Our destiny are horses...

Bliži se ljeto, a ja sam opet tamo. Na hipodromu. I sve počinje ispočetka, baš kao i godinama prije. Sve je počelo onog ljetnog dana, kada sam prvi put zakoračila u štalu. A on je bio tamo. Konj. Biće neslomljena duha. Pogled je govorio sve. Jednostavno sam ga zavoljela. Životinju koja je tako snažna, a ipak tako krhka. Tada se zapalila iskra pravog prijateljstva. Već je pola desetljeća iza nas, a ja bih tako voljela da to potraje stoljećima. Čekaš me svako jutro. U nadi da ću doći i znaš da te neću iznevjeriti. U ranu zoru ulazim u štalu. Ti si prepoznao zvuk mojih koraka. Podižeš glavu. Pogledaš me. Priđem ti i pružim mrkvu. Ti mekom njuškom dotakneš moju ruku i uzmeš dar. Odlazim u sedlarnik, dok zvuk čizama odzvanja štalom. Uzimam tvoje sedlo i uzdu. Donesem ih do tebe i ti znaš kamo idemo. Koliko će još ljeta proći, a ja ću te svako jutro sedlati. To bih voljela ponavljati vječno. Iz dana u dan. Ovakvi trenuci urežu ti se u sjećanje. U svaku poru tijela. Ali to neće uvijek biti tako. Jednom ćeš morati otići. Daleko od svega što te veže za ovaj svijet. Otići na vječne pašnjake. Znam da ćeš me tamo čekati. Uzet ću pramen grive. Uspomenu od tebe. Štala će još uvijek biti tamo. A tvoj miris posvuda. Neću plakati, iako će mi to slomiti srce. Znam da ću te opet vidjeti. Mladog kao nekada. Jednom ću i ja zauvijek proći kroz vrata štale, a da to neću ni znati. Taj dan mora doći, jer postoji sudbina. Kad nakon mnogo godina uzmem onaj pramen grive, sjetit ću se koliko si mi značio. Jahat ću još mnoge konje. I svaki od njih ostavit će trag u srcu mom. Ali onaj koji ostaviš ti, zasjenit će sve. Polako se spušta sumrak. Sjedim i gledam u umiruće sunce. Sjetim te se. Potrčim u štalu. Ti si tamo. Čekaš me i čekat ćeš me zauvijek, a ja ću njega uvijek voljeti... U ranu zoru ulazim u štalu. Ti si prepoznao zvuk mojih koraka... I tako u oba svijeta. Priča bez kraja. Bez oproštaja.



Postoji li zapravo kraj... u srcu nikada.