Nedjelja navečer,oko 23 sata...

"Jeste li vas dvoje normalni??? Mogao sam se srušiti negdje u gradu od takvog poziva. Da ja jedan dobar dan kako spada, nakon dugo vremena ne mogu imati a da mi ga se ne uništi s nekom glupošću!!! Slušaj ti,stari!!! Sad kad ti ovo kažem,a nisam ti namjeravao reći...sad možeš razbijat,možeš pizdit koliko god hoćeš,boli me kurac uostalom što ćeš radit...Ja na ovom fakultetu kako stvari stoje i kako ja odlučujem ostajem još maksimalno dva mjeseca! Radi što te volja....tvoje mišljenje me uopće ne dira više. Ako treba radit ću i dan i noć i vratit vam svaku lipu...Napraviš li još jednu glupost,oboje...morat ćeš si utuviti u glavu da te više ne smatram svojim ocem a uostalom,ako niste na mojoj strani,niste mi roditelji. Roditelj podržava svoje dijete,roditelj prati svoje dijete. Kad je tebe u zadnje vrijeme stvarno boljelo briga što ja radim? Ništa ti se ne može reći a da ti to ne shvatiš drugačije nego što trebaš shvatiti i da ne popizdiš. Ako ja nisam zadovoljan,sve pada u vodu. Pa možeš mi biti i Bog ako želiš...moje su odluke."

"Ti nisi sposoban za taj fakultet,to je."

"Pravi mi se našao pričati o tome za što sam ja sposoban a za što nisam!!! Tko je ovdje u familiji prvi zasro fakultet?? Tko je shvatio da mu ne ide pa je odustao od ekonomije? Tko je otišao na novinarstvo i to da ne kažem gdje u bivšoj zemlji??? Ti mi nemaš pravo pričati o fakultetu. Nemaš!!! A sad...idem van. Uzimam ključ i idem van. Kad ću se vratiti pojma nemam."

Zalupio sam vratima stana i još uvijek odjeven djelomično svečano (crne hlače i cipele koje su udarale od mojih koraka) izašao sam iz zgrade u tu toplu večer. Netom prije vratio sam se sa večere koju smo u pivnici imali nakon natjecanja. Okrutnog pogleda punog bijesa a opet na mjestu...hladnog,neisčitljivog užurbano sam se zaputio u smjeru crkve i kafića na trgu...

Prešavši cestu spustio sam se u kafić,sjeo za prazan šank i naručio slatkasti,miješani,varljivi alkohol. Krajićkom oka osjećam ozbiljan pogled na sebi. Prepoznao sam vlasnika/cu. "Došao si radi pića" - podsjetio me moj navijek budan, unutarnji glas. Nakon kratkog čit-četa s konobarom,čašu u kojoj je ostao samo još napola otopljen led odlažem za šankom i odlazim.

"Pola 12. Ne idem doma,tek sam izašao. Aha...znam."

Bilo je potrebno ipak,zahvaliti našem anđelu,našem "jednom više sviraču na našoj strani" za tako dobro odsviran program na natjecanju. Jakim udarcima cipela zaputio sam se na sveto mjesto. Crkva za mene više nije samo mjesto u obliku građevine. Crkva ima mnogo oblika. Crkva je zajednica ljudi. Pa makar i zajednica dvoje ljudi. Jedne osobe na ovom a jedne na drugom svijetu.

Otvaram svoj, sada već poprilično star rokovnik. Svako "malo" začudim se kako pomalo glupo potrošim vrijeme. Lagana a jadna radnja s vremena na vrijeme vraća mi se u misli. Kemijska u ruci. Crtam krugove,male krugove. Krugove oko brojki. Oko svih datuma,oko svih tih potrošenih,na dobar,bolji ali vjerojatno i na loš i lošiji način.

Svibanj. HEP me obradovao. Umjesto golemih 220,sada 95kn mjesečno plaćamo svu tu silnu električnu energiju koju trošimo. Nekima je 2 mjeseca do kraja akademske godine. Meni je 2 mjeseca do nove prekretnice u životu. Novo-stare. Ponovljene. I nema veze što vrijeme ide od manjeg prema većem broju,što sve ono "normalno" ide od manjeg prema većem broju,u meni - odbrojavanje. Sve što je opasno na svijetu, prije kraja ide obrnuto.

Sanjam maturalnu zabavu. Tjedan dana do nje uz jednu godinu viška. Dvoumio sam se između dvije vremenske točke na kojima sam se ja,poput pješčanog sata samo okrenuo,pustio da pijesak opet krene,da curi. Odlučio sam se za svibanj,godina taman. Zarobljen u prostorno-vremenskom kontinuumu. Ironije li...večeras sam gledao Star Trek.

Vrijeme ide. Bilo gdje,bilo kada. Nikada ne stoji. Nema svog vlasnika koji će ga poput kakvog psa ljubimca držati na uzici da... ne pobjegne.

Uvijek izmigolji. Vrijeme je zmija. Varljiv,vječni neprijatelj,kako god okreneš pobijedi.

Tražiš li u meni pokoru? Na neka pitanja, na neke poruke - nisam odgovorio. Želeći spasiti živu glavu barem na kratko, sada me one izjedaju. Nikad kraja...Želeći se maknuti,ostavio sam jedno poglavlje otvoreno. Mrzim otvorena,do kraja nepročitana poglavlja. Razlog zašto i u knjigama navečer uvijek prvo završim poglavlje prije sklapanja očiju, pa makar i po cijenu mučenja vlastitog sebe koju minutu duže.

Uskoro navršavam 20. Do 18 nisam bio zabrinut. Lažem,bio sam. Ali ne brojkama. Bio sam zabrinut onime što se ticalo tih godina,do 18. Sada me brine i ono što me treba i ono što me ne treba brinuti. Brine me sad, (rekla bi jedna osoba meni važna u proteklih 4-5 godina) i ono što daleko premašuje "tvoj" uzrast.

Još se nisam pronašao. Osjetljiv sam na to da drugi kroče unaprijed zacrtanim putem a ja svoj crtam u hodu. Kao gradnja željeznice u stripu o Lucky Luke-u. Parnjača već vozi a radnici stavljaju par po par tračnica ispred nje.

Strašno je imati drugačiji put od većine. Svakim danom strašnije. No ipak sam ja autor svega ovoga. Nisam li se oduvijek pripremao i smatrao da je za mene taj drugačiji put?

Zvuči umišljeno ali stavite se u moju poziciju, u mojoj koži ne biste voljeli biti.











.