Honey's Dreams
...šmrc...šmrc...
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?"
- ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh.
Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa.
Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest.
Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.
Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera.
Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.
Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je.
Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke.
Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj.
Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos.
Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove,
a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu.
Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu.
Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene.
Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca.
Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj.
Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje.
Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe.
Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom".
Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled.
Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima.
Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!"
A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo.
Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac.
Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok.
Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?"
U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze.
Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit.
Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasiti.
Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala.
Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe.
Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem.
Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja.
Zatočeniku ljubavi istekli su dani.
Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju.
Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja.
Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz.
Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina.
Stručno je stavila iglu u moju venu.
Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?"
Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti".
Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog.
I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj.
Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu.
Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek.
Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
...Priču je napisao Jim Willis sa molbom da se što više širi po netu...
Nadam se da ce i vas ova tužna priča potaknuti da se malo zamislite, pogotovo ako ste sadašnji ili budući vlasnici pasa...ja sam se za promjenu čak i uspjela raspalakat dok sam je čitala :(
...IMA LI...
Ima li nešto
U tom pogledu???
U tom osmijehu???
Ima li???
Dubokoumno razmišljanje!!!
Ne pomaže!!!
Neznam!
Pokušavam shvatiti!
Al ne shvaćam!
A onda opet taj pogled…
Osmijeh…
Pozdrav…
Šta misliti???
Neznam!
Al znam da nesmijem dopustiti
Da se moje srce opet slomi…
Ne!
Prevelike su posljedice!
Ne nesmijem…
Al ima li nešto…
U tim preslatkim osmijesima..
Pogledima…
I pozdravima…
Ima li???
...EVO ME...
Ola…evo da ne biste pomislili da sam nestala…jednostavno nisam stigla napisat novi post…previše obaveza…učenja…živciranja…znate već kako je pred kraj školske godine…jedva sam čekala taj kraj…a sada…nekako to i ne želim…nedostajat će mi ljudi iz razeda…a i neki drugi 
…hodnici….veliki odmori…al dobro…preživjet ću nekako…ipak dolazi ljeto…more…uživancija…sloboda…ljenčarenje…i naravno izlasci…joj jedva čekam ….e da …i još nešto...za nastanak ovog posta zaslužna je mistique (obečala sam pa…)…pussa…
27.05.2006. u 16:27 |
1 Komentara |
Print |
# |
^
..."VOLIM TE"...
Dvije najljepše riječi koje postoje…
Nešto prekrasno i neopisivo…
A još kad ti ih kaže netko tko to doista prema tebi osjeća…
Netko tko te beskrajno voli i netko tko te riječi može potvrditi djelima…
Prekrasno…neopisivo…
Preplavi te bezbroj osjećaja…
I …osjećaš se nepobjedivo…
Ali što je samnom ???
Zašto ja to ne mogu osjetiti???
Možda zato što me povrijedila osoba koju sam voljela,
Možda zato što svakog dana gubim povjerenje u osobe do kojih mi je stalo,
Možda jer me svakog dana neka od tih osoba razočara,
Možda zato jer sam različita od drugih
I zato što ne mogu shvatiti neke postupke meni bliskih osoba,
A zbog toga u meni svakog dana nestaje po djelić nade….
Djelić nade za pravu ljubav, prijateljstvo i za prave osjećaje….
A s nestajanjem te nade i povjerenja rađa se strah od bliskosti s pojedinim osobama,
Strah od iskrenosti i ljubavi…
A kad sve to zbrojim i oduzmem proizlazi zakljucak da više ne mogu vjerovati bilo kome, da više ne mogu "volim te" doživjeti na onaj pravi način…
A sve to zbog gluposti…
Zbog naivnosti i lakovjernosti…
Ali ipak u mom životu postoje osobe koje neizmjerno volim i za koje sam sigurna da vole mene…osobe kojim vjerujem…osobe kojim ništa ne trebam reći a one već znaju što mislim…osobe koje nebih mjenjala ni za što na svijetu….
(Jedno veliko HVALA tim meni posebno dragim osobama…i...VOLIM VAS...)
02.05.2006. u 20:28 | 17 Komentara | Print | # | ^
...PRIJATELJSTVO...
Pokušavam smisliti neke pametne riječi,
Riječi koje će uspjeti opisati pojam prijateljstva...
