Mogao bih reći da sam za sada svoje odradio: sa svoje sam troje djece simbolično pomogao otužnoj slici hrvatske demografije, uredno sam podmirio sve svoje porezne obveze, a usput i pomogao kojem potrebitom sugrađaninu. Možda bih se trebao ugodno zavaliti u naslonjač i nazdraviti sebi najfinijim likerom jer još uvijek sam neovisan, nikome dužan, a pred svakim uzdignuta čela.

Ali nisam sretan jer na Balkanu se godinama i decenijama unazad događa negativna selekcija i istodobno obmanjuje nekakvim napretkom i prosperitetom (koji samo što nije taj unesrećeni prostor pretvorio u Eldorado). I mnogi su nasjeli uvjereni da biraju treće, četvrte ili pete putove, a zapravo su samo odabirali treća, četvrta ili peta izdanja kojima su se mijenjali tek urednici ili naslovne stranice. Iako se ništa nije mijenjalo, zapravo je bilo i gore (jer zemlja se samo zaduživala i gubila radno sposobno stanovništvo), bili su uvjereni da mijenjaju povijest. Iz te samoobmane proizlazi sva ona djetinjasta radost oko rasta BDP-a (što je najmanje rezultat realizacije kvalitetnih političkih programa i gospodarskih strategija), smanjenja stope nezaposlenosti (što je mjera neuspješnosti s obzirom na to da nezaposleni uglavnom ne pronalaze posao, već mijenjaju državu) ili dijeljenje poreznih olakšica (pri čemu najbolje prolaze oni koji imaju najviše). Do kada će ti djetinjasti osjećaji onemogućavati svaki razvoj?

Negativna selekcija u praksi

Prije no što sam utekao raditi za "stranca" (imamo samo različite putovnice), mislio sam da je uzvišeno raditi za državnu službu u koju sam stigao kao "najbolji klinac koji mnogo obećava". Mišljenje sam promijenio nakon što sam upoznao profil prosječna uživatelja državnih jasli. Nakon što sam radio s Amerikancima, Česima, Japancima, Nijemcima, Francuzima, Mađarima, Španjolcima, Britancima, Estoncima, Šveđanima, Švicarcima i mnogima s obje zemljine polutke, hrabro mogu reći da nigdje nisam susreo toliko bahate nekompetentnosti, samodopadne neodgovornosti i zarazne lijenosti fiksirane rodovsko-plemenskim obilježjima.

Tako sam se potiho spremio jednoga kišnog dana kada više nisam mogao podnijeti da izmišljaju vrijeme dolaska i odlaska, da sjede i satima ne rade ništa (ili ipak "rade" tako da se "znoje" po portalima, društvenim mrežama i usput se licemjerno smiju kako im nitko ne može dati otkaz) dok bih se ja ubijao za svoju i njihovu plaću te da doslovno ne znaju zbrojiti ni dva dvoznamenkasta broja.

Od svega me najviše uznemiravala ta bešćutnost prosječnog uhljeba kojemu nije bilo nimalo neugodno što ne zaradi svoju plaću (iako stalno nariče kako je potplaćen), što više odmara na poslu nego kod kuće (a jauče kako se naradio), što nema nikakve rezultate rada ili što tuđi trud pripisuje sebi, što tvrdi kako se zaposlio jer je bio najbolji (iako znaš da su odbili mnogo boljeg kandidata koji zasigurno zna zbrojiti dva broja). Umjesto njih meni je bilo neugodno što prolazim do dojučerašnje gospode prisiljene prekapati kontejnere dok ovi zijevaju, rastežu pauze, razgledavaju izloge i na suncu hvataju boju. Nisam tako odgojen: da uzimam ono što mi ne pripada. Svoje sam ime i čast ponosno spakirao u jednu papirnatu kesu i s velikim olakšanjem rekao zbogom. Da nisam, vjerojatno bih poludio jer nisam mogao postati poput njih: samodopadnih neradnika koji znaju da ih se nitko neće usuditi ni krivo pogledati ma kako gadno zabrljali. Uz to su me i te mračne mreže odnosa, gdje nikada ne znaš tko ti priprema postolje, a tko epitaf, izuzetno umarale. Jednostavno nisam od te gubitničke sorte. Pišem gubitničke jer većina njih ne bi nigdje drugdje pronašla posao, najmanje izvan balkanske zone. Krenuo sam dalje. Tamo gdje znači što i kako radim i gdje nisam u istom košu s onima zacementiranima koji ne znaju i ne žele naučiti, koji preziru svako htijenje i strast profesionalizma i koji samo broje sate do bijega.

Nažalost, većini ljudi na Balkanu onako je kako su dali drugima da im prostru. Kada bi bilo drugačije ili bolje, to bi srušilo mnoge prirodne zakone (jer teško ništa može dati nešto). Jednaka je žalost i da manjina trpi zbog dilentatizma većine kojoj odgovara da se ništa u kaosu ne mijenja što političarima pak omogućava da unedogled prodaju iste sukobe, mitove, prosječnost i populizme.

Svjestan svega toga svojoj djeci ipak nisam savjetovao da krenu u svijet. Barem ne još. Najlakše je spakirati kofere i dati petama vjetra, osloboditi put onima kojima su puna usta hrvatske dobrobiti, a uništavaju sve što je stvarano generacijama (industriju, javno dobro i same ljude). Takvima vjerojatno odgovara egzodus svih "neposlušnika" koji su dovoljno domoljubni da kažu kako domovina nije mjesto gdje te sprečavaju da živiš mirno i dostojanstveno. Nema ničega dostojanstvenog u radu bez plaće, krojenju pravde zastarama ili odbacivanju sposobnih kako bi se podobnima oslobodio put.

Želite li vi uopće da vaša zemlja uspije?