18.11.2008., utorak
Ponoćna razmišljanja
|
Hladna jesenska noć zvala me da uđem u nju, da joj se prepustim. Moja slomljena duša samo je u njoj vidjela utjehu, samo u njoj pronašla sigurnost i mir. Tumarala sam ulicama voljenog grada pokušavajući nekim čudom izbrisati sebe, izbrisati osjećaje, uništiti hladnoću i ispraznost koja mjesecima prolazi mojim tijelom i svakim danom, svakim satom ju sve više i više proždire... Pitala sam se što bi se dogodilo samnom da nisam učinila sve stvari koje sam učinila, kako bi se osjećala da se sada ne lutam nepoznatim ulicama, gdje bi bila da sam malo hrabrija, upornija!? Besciljno lutajući naletjela sam na jedno drvo, prazno drvo koje je odbacilo svoje lišće i podalo se hladnoći i ružnoći kasne jeseni. Stala sam i kao u čudu divila se njegovoj ružnoći i ljepoti u isto vrijeme. To sam ja! To drvo sam ja! Sama, bez igdje ikoga sa pokojim listom na već pomalo istrošenoj krošnji..Uživala sam u prizoru i svakom sekondom,svakom minutom poistovječivala se sa drvetom...  Tračak svjetlosti obasjao mi je,od hladnoće crvene obraze. Ulična lampa koja je stajala pored drveta davala mu je oslonac, pružala je barem malo topline ogoljenim granama koji strepe na laganom,ali hladnom povjetarcu...Negdje u dubini duše znala sam da je moja svjetlost negdje u dalekom gradu, moja toplina koja će me jednoga dana grijati sada besciljno luta nepoznatim ulicama i razmišlja isto kao i ja. Znala sam da će i on jednom naletjeti na svoje drvo koje će poželjeti grijati hladnim noćima i dati sve od sebe da njegovom drvetu bude dobro. Smijat će se kada se i ono bude smijalo, plakati kada ono bude plakalo i zaštiti kada se bude osjećalo nezaštičeno.. I što je najbitnije, voljeti će se kao što se nitko nikada nije volio, nestati će sa ovoga svijeta kada god požele i nikome neće dopustiti da ih ikada rastave... ...jednom... |
