S ozeblina skidam debeli minus zime i nepristojno škripim kostima. Kako bivam stariji, tako mi se i to neprijazno doba čini sve nemilosrdnijim. Možda sam u krivu i možda je samo do mojih istrošenih kostiju - te povlaštene starine koja se još uvijek ima gdje ugrijati za razliku od mnogih duša koje brišu mrzli vjetrovi.

Još dok sam bio dijete, moja bi majka potrebitima nabavljala ogrijev i toplu odjeću; uvijek je vjerovala da je čovjek (ne onaj koji se trendovski zaklinje u bogove ili domovine) taj koji donosi sunce. Tako sam ga i ja uvijek vodio sa sobom kako nikada ne bih ostao, ili još gore, nekoga ostavio u mraku ili na mrzlini. Moje je sunce bilo prvom i posljednjom linijom obrane od vremena koja to nisu i ljudi koji to ne zaslužuju biti. Toj me pitomosti dodatno prigrlio i moj nesrodni brat koji je već tada imao više potopljenih brodova, nego što sam ja imao mliječnih zubi. Čovjeku koji je iza sebe imao toliko havarija samo je nedostajalo da ga netko osebujne mašte nazove ukletim i jednom zasvagda potopi. Nakon prvog plača majka ga je požurila predati ulici na brigu, dok je otac, koji je rad smatrao gubitkom vremena, bezbrižno zaranjao u alkoholne dubine. Katkada bi uspio ostati trijezan, pa je tako jednom trijeznom prilikom to zapušteno dijete uzeo pod ruku i bez ikakvih ga dokumenata, bolesnog i pothranjenog, ostavio na dječjem odjelu; kao da je došao odložiti suvišni stolac ili komad pogače. Nakon toga nestao je bez traga skončavši nepoznata dana u neobilježenoj jami. Sam na horizontu, oduzet tradiciji, podrijetlu, jeziku i vjeri svojih otaca, moj je nesrodni brat krenuo put pogleda onih kojima je istodobno bio ruglo i atrakcija. Te tisuće upitnika i izraza čuđenja kao da nije od ljudi, gurale su ga do ruba, tamo gdje završava sva ološ ili barem one "ništarije" kojih se odrekao i vlastiti rod. Proći će dosta vremena i pokušaja (jer ljudi su izbirljivi, a sustav je trom) da naiđe na našu obitelj.

Neki sam dan nabasao na tekst o jednom istraživanju prema kojem sedam posto pacijenata ne bi prihvatilo liječnika drugačije spolne orijentacije s 95 posto deklariranih vjernika u kojoj je svako peto dijete žrtva zlostavljanja, a stanovnicima jednog grada bilo je dozvoljeno "humano organiziranom" akcijom otjerati djecu zaraženu HIV-om (kako ova socijalnim kontaktom ne bi "zarazila" njihovu djecu), visokoobrazovani ispitanici urbanih krajeva navodno se boje spolnog zlostavljanja i zaraze HIV-om/AIDS-om. Tako su se bojali i mog brata i pritom im titula, zvanje ili spol nije bilo nikakvom preprekom za protuljudsko ponašanje i djelovanje: muškarci, žene, očevi, majke, druga djeca, odgojitelji, učitelji, medicinari ili klerikalci. Dugačak je bio popis "prestrašenih" koji su nekim oblikom zlosilja čuvali svoj sveti poredak u koji nikako nije pristajao.
Prije raspada države skrivao je da je siroče jer bi sam spomen života u sirotištu u mnogih izazivao prezir i nelagodu, kao da tamo završavaju počinitelji najtežih kaznenih djela, a ne oni koji još nisu stigli upoznati ni sva godišnja doba. Čak je i ideja moje majke da u kuću dovede "tuđe" dijete ili "malog uličara" nailazila na zgražanje nekih njezinih prijatelja. Kad je počeo raspad i buka ratnih bubnjeva, postale su važne neke druge pripadnosti, pa je manje bilo nezgodno što mu ljudi različitih prezimena dolaze na roditeljske sastanke koliko pripadnost "neprijateljskoj" skupini iz koje je potekao. S mirom su pristigli i novi "kriteriji", pa je opet bio tuđi i ničiji jer nije bio od onih "rođinih". Ali on je uvijek bježao od toga da bude tretiran kao žrtva i nevjerojatnom bi lakoćom prolazio kroz minska polja. Kao da mu je bilo svejedno kako će završiti idući korak. Da, ogradio se od svijeta, ali samo do one visine koja ga je sklanjala od suvišnih pogleda i pitanja. Uz njega sam naučio ne žuriti se, težiti izvrsnom i kada se to ne očekuje, okrenuti se na vrijeme i biti čovjekom kada je to pogubno.
Moj je brat danas uzoran građanin, čovjek koji je prošao nevjerojatan put od dječarca kojeg su rado tukli, a nerado stavljali u krilo, do osobe koja spada u dva posto najobrazovanijih ljudi u zemlji. Na tom se putu nikada nije žalio iako je u život krenuo posve sam kao ničije dijete. Uz sva nevremena nikada nije odustao od potrage za suncem. I to ne samo za sebe. Zapravo, najmanje za sebe.

Iako na toj sunčanoj strani ima mjesta za sve, ljudi se nekako radije zavuku u mrak, skriju se od sebe samih kako bi uživali u izgovoru da drugima uznemiruju nebo, iako su na svoje već odavno mogli postaviti vedrinu.