29.10.2007., ponedjeljak
Ivanščica u snijegu (1060m)
Vremenska prognoza za vikend 20-21. listopad nije bila obećavajuća, čak prije zastrašujuća, no kako se do subote navečer ništa od svega toga ostvarivalo odlučih poći na Ivanšćicu sa mojim Đurđevčanima i to pojaviše zbog odabrane ture: Belec – Belecgrad – Ivanšćica – Oštrcgrad – Lobor. Staza baš za moj gušt, hodanje upotpunjeno povijesti i starim gradinama  . Za vrijeme velikih provala Turaka u 14. stoljeću, sva plemstva na ovim područjima u strahu od osmanlija selila su se u brda gdje su gradili utvrde. Na južnim padinama Ivanščice sagrađeni Loborgrad, Gradina kraj Lobora, Oštrcgrad, Belecgrad, Židovina, Milengrad, Gradišče, Gotalovec i Grebengrad, a na sjevernim padinama Lepoglava, Gradišče, Ivanec i Bela. Nakon gubitka vojne uloge potkraj 17. i početkom 18. stoljeća veliki broj utvrda se napušta, a kašteli u nižim predjelima se pretvaraju u dvorce. Staza počinje u mjestu Belec, a kako je upravo počinjala kiša, još smo se koji kilometar prošvercali na kotačima. Šuma je unatoč kišici izgledala čarobno u svim svojim jesenjim bojama i nije nas nimalo smetala. Ubrzo se stiže do nove planinarske kuće društva Belecgrad, do koje se može i vozilom. Kuća je krasna i još u izgradnji, a tako uredan sanitarni čvor još nisam nigdje vidjela. Otvorena je nedjeljom, a subotom se može dobiti ključ te koristiti i kao prenoćište. Ljubazna gospođa Verica, tajnica društva, pozvala nas je na njihova tradicionalna druženja u siječnju i rujnu, a najavila je i okupljanje na Dan planinara za 25/26. lipanj. 2008. Ako kome treba njen broj neka me pita pa ću mu ga poslat. Društvo je markiralo i Belečki planinarski put koji se čini vrlo zgodnim. Iako kiša pojačava nastavljamo dalje i eto nas za nekih 10-tak minuta od doma na gradini Belecgrada. I ne bi vjerovali, ali kiša je u taj čas prestala!!! Jupiiiiii !!!!!!!!! Ja poput kakvog djeteta trčkaram po zidinama gradine.    <   Ostaci utvrde nalaze se 3.5 km sjeverno od mjesta Belac, na visini od 540 m. Utvrda je duljine 60, a širine 21 m. U sjevernome dijelu nalaze se ostaci dvokatne palače, a između palače i južnog obrambenog zida su ostaci gospodarskih građevina. Prvi put se spominje godine 1334. i promijenila je dosta vlasnika, da bi oko 1720. bila napuštena, a središtem posjeda postaje obližnji dvorac u Selnici. Na vrh Ivanščice krećemo po Belečkom planinarskom putu. Strmine su dobre!!! S obzirom da planinu baš i ne poznajemo dobro, zaključujemo da oznake na nekim mjestima nedostaju, a naročito bi oznake sa upisanim pravcima trebale biti bolje postavljene jer su nas neka raskršća poprilično zbunjivala. No, ajd čudom smo potrefili. Početnu kišicu zamijenilo je sunce, a onda snijeg. Prvi u sezoni!!!    I kako to obično biva put poprijeko traje duže od puta okolo, pa smo i mi tako došli na vrh tek oko 14,00 sati poprilično smrznutih ruku i nogu.   Do piramide nismo ni otišli već smo navalili na ugrijani dom, grah i pivo, stvarno planinarski!!!!   