|
Donosimo jedan vrlo zanimljiv tekst iz arhive Vjesnika od 14. prosinca 1999. godine. Iako je tekst objavljen prije dosta godina, zbog važnosti arheološkog nalaza mislimo da nije loše objaviti ga i na ovim stranicama jer, naime, svjedoči o bogatom povijesnom naslijeđu rugvičkog područja. Prenosimo ga u cijelosti...
Jedinstveni čun iz Svibovskog Otoka
U šljunčari iskopan monoksil, čun osobite konstrukcije / Sredina mu je bila izdubena poput bačve, te je tako postignuta vrsta zaštitnog krova za putnike ili teret / On ukazuje, možda, na tradiciju izgradnje koja bi mogla sezati u vrijeme što se veže uz hrvatske početke / Stablo čuna nosi u godovima i podatke o povijesti klime područja
U šljunčari poduzeća IGM, iz Čiste Mlake, kod sela Svibovski Otok, koje se nalazi između Zagreba i Dugog Sela, općina Rugvica, ovih su dana radnici šljunčare Damir Hajtek i Mijo Vrbančić iskopali rijedak i izuzetan arheološki nalaz - monoksil, odnosno čamac izduben u jednom komadu drveta. U Hrvatskoj postoji još jedan sličan nalaz iz Koprivnice, nađen prije godinu dana. No, svibovski nalaz je vrijedan ne samo zbog rijetkosti, naročito na našem području, nego više zbog svoje posebne konstrukcije i mogućnosti ispitivanja i dobivanja podataka koji nam mogu rasvijetliti neke nepoznanice naše povijesti. Monoksili se smatraju jednim od prvih plovila. Obično se u popularnim prikazima početaka pomorstva prikazuje čovjek kako prvo jaši na brvnu, da bi se zatim »sjetio« spojiti nekoliko debala ili izdubiti brvno i tako dobiti prvi monoksil - ili čun. Na naivnost ove priče upozoravali su mnogi antropolozi koji su vidjeli kako se čunovi uistinu rade, i uviđali da to nije nipošto jednostavan postupak, jer podrazumjeva mnoge faze u kojima se drvo obrađuje i omekšava vatrom, pa je potrebna velika vještina, kako se ono ne bi raspucalo. Najstariji primjerci monoksila pronađenih u Europi datiraju iz razdoblja neolitika. Smatra se da su bili rasprostranjeni u sjeverozapadnoj Europi već prije 9000 godina. Njihova uporaba traje tisućama godina. Poznati su primjerci iz brončanog doba (2000. - 800. pr. Kr.). Naš je primjerak znatno mlađi. U njemu su zabijeni kovani klinovi (čavli) koji se u našim krajevima rabe tek od dolaska Rimljana. Oblik klinova upućuje na kasnija razdoblja. Precizna će se datacija moći dati tek nakon ispitivanja metodom C-14. Činjenica da se radi o mlađem primjerku čini ovaj monoksil čak i interesantnijim. Ukazuje, možda, na jednu tradiciju izgradnje koja bi mogla sezati u davna vremena povezana s počecima Hrvatske. Naime, bizantski izvori izvješćuju da su Slaveni, kada su se u VI. i VII. st. počeli naseljavati na područje Rimskog carstva, koristili monoksile. Već početkom VII. st. Slaveni napadaju grčke otoke, a zabilježen je i jedan napad u srednjoj Italiji, koji je starija hrvatska historiografija povezivala s dolaskom Hrvata. Prapostojbinu Slavena najveći broj istraživača smješta u kopnena područja između Poljske i Rusije, pa nije jasno na koji su način Slaveni svladali pomorsku tehnologiju i na kakvim su plovilima preplovljavali ove udaljenosti. Isto je tako zagonetna hrvatska plovidbena i pomorska terminologija, koja je slavenskog i kasnije mediteranskog porijekla, a nema tragova preuzimanja rimske latinske ili bizantske grčke terminologije - što bi bilo za očekivati kada bi naučili ploviti od ovdje zateklog stanovništva. Uporaba