Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (4)
Komentari On/Off
...
“Ljudi koji su čitali dobre knjige, živjeli su više od onih koji nisu… Nije istina da imamo samo jedan život. Ako možemo čitati, možemo živjeti onoliko života koliko poželimo... ”
S. I. Hayakawa
"Als das Kind Kind war, ging es mit hängenden Armen, wollte der Bach sei ein Fluß, der Fluß sei ein Strom, und diese Pfütze das Meer. Als das Kind Kind war, wußte es nicht, daß es Kind war, alles war ihm beseelt, und alle Seelen waren eins.
ZA ONE KOJI ZELE VISE...
darija_simunov@yahoo.com
Rastanak s tobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Nas je put bez dna i padanje bez glasa...
NEPROMISLJENIM REDOSLIJEDOM...
Y Tu Mama Tambien
Trece oko i 3 treptaja
Beyond reality
Borja Dvolik
SS
Dida
KALIOPA
Dezurna Vjestica
svismoisti
Zadihana...
Beyond reality
Pismena ostavka ljubavnom svijetu
... like a rose....
Borja Dvolik
Volupta
mcmlx
misko
Sanja
Prokleta
annabelle
Moja Srodna duša
a vjerujte ima vas još....
Pišem i čitam i oslikavam skrivena iza znatiželjnog platna i pogrbljenih utvara stranaca... promatrajući s prozora taj ranjeni svijet...
Ime mi je Darija i sanjam o tome da jednog dana ugledam svoja piskaranja na polici, ukoričena...
Sanjam još puno toga.... samo sanjam...
"All these people I've known, who are and always will be in my head. There's always a beginning and an end. It was too good. Outside at last, in the city... find out who I am, what I've become. Most of the time, I am too aware to be sad. I waited an eternity to hear a loving word. Then I went abroad. Someone who'd say 'I love you so much today', that would be so wonderful! ... Emptied out, inadequate. Fear, fear, fear. The look of a small animal lost in the woods. Who are you? I don't know anymore. But I do know that I won't be a trapeze artist. Unforeseen decisions in which to believe. I must not cry... I won't cry... no way! It happens, that's how it goes, not always as you wish it. Emptiness, emptiness..."-
DER HIMMEL ÜBER BERLIN
"Dear Leonard, to look life in the face … always to look life in the face, and to know it for what it is. At last, to know it, to love it for what it is, and then … to put it away. Leonard … always the years between us, always the years … always … the love … always … the hours." -
THE HOURS
"FOREVER IS A LONG TIME BABY...."
The Bitter moon
By SS
"Do you know the Tristan Rêveur quote about bad art? It's "bad art is more tragically beautiful than good art 'cause it documents human failure."
STAY
Cassiel: "Why can't I be good? Why can't I act like a man? Why can't I act like other men can? "
IN WEITER FERNE, SO NAH!
"Here is the first passionate love-letter I have ever written in my life. Strange, that my first passionate love-letter should have been addressed to a dead girl. Can they feel, I wonder, those white silent people we call the dead?"-
O.Wilde The picture of Dorian Gray
Fall...
I've wanted to tell you for awhile now. i wanted to say it as you reached for a teacup in your kitchen that night we fought about "why we always have to eat chinese food on your floor" and then made-up. i wanted to say it as the moonlight shown in on you as you slept in your bed the first time we made love there. when i felt your heart racing against my chest. in your (room) in spain, when you first saw your roses, even though i wasn't there. but mostly i wanted to say it the last night i saw you, as i held you in my arms looking down at your precious face knowingly looking up at me. still inside you, quiet, motionless, but so inside you. i wanted so badly to tell you that... the words each time graced my lips like an impostor. only to fall away like some great blizzard that was taken out to sea to rain it's fury on the dark ocean, alone, unbeknownst to any hearing. i pray that you can hear them for what they are, feel them for what they are, and not mar them with the knowledge that they stand apart from your ability to reciprocate them. please take them in your heart, feel them with your eyes closed and your soul open for just a moment. my voice speaking them softly in your ear, with a kiss.when you smile, when your head lightly moves to dance, when your tongue finds my lips, when you ramble over a glass of wine, when you sit naked after we've made love, when you act boldly, when you laugh, when you squeeze my hand, when you call my name in a gruff whisper, when your heart races on my chest in a close embrace, when you love me. what i'm sad about is selfish. i'm sad at god's timing, i'm only a man. and as a man i miss you. i miss you terribly. i miss your kiss. i miss your smile. oh, how i miss your smile. but most of all i miss the moment that hasn't happened yet. the moment when you let yourself fall for me. what makes it hard for me is knowing how much you care for me, how much in a way you do love me. how much you would enjoy smiling wryly as you hurled yourself backwards off the cliff, and said "catch me, baby." if i didn't know that, i could make you a villain, me a victim, and soothe myself. but i can't because it isn't the truth. the truth we both know. the truth is "not today". i know you're not leaving (him) for me, and i wouldn't want you to. i would want you to leave him for you. i also know you would never fly a million miles just to see me smile at you. someday maybe, but not today. so i guess i better disappear. i know you'll be o.k. and soon i will be too. and maybe, just maybe,if god so desires, a day will come when as friends we will find ourselves accidentally strolling along the white cliffs of dover, or the mountain rocks of mendocino, or the bonny emerald north of the scottish seaboard, or the glistening harbor of old new york. and from the heights in the stars, amongst the angels whose arms will cradle us, in a moment neither of us was told about, but knew like our oldest happiness. we will look into each other's eyes and know... it is today. it is today. and whether that day is tomorrow, or next week, or next year, or next lifetime. i will finally get to tell you to your sweet face, the face that i will miss more than i could ever tell, that... i love you, i love you, oh, baby, i love you. and you'll smile wryly, close your eyes, say "catch me, baby", and fall...
petak, 15.05.2009.
