)
)
26.09.2008., petak
16. KESTENIJADA
|
SUSRET PLANINARA U PODRAVINI - 4.10.2008. (SUBOTA) Koprivnica ->Planinarska kuća Rudi Jurić (295m) -> Koprivnica  POLAZAK:Oko 8 sati okupljanje planinara ispred željezničkog kolodvora u Koprivnici. 8:31 polazak vlaka za Varaždin – silazak na prvoj ž.p. tj u Rasinja i pješačenje (45 min) do mjesta Rasinja gdje je predviđen kraći odmor (kod dvorca Inkey), a zatim nastavak puta do pl. kuće „Rudi Jurić“ na koti Pesek iznad Podravske Subotice. 11.00 - berba Kestena dijelom trase Koprivničkog planinarskog puta (oko 2 sata hoda) Planinarsko druženje uz pečene kestene i tamburaški sastav.    Podravski grah, piće i domaći kolači po popularnim cijenama.  POVRATAK:• trasom Koprivničkog planinarskog puta do Koprivnice (oko 3,5 sata hoda) ili • pješačenje do ž.p. Kunovec – Podravska Subotica, a zatim vlakom do Koprivnice (oko 1,5 sat hoda). Polazak vlakova iz ž.p. Kunovec – Podravska Subotica u 16:40 i 17:37 Cijena povratne karte za vlak Koprivnica – Rasinja = 8,40 kn,  pratnja za povratak osigurana Moguć je i pristup cestom: • od Zagreba i smjera Osijeka u smjeru Varaždina, na usponu nakon Židovskog groblja skretanje lijevo kroz Vinicu glavnom cestom, do kraja asfalta do pl. kuće (oko 7 km) • iz smjera Varaždina kroz Rasinju, u selu skretanje lijevo prema groblju gdje se ostave automobili, a zatim po markacijama kroz klanjac i šumu do pl. kuće (oko 30 minuta hoda)  Obavijest članovima društva:Aktivnosti na pripremama oko Kestenijade, uređenja prostora i branje kestenja, planirane su za subotu 27. 9. i nedjelju nedjelju 28. 9., a okupljanje je u 8 sati kod prostorija društva BILO, Šenoina 1, ili kod kuće Rudi Jurić. |
02.09.2008., utorak
Otišao je….
Najiskrenije se nadam, ako postoji neki drugi život u koji odemo nakon ovoga, da je naš Damir otišao negdje u brda, negdje u planine, ne previsoke, ali dovoljno visoke da sve nas iz njegovog „Pevca“ može vidjeti i danju i noću i čuvati nas poput našeg „anđela sa planina“.  Nitko ne može vjerovati da ga nema među nama. Vrtimo unazad dvije, tri, pet, deset pa i preko dvadeset godina druženja sa njime. Nisu to bila obična planinarska druženja u kojima vas voditelj izleta postrojava i određuje vrijeme polaska i silaska sa brda, nisu to bili programirani izleti u kojima se zna kada ćete se vratiti doma, bila su jednostavno rečeno druženja koja smo svaki put željeli da ne prestanu i da mogu potrajati još koji sat duže.  Ivanšćica Jutarnju kavu na putu pili smo u zadnje vrijeme poprilično dugo, sve dok nismo zaključili da „bu noć“ ako ne krenemo, hodali smo polako, uživali u pogledima, puno odmarali, još više fotografirali. S planine Damir se nikada ne vraća bez 1000 fotografija, to mu je bila norma. Vrtim te slike sada, on je na njima rijetko, tek kada bi mu netko iz ruku oteo njegovog ljubimca i uslikao ga. Ponekad smo pravili i igrane filmove i gledali ih tek nakon nekoliko godina.  Pag Sjećam se epizode kada je pun opreme, dakle fotografski aparat, kamera, mobitel, ruksak i koješta još, tresnuo sa čamca u more. Nebi vjerovali, uopće nije bio ljut što mu se to dogodilo, oprema vrijedna tisuće kuna otišla je u nepovrat, a on je samo nasmijao i to godinama s guštom prepričava.  Mosor S njim bi išli svakud. Nismo baš previše niti pitali kuda se ide, znali smo da nam bude najbolje i da ćemo željno čekati i planirati novu rutu.  Na Čevu Volio je izlete u Zagorje, na svoju rodnu grudu. Baka mu je često govorila "Damir, moj Damir, tebi se pamet šika".  Na Velebitu Sjećam se prvog susreta s njime. Bilo je to početkom 1997. Radili smo u istoj firmi, al do tada se nismo znali. On je bio vezista, a u slobodno vrijeme i radio amater. Pred godinu dana osnovao je novo koprivničko društvo „Pevec“. Odmah smo se složili. S njime je nemoguće ne složit se, jer se ustvari složi on sa vama.  Moj prvi izlet bio je Krk na tri dana. Stvar dogovorena u sat vremena. Uz uspon koji smo obavili po vjetrovitom otoku u veljači imali smo i dvije večeri za feštu na kojoj nastupali su naši Koprivnički tamburaši. Šta reči, bilo je savršeno. Uslijedili su jednodnevni pohodi po nižem gorju za učenje i onda Grossglockner. Naravno nisam imala pojma šta su Alpe. Danas, bi razmislila dali bi pošla na tako nešt u patikama i običnoj trenirci, a on je tvrdio da to svi možemo, bar do doma, rekao bi. I mogli smo. Nekima su pocrnili su i popadali nokti na nožnim palčevima, al nikome to nije bilo važno. Tih 10 dana bili su savršeni. Zaraza je počela. Odonda nisam stala planinariti.  VelebitDruštvo nam se pomalo povećavalo. Svašta smo izvodili i svakuda smo išli. I dvorce Zagorja sam tada prvi puta zamijetila i mnoge biljke upoznala i u mnoge muzeje ušla i uživala u ručkovima u prirodi i plesali smo „rašpu“ na plaži i spavali na obali i po kojekakvim skoloništima. Ustvari, postali smo prava planinarska obitelj. On nas je naučio svemu što znamo o planini. I nema te staze i kutka za koji on nije znao.  Na stazi A Damir je obavljao sve zadatke vezane za rad društva, a to nije bilo malo. Nismo ga htjeli odriješiti uloge predsjednika. On je bio Pevec broj 1, a mi smo se kao pilići skrivali pod njegova krila i čekali da kukurikne i pozove u planinu. Nikad nije bio namrgođen ili loše volje. Uvijek se sve stiglo, bitno je samo „da ne padne noć“.  U kalniku Ovo su samo sitnice, iz kojih možda netko i neće vidjeti kako je velik čovjek bio naš Damir, ali mi koji smo ga poznavali i voljeli i koji smo se s njime družili zauvijek ćemo to znati i nositi u sebi.  Iskrena sućut najbližoj obitelji. |
