subota, 30.05.2009.
01:15 iza ponoći....
Tu
Na granici koju nacrtah na zamagljenom prozoru
U maglovito proljetno svitanje
Tu
Na granici između ponora
Ostvarenih snova i kaotičnog nadanja
Iščekivanje katastrofe
Već po navici
Vatreni koraci iza sjenovitih brda
Toliko potraćenih zora
Tu
Samo nekoliko koraka od mene
U dimu skupih američkih cigareta
Tvoje rasplesane kose i
Reflektori boje neotopljenog klora
Tu
Možda daleko
Možda predaleko
Kakogod
Osmišljeno da ubije
Stvoreno i satkano
Samo da razori
U kasni ponoćni sat
Pored egoističnog propalog glazbenika
Koji se ponosi svojim lošim engleskim
I tek punoljetnom djevojkom
Zaboravljam sve što sam ikada znala o
Zatočenim tugama u čašama viskija
Zaboravljam sve što sam im zamjerala
Jer tu postojiš samo ti
Još kratko
Sada
Zaboga makni svoju ruku dalje od moje
Nastaviš li ju dodirivati ispod ruba stola
Vrisnut ću toliko glasno
Da će se zatresti svi moji
Čudovišno snažni
Emocionalni bedemi
Strgni mi lančić s ankhom s vrata
Natjeraj me da izbrišem sjećanja
Razodjeni me i oslobodi me
Krovova berlinskih nebodera
Na Kreuzbergu
U mamurno svitanje
Oslobodi me sumorne proze
Ruskih egzistencijalista
I svega onoga što me čeka
Nauči me da budem nesputana
Tu
U tih malo sati koje imamo
Nauči me onome što je doista važno
Nauči me melodiju vječnog
Treperenja na vjetru noćne inspiracije
Zaboga
Znam da odlaziš za nekoliko sati
Nije li život doista čudnovat
Sjeti me se ponekad
Ili je možda previše trivijalno
Reći ti tako nešto
Tu
Samo sad i samo možda noćas
Od svih trenutaka koje nam je život dao
Možda samo noćas dijelimo blizinu
Nauči me
Prije nego svane jer ni ti ni ja ne volimo jutro
Tu
Pored svih ovih karikatura
Nećemo se osvrtat na usputnost
Tu
Nauči me da prihvatim
Koliko život ponekad može biti
Jednostavno bolan...
"Is life worth living
without your body against mine
Is the air worth breathing
without your tiny hand in mine
Is my life worth fighting for
without your arms within mine
Oh is the Amethyst
or is the weight of bliss..."
EDIT: BOZE KAKO JA VOLIM KISU. SAMO NEKA POTRAJE. NEKA NE PRESTAJE....
- 21:24 -
petak, 15.05.2009.
Djevojka u cipelama boje magnolije...
Toga dana bila je sigurna da ništa ne moze poci u krivo.
Probudila se rano i prvi put nakon mnogo godina sunceva svjetlost nije jos smetala. Nista nije stvaralo sumove nepostojeceg mora u njeznim usima, noge joj nisu bile teske ni utrnute, kao da ju je netko izlijecio u snu. Odlucila je ne zapitkivati previse, nasmijesila se odrazu u ogledalu i ucinilo joj se da tog dana ima manje podocnjake nego inace. Pa cak sam i ljepuskasta danas, pomislila je. I napokon je mogla hodati nesmetano, a to se nije odavno dogodilo.
Vrijeme je bilo idealno da opet prosece Ku'dammom. Na Alexu je sjela u podzemnu, bila je strahovita guzva ali ipak se nekako ugurala među sve te kreature koje su se derale na mobitele. Nakon mnogo vremena nasmijesila se poanti zivota. Ili je barem ona to mislila.
Voljela je ideju podzemne zeljeznice. Oduvijek je zeljela napisati veliku istrazivacku reportazu o berlinskoj podzemnoj obuhvacajuci sve njene romanticne i tragicne elemente doticuci se zivota ljudi koje je vjerojatno i bog zaboravio, skitnica narkomana i kurvi koji su hodnike podzemne godinama smatrali svojim domom. Te kategorije polusvijeta marginalaca oduvijek su je vise zanimale nego drustvena krema. Jer zivot je bio tu. U blatu, u krvi, u spermi, u sprici. A ne u bogatim ljetovalistima.
