Holyfighter - vuk samotnjak
27.06.2007., srijeda
Asocijalnost
|
Primjetio sam da mi se ne druži s ljudima. Ili je lijenost ili egoizam ili sam samo zaokupljen svojim ciljevima, ali rađe ostajem na poslu, idem na trčanje, teretanu, nego da nazovem prijatelje i da se s njima nađem, čujem kako su, ima li kakvih novosti,... To je loše. U suvremenom društvu gdje je važniji marketing i prodaja od proizvodnje, tehnike i tehnologije, također je bitnije druženje s ljudima, nego rad na sebi. Slaba izmjena informacija s okolinom nas može dovesti do ozbiljnih poteškoća, do stvaranja krive slike svijeta. Treba se družiti. Treba cijeniti prijatelje i održavati prijateljstva. Treba stvarati nove prijatelje. Dragi prijatelji, volim vas. |
- 18:49 - Komentari (5) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
11.06.2007., ponedjeljak
Neverbalna komunikacija i porno policajke
|
Neki dan bijah na poslovnom sastanku. Sakupila se ekipa iz centralne i istočne Europe. Austrijanci, slovenke, hrvati, slovenac koji radi za austrijance u Srbiji i bugari. Pričamo o poslovnim stvarima i primjećujem kako svi pričamo engleski, ali svaka nacionalna skupina sa svojim akcentom, pa čak i gramatičkom strukturom. Jedan austrijanac izgovara riječi potpuno razumljivo, ali te riječi je teško povezati i dati smisao rečenici. No, detalj koji me naveo da pišem ovaj tekst je zbunjenost koju sam doživio razgovarajući s bugarima. Objašnjavam liku neke poslovne stvari, gledam ga i on povremeno potvrdi, da razumije, da se slaže ili jednostavno da nema iskustva na određenom području. Iznesem ja jednu tvrdnju i kaže on: "yes" i maše glavom lijevo-desno. Zbunjeno gledam, glava govori ne, a riječi da. Analiziram i vjerojatno izgledam kao retard. Prisjećam se teksta o kulturološkim razlikama, bugari glavom pokazuju da i ne obrnuto od nas. Kimanje gore dolje znači NE, pokret lijevo-desno znači DA. Tijekom razgovora me je to još nekoliko puta zbunjivalo, nasmijavalo i tjeralo da pogledam u pod. Nadam se da to nisu protumačili kao omalovažavanje. Navečer smo se družili i bilo je O.K. Kažu komunikacijski stručnjaci da komunikacija riječima čini samo 7% komunikacijskog kanala. Ostalo je u boji i jačini glasa, položaju tijela i ostalim neverbalnim elementima. Toliko o neverbalnoj komunikaciji. U gradu gdje smo imali taj sastanak ima dosta žena policajaca. Tako sam u nekom trenutku primjetio jednu od njih, prišao i uljudno pitao za smjer na engleskom. Bezobraznica je inzistirala na njemačkom. No, na stranu s nevažnim detaljima, bila mi je jako lijepa u licu, odora je diskretno skrivala ostale atribute, podsjetila me na neku glumicu, ali ne mogu joj se sjetiti imena. Nešto kasnije sam došao u kontakt s još dvije policajke. Mlade, ne bih rekao da imaju više od 26 godina, jedna od njih je visoka, vitka, plavokosa, plavooka. Gledam i pomalo zbunjeno se pitam, jel neka skrivena kamera u pitanju ili je ovo potpuno stvarna situacija. Ženska kao da je s nekih "prljavih slika" ili onih filmova za odrasle, kad se svi vole, ali ne završe s vjenčanjem. Mislim, svašta mi je protrčalo glavom, neka me veže, neka me tuče, neka mi prijeti oružjem, samo da budemo sami, ma, obzirom da žurim, pola sata bi bilo O.K. Ništa, možda u nekom drugom životu, na nekom drugom mjestu,... Možda bih samo trebao malo razmisliti o svojim fiksacijama? |
- 00:11 - Komentari (8) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
