Ona krijestom krešti, plaši ljude.

Trebao joj je odmor koji bi isprao slike sa njenih zadimljenih kapaka. Igrala se sa jedinim dugim pramenom u svojoj kosi i zamjećivala bluz koji je svirao u pozadini.
Opet je beskorisno razmišljala. Koračala amo tamo po svojoj glavi. Kao da se izgubila.
Dopizdila su joj slova. Riječi. Rečenice. Pregorili su joj logički sklopovi. Pukli su ko kokica. Kao i njen fen jutros.

S vremena na vrijeme srknula bi malo kave koja se već odavno bila ohladila.

On je ostao isti kao i prije.
Uvijek bi doručkovao čokolino i onda se jadao kako je doručkovao samo čokolino. Lupkao je svašta po svemu pjevušeći bez ikakvog tonaliteta. Gunđao bi sebi u bradu kad bi se spotaknuo o broj.
Reciklirao bi sve. Od plastike do betona.
Kolutao bi očima ponekad.

I ona.

Zajebali su stvar na priglupe načine, jesu.

Za trideset i šesti rođendan on će kupiti novu ploču za svoj prašnjavi gramofon.
Možda tada sruši zid do sljedeće dimenzije.

Opet je sve o njemu.
Dosta mi je svega toga.