hocemocenzuru
nedjelja, 30.09.2012.
Cirkus Columbia i Smoje na HTV-u
Čini se da na HTV-u pušu neki novi vjetrovi, ako ništa drugo onda zbog toga jer je Hloverka maknuta iz Informativnog programa. Doduše isto kao što je katastrofalno vodila političko-informativne emisije, sada radi podjednako loše priloge za emisiju “Pola ure kulture”, ali to ionako ne pogoršava previše ionako već dovoljno lošu emisiju Branke Kamenski. Među ugodna iznenađenja svakako su spadali i večernji filmski program ove subote na drugom programu, kao i početak emitiranja četverodijelne dokumentarne serije o Miljenku Smoji prošle srijede. Ali sve to nažalost nije moglo proći bez da se barem malo zagorča gledanje TV programa.
U subotu navečer na drugom u više nego povoljnom terminu (nešto iza 20 h) mogli smo vidjeti dokumentarac “Sevdah” Marine Andree Škop, te odmah nakon njega i igrani film “Cirkus Columbia” Danisa Tanovića. No nakon polovice filma “Cirkus Columbia” uslijedio je reklamni blok od točno 12 jebenih reklama (toliko sam bio popizdio da sam odlučio da ih prebrojim). Veći broj reklama ne bi bio prikazan valjda ni u poluvremenu Lige prvaka!
Tako smo između scene u kojoj bivši komunistički načelnik općine napušta mali hercegovački gradić jer su ga izudarali HDZ-ovi batinaši i scene u kojoj pripadnici srpskih paravojnih jedinica dolaze po oružje u kasarnu JNA mogli vidjeti kako Daniel Heineken Craig, kao aktualni James Bond skakuće i izvodi svakakve egzibicije, reklamu za banku koja ponovo oblači razgolićenu obitelj, što nam sve može ponuditi jedan proizvod farmaceutske industrije, kako uređaj u ponudi jedne mobilne mreže omogućuje da otac ne kasni više na predstave svoje kćerke i jos nekolicinu pretežito izuzetno iritantnih i glupih reklama. Toliko su trajale da sam se pobojao da je Antun Vrdoljak izvršio puč i preuzeo ponovo vlast na HTV-u i prekinuo emitiranje nepoćudnog filma. No srećom nakon 12 podužih reklama javna nam televizija se smilovala i dopustila da odgledamo nastavak filma.
Srijedom imamo priliku gledati “Libar Miljenka Smoje” Željka Rogošića i Darka Halapije, isto tako u povoljnom terminu (iza 20:30). Prva prikazana epizoda zaslužuje dobru ocjenu, autori su se zaista potrudili da nam prikažu važnija povijesna događanja za vrijeme života Miljenka Smoje (prva epizoda je pokrila razdoblje od rođenja pa do kraja šezdesetih), sugovornici su osobe koje zaišta imaju što reći o Smoji, bilo da se radi o Smojinim suprugama, poznanicima, prijateljima, profesionalnim kolegama ili ljudima na koje je vidljiv Smojin utjecaj. Tako u prvoj epizodi između ostalih govore Pero Zlatar, Lordan Zafranović, Ines Fančović, Lepa Smoje, Boris Dežulović, tu su i TBF-ovci…
Ali ipak su me dvije stvari zasmetale. Prva je pojavljivanje Milana Ivkošića u prvoj epizodi, a sve se bojim da bi se mogao pojaviti i u nadolazećim epizodama. Doduše u ovoj epizodi je govorio o rubrici “Mali Marinko” u kojoj je Smoje komentirao događanja vezana uz Hajduk, tako da i nije nanesena velika šteta serijalu o Smoji. Ali pojavljivanje Ivkošića, jednog on “najistaknutijih” kolumnista nacionalisto-šovinističke desnice i suštu Smojinu suprotnost je svakako trebalo izbjeći iz higijenskih razloga.
Druga stvar koja mi je privukla pažnju je ta da je činjenica da su se na svom vjenčanju 1963. Lepa i Miljenko Smoje u matičnom uredu izjasnili kao Hrvati prikazana kao čin njihovog hrvatstva u doba kad je bilo poželjno izjasniti se Jugoslovenom. Kao prvo, ne vidim zašto je nacionalno izjašnjavanje Lepe i Miljenka Smoje prilikom njihovog vjenčanja uopće bitno, a kao drugo zašto je zaboravljena mogućnost da su se tako izjasnili iz razloga što i jesu Hrvati, kao što neko u rubriku “mjesto rođenja” upiše (gle čuda) mjesto gdje je rođen.
Po popisu stanovništva obavljenom 1961. (dakle dvije godine prije vjenčanja) u SRH (Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) se oko 80 % stanovništva izjasnilo Hrvatima a kao Jugosloveni njih tek 0,4 %. Na narednom popisu stanovništva 1971. u SRH broj Hrvata je bio oko 79 %, a broj Jugoslovena je porastao na 1,9 % (u cijeloj Jugoslaviji 1,3 %). Do većeg broja osoba koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni dolazi tek na popisu 1981. (8,2 % u SRH, te 5,8 % u SFRJ). Pa bih volio dobiti odgovor kako je to moguće da se izjasniti kao Jugosloven bilo poželjno a kao Hrvat nepoželjno te famozne 1963.? I čemu podgrijavanje glupih mitova i podilaženje duhu vremena? Pogotovo u serijalu o takvoj veličini kakva je Miljenko Smoje.
Unatoč ovim prigovorima serijal je započeo dobro, mnogo toga sam saznao o Smoji, što mi je do sada bilo nepoznato i jedva čekam naredne epizode.