Priznajem da nije lako,
Što više razmišljam to mi je teže izraziti se…
I definirati nešto tako složeno, predivno i jednostavno neopisivo…
Ali ipak potrudit ću se ukratko i što jasnije objasniti što za mene znači prijateljstvo…
Prijateljstvo čine prijatelji,
A prijatelj je za mene osoba s kojom se usuđujem biti ono što jesam,
Osoba pred kojom moja duša može biti gola…
On ne traži ništa drugo nego da budem ono što jesam…
On ne želi da budem gora ni bolja,
Želi da ostanem upravo takva kakva jesam…
Njemu mogu reći što god mislim,
On razumije suprotnosti u meni, zbog kojih drugi o meni misle loše…
Kad sam s njim mogu reći da dišem slobodno…
Mogu izbjeći svoju taštinu, zavist, mržnju, zločesta hvalisanja i budalaštine, opuštajući se na moru plavog beskraja njegove vjernosti…
On me jednostavno razumije,
A najvažnije je to što mogu ići ukorak s njim, a još važnije je to što me on voli…
To nešto što nas čini prijateljima je poput vatre koja se nikad ne gasi…
On mi može uljepšati i najgori dan, utješiti me kad sam u najgoroj tuzi…
On će biti samnom i kad bi najrađe bio negdje drugdije…
Iako ima uspona i padova , prijateljstvo znači oprostiti i zaboraviti sve nesuglasice i biti tu kad je najpotrebnije jer je prijateljstvo poput dvorca od pijeska: teško ga je izgraditi, lako uništiti i prekrasno obnoviti…
...KAD SAN POSTANE STVARNOST.....
Tonem...sve dublje i dublje...
Tonem...u SAN...
Izlazim iz tame...
Tama više ne postoji...
Ispred mene je samo budućnost, vrtlog života i zvijezdano nebo...
Ulazim u svijet u kojem najbolje pronalazim sama sebe...
Tonem...u SAN...
U tom svijetu uvijek ima mjesta za mene...
U njemu pronalazim osobe koje me razumiju...
U njemu osjećam sigurnost, toplinu i ispunjenost...
Uspijevam pronaći smisao svog života...
Tamo problemi ne postoje...
Postoji samo ljubav, sreća i ON...
ON me shvaća...
A dok je pored mene strah ne postoji...
S njim i najhladnije noći postaju najtoplije...
A zajedno uvijek uspijevamo pronaći put za NAS...
Zajedno uvijek uspijemo...
Svakom sekundom postajemo sve bliži, a na kraju postajemo jedno...
Preživljavamo iz dana u dan, ali da bi preživjeli SNOVI moraju ostati dio mene, dio mog života...
U tom svijetu, u mojim SNOVIMA postoji šansa za mene, šansa da budem sretna i da pronađem ono što me veseli i ispunjava...
Tu šansu u realnom svijetu punom boli, tame, laži i okrutnosti teško je pronaći i upravo zato su SNOVI nešto za što živim...
Oni su svijet u kojem mogu biti ono što jesam...
A upravo to i tražim...
Želim biti ono što jesam...
Želim živjeti tamo gdje želje postaju stvarnost bar na tren...
Tamo gdje JA i ON postajemo MI...
Tamo gdje ne postoji tama i bol...
Tamo gdje postoji ljubav....
Tamo gdje postoji sreća i sloboda...
Ja znam da ne mogu stalno živjeti u tom svijetu, ali ipak ne odustajem od mojih SNOVA jer oni mogu biti bar jedan mali dio mene i mog života...
Mogu doprinijeti mojoj sreći...
Kroz njih spoznajem pravu sebe, onakvu kakva doista jesam, spoznajem moje želje...
I upravo mi to pomaže da realni svijet pokušam pretvoriti u svijet koji će se temeljiti na mojim SNOVIMA, da pokušam ostvariti svoje želje i da ti SNOVI na kraju ipak postanu stvarnost...
"plave oči"
...možda je kriv pogled...
možda taj trenutak a možda i sudbina...
glupa sudbina koja je to htjela,
koja je htjela da ugledam plave oči
onda kad to nisam smjela....
Jesse Mccartney
Evo nešto o preslatkom dečku Jesseu Mccartneyu:
- rođen je 9.04.1987.
- u New Yorku
-glumio je u Sammerlandu
- njegov novi album je "Beautiful Soul"
Taj decko je jednostavno presladak...
obozavam njegove pjesme...njega ...
i sve sto je vezano uz njega :)
