.:: JURIELOV FILMSKI RAJ ::.
25.05.2004., utorak
Japanski originali protiv Hollywoodski remakeova
Nakon velikog uspjeha američke verzije japanskog horor klasika 'Ringu', Hollywood je krenuo dalje pelješiti žanrovsku riznicu. Upoznajmo izvornike s ludog otoka, prije nego li ih nastave masakrirati za potrebe box officea.AUDITION (OODISHON) (Redatelj: Takashi Mike; 2002) Mike je vjerojatno najveća zvijezda japanskog 'gore filma', krvavih odiseja koje su jednako sulude da inspiriraju Quentina Tarantina, ali i jednako mučne da vrećice kokica u kinima diljem svijeta pune sadržajem tuđih želuca. 'Audicija' je njegov možda najpoznatiji film (uz 'Itchi The Killer'), a sve hvale koje je pokupio itekako zaslužuje. U prvoj polovini filma čini se da je Mike odustao od koncepta nesmiljenog krvoprolića i snimio ljubavnu dramu o poslovnom čovjeku koji nakon smrti supruge audicijom traži novu družicu, no u posljednjih pola sata sve sjeda na svoje mjesto. Da bismo na kraju svjedočili zabijanju igala u oči i rezanju noge klavirskom žicom... Inače, Takashi Mike je nedavno snimio i iznimno hvaljeni horor mjuzikl, za kojeg kažu da je mješavina 'Moje pjesme moji snovi' i 'Teksaškog masakra motornom pilom'... HYPNOSIS (SAIMIN) (Redatelj: Masayuki Ochiai; 1999) U istom se danu u Tokiju dogode tri naizgled nepovezana ubojstva – mlada atletičarka poludi i počne trčati snagom i intenzitetom zbog kojeg joj kosti nogu izbiju kroz kožu, mladoženja se sam zadavi na vjenčanju, a srednjovječni muškarac skoči kroz prozor tijekom proslave rođendana svoje supruge. Ipak, detektiv skuži da su događaji možda ipak povezani jer su prije smrti svi troje mumljali nešto o 'zelenom majmunu'. Uz pomoć mladog psihijatra policija kreće istraživati sumnje da je u sve umiješan TV ekspert za hipnozu. Ili možda nije? U međuvremenu se dogodi još bizarnih smrti i sve je jasnije da je hipnotička moć, od koga god da dolazila, jača no što se misli. Ochiai je ovaj film toliko izbrusio da jedno gledanje neće biti dovoljno da pokopčate sve sitne, ali bitne detalje, kojima ćete se vraćati nakon prvog gledanja, što 'Saimin' čini još fascinantnijim. UZUMAKI (VORTEX) (Redatelj: Higuchinsky; 2000)  ‘Uzumaki’ – spirale napadaju! Ovog se ni David Lynch ne bi postidio 'Uzumaki' je jedan od onih filmova koji će vam stvoriti prilične probleme kada se nađete u situaciji objasniti o čemu se u njemu uopće radi i zašto je to što ne možete prepričati zapravo toliko dobro. Ali pokušat ću - rađen prema mangi (japanskom stripu), film zadržava dio stipovskih elemenata, uz dodatak neobičnosti inače neobičnog japanskog redateljskog stila, a govori o sudbini gradića Kurozo-cho i tinejdžerima Kirie i Suichiju koji počinju zapažati kako njihovi rođaci i susjedi postaju opsjednuti spiralnim oblicima. Opsjednutost završava smrću, a spirale postaju sve moćnije, bilo da dolaze s kože prstiju ili posebnih njoka u japanskoj juhi. U međuvremenu su na fasadi škole primijećeni divovski puževi... Zamislite Davida Lyncha kako režira horor u Japanu i dobit ćete sliku o kakvom remek-djelu ovdje pišemo. SUICIDE CLUB (JISATSU CIRCLE) (Redatelj: Shion Sono; 2002)  Prošlogodišnji hit koji započinje epskom i poetskom scenom bacanja cijelog razreda pod vlak. Pedeset i četiri cure koje su skončale pod podzemnom željeznicom tek su dio neobjašnjive manije suicida koja je zahvatila Japan. 