Tragovima bogotražitelja…
11.11.2010., četvrtak
Uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara
"Dragi Siniša, bio sam nedavno u Vukovaru i nakon povratka poželio sam ti napisati pismo. Konačno sam posjetio Grad koji si me ti naučio voljeti. Htio sam ga vidjeti izbliza, hodočastiti mjestima i ulicama koje si ti tako često i s toliko srca spominjao u svojim javljanjima na radiju. Želio sam, upoznavajući Grad, barem još malo bolje upoznati tebe koji si svojim glasom i riječima svojih priča Vukovaru podigao spomenik koji nitko nije mogao srušiti ni uništiti. Evo već sam se prilično raspisao, a nisam ti se ni predstavio. Ja sam u vrijeme kada si se ti javljao izvješćima iz opkoljenog Vukovara bio tek dječarac u podrumu jednog drugog slavonskog gradića. Danas sam blizu tvojih tadašnjih godina, no još se uvijek sjećam tvoga glasa, tvog Lušca, Sajmišta, Trpinjske ceste, Borova naselja, Olajnice, Mitnice, Bolnice… Za boravka na studiju u Zagrebu prijatelj me pozvao 18. studenog 2002. u Teatar Exit na „Večer sjećanja na Grad“ i tada sam te, nakon dugo vremena, ponovno susreo – u tvojim pričama. Govorio ih je mladi glumac Rene Medvešek, a između pojedinih priča i trenutaka „glasne tišine“ prostorom su odzvanjale pjesme kantautora Čede Antolića, koje su se iznenađujuće dobro „našle“ s tvojim tekstovima i mislima. Prije početka programa prisutnima se kratko obratio novinar Mladen Kušec, ispričavši kako si mu iz opkoljenog Vukovara te jeseni '91. poslao to što si napisao „za svoju dušu i za dušu Vukovara“. Tada sam saznao da su tvoje čudom pristigle priče čitane u programu Hrvatskog radija, jedna po jedna svake večeri – i to baš u vrijeme kad su „bradate aveti“ ulazile u zadnje slobodne ulice vukovarskih ruševina. (Koje li znakovitosti! Razorili su i uništili Vukovar. Mnoge su njegove stanovnike, među njima i tebe, mučki ubili – ali glas istine i pravde, glas života i nade, Glas Grada nisu mogli ubiti! Ti si ih pobijedio!) Kušecov isprva siguran, ali već nakon prvih riječ sve tiši, drhtavi i uzbuđeni glas uveo nas je te večeri u „otajstvo“ slušanja tvojih vukovarskih priča. Bilo je to doista nešto jedinstveno – ponovno sam te mogao čuti. Istina, Rene je govorio, ali on je samo posudio glas tvojim riječima. Pa iako sam nekoliko puta ranije čuo samo isječke iz nekih od tvojih priča, slušajući ih te večeri, učinile su mi se toliko prisne, nekako poznate, bliske… Čuo sam te. Ponovno sam te čuo te večeri. Pričao si nam o Gradu, o ljubavi, o vremenu, o traženju, o igri, o životu… Uz „izravni prijenos vlastite propasti“ iz podruma ispod vukovarskih ruševina poslao si nam ove vedre i tužne, iskrene i snažne priče pune nade. Otkuda ti samo toliko lijepih slika, ljubavi, vedrine i te nepokolebljive nade usred strahota stradanja i uništenja ostavljenog Grada?! (Ne znam jesi li poznavao onu biblijsku, Pavlovu: „U nadi protiv svake nade…“ (Rim 4,18), ali ako nisi – čudesno je upravo to što si je ti svojim životom i svojim pričama iznova napisao i posvjedočio.) Odmah idućih dana potražio sam u knjižari knjigu tvojih priča, čitao ih mnogo puta, darovao knjigu prijateljima. I mnogi su od njih ostali iznenađeni snagom i svježinom tvojih riječi u tim malim, a tako velikim, vukovarskim pričama… Nedavno sam, opet od onog istog prijatelja koji me pozvao na „Večer sjećanja na Grad“, saznao za Alenkinu knjigu, potražio je i pročitao. Otkrio sam u njoj još puno toga o tebi, o vama na Radiju, o Gradu… (Hvala ti, Ale, majstorski si to napisala! Pa kako i ne bi, kad si prošla Sinišinu školu.) Eto, to sam ti ja, dragi moj Siniša, dječarac koji te slušao u svojim podrumskim danima i koji te svih ovih godina nije zaboravio, koji te i danas čuje. Sada me poznaješ, pa mogu nastaviti s pismom. Hodajući Vukovarom tog naoko običnog jesenskog dana – a bilo je baš na sv. Franju, 4. listopada – zastao sam na obali Dunava, sjeo uz rijeku i dugo je u tišini promatrao, osluškujući tvoj Grad. I opet sam, u ljepoti i snazi Dunava, u Gradu