestiti kako idućih mjesec dana neće biti postova. "Omnia mea mecum porto!!!"
- što bi osim "Sve svoje nosim sa sobom", u ovom kontekstu značilo, da cijelog sebe- najprije duhom i glavom, a zatim i ostalim potrebnim, usmjeravam prema Zagrebu.
Negdje tijekom svibnja 2008., u učionici broj 5 u srednjoj školi,pod satom matematike provodili smo zadnje dane, sate,minute...sekunde...tog perioda života. U nedostatku boljeg načina zabave i kraćenja vremena cure su nas "čarale žabicama". Nakon silnog odabira brojki...mislim da je bila i neka sedmica u pitanju...osoba koja me je "čarala" otvorila je dio papira koji je po tome bio predodređen za mene.
"Upisat ćeš fakultet u Zagrebu"
Život je što odabereš
13 lipanj 2009komentiraj (3) * ispiši * #