petak, 27.03.2009.
Zauvijek ljubavnici...
A poslije svega
Kreveti prljavi i plahte će krvave
Šaputati u zoru
I perje pogužvanih jastuka
Što nedano je grijalo tvoje uzglavlje
Zjapit će prazno i pusto
Neutažena potreba
I nakon što odeš kroz ta vrata
I išuljaš se iz mog stana
Trn u mojoj ruci
Što zatvorit će ih za tobom
Razvučene pahte i moja odjeća
Posvuda
Sunce blago prodire kroz rolete
Tiho umiruće večernje sunce
Ja sjedit ću na podu bez tepiha
Stisnuta u hladnom kutu
U sjeni
Prašina se igra na trakama svjetlosti
Perje još leti svuda oko mene
Ja zamišljam da sam ptica
Ugasla noć prigrlit će neke sumorne
Zvijezde putnike
Sve dok ih varkom ne otjera
U hladan smrtni zagrljaj ponoćni zagrljaj
Nad krevetom našim
Golemi je znak grijeha
Tu su bio
A sad nema te više
A tragovi između pogužvanih krvavih plahti
I dalje podsjećaju
Da tvoji koraci više nikada neće zalutati prema meni
A pisala sam ti dugo i strpljivo
Jedne večeri sam prestala
I okrenula leđa boli
Sa željom da ostaneš zakopan
Ispod dubokih nanosa snijega
Znam
Tvoje su ruke prazne
I nema žene koja bi razumijela tu slobodu
Okreni se i odlazi
Vrata ti, eno stoje već otvorena
Pričekaj samo da umru i posljednje zvijezde
Da ne vidim put kojim krećeš
Da te ne poželim slijediti
Sulude su pomisli o vječnoj ljubavi
Sulude su misli o tome
Da ne možemo zauvijek lutati
U mraku...
Ja te puštam da odeš
Možda i drugoj u zagrljaj
Ja čuvat ću naše pogužvane plahte
Nikada ih neću ispeglati
I vratiti u ormar
Jer jedno znam
Suludi su snovi ljubavi moja
O tome da ipak možda postoji netko
Tko pruža nam ruku da ne lutamo
Sami u mraku
Suludi su snovi ljubavi moja
O vjernosti i beskraju sna
Oboje znamo da
Otjerat ću te jednog jutra
A kad se vratiš
Napustiti ćeš me jedne večeri
I nitko neće znati
Našu priču
Nitko neće reći
Da bila je to najveća ljubav od svih
Nitko neće reći da bili smo vjerni
Da bili smo predani
Nitko neće moći znati
Jesmo li se voljeli
No ti ćeš jednom znati
Dok sjedit ćeš u hotelskoj sobi sam
Ili pored neke druge žene
Da se u moje krilo vraćaju sva tvoja nadanja
I da ostaviti sve i nije tako teško
Jer krevet naš zjapit će prazan i pust
A ja ću te dozivati
Možda i prečesto
I vrata će biti otvorena
Odškrinuta napola
Da kroz njih vidiš sjenu koja te čeka
Protjerat ću sve muškarce
I nitko neće znati da li smo se voljeli
No ipak
Znam da to će biti najveća ljubav od svih...
P.S. Ovaj video vrijedi pogledati.. u biti, poslusati... nije ovdje samo da popuni prazan prostor...
- 12:51 -
petak, 20.03.2009.
Benefit of dark...
Zvijezde u sutonu su bile ocajno plave. Do ludila. Do strepnje. Strmoglavila sam se s kreveta na pod i jednostavno lezala u odsutstvu topline i pripadanja. Slova, recenice, odlomci, struje nekih tuđih svijesti padale su na mene poput opore sumporne kise koja gasi nade i vristi bijesnilom utrnuca. Ja sam napokon znala da sam konacno sama. Otklonila sam sumnje i prigrlila bijes. Moja je mrznja jedina brana pred rasjecenim venama. Na podu u kupaonici jos su tragovi lanjskih brodoloma.
Spavalo mi se od tramvaja koji su isli jedino i samo prema spremistu. Ljubomorna na sve koji imaju svoju sigurnu luku, istrcala sam van na kisu. Čekala sam kamion da me pregazi, ali nije ovo bio film i moja smrt nece biti ni priblizno toliko dramaticna. Ja cu se ugusiti ugljicni mooksidom u ispranom kucnom ogrtacu pred upaljenom televizijom. Na programu ce biti srceparajuca sapunica u kojoj Juan ponovo ostavlja Gabriellu. Tucet moje djece za koju sam se klela da ih nikad necu imati igrat ce se u vrtu koji je moj muz, svirepi bankovnni cinovnik izradio od materijala na rasprodaji u Pevecu.
E ne!!!!!!!!!!