Grah za 15kn bio je obilni i vrhunski. No, odmor nam kratko traje. U 15,00 krećemo dolje prema Črnim mlakama. E da nije već tako kasno obišli bismo i gradinu Lobor jer to je samo sat vremena duža staza, ali ostavljamo to za neki drugi put. Utvrda Pusti Lobor datira iz 13. st., a prema priči u punom sjaju je bio dok je njime gospodario Crni Tomo Loborski, misteriozni vitez koji je otimao lijepe djevojke po obližnjim burgovima i vodio ih u svoj Pusti Lobor, a htio je i kćer vlasnika Oštrcgrada. Crnom Tomi na kraj je stao njegov sluga kojem je Tomo također oteo zaručnicu i koja se bacila s kule Lobora. Lijepi snježni put na silasku ubrzo postaje blatnjav i svi gunđaju. Nakon sat vremena dolazimo do putokaza za Oštrcgrad - kaže 20 min. Je figa friška  , treba točno 5 minuta, a uspon je malo oštriji. Zbog te pogrešne minutaže zamalo nismo otišli do gore  Gradina Oštrcgrada u lošijem je stanju od Belecgrada. Šteta je što se ovakve stvari prepuštaju propadanju  .   Ostaci Oštrcgrada nalaze se približno 2 km sjeveroistočno od naselja Lobora, na 746 m visine. Dijeli se na unutrašnju i vanjsku utvrdu. Unutrašnja utvrda je jajolikog tlocrta, dugačka 30, a široka 22 m. U sjevernom i južnom dijelu nalaze se ostaci branič-kula. Između njih nalazio se stambeni dio utvrde, od koje su danas sačuvani tek neznatni ostaci. Sa sjeverozapadne i zapadne strane unutrašnju utvrdu štitila je vanjska utvrda, od koje je najbolje očuvana ulazna pravokutna kula s nekoliko strijelnica te sjeverozapadni obrambeni zid. Utvrda se prvi puta spominje 1330. godine, a zadnji vlasnici su Keglevići. Utvrda je napuštena u prvoj polovici XVII stoljeća. Prije mjesta Lobor još je jedan dom tj. kuća Majer, koja je na žalost već bila zatvorena. Nedaleko kuće čekao nas je naš prijevoz, što se pokazalo dobrom idejom jer bi do samog mjesta imali nekih 4-5 km asfaltirane ceste. I u samo predvečerje ostalo je vremena tek toliko da na brzinu obiđem dvorac Lobor.  Lobor je obitelj Keglević sagradila početkom 17. stoljeća i on im postaje domom nakon gradine Lobor. Ovaj se dvorac smatra jednim od najvrjednijih zagorskih dvoraca. To je trokatna ranobarokna građevina, dograđivana do kraja 18 st., na čijem desnom krilu se nalazi kapelica s drvenim zvonikom, a u središnjoj dvorani postavljene su zidne slike tj. freske s mitološkim scenama, npr. "Feba s muzama". Oko 1905. dvorac je prodan trgovcu Seflengeru i sve do 1935. nije imao nikakvu bitnu namjenu, kada ga kupuje dr. Pejas i u njemu osniva Dom za socijalnu zaštitu. Za vrijeme drugog svjetskog rata u dvorcu je bilo skupljalište za Židove, koji su kasnije bili odvođeni u logore. Nakon rata dvorac je nacionaliziran. Nekada prekrasan perivoj totalno je uništen. Danas je u dvorcu Zavod za socijalno-zdravstvenu zaštitu, i kad sam se ja tako s fotoaparatom muvala oko dvorca radoznalo i vrlo otvoreno su mi pristupili njegovi stanovnici prepuni pitanja. Ne, ne, dragi ljudi, nisam novinar, slike dvorca su samo za moj osobni gušt. Da je ovo prekrasan kraj rekao i nekad i A.G. Matoš uspoređujući ga sa talijanskom Toskanom. Više o povijesti, pričama i legendama i zanimljivim lokalitetima može se naći na http://www.lobor.netfirms.com i http://www.lobor.hr . |
19.10.2007., petak
Na Oktoberfest u München
