utorak, 25.07.2006.

KONJSKE UTRKE



evo i mene malo...danas ću pisat o konjskim utrkama.
Ja mislim da je to zlostavljanje konja...kljukanje tabletama,batine i klaonice
ako nebude dobar rezultat.
Evo jedan tekst od prijatelja životinja da vidite to...pusa



Konjske utrke - gubitnička oklada

Zlostavljanje drogama, ozljede konja, namještanje utrka, organizirani kriminal te pad interesa javnosti postali su sastavni dio cjelokupne industrije tog sporta. Bičevi i pokrivala za oči (tako da konj vidi samo naprijed) su vidljivi pokazatelji da su utrke konjima zapravo samo jedan od oblika zlostavljanja životinja. Ron McAnallay, trener, izjavio je nakon utrke u kojoj je njegov konj slomio nogu: 'To je sve dio trke. Oni daju svoje živote za našužitak.'

Lijekovi i obmana

Trkaći konji imaju problem s drogom; mnogi od njih su pretvoreni u narkomane, od strane njihovih trenera, pa čak i veterinara, koji redovito osiguravaju drogu da zadrže konje na trkalištima, čak i tada kad se ne bi smjeli utrkivati. Česta uporaba lijekova, kao što je Lasix (fursemid) i Bute (fenilbutazon) umanjuje simptome kao što su krvarenje ili bol, ali ne liječe njihove uzroke. Konji su prisiljeni utrkivati se sa prijelomima, koji bi, bez lijekova bili previše bolni za trčanje. Kao rezultat toga, česte su ozljede i teškoće u hodanju (zbog ozljeda i slabosti u nogama).
Primjerice, prema studiji sveučilišta u Minnesoti iz 1993. godine, 840 konja bilo je smrtno ozlijeđeno na utrkama u SAD 1992. godine. Nadalje, 3,566 konja - odnosno po jedan konj u svake 22 utrke - bila su tako ozlijeđena da nisu mogla završiti utrku. Te zastrašujuće brojke Sport Ilustrated Magazine nazvao je 'apelirajućim i neprihvatljivim po bilo kojem ljudskom standardu.' Nebrojeno mnogo konja pretrpe ozljede koje se ne primjete odmah.
Gregory L. Ferraro, veterinar koji se odrekao unosne 21- godišnje karijere na trkama u Južnoj Kaliforniji nakon što je postao razočaran sve većom upotrebom lijekova kod trkaćih konja, kaže: 'Općenito, lijekovi predviđeni da pomognu konju kod ozljeda i da smanje bol, sada se sve češće koriste da se životinju stavi na trkalište, da se natječe, da ju se sili, kao kakvog prebijenog, polumrtvog boksača, da napravi tu samo još jednu rundu. Konjska veterina je pogrešno upućena od umjetnosti liječenja prema menadžmentu.'
Legalni lijekovi kao što je Lasix također se koriste da prikriju prisutnost ilegalnih supstanci tako što razrijeđuju njihovu koncentraciju.



Pravila utrka

Prema Bobu Bakeru, nekadašnjem vlasniku trkaćih konja i treneru koji je napustio industriju konjskih trka istraživač za Humane Society SAD-a, utrke konjima su 'za sve praktične svrhe, izdvojene od svih zakona protiv nasilja nad životinjama.'
Utrke konjima su partnerstvo između te cjelokupne industrije i individualnih država, koje stvara redovit prihod s utrka. Baker kaže: 'Isto tijelo koje bi trebalo regulirati trkačku industriju istovremeno dobiva postotak svakog dolara iz oklada.' Baker također kaže da to partnerstvo također otežava dovođenje slučajeva individualnog zlostavljanja na sud jer državni tužitelji nerado zastupaju slučajeve povezane s trkačkim komisijama, državnim agencijama.