Vristim kroz oci suzne od dima, praznim krcatu pepljaru i cekam novu musteriju. Tako je. Ja sam kurva. Ja prodajem tijelo svima. Trgovcima koji me odijevaju, tattoo majstorima i piercerima koji mi ugrađuju ukrase, ja uvijek trebam nesto psihoticno i nemoguce. Ja sam kurva. Veceras cu obuci haljinu koju mrzim jer znam da ce ti se dignuti cim me vidis u njoj. Necemo stici ni do kluba. Zivotinjski cemo se poseviti na haubi tvog tek opranog auta negdje u prvom mraku koji cemo naci. Strgnut ces mi čarape, ošamariti me a ja cu ponizno kleknuti ispred tebe i necu proliti ni kapi.
Sad se idem probuditi. Bojim se da me stvarni zivot jos uvijek ceka. Negdje.
- 16:43 -
utorak, 17.03.2009.
Ukradeni pariški kroasani
Snovi
ili otkucaji neizlječive bolesti
u umu autistične djevojke
koja želi samo šutjeti
i pjevati niz vjetar
ponovo jezikom i usnama
dodirujem asfalt kojim si koračao
slatkog je okusa
jesam li ti blizu
zašutjela je jesen
bez traga i suosjećanja
divljinom pokošena
žuborom nošena
nikad obuzdana
vrati zlatni prah ljeta
na ove bolećive livade
i uspavane cvjetove
ne uskrati im život
na kolodvorskim klupama
ispraćam vlakove
poput mog pokojnog oca
pamtim im vozni red
i pozdravljam
prazne vagone sudbina
niz prugu odlaze
nesretne ljetne ljubavi
za njih neće postojati sutra
dajem ti sad
dajem ti ovdje
uhvati pahulju na mom obrazu
uhvati miris poljskog cvijeća
i croissanta
na Boulevardu
u 10:30
jednog ponedjeljka
kad imala sam
plavu vrpcu u kosi
i smješila se nebu nesmotreno
i grlila bubamare
uhvati zoru u hotelskoj sobi
zastori
bijeli
lelujavo prozirni
moja crna kosa
zapetena među jastucima
kroz prozor smiješila se
Notre Dame
ti uzeo si moju vrelu ruku
i istrčali smo van
na sunce
na vjetar
pod kestene
žuborili su potoci
nabujale su rijeke
rekli smo
vratit ćemo se
ali nije nas bilo više
na Jimovom spomeniku
mimoilazili se u
krivo vrijeme
ja s jutrom
ti uporno predvečer
i sada smo tu
kao i svi drugi pokošeni ljubavnici
sada smo tu
i iako mi ne postojimo više
kupi mi ružu
od starca na uglu
i prošetaj sa mnom
još jednom kroz
Pere Lachaise
pjevam mi tiho
o izgubljenim djevojkama
i ostavi da čekam
u 10:30
jednog ponedjeljka
s plavom vrpscom u kosi
i krilima plahog anđela
ostavi me na Boulevardu
u sjeni tihe veže
i ne trudi se na prstima pobjeći
u njen stan
pusti da lutam
i slobodu dišem
sada je
Paris noću
a već sutra...
Novi je dan.
- 14:55 -
nedjelja, 15.03.2009.
Heroin, she said....
Ne ubrizgavaj prebrzo, bit ce mi šok
Mozda se onesvijestim prije samog vrhunca
A onda cu propustiti sve one male drhtaje
Koji ove trenutke ionako cine
Neponovljivima i nadasve
Odurno privlacnima
Sjecam se prosle godine
Kad je sve bilo tako jednostavno i
Neoptereceno trajanjem
I onda je nestalo
Ja sam otisla a ti si ostao
Između redova
Njusim patetiku u rijecima koje cu istresti
No neces mi zamjeriti
I tebi je vec dosta sjecanja na mene
Svako malo iskocim iz nekog grma pored ceste
Na planini, u podrumu ili trgovackom centru
I ti iskaces
Iz tekstova koji zvuce kao dobre kopije mojih
Iz umjetno stvorenih bljestavih trenutaka
Iz jeftinih goth balada
I cijele šume ostalih besmislica
Ali ne zamjeram ti
A i kako bih kad se nase nebuloze tako
Savrseno usklađuju u apsurdnosti ideja
Volis moje psihoze a ja volim tvoje
Artističke manijakalnosti
Poznajes me predobro
Jos nikako da odlucim da li je to dobro ili
Me cini samo ranjivom i ogoljelom
No kako god
Kao i uvijek ponovit cu sve greske
Ustvrdit cu jesu li to doista i bile
Prestara sam da bi se dvoumila a
Premlada da bi znala sto zelim
No kako god
Ponovo cu te zamoliti
Da me ozlijedis jos jednom, barem malo.
- 00:38 -