09.06.2007., subota
... o Islamu
|
Prema izjavama turističkog vodića i prema mom sjećanju, napisat ću nekoliko crtica o Islamu. Islam je najmlađa od velikih religija. u njihovoj svetoj knjizi Kur'an-u, spominju se i prijašnji proroci, tako na primjer se spominje i Isus, ali ne kao sin božji, nego kao jedan od proroka. Za razliku od kršćana, kod njih ne postoji idolopoklonstvo, odnosno klanjanje kipovima i slikama. Umjesto slika i kipova oni imaju na zidovima izvadke iz Kur'an-a. Groblja su im prilično zapuštena u odnosu na kršćanska. Kažu da kult smrti kod njih nije toliko izražen kao kod kršćana. Kad smo već kod smrti, kad muškarac umre, na sprovod mu idu samo muškarci. Njegovoj ženi je dozvoljeno tek drugi dan posjetiti groblje. Groblja su im prilično skromno obilježena u odnosu na kršćanska, koja su često veliki spomenici (pogledajte Mirogoj). Kad već spominjem smrt, svakako moram spomenuti i vjenčanja. Vjenčanja traju tri do pet dana. Od mlade se očekuje da uđe u brak "nevina", bez seksualnog iskustva, baš kao i u kršćanstvu. Muškarac smije imati seksualno iskustvo, štoviše to je i poželjno, jer bi inaće novi par mogao prve bračne noći igrati šah. Međutim, postoji legalan način kako se to iskustvo stiće. Postoje udovice, stare žene izvan svog fertilnog razdoblja, kojima je to društvena obveza, te mlade dečke uče vještini baratanja s penisom. Žao mi je što sam razočarao sve one koji su se ponadali i ispričavam se svima onima koji su osjetili gađenje. Muškarac može imati jednu ženu, ali ako je imućan, može ih imati i do četiri. Naravno, postoji prva, koja je alfa, glavna, dominantna. Muškarac kad se zaželi spolne rekreacije, pozove alfa ženu i s njom dogovori koja će mu posjetiti postelju. Broj poza je ograničen. Oralni (a vjerojatno i analni) odnos je zabranjen. Žena bi trebala biti pokrivena i muškarac ne bi trebao vidjeti njeno tijelo. Predigra nije predviđena, dodirivanje zbog uzbuđivanja je prljavo. Kažu da prosječni coitus u Tunisu traje 13 sekundi!!! Mislim... Nakon toga se žena pokupi u ženski dio kuće, među ostale žene (ovaj dio mogu razumjeti i podržati :o))). Obzirom da sam spomenuo kuću i ženski dio kuće, par riječi o kućama. Kuće su ograđene zidom približne visine 2 metra. Postoji više razloga. Praktični razlog je da se spriječi ulazak pijeska nošenog vjetrom da uđe u kuću, dvorište,... vjerski razlog je da zaštiti kuću od pogleda iz vanjskog svijeta. Društveni dio života u kući se odigrava s unutarnje strane. Prozori nisu otvoreni, balkoni su zatvoreni (ako ih ima), teži se tome da se što manje prikaže prema van. Bogatije kuće imaju centralno dvorište, gdje se održava život. Bogatstvom se smatra posjedovanje hladnjaka (frižidera), ali i televizora. Televizor je bitan socijalni simbol. Obzirom da se očekuje da žena minimalno napušta kuću, TV joj je prozor u svijet i način da skrati dosadu. Budete li pozvani u goste, nije neobično da zvuk TVa bude na najglasnijem. To je demonstracija bogatstva i radosti. Pozivanje u goste je izuzetno rijetko i samim time znak izuzetnog poštovanja. Još jedan povratak na najzanimljiviju temu. Muškarac osim žene može imati i ljubavnicu/e. Međutim ljubavnica nije neka tajna, misteriozna. Postoji institucija službene ljubavnice i ona je legalna koliko i žena. Muškarac mora brinuti o njoj, kao i o ženi. Nisam pitao kako na ovo gleda Islam, vjerojatno se radi o