Djevojka u cipelama boje magnolije...
Toga dana bila je sigurna da ništa ne moze poci u krivo.
Probudila se rano i prvi put nakon mnogo godina sunceva svjetlost nije jos smetala. Nista nije stvaralo sumove nepostojeceg mora u njeznim usima, noge joj nisu bile teske ni utrnute, kao da ju je netko izlijecio u snu. Odlucila je ne zapitkivati previse, nasmijesila se odrazu u ogledalu i ucinilo joj se da tog dana ima manje podocnjake nego inace. Pa cak sam i ljepuskasta danas, pomislila je. I napokon je mogla hodati nesmetano, a to se nije odavno dogodilo.
Vrijeme je bilo idealno da opet prosece Ku'dammom. Na Alexu je sjela u podzemnu, bila je strahovita guzva ali ipak se nekako ugurala među sve te kreature koje su se derale na mobitele. Nakon mnogo vremena nasmijesila se poanti zivota. Ili je barem ona to mislila.
Voljela je ideju podzemne zeljeznice. Oduvijek je zeljela napisati veliku istrazivacku reportazu o berlinskoj podzemnoj obuhvacajuci sve njene romanticne i tragicne elemente doticuci se zivota ljudi koje je vjerojatno i bog zaboravio, skitnica narkomana i kurvi koji su hodnike podzemne godinama smatrali svojim domom. Te kategorije polusvijeta marginalaca oduvijek su je vise zanimale nego drustvena krema. Jer zivot je bio tu. U blatu, u krvi, u spermi, u sprici. A ne u bogatim ljetovalistima.
Toga dana bila je sigurna da ce dobiti neku dobru ideju kako vec jednom zapoceti tu pricu. Kad se zasitila udisanja prolivenog benzina i motornog ulja na bucnim ulicama grada koji nikad ne govori pri prvom susretu , odsetala je u smjeru Friedhof Heerstraße.
Oduvijek je po starom klisej obicaju voljela groblja ali njeni razlozi su bili puno osobniji. Previse onih koje je voljela ostali su na tim livadama. Ili bolje receno ispod njih.
Sjela je u travu i potrazila cigarete u torbici. Oduvijek su joj govorili da previse pusi i oduvijek im je svima obecavala da ce prestat. Dovraga, pomislia je, necu imati drugi zivot. I zapalila je novu cigaretu. Nagnula je glavu unatrag i dopustila sebi da osjeti miris dima cigarete, pogrebnog svijeca i lampiona s grobova. Jesen je vec mirisala u zraku i znala je da ce ju pamtiti. Nakon puno godina udahnula je ono sto bi mnogi nazvali „zivotom“ i pomislila kako je ipak sretna sto je nakon svega ostala ziva. Eto za ovakvim malim trenucima bi zalila, proletjelo joj je glavom.
Ostala je tako sjediti sklopljenih vjeđa nekoliko sati. Sve dok se mrak nije navukao na televizijski toranj na Alexu i dok nije zapuhao prohladan vjetar sumraka. Cigareta joj je odavno izgorjela u ruci i iscezla negdje u travi. Lecnula se i pomislila kako bi mogla krenuti jer se zasigurno ukocila i trebat ce joj vremena dok se digne s te zemlje. Na svoje cuđenje ustala se vrlo brzo i gipko, ne osjecajuci nikakvu bol. Odlucila je prije mraka prosetati malo grobljem koje je bilo relativno prazno. Vrijeme pogreba je proslo i sad jer imala prostor samo za sebe. odlucila je otici do Njega. Nije bila odavno. Strah od ponovnog susreta odavno je progutala i ubrzanim korakom je gazila prema grobnici na cijem je pragu posljednji put rekla „Du bist immer hier…“
Njegova majka potrudila se za uvijek svjeze cvijece. Dvije svijece su gorjele blizu nadgrobne ploce. Dvije bijele. Dotakla je ledenu mramornu plocu i osjetila kako joj naviru uspomene. Ocekivala je da krenu suzu no nista se nije dogodilo. Vrijeme doista cini svoje, pomislila je. Klizeci rukom po mramornoj ploci priblizila se mjestu gdje je znala da ce opet ugledati ime koje odavno nije preslo preko njenih usana. Spustila se na pod pored grobnice. U trenutku kad je namjeravala prstom dotaknuti hladnu povrsinu ploce ruka joj je zastala i zadrhtala u zraku. Skamenjena. Osupnuta. U tom je trenu nalikovala nadgrobnoj memorijalnoj statui. Mislima joj je protutnjalo tisucu ideja i misli. No nijedna nije ostala. Bio je to trenutak kad je znala da je sve zapravo oduvijek i bilo dobro. Nije znala da li da se osmjehne ili pokusa zapolakat. Pogledala je u nebo i prosaptala... hvala ti.
Mirno je ustala s poda ne bojeci se da ce ju ista zaboljeti. Ne ovaj put. Ne, vise ne. Vise nikada ju nista nece boljeti. Krenula je stazom kojom je stigla, polaganim korakom, ne osvrcuci se. Na usnama joj je ostao pritajen osmjeh jer ipak je to sve sto je oduvijek i zeljela. Ostati u Berlinu. Zauvijek. Pisuci fragmente koje je ukrala iz vremena. I sad ce to moci raditi zauvijek. Zauvijek. ZAUVIJEK. Immer bei dir....
I ostat ce. Jer na nadgrobnoj ploci pored njegovog imena, stajalo je njeno…
Sretan mi rodjendan... i nadam se ostvarivanju upravo napisane zelje...samo zelim cipelice boje magnolije... hvala.
- 10:44 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