'Jisatsu Circle' je još jedan film proizišao iz očite japanske opsesije samoubojstvom, a ovog se puta dijelom temelji i na stvarnim 'suicidalnim klubovima' u koje iz očaja, dosade i nihilizma navodno pristupa tamošnja mladež. U ovom bi slučaju nova djevojačka skupina zvana Desert mogla biti iza cijele priče, a na detektivu Kurodi je da otkrije tko, što, kako, kada i zašto. BATTLE ROYALE (BATORU ROWAIARU) (Redatelj: Kinji Fukasaku; 2000)  Jedan od najvećih hitova japanske kinematografije, koji je zarazio i zapad pa sada samo čeka da se netko s dovoljno velikim mudima odvaži na svoju verziju. 'Battle Royale' priča je o Japanu budućnosti u kojem je maloljetnički kriminal izmakao kontroli pa školski sustav biva primoran pronaći formulu koja će zauzdati stvari. Tako se svake godine u školi izabere hrpetina posve običnih učenika koje pošalju na pusti otok i nakrcaju ih oružjem ne bi li se međusobno ubijali. Za to imaju tri dana, a na kraju mora preživjeti samo jedan. Ako to ne ispoštuju, raznijet će ih u zrak pomoću ogrlice koja im je zaklamana oko vrata. Ovaj izrazito krvavi, mučni, ali i neopisivo zabavni film digao je veliku prašinu i zamalo bio zabranjen na matičnom tržištu, što ga je pretvorilo u fenomen koji jednostano ne može bez svog nastavka. Drugi je dio u kina krenuo ove godine, a bavi se školarcima koji hvataju mladog terorista... CURE (Redatelj: Kiyoshi Kurosawa; 1997) 'Cure' je Kiyoshija Kurosawu lansirao u zvijezdu pa čak doživio i premijeru u SAD-u (doduše četiri godine kasnije, uvelike zahvaljujući uspjehu 'Ringua'), što rijetko kojem naslovu polazi za rukom. S obzirom da film (poput većine J-Horrora) vrluda između horora i trilera, riječ je o hitu koji se lako može svrstati u oba žanra, a govori o serijskom ubojici koji na svoje žrtve urezuje znak x. Međutim, dokazi pokazuju da je svaki zločin počinila druga osoba, a nitko od njih nema motiv niti su međusobno povezani. Detektiv Takabe se s psihologom baca na posao i počinje kužiti da je riječ o čudnoj hipnozi (još jedan od jako čestih motiva u ovoj niši japanske kinematografije). Svojevrsni (polu)nastavak snimljen je 1999. pod naslovom 'Karisuma' ('Charisma'). PULSE (KAĎRO) (Redatelj: Kiyoshi Kurosawa, 2001) Drugi veliki hit Kurosawe nakon 'Curea' priča je o tajanstvenim samoubojstvima – nakon što si jedan njihov prijatelj oduzme život, ekipi mladih iz Tokija počinju se došavati čudne stvari. Primjerice, jedan od njih počinje dobijati vizije svog mrtvog prijatelja pa se s društvom zapita je li se to uistinu pojavio duh frenda koji s njima želi kontaktitrati ovim putem? Ili možda ne? Mnogi su se fanovi pobunili zbog prijevoda filma smatrajući da je trebao biti jasniji, s obzirom da 'kairo' zapravo znači 'prolaz', u ovom slučaju rupu za kontakt s drugim svijetom. Što će tek reći kada dožive holivudsku verziju Wesa Cravena s Kirsten Dunst u glavnoj ulozi... JU-ON (THE GRUDGE) (Redatelj: Takashi Shimizu, 2003)  Zamislite da jednu večer legnete u krevet i skužite da s vama postelju dijeli duh mrtvog djeteta? Želite li si još više približiti zamišljanje, pogledajte 'Ju-On', priču o opsjednutoj kući koja na prvi pogled izgleda kao svako drugo japansko domaćinstvo, a već na drugi kao leglo duhova, nezadovoljnih zbog onoga što im se tijekom normalnog života dogodilo unutar tih zidova. Shimizu je još jednom pokazao koliki su Japanci majstori u stvaranju atmosfere, a ostaje vidjeti što će od svega napraviti Ameri, koji su kupili prava. Kako sada stvari stoje, remake bi mogao režirati Sam Raimi. |