hocemocenzuru
nedjelja, 14.10.2012.
Runjićeve večeri (ili kako i estrada može biti slušljiva)
O hrvatskoj estradi (čast malobrojnim izuzecima) imam izrazito loše mišljenje, a pogotovo o silnim festivalima na kojima je valjda nastupio svako ko je ikada uhvatio mikrofon u ruke. Uglavnom su to neinventivne ziheraške pjesme, a za status estradne zvijezde potrebno je imati ili glas ili stas (najbolje oboje) bez obzira što su pjesme najblaže rečeno osrednje kvalitete. U medijima se veći dio estrade češće pojavljaje zbog privatnog života nego zbog muzike. Za primjer ću uzeti Ninu Badrić i Tonija Cetinskog, koji su poznati po svojim glasovnim mogućnostima, ali što to vrijedi kada pjevaju sterilne, dosadne pjesmuljke.
No uvijek su postojali i izuzeci, a jedan od njih je i Zdenko Runjić, koji je napisao respektabilan broj antologijskih pjesama za niz izvođača. I to je bio razlog što sam usprkos svom mišljenju o estradi odlučio pogledati snimku ovogodišnjih Runjićevih večeri koju je HTV emitirao u subotu navečer. I bio sam ugodno iznenađen i zaista sam uživao u pjesmama, izvođači su bili uglavnom na visini zadatka (doduše bilo je i onih koji su tu zalutali, ali ne bih o tome ovom prilikom), izbor pjesama sjajan. Guštao sam slušajući izvedbe pjesama kao što su Kuća bez broja, Ćale moj, Potraži me u predgrađu, Najlipše te jubi oni što te gubi, Nedostaješ mi ti, Stine, Cvijet čežnje, Luce mala…
Nisam pratio nažalost prethodne Runjićeve večeri, ali ovogodišnje su pokazale da se može itekako drugačije nego ići zacrtanim bezličnim estradnim putem. I sva tajna je u tome da je Runjić znao napisati iskrene intimne pjesme (i zato ne čudi da je pala i koja suza u splitskom HNK), nema tu velikih riječi, zavjeta domovini i jeftinog podilaženja publici tipa “kome bi šumilo more moje sinje”. Runjićeve večeri su zaista održale lekciju današnjoj estradi (pogledajte samo na što liči Splitski festival zadnjih godina) da se ipak može drugačije, da i estrada može biti slušljiva. Uostalom primjer Natali Dizdar to pokazuje najbolje, autori njenih pjesama su između ostalih Darko Rundek, Dino Šaran i Sandro Bastijančić što se pokazalo kao dobar potez i rezultiralo u konačnici dobrim albumom (Pronađi put).
Nažalost poprilično sam siguran da je to izuzetak na hrvatskoj estradi, i da se stvari neće promijeniti i da ćemo i dalje slušati pjesme tipa “dolje na koljena reci mi moja voljena…”. No Runjićece večeri su pokazale kako je i estrada može biti kvalitetna i slušljiva, samo se treba potruditi.
Gledajući snimku Runjićevih večeri nisam mogao a da se ne sjetim Momčila Popadića, (tekstopisca pjesama kao što su Tonka, Da mi je biti morski pas, Ne budi me mati, Ča je život vengo fantažija, Adio kumpanji, Najlipše te jubi oni što te gubi…) i naravno genijalnog, jedinstvenog i neponovljivog Tome Bebića, i što se mene tiče veći kompliment od toga Runjićevim večerima teško da mogu dati.