Toga dana bila je sigurna da ce dobiti neku dobru ideju kako vec jednom zapoceti tu pricu. Kad se zasitila udisanja prolivenog benzina i motornog ulja na bucnim ulicama grada koji nikad ne govori pri prvom susretu , odsetala je u smjeru Friedhof Heerstraße.
Oduvijek je po starom klisej obicaju voljela groblja ali njeni razlozi su bili puno osobniji. Previse onih koje je voljela ostali su na tim livadama. Ili bolje receno ispod njih.
Sjela je u travu i potrazila cigarete u torbici. Oduvijek su joj govorili da previse pusi i oduvijek im je svima obecavala da ce prestat. Dovraga, pomislia je, necu imati drugi zivot. I zapalila je novu cigaretu. Nagnula je glavu unatrag i dopustila sebi da osjeti miris dima cigarete, pogrebnog svijeca i lampiona s grobova. Jesen je vec mirisala u zraku i znala je da ce ju pamtiti. Nakon puno godina udahnula je ono sto bi mnogi nazvali „zivotom“ i pomislila kako je ipak sretna sto je nakon svega ostala ziva. Eto za ovakvim malim trenucima bi zalila, proletjelo joj je glavom.
Ostala je tako sjediti sklopljenih vjeđa nekoliko sati. Sve dok se mrak nije navukao na televizijski toranj na Alexu i dok nije zapuhao prohladan vjetar sumraka. Cigareta joj je odavno izgorjela u ruci i iscezla negdje u travi. Lecnula se i pomislila kako bi mogla krenuti jer se zasigurno ukocila i trebat ce joj vremena dok se digne s te zemlje. Na svoje cuđenje ustala se vrlo brzo i gipko, ne osjecajuci nikakvu bol. Odlucila je prije mraka prosetati malo grobljem koje je bilo relativno prazno. Vrijeme pogreba je proslo i sad jer imala prostor samo za sebe. odlucila je otici do Njega. Nije bila odavno. Strah od ponovnog susreta odavno je progutala i ubrzanim korakom je gazila prema grobnici na cijem je pragu posljednji put rekla „Du bist immer hier…“
Njegova majka potrudila se za uvijek svjeze cvijece. Dvije svijece su gorjele blizu nadgrobne ploce. Dvije bijele. Dotakla je ledenu mramornu plocu i osjetila kako joj naviru uspomene. Ocekivala je da krenu suzu no nista se nije dogodilo. Vrijeme doista cini svoje, pomislila je. Klizeci rukom po mramornoj ploci priblizila se mjestu gdje je znala da ce opet ugledati ime koje odavno nije preslo preko njenih usana. Spustila se na pod pored grobnice. U trenutku kad je namjeravala prstom dotaknuti hladnu povrsinu ploce ruka joj je zastala i zadrhtala u zraku. Skamenjena. Osupnuta. U tom je trenu nalikovala nadgrobnoj memorijalnoj statui. Mislima joj je protutnjalo tisucu ideja i misli. No nijedna nije ostala. Bio je to trenutak kad je znala da je sve zapravo oduvijek i bilo dobro. Nije znala da li da se osmjehne ili pokusa zapolakat. Pogledala je u nebo i prosaptala... hvala ti.
Mirno je ustala s poda ne bojeci se da ce ju ista zaboljeti. Ne ovaj put. Ne, vise ne. Vise nikada ju nista nece boljeti. Krenula je stazom kojom je stigla, polaganim korakom, ne osvrcuci se. Na usnama joj je ostao pritajen osmjeh jer ipak je to sve sto je oduvijek i zeljela. Ostati u Berlinu. Zauvijek. Pisuci fragmente koje je ukrala iz vremena. I sad ce to moci raditi zauvijek. Zauvijek. ZAUVIJEK. Immer bei dir....
I ostat ce. Jer na nadgrobnoj ploci pored njegovog imena, stajalo je njeno…
Sretan mi rodjendan... i nadam se ostvarivanju upravo napisane zelje...samo zelim cipelice boje magnolije... hvala.
- 10:44 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
četvrtak, 07.05.2009.