monoksila se obično vezuje uz zaostalu tehnologiju. Međutim, to ne može biti slučaj kod Hrvata naročito u kasnijim vremenima. Poznati su nalazi ninskih brodova iz starohrvatskog vremena, a i drugi slavenski narodi poznaju brodove i čamce izrađene od dasaka. U Poljskoj je takav nalaz iz Ščečina s prijelaza iz VIII. u IX. stoljeće. Unatoč tome znamo da su Hrvati još krajem XVII. st. gradili monoksile. Kod turskog putopisca iz tog razdoblja, Evlije Ćelebije, nalazimo opis takve gradnje. Ćelebija je posjetio Nikolu Zrinskoga, pa kraj između Save i Drave naziva Vilajetom Zrinskog. Govori o ogromnim stablima i opisuje kako su iz jednog takvog stabla načinili tri čuna. Najvećeg su načinili od dijela najbližeg panju, a bio je tako velik da je u njega stalo »tisuću tovara jabuka«. Nije nam poznato koliko je težio jedan tovar jabuka, pa ne možemo proračunati nosivost ovog čuna, koja je očito bila velika. Međutim, iz analize engleskih monoksila znamo da su oni bili prilično veliki. Na nalazištu Brigg u istočnoj Engleskoj nađen je 15 metara dugačak čun koji je, prema analizama, mogao nositi 28 ljudi, imajući pri tom gaz od 36 centimetara, dok je noseći teret od 10 tona imao gaz od samo 88 centimetara, te mu je ostalo još 12 centimetara ograde iznad vode. Dobre plovne sposobnosti i očita brzina izgradnje ovih čunova upućuju na to da je tradicija izgradnje bila vezana uz ratove koji su se neprestano vodili na ovim područjima. Čunovi su vjerojatno bili neka vrsta priručnog desantnog plovila dok su u svakodnevnom životu služili daščani čamci. Slični su čunovi služili i kao plovila koja su nosila konstrukcije savskih mlinova, koji su mljeli žito usidreni na rijeci. Ovaj čun se odlikuje i posebnošću konstrukcije, koja proizlazi iz opisa nalaznika. Sredina čuna bila je izdubena poput bačve, tako da je ostavljena neka vrsta zaštitnog krova za one koji su plovili ili za neki teret. Na žalost radnici šljunčare nisu znali kome bi se obratili, te su sami izvadili ovaj vrijedan nalaz o kojem je Konzervatorski odjel u Zagrebu obavijestio mještanin Ivan Sandelić. Potom je Muzeju Prigorja, koji je najbliži nalazištu, skrenuta pozornost na već izvađen čun. Ekipa obiju ustanova, pod vodstvom djelatnice Zavoda Tanje Lulić obišla je nalazište i poduzela preliminarne mjere zaštite. No, potrebno je još organizirati prijevoz i smještaj čuna, kako bi bio zaštićen od smrzavanja i izlaganja štetnom utjecaju zraka. Posebne mjere zaštite potrebno je poduzeti i stoga što primjerci velikih debala, poput ovog od kojeg je načinjen taj čun, nose u svojim godovima i podatke o povijesti klime onog područja na kojem su rasli. Nažalost u Europi je Hrvatska najslabije paleoklimatski istraženo područje, i to u onim razdobljima za koje i inače imamo najmanje podataka. Ukoliko se nađu sredstva za zaštitu i ispitivanje tog monoksila, on bi nam mogao dati podatke ne samo o kulturnoj povijesti našeg naroda, nego i o klimi, a time i o prirodnim uvjetima života u kojima je kultura nastajala. Značajno je naglasiti potrebu da svi mi sudjelujemo u očuvanju naše baštine, i da svaki predmet odnesen u muzej postaje dio mozaika kojim upoznajemo svoju prošlost koja još uvijek živi u nama. Zato je vrijedno spomenuti i ljubaznost uprave IGM šljunčare i ing. Dragutina Klausa, koji je obećao pomoć i suradnju u čuvanju ovog i budućih nalaza u šljunčari.
Aleksandar Benadžić
|