koji ponovno izrasta iz ruševina, u mislima vidio tebe i slušao tvoje riječi – opet sam te susreo, Siniša! Moja radost bila je tim veća što se to ovoga puta dogodilo u tvome (a volio bih reći i mome) – ma u našem Vukovaru. Pješice sam prošao širi centar Grada, želeći ga upoznati, želeći da te ulice, trgovi, ljudi postanu i moji. Sjeo sam na lijepoj novoj terasi jedne od gradskih kavana, ispijao svoju prvu vukovarsku kavu i poželio da si i ti tu za stolom. Da zapalimo cigaretu i popijemo kavu, da porazgovaramo onako kao prijatelji i stari znanci – od onog tvoga vukovarskog pitanja „za zdravlje“, pa kud nas priča ponese. Ma, poželio sam da sjediš tu za mojim stolom makar i u šutnji, makar i bez riječi – jer s prijateljem je lijepo i šutjeti… Poslije podne zaputio sam se onom dugom (na trenutke se činila beskrajnom) ulicom prema Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja. Prošao sam između polja bijelih križeva, stazama između grobova branitelja, sjeo na rub Blagina groba i rekao molitvu za mrtve i žive branitelje, za Vukovarce – za Grad. I opet su mojim mislima prolazile slike iz tvojih priča, priča napisanih u danima čiji se datumi čitaju na ovim, jesenjim suncem obasjanim, nadgrobnim spomenicima. Kojeg li paradoksa, kojeg li čuda – priče o životu nose datume smrti! Iako su „bradate aveti“ tog 18., 19. i 20. studenog '91. posve zauzele vukovarske ruševine, iako su i tebe zarobili, a ubrzo i ubili, svojim glasom, riječima svojih priča ti si ih sve pobijedio. I one koji su te ušutkivali i „rezali“ iz Zagreba, i ove koji su mislili da su te konačno jednom zauvijek ušutkali. Ubili su čovjeka Sinišu Glavaševića, ali proročki glas, Glas Grada nisu mogli ubiti. Glas koji i danas odjekuje iz tvojih priča (za one koji imaju uši). Ne znam jesi li poznavao biblijske proroke ili lik i riječi mladog Proroka iz Nazareta, ali ti me, Siniša, neodoljivo podsjećaš na njih. Ti si baš proročki lik, ta do kraja si podnio sudbinu proroka. I njih su, naime, gotovo sve poubijali krvnici i moćnici kojima je smetalo njihovo jedino oružje – njihova RIJEČ. No, riječ Božju, riječ istine i pravde, glas života i nade nitko ne može ubiti. Takva je sudbina proroka: bilo to zgodno ili nezgodno, govoriti RIJEČ, pronositi poruke života, a onda umrijeti prerano, prije nego što vidi plodove svoga djela. Ako i nisi poznavao proročke likove o kojima ti pišem, vjerujem da ih sada već dobro poznaješ i da si u njihovu društvu, s one strane života – u kući Očevoj. O svemu sam tome razmišljao prolazeći grobljem i vraćajući se pješice do Grada. Usput svratih na popodnevnu kavu. I baš kad sam se spremao krenuti prema vukovarskoj crkvi Sv. Filipa i Jakova, na Grad se spustio najprije snažan vjetar, a nedugo za njim i kiša. Onako oskudno odjeven i bez kišobrana, pomislih kako bi najbolje bilo otrčati do kolodvora (blizu je), sjesti u bus i vratiti se, jer ovo je ipak prava oluja, a već se bliži noć. No, prvotna želja bila je ovo jednodnevno hodočašće završiti misom u franjevačkoj crkvi – na sv. Franju u Vukovaru. Nisam dugo razmišljao. Ostajem. Dok sam se, nabavivši ipak kišobran, kroz vjetar i kišu probijao do crkve, doživio sam još jednu sliku Grada koju ću dugo pamtiti. S ruševina u gradskom središtu (u Vukovaru, naime, još uvijek ima ruševina, posvuda) padali su na ulice ostaci crijepa, krovišta, komadi nekadašnjih prozora. Sve to uz veliku buku koja je dopirala iz unutrašnjosti ruševina. Atmosfera je to kakvu se ne može doživjeti niti u jednom drugom hrvatskom gradu – slike i zvuci ruševina među naseljenim obiteljskim kućama i zgradama. Ulazeći u crkvu stresam sa sebe kapi kiše i zastajem. Gledajući je danas onako lijepu s obale Dunava, učinila mi se poput ponosnog čuvara koji, uzdignut iz ruševina, opet bdije nad Gradom. Ali njezin obnovljeni zvonik, fasade i krovišta tek izvana skrivaju sliku pokrpane i očišćene ruševine koja se otkriva u unutrašnjosti. Gole cigle na zidovima, stupovima i svodovima, drugačija boja cigli