prilagodbi običaja novim okolnostima. Bez obzira na samo trajanje snošaja, postoje bračne obveze. Oba (ili koliko ih već je) bračna druga moraju osigurati seksualnu dostupnost četiri puta tijekom mjesec dana. Dakle, zaboravi glavobolju i podaj se četiri puta mjesečno (joj, da bar toga ima i kod nas). Hm, kratka računica: 4*4=16 s tim bi se već dalo živjeti, još ako uleti kakav bonus ;o)). Ukoliko ta bračna obveza nije ispunjena, zakinuta strana ima pravo zatražiti i dobiti razvod braka. I da ne završim s razvodom braka, moram reći da žene osim što su obrazovane, izgledaju egzotično, a neke od njih i izuzetno privlačno. |
- 17:54 - Komentari (5) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
03.06.2007., nedjelja
... o ekologiji i životu u skladu s prirodom
|
Posjetiti Tunis, a ne otići do Sahare je kao otići u slastičarnicu, a ne probati kolač ili sladoled. Tako sam posjetio oazu. Vodić tumači kako su oaze vrlo osjetljivi ekosustavi. Palme koje tamo rastu se moraju zalijevati, u njihovoj sjeni rastu druge biljke. Listovi palme se koriste za izradu ograda koje spriječavaju da pijesak prekrije plodno tlo. Nastambe za ljude se grade izvan samih oaza da se ne smanjuje plodna površina. Svi imaju pravo na vodu i pazi se na ravnomjerno natapanje površine. U razmišljanju o ekologiji i osjetljivosti ekosustava izađemo iz oaze. Pijesak, svuda oko nas i oko oaze... gledam ... i smeća. Ne organskog, nego plastike u svim oblicima. Pogled na limenke i ostatke vozila me smiruje jer vrijeme raspada je ipak manje nego plastike. Negdje drugdje to u meni ne bi izazvalo neke emocije, ali nakon priče o ekologiji, u meni buja revolt. Gdje su sada "zeleni"? Ili bi tu trebali biti "žuti", zbog boje pijeska? Gdje su borci za zaštitu prirode? Nema, ljudska svijest seže do razine potrebne za preživljavanje. Surov je to kraj, surovi ljudi, jedini način da se preživi. Gledam dečka, nekih 12 godina, na uzici drži pustinjsku lisicu. Vuče ju među turiste, lisica se boji. Gura ju u ruke turistima, da se ovi slikaju i da im naplati dinar ili dva. Koga je tu briga za lisicu, za stresove koje proživljava, za uvjete u kojima živi, za postupke klinca koji je ljut jer nije dovoljno zaradio? Nema "zelenih", nema milosti. Bitno je preživjeti. Sit gladnom ne vjeruje. |
- 21:00 - Komentari (3) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
02.06.2007., subota
... među trgovcima
|
U svibnju je bilo malo postova, djelomično zbog toga jer sam dosta putovao. Tako sam posjetio i jednu sjevernoafričku zemlju. Da ne furam neku tajnovitost, radi se o Tunisu. Najveća poteškoća mi je bila prilagoditi se navikama i običajima trgovaca. Prolazim medinom i radoznalo gledam trgovine. No, to lokalni trgovci odmah shvate kao znak za napad i kreću u lov. Dođu, kažu pogledaj što nudim, ima svega jeftinog, vuku te u prodavaonicu (fizički kontakt je normalan tamo), a kada uđeš teško je izaći bez ičega. Postoji specifičan asortiman koji me zanima i kad ga nađem, u mojim očima sigurno zasja iskra. Pitam koliko košta. Kaže on: "170 dinara, ali za tebe ću napraviti posebnu ponudu i dati za 155 dinara". "Puno je to, više nego u mojoj zemlji", odgovaram. "Od kuda si?", pita i odmah nudi odgovore "Slovenija, Hrvatska, Rusija", kažem "iz Hrvatske". "A, prijatelju" brzo će on, "za tebe ću spustiti na 140 dinara". Mrštim čelo, "puno je to". "Dobro, koliko bi ti dao?" pita on