Our destiny are horses...

Jednom ćeš opet doći. Baš kao nekada. Ovaj put u moj san. Spokojno stati pored mene. Pogledati me svojim sjetnim očima. Staviti glavu na moje rame. Dodirnuti mekom njuškom moje lice. A ja ću kao i uvijek šaptati u tvoje uho. Umiriti tvoj nemiran duh. Osjetiti da si još uvijek živ. Da me čekaš i da želiš da budem uz tebe. Pružit češ mi svoje srce. Neukrotiv duh, koji još krije tajne prošlosti. Podsjetiti me na vrijeme kada je konj živio slobodno. Bez gospodara, biča, zatvora. Kada nije postojalo ništa više od nepreglednog prostranstva pred tvojim očima. Ponovno ću sjesti u tvoje sedlo. Osjetiti da smo jedno. Stvoreni da budemo zajedno. Neću učiniti ništa, već dopustiti da me ti vodiš. Dokazat ćeš mi da ti kao i uvijek mogu vjerovati. Odjednom krećeš u galop,jer znaš da to volim. Predaješ se bezuvjetno u moje ruke, a ja opuštam dizgine. Ne želim te držati. Nikada više. Galopiraš utrkujući se s vjetrom. Kopita ti udaraju u tvrdu zemlju i u njoj ostavljaju dubok trag. Kao što si ga ti ostavio u srcu mom. Čitam ti misli.
Znam što misliš. Želiš da nismo ovdje. U ovom vremenu. Da smo rođeni negdje drugdje. Tamo gdje postojimo sam ti i ja. Odjednom mi suza curi niz lice. Pada na tvoju grivu. Ti je osjetiš. Staneš. Propneš se... Dopustiš mi da te opet vidim u svoj tvojoj ljepoti. A zatim nestaneš. Nema te više. Vjetar mi šapuće tvoje ime, a ja znam da me negdje opet čekaš, jer vječnost postoji samo zbog nas. Jednom ćeš opet doći. Baš kao nekada. Ovaj put u moj san...

Kakva li je čar u oku konja mog,
I kakvu li to tajnu krije,
Njištanjem dok me zove,
Da l´mi priča il´se samo smije
Što osjeća kad sam tužna,
Kad mi glavu, nježno, na prsa stavi,
Plače li tad,
Il´zajedništvo naše u srcu slavi?
Čita li mi ikad misli,
Pa u trenu sve što želim shvaća,
Ili pak, trenira moje živce,
Pa sve što želim obrnuto mi vraća.
Kako kroti nagon i snagu svoga tijela,
Da bi mene bio sličan,
I je li čovjek ili konj,
Više razumu vičan?
I zašto me pogled u njegove nježne oči,
Uvijek iznova očara,
I ima li uz takvog suputnika,
Za čovjeka, većega dara?

Mirela Lukačić