i veziva na brojnim zakrpanim rupama. Tek uredno poslagane klupe i stolice, među njima dugi prolaz do cvijećem urešenog oltara, govore da je ova pokrpana ruševina ponovno dom Božji i dom Božjega naroda. Prošao sam crkvom, sjeo na stolicu u prednjem dijelu i molio u tišini koju su prekidali jaki naleti vjetra, udarajući o najlonom prekrivene i još nezastakljene prozore na koru. Nevrijeme se polako stišavalo i Vukovarci su počeli ispunjavati crkvu. Počela je uskoro svečana misa blagdana sv. Franje. Radost moga malog hodočašća bila je potpuna: mogao sam u ranjenoj vukovarskoj crkvi moliti s Gradom i za Grad – Grad kojega si me upravo ti, Siniša, naučio voljeti. Spuštajući se te večeri od crkve prema autobusnom kolodvoru, gledao sam Grad u noći. Nevrijeme je prošlo, ni kiša više nije padala. Mirna noć spustila se na Vukovar. Sjedeći u autobusu, prolazeći pored Bolnice, kroz Borovo naselje, zatim Trpinjskom cestom, gledao sam u mislima tebe, Blagu i tolike „nepoznate, a poznate“ (2 Kor 6,9) koji su dali život braneći Grad. I opet započeh molitvu za vas. No, prekinuše me vlastite misli u kojima se rodilo pitanje: ne bih li ipak, umjesto za vas, trebao moliti vas? Barem neke od vas, da budete naši zagovornici pred Bogom čije lice, vjerujem, već odavna gledate… Razmišljajući tako, započeh u sebi izgovarati riječi meni tako dragog i znakovitog biblijskog odlomka iz Otkrivenja: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. (…) I jedan me od starješina upita: 'Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?' Odgovorih mu: 'Gospodine moj, ti to znaš.' A on će mi: 'Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega, jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.' (Otk 7,9. 13-17). U tom velikom mnoštvu gledao sam i tebe, Siniša, i Blagu, i mnoge „nepoznate, a poznate“… Vjerujem da su se nad vama i za vas ispunile i obistinile ove riječi. Stoga, pred licem „Onoga koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije negoli mi moliti ili zamisliti“ (Ef 3,20), budite naša molitva i naši zagovornici, vi – usuđujem se reći – sveti vukovarski mučenici! S tim mislima i molitvama bližio se kraju dan mog malog hodočašća u Vukovar, dan o kojem sam ti želio napisati pismo. Ne znam zašto, ali osjećao sam da ga trebam napisati. Ako ni zbog čega i ni zbog koga drugoga, onda zbog sebe i zbog sjećanja na tebe, na sve ono što mi značiš. Jer da sva ova razmišljanja nisam zapisao sada dok ih proživljavam, znam da bi ih uskoro prekrio zaborav. Ostale bi tek krhotine sjećanja iz kojih se neko ovakvo pismo više ne bi dalo napisati. Njime sam ti, među ostalim, htio reći i ono što ti ukratko rekoh sinoć na tvome grobu na Mirogoju: Siniša, bio sam ti u Vukovaru. Pozdravljaju te tvoj Dunav i Vuka, pozdravljaju te tvoja slavonska ravnica i srijemski brežuljci – pozdravlja te tvoj Grad! To je bio jedini poznati sadržaj kad sam započeo. Sve ostalo došlo je tijekom pisanja. (Kao što vidiš, ja ti baš i ne znam pisati onako kao ti, kad u malo riječi kažeš jako puno, a sve štima. Kod mene ti je to sve nekako opisno i opširno, često nedorečeno, pa zato i ovako dugo. Ne zamjeri.) Do neke druge prilike, ili do našeg susreta u kući Očevoj, pozdravljam te, Legendo slobodnog i nepokorenog Grada! Hvala ti što nisi otišao bez pozdrava, što si nam, osjećajući da odlaziš, ostavio poruke života u svojim malim, a tako velikim, Pričama iz Vukovara! tvoj prijatelj iz jednog slavonskog gradića" - preuzeto sa: http://www.stojigrad.bloger.hr/ |
- 08:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Listopad 2012 (1) Veljača 2012 (1) Prosinac 2011 (1) Rujan 2011 (3) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (3) Ožujak 2011 (1) Veljača 2011 (3) Siječanj 2011 (1) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (1) Listopad 2010 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
„Al' onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ Iz 40,31 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||