hocemocenzuru
nedjelja, 11.01.2015.
O integraciji
Nakon terorističkog napada u Parizu Muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz Hasanović ponudio je zemljama zapadnog svijeta rješenje integracije islamskih zajednica po tzv. hrvatskom modelu, te ga ponudio kao “izvozni proizvod”, koji je zasnovan na uređenju odnosa sa državom 2002., čime su riješena sva prava i obveze muslimana u Republici Hrvatskoj. Uz poštovanje prema Muftiji Hasanoviću i njegovim naporima za što bolje odnose između vjerskih zajednica, po meni je njegova izjava, iako dana s dobrim namjerama, potpuno promašena.
Naime, ogromnu većinu pripadnika islamske zajednice u RH čine Bošnjaci, a Bošnjaci i Hrvati,kao i ostali južnoslavenski narodi, imaju zajedničko porijeklo (u formiranju nacija na ovim prostorima je bitnu ulogu odigrala vjerska pripadnost, te su završili kao pripadnici različitih nacija), govore istim ili sličnim jezicima, imaju iskustvo zajedničkog života i zajedničke države Jugoslavije, te nije ni bilo potrebe da se integrira nešto što je već integrirano, pogotovo se to odnosi na doba SFRJ, kad su Bošnjaci (tada Muslimani), Crnogorci i Makedonci doživjeli emancipaciju priznanjem posebnosti njihovih nacija, te im je bitno popravljen status u odnosu na kraljevinu Jugoslaviju.
Možemo naravno govoriti o dezintegraciji koja se desila devedesetih godina, onima koji ne pripadaju većinskim nacijama na području cijele Jugoslavije, što je posljedica ratova, nacionalističkih politika i etničkog čišćenja, kao jednom od glavnih ciljeva ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Tu se ne smije zaboraviti ni socijalna dezintegracija velikog dijela stanovništva, kao posljedica tranzicije u kapitalistički sustav. Tako da današnje države nastale raspadom SFRJ, pa tako ni RH, sigurno ne mogu biti primjer integracije ni u kojem slučaju. Naprotiv, one mogu jedino biti primjeri dezintegracije, bilo zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, bilo zbog socijalnog statusa. Jedino što je ova prva dezintegracija nakon devedesetih ublažena, tj. dobila je umiveno lice, a ova druga je još drastičnija zbog sve većeg siromašenja stanovništva.
No ostavimo to sada malo po strani, i zamislimo da su ove današnje države koliko toliko normalne države, na primjeru se može pokazati o kakvoj bi se tu “integraciji” moglo raditi. Da li je nekome ko preseli iz Zagreba u Sarajevo (zbog posla ili obiteljskih razloga), kao i obratno, potrebna integracija, i o kakvoj se to integraciji radi? Da li se naučiti značenje nekih izraza iz lokalnog žargona (gablec, kijamet, escajg, kokuz,…) može zvati integracijom i da li je za to potreban neki veliki intelektualni napor? Da li se naučiti koji ti tramvaj treba za put od točke A do točke B ili slične stvari mogu zvati integracijom? Ili da još pojednostavim stvar: da se razlikuje “integracija” nekoga ko se preseli iz Sarajeva u Zagreb i nekoga ko se u Zagreb doseli iz recimo Opuzena? Ili da li je lakše se doseliti nekome u Sarajevo iz Zagreba ili iz Jablanice? I kakve to uopće ima veze sa nacionalnom i vjerskom pripadnošću kad bi se radilo o normalnim državama? Glavni problem u integraciji u ovakva društva kakva su danas je široko rašireni nacionalizam i klasna nejednakost.
Glavni problem modela što ga Muftija Hasanović predlaže zapadnim zemljama je u tome što uopće ne postoji. Odnosno ne vidim zašto bi ugovor države s Islamskom vjerskom zajednicom mogao poslužiti kao primjer, kad ga imaju i ostale vjerske zajednice. I što ćemo sa onima koji nisu vjernici, da li to znači da oni ne mogu biti “integrirani” jer ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici? Ili da se opet prebacimo u Francusku, da li je pri integraciji ljudi koji tamo dosele iz azijskih i afričkih zemalja bitno da li su muslimani, kršćani ili ateisti (što je nažalost sve manje stvar privatnosti) ili da nauče jezik, dobiju posao, te da im djeca imaju iste šanse za obrazovanje kao i ostatak stanovništva, te da imaju odgovarajuću zdravstvenu skrb?
Teroristički napad je okrutan zločin, i to nije sporno, no Francuska kao država i sama snosi dio odgovornosti za to što se desilo. Čak i ako ostavimo po strani činjenicu da je francuska vojska imala tridesetak vojnih intervencija u Aziji i Africi u zadnjih 50 godina, poznata je stvar da su teriristički napad izveli pripadnici vojnih formacija koje su naoružale i financirale zapadne zemlje u borbi protiv Assadovog režima i regularne sirijske vojske. Najbolja integracija useljenika u francusko društvo (pri tome ih ne dijeleći po vjerskoj pripadnosti) bila bi smanivanje razlika izmedu njih i “domaćih”, činjenice su da useljenici imaju slabo plaćene poslove, da njihova djeca nemaju jednake šanse za obrazovanje i posao kao ostatak populacije, tj. da su u podređenom položaju, i da to ne može na taj način funkcionirati ako se želi imati normalno društvo.
Pošto živim u Hrvatskoj, ne mogu a da ne primijetim sljedeće: naime i RH je bila član famoznog društva nazvanog “Prijatelji Sirije”, te je priznala pobunjenike protiv Assada kao legitimne predstavnike Sirije, protjerala ambasadora Sirije, te povukla svoje firme iz Sirije. Premijer Zoran Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić danas su bili na republikanskom mimohodu u počast žrtvama terorizma, ne znam da li su im gore navedene činjenice prolazile kroz glavu i da li su se sjetili i žrtava koje su ti isti teroristi posijali u Siriji i Iraku? U svakom slučaju bi trebali razmisliti o tome i biti svjesni, blago rečeno, vanjskopolitičkih promašaja u koje ih je odvela poslušnost i slijeđenje politike SAD-a, NATO saveza i EU. Najsvježiji su primjeri za to Sirija i Ukrajina.