Krv prolivena u mjesecu studenom...
a onda je u Berlinu pao snijeg
ti si mi simbolicno cestitao bozic
nekoliko dana nakon nove godine
nada je umrla tiho i bezbolno
na rusevinama Zida
socijalizam komunizam nacizam
ljubav u krvi, spermi i heroinu
moja pisma tebi zvakali su neki gladni beskucnici
ne igraj se mojim notama i stihovima
jer lunapark je ionako
stvar srece
zavrsit cemo u vatri
nesigurnost onih koji su bili prije nas
i onih koji tek dolaze
zalijepit cu ovo srce
u kapima absintha sve postaje nanovo
nedodirnuta masa
oziljci se ne vide
kroz zelene pare
moja ce prijevara biti apsolutna
vrijeme mi duguje glavnicu i
pozamašne kamate
ne igraj se mojim notama
ti imas svoje benzinske melodije
nesigurno dijete koje nitko nije upozorio
i koje nikad nije ni imalo priliku
vladati s trona krivnje
sva moja slava
u tvojim je pricama
i nasim hotelskim nocima
kojih je bilo podosta
moras priznati
iako
bili smo vladari seksa u autu
ah dani fleksibilnosti i
djevojacke anatomije
ne skrivaj ostricu
ako cu ju vec osjetiti daj da ju i vidim
ne zapostavljaj moje oci
sarmirao si me
plavim zidovima i
bozicnim darovima i
velikim dlakavim psom
i sigurna sam
da tebi cu uvijek pisati pjesme
smislenost ce varirati
ali izgubljena generacija i
stvari koje rijeci ne mogu
ozivjeti
moci ce trajati
cak i duze od tvog braka
vjeruj mi
a onda se snijeg otopio u Berlinu
ja sam s nekim novim sjedila na ostacima
Zida
I citala Baudelairea
To nebo nikad i nije bilo nase
Ali bio je
I nacizam i komunizam i socijalizam
Bez imalo srama
Prihvatila sam sve darovano mi
Bez imalo ljubaznosti
Ionako ostajem samo nakratko
Ne brinite za mene
Ni to gdje cu provesti
Sljedecu noc
u Berlinu to ionako
nikad nije vazno
So go on and fail me
come on and break me for good
'cause sometimes we feel alive
why don't you fail me?
go on and break me once more
let us combine
in the dance of war...
- 11:19 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.05.2009.
Kad utihnu violine...između dva udisaja...
A što je s tobom dječače
Sjediš li i dalje
Izbezumljen u travi
Nedjeljama
A tvoja staklena stopala
Dotiču rajsku djetelinu
Da, to su poljane
Koje ja nikada neću ugledati
S tobom dječače
Plešu ljubičasti duhovi vila
To su sjene mojih suza
Pitam se što ćeš raditi
U ono proljetno jutro
Sunce na horizontu
Miris magnolija
Tratinčice našeg djetinjstva
Ja zadržat ću dah
Posljednji što ću ga imati
Da ti dotaknem usne
Što oduvijek su bježale od mene
Ne pitaj me da li me strah
Ja se odlaska svog ne bojim
Jedino što ostavljam
Su ove ruke koje će mi hrliti
Preko ponora smrti
Nadam se
Da taj put
Nikada neće pronaći
Sačuvaj snagu za dane
Koje ja neću vidjeti
Sačuvaj vjeru za budućnost
I ovo malo nade u srcu
Sačuvaj to
Za sutra
Sačuvaj ljubav za nju
Koja će dobiti sve što meni
Nikada neće pripadati
Mora biti jedina
Ona koja će te voljeti
A što mi je s tobom dječače
Hoće li ti razbiti staklena stopala
I ostaviti samotne krhotine
Hoćeš li sjediti u travi nedjeljama
Ili će njena ruka izbrisati
Miris tratinčica
Sačuvaj šaku poljskog cvijeća
Za mene
Koja te nikad ne dozivah riječima
„ljubavi moja“
Teške su ove klavirske note
No to je vjerojatno kraj
Sjena i vatra
To je ono što ću ponijeti
Sačuvaj moje sveto prezreno proljeće
I korake kroz tepih cvjetova
Dopusti da se sjećam
Poljana gdje raste pravo
Cvijeće ljubavi
Zašto te uopće zovem dječakom?
Oči tvoje vidješe toliko gradova
što sam zapravo ja u tvom životu
Samo jedna tratinčica u vjenčiću
Što ispleo si jedne nedjelje
Da kruni čelo vaše kćeri
********
Moji duhovi beru trnovite ruže
I njihova krv zalijeva
Spomenik mog počinka
- 09:36 -