zainteresirano. Kažem: "35 dinara". "35 dinara? Po toj cijeni ni ja ne mogu nabaviti. Daj mi ozbiljnu ponudu" kaže on okrećući glavu. "Dobro, 45 dinara." odgovaram naivno. "Uz taj predmet dobijaš i zamjenski dio, obložen je najfinijim materijalom, a i torba za transport je tu, sve uključeno u cijenu. Ispod 70 dinara ne mogu dati." uvjerava me lukavi trgovac. Prvi mi je dan, neiskusan sam, ali znam da cijenkanje još mora potrajati. Prije puta sam čitao po netu kako procedura ide. "50 dinara je moja zadnja cijena." kažem, nadajući se da će pristati i da me neće otjerati iz dućana. Predmet mi se stvarno sviđa. Kaže: "dobro", počinje spremati sve u torbu, "53 dinara je dobra cijena za tebe i još 3 dinara za mene" i gura mi predmet u ruke. Vadim novčanik, nesiguran što mi se događa, dajem mu 60 dinara, teškom mukom mi uzvraća ostatak. Kasnije sam u dučanima s fiksnim cijanama vidio taj predmet po 70 do 75 dinara i bio sam sretan i zadovoljan sa svojim pregovaračkim vještinama. No, lutajući Tunisom, naišao sam na dučan gdje sam taj predmet vidio za 27 dinara (s nalijepljenom cijenom!!!). Naravno, razočaranje. Mogu ja proći još puno tečaja iz pregovaranja, ali dolaziš na područje gdje ne znaš kolika je vrijednost određenog predmeta, trgovac stavi i 10 puta veću cijenu od one po kojoj je spreman prodati i kako god pregovarao, prije ili kasnije shvatiš da si mogao i bolje. Ne zaboravimo da oni to rade svaki dan, da su trgovci u tradiciji, zapravo im se divim koliko su dobri u tom svom poslu. Još jedan detalj me je pozitivno iznenadio. Tunižani su vrlo obrazovani, a ovi koji su u doticaju s turistima govore i mnogo europskih jezika, barem u mjeri da mogu trgovati. Da sam došao samo sa znanjem hrvatskog, mogao bih se snaći i potrošiti novce. Na pamet mi je pala paralela s našim dalmatincima. Bez ikakvog omalovažavanja, ali zbilja nisam siguran koliko dalmatinaca govori četiri ili više svjetskih jezika. Tunižani govore materinji arapski, obavezni francuski, dakle, to je sigurnih dva, a vrlo česti su njemački, talijanski, engleski, ruski, te zapadno i južno slavenski (ne može se reći da je to hrvatski, srpski ili slovenski). |
- 21:10 - Komentari (3) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
01.06.2007., petak
Jedrenje
 Jedrenje je još jedan u nizu sportova koji me zanimaju. Poštovanje prema moru, upravljanje jedrima i jedrilicom, korištenje snage vjetra i svo ostalo znanje koje se krije u jedrenju mi je zanimljivo. Na ovom jedrenju sam bio i na kormilu i zapravo sam ostao začuđen koliko je teško držati pravac. Kombinacija vjetra i valova želi jedrilicu odnijeti u jednu stranu, ja želim nešto drugo, potreban je stalni "rad" na kormilu. Taj rad mora biti pažljiv, jedrilici treba vremena da reagira, nije kao automobil. Lijep je osjećaj kad nakon nekog vremena osjetiš usklađenost s plovilom. Zanimljiva mi je i navigacija, iako danas postoje GPS uređaji koji uništavaju romantiku, ali pridonose efikasnosti. Uživao sam i u radu na škoti i vinču đenove. Zanimljivo je koliko ljudi ima spore reakcije, u kojoj mjeri su nekoordinirani, nespretni, imaju slabu i ograničenu percepciju,... Meni, kao osobi koja se dugo bavi sportovima je upravo fantastično kako ljudi slabo upravljaju svojim tijelima. Jedrenje mi se svidjelo u toj mjeri da razmišljam da odem na tečaj za skippere, a s druge strane, taj sport je prilično skup i još ću razmisliti. |