Kada konji ne pobijede

Stoljeća selektivnog uzgoja učinila su rasne konje izrazito krhkima. 'Trče 45 milja na sat, teški su 1,000 funti, a imaju zglobove velike kao vaši i moji,' kaže trener Nick Zito. S njim se slaže kolumnist časopisa New York Daily News, Bill Finley: 'Selektivno uzgojena vrsta rasnog konja je genetska pogreška. Prebrzo trči, okvir mu je preveliki, a noge su mu daleko premale. Dok god ljudi zahtjevaju da trče velikim brzinama pod stresnim uvjetima, konji će umirati na trkalištima.'
Genetičke nevolje rasnih konja pogoršane su težom površinom trkališta, rasporedom utrka tijekom cijele godine i korporativnim vlasnicima koji gledaju na konje kao 'ulaganja' te ih previše i prečesto forsiraju u cilju veće zarade.

Ellen Parker, izdavačica biltena o istraživanju pedigrea, kaže: 'Pohlepa je najveći neprijatelj rasnih konja. Ljudi smatraju konje strojevima. Prvo i osnovno na šta treba misliti je dobrobit životinje.'
Na žalost, industrija nastavlja stavljati profit na prvo mjesto. Konji su često prisiljeni da trče sa tek dvije godine starosti, prije nego su im se kosti u potpunosti razvile. Rezultat toga su česte ozljede. Američko društvo Konjskih sudionika kaže da je 60 - 90% trkaćih konja nesposobno za hodanje (šepavo, radi ozljeda ili slabosti nogu).

Konji koji ne pobjeđuju na trkama, rijetko su nagrađeni 'ranom mirovinom'; češće proživljavaju neslavnu ranu smrt a njihovo meso se prodaje za ljudsku konzumaciju ili biva prerađeno u pseću hranu ili ljepilo. Klaonice obično imaju ugovore s trkalištima da otkupe konje čiji vlasnici su odlučili da nisu zadovoljni njihovom izvedbom.

Prva natjecanja na trkama, od pobjedničkog kruga do nivoa ubijanja, teško se mogu nazvati 'krevetom od ruža'. Konji moraju izdržati do 36 sati duga putovanja u stočnim kamionima na kat (koji su često preniski za njih da bi mogli stajati bez da objese glavu ili padnu na koljena), bez stajanja za hranu, vodu ili odmor. Čak i konji koji su ozlijeđeni na trkalištima suočeni su s tim teškim i zamarajućim putovanjima. Prema Bobu Bakeru, vlasnici i treneri 'drogiraju konje sa steroidima i sa svime što bi ih osposobilo za utrku za koju ustvari nisu sposobni, a kada se konj slomi, ne eutanaziraju ga zato što dobe više novaca ako ga u klaonicu dovedu živog (potražnja konjskog mesa namjenjena ljudskoj konzumaciji). Stavit će konja u prikolicu, sa slomljenom nogom, bez ikakvih lijekova da mu ublaže bol, jer su preškrti da daju konju lijekove.'
Tommy Burns, čovjek odgovoran za konje, koji je bio osuđen za ubijanje i ozlijeđivanje konja da bi njihovi vlasnici dobili novac od osiguranja, kaže da čak i milijunaši 'odbacuju konje kao slomljene igračke.'

Vrlo malo konja zasluži visoke uloge, postane slavno i živi glamuroznim životom. Velika većina živi stresnim životom, koji prečesto uključuje štetne ozljede i preranu smrt. Bez obzira na njihov uspjeh, trkaći konji često završe u klaonicama jednom kad njihovi vlasnici prestanu profitirati od njih.
Konjske utrke nisu više legalne u Belgiji zbog svoje nepromjenjive okrutnosti. Odbijajući potporu postojećim trkama, radeći na reformi i učvršćivanju pravila utrka, protiviti se izgradnji novih trkališta, te educiranje javnosti o opasnim putevima s kojima su suočeni trkaći konji, zabrinuti građani mogu pomoći iskorijeniti ovaj okrutan i eksploatirajući 'sport'.



Evo napišite mi svoje mišljenje o tome i pusa do sljedećeg posta...