 Eto kako mi se nije ostvarila ideja o penjanju na Zugspitze iliti na najviši vrh Njemačke i Bavarskih alpa, ostvarila mi se želja da posjetim glavni grad Bavarske - München i Oktoberfest. S obzirom na taj dan ostvarenu kilometražu u nogama mislim da smo se bar dva put popeli i spustili sa vrha .Čini mi se da su već i drugi blogeraši upoznali čitatelje sa činjenicom da su pivo u grad donijeli 1328. godine svećenici, a 600-godišnji običaj ispijanja piva nastavlja se i danas . Bavarci su 1516. godine uveli Zakon o čistoći piva, a tradicija pivnica počinje vladavinom kralja Ludovika I. koji je dopustio prodaju piva. Danas se na svakom uglu u gradu nalaze pivnice koje nude i specijalitete poput Leberwursta ili Weiswursta . Moram reči da o samom gradu nisam znala ništa, a kako nas je vodič odmah poslao u upravo otvorene dućane ne ispričavši nam ništa niti o jednoj zgradi ili crkvi , o gradu i dalje uglavnom ne znam ništa.Šoping smo odmah zamijenili hodanjem gradom…..zaista mi se nisu cukale kojekakve kesice, pa smo tako oslobođeni šoping groznice krenuli u savladavanje osnova kretanja gradom..........  Detalji gradskih ulica…..     Jedna od prvih stvari koje sam potrefila je park  . I to ne bilo kakav park već PAAAAARK, jedan od najljepših i najvećih koje neki grad ima. Mislim da je veći od onoga u New Yorku. Ne moram reči da je tu i biciklistička staza i konjička staza i niz jezera sa svim veslačkim spravicama koje je čovjek do sada izumio i cijeli je park presječen kanalima iz rijeke Isar koja teče gradom, da se sportom možete baviti na svim zelenim površinama, šetati pase i sebe po tim zelenim površinama….tu je pivnica i neki toranj nalik na one kineske i na uzvisini paviljon i tako…prekrasno neštDetalji parka…..       A evo i dokaza da se za surfanje ne mora na more već samo do parka u gradu…..  S obzirom da ipak volimo i pivo i kobasice u popodnevnim satima krenuli smo u potragu za lokacijom sa Oktoberfesom. Kako sam tu prvi puta iznenadilo me koliko je ljudi u narodnoj obleki, tj u svojoj nacionalnoj nošnji, dindrlice i te stvari nose se naveliko iako baš prevruče i nije bilo. A ja sam ko mahnita u njih usmjeravala svoj fotkač. Haljinice su im prekrasne, no ne znam baš da li ih smijem staviti na net pa ću to preskočiti….A da se vratim kobasama koje su me dužinom od pola metra i više nego oduševile…  Dakle, redovi za ulazak u točionice su malo poduži….  Nekim je potreban i odmor….   No jako je veselo…..    A često se visi i naopačke  Ok, ovaj naopačke dio ja sam preskočila, a slika kako 5 komada piški u grmlju, a grmlje je bilo okrenuto prema glavnoj cesti, a ja sam hodala tom glavnom cestom, nikada mi neće izaći iz glave  no fotkač ipak nisam upotrijebila Moram još samo spomenuti podzemnu: ovako kompliciran sustav još nisam vidjela, a za 5 E dnevne karte morala sam se vozikat i tim čudom današnjice (barem dok ju ne izgrade kod nas  ) naime postoji 8 (????) linija i ja sam bila kao izgubljena, jednostavno ne moš polovit na koju presjest, a po 3-4 nivoa i nekoliko strana-levo, desno,ukoso, uuufffff, bilo mi je lakše hodati   Uglavnom, dvije slabo prospavane noći vrijedile su provoda i posjeta Münchenu. I hvala teti iz AM turista što je uspjela naći veći autobus i sve nas potrpati unutra, naime ugrabili smo zadnje karte……  |
