četvrtak, 26.07.2012.
Ušminkano Kazalište i mlaka Čorba
Jedna od boljih epizoda „Bitangi i princeza“ počinje kadrom plakata na zidu, na kojem piše: Riblja čorba, Arena Zagreb, rasprodano. Dok Kazo (Hrvoje Kečkeš) pokušava nekako da nabavi kartu za koncert, povratnik iz emigracije (kojeg glumi Žarko Radić) ima plan da aktivira bombu za vrijeme koncerta, ali ima jedan sitni problem u ostvarenju svoga plana – kao i Kazo, ni on nije uspio nabaviti kartu prije nego su rasprodane. Paralelno traje i borba za srce Radićeve žene (Linda Begonja). Na kraju sve završava tako da Kazo ipak odlazi na koncert, dok Radiću to ne uspijeva, ali ponovo osvaja svoju ženu. Dakle, jedan uspijeva doći do karte, drugi do žene, a sigurnosna/bezbjedonosna situacija srećom nije narušena.
Gore opisana epizoda je snimljena prije nekoliko godina, kad je koncert Čorbe u Zagrebu zvučao kao SF ili vic. No, prije nekoliko dana najavljen je koncert (možda i dva) Čorbe u zagrebačkoj Areni, koji bi se trebao održati u prvoj polovici iduće godine. Nešto prije objavljeno je da će Prljavo kazalište 14.08. ove godine nastupiti na beogradskom Ušću. Zanimljivo je da je povodom oba najavljena koncerta više reakcija bilo u Hrvatskoj nego u Srbiji. Nisam baš primijetio da su najavljeni koncerti top tema u Srbija, kao što je to slučaj ovdje, u Hrvatskoj. Samo po sebi se nameće pitanje što to nakon 20 i kusur godina Riblja čorba i Prljavo kazalište mogu ponuditi Zagrebu i Beogradu?
Nakon antologijskih albuma „Kost u grlu“, „Pokvarena mašta i prljave strasti“, „Mrtva priroda“, koncertnog „U ime naroda“ i „Buvlje pijace“, Čorba snima albume sve slabije i slabije kvalitete, a u drugoj polovici osamdesetih sve više do izražaja dolaze antikomunističke i nacionalističke sklonosti Bore Đorđevića, podrška Slobodanu Miloševiću u prvih nekoliko godina njegove vladavine, vrijeđanje Slovenaca, Hrvata i kosovskih Albanaca u izjavama, kao i stihovima. „Koza Nostra“, zadnji album Čorbe prije raspada SFRJ, je zaista sramotan, te definitivno jedan od najgorih albuma jugo rocka. Nakon toga nisam više pratio rad Čorbe, ali ljudi koji su upućeni u Čorbinu diskografiju zadnjih dvadesetak godina redom govore kako kvaliteta njihovih albuma nije ništa bolja nego je bila krajem osamdesetih. Trenutno je u stranci Vojislava Koštunice (DSS), a sklonosti prema četničkom pokretu ne krije, što kod svakog normalnog može izazvati samo gađenje.
Kvalitativno gledajući diskografski put Prljavog kazališta nije bitno različit od Čorbinog. Nakon jakih albuma „Prljavo kazalište“, „Crno-bijeli svijet“ i „Heroj ulice“, dolaze sasvim pristojni „Korak od sna“, „Zlatne godine“ i „Zaustavite zemlju“. No ono što je dalje uslijedilo, od „Devedesete“ pa sve do ovogodišnjeg „Možda dogodine“, je čista katastrofa. Na svim tim albumima zajedno jedva da se može skupiti pjesama za jedan osrednji album. Krajem osamdesetih i devedesetih Houra njuši kuda stvari idu i sve više pogađa ukus šire publike („Mojoj majci“, „Devedesete“, „Lupi petama“) i Kazalište sve više postaje light domoljubni bend. Doduše, ima tu i kritike hrvatskog društva, ali nikada do kraja, uvijek sa ručnom, nedorečeno, da se nikome ne zamjere i budu prihvatljivi što većem broju ljudi – „Lupi petama“, „Radio Dubrava“, „Moj dom je Hrvatska“... O ljudima koji kopaju po kontejnerima se pjeva tek godinama poslije 2000 (Majke su o tome pjevale sredinom devedesetih). Tipično domobranski, dobro opisano u samim Hourinim stihovima „partizani i ustaše/ bore se za pristaše/ u sredini sjedi sam/ sjeban mali domobran“.
Na neki način i Houra i Đorđević su dočekali da im se koliko toliko ostvare snovi (samostalna i nacionalno osviještena Hrvatska/ Srbija koju ostali više ne koče), i eto došlo je napokon vrijeme za koncerte u Beogradu/Zagrebu. To je sve popraćeno velikom medijskom pažnjom, jer se radi o grupama koje su prije raspada Jugoslavije bile dosta popularne i sigurno je da je će njihovi koncerti biti dobro posjećeni, unatoč kontroverzama koje se vuku iza Houre (manje) i Bore (puno više), jer je ipak muzika tu najbitnija. Inače, samo se sebi gostovanje srpskih grupa u Hrvatskoj i hrvatskih u Srbiji je već petnaestak godina sasvim obična stvar. Od ne tako popularnih bendova, koji niti su priželjkivali raspad Jugoslavije, niti su pothranjivali nacionalizam (KUD Idijoti, Partibrejkers, Električni orgazam, LET3, Hladno Pivo, Obojeni program, Vlada Divljan,...) pa sve do popularnijih imena (Balašević, Bajaga). Put je dobro utaban, i pošteno i logično je doći svirati u gradovima gdje ima publike koja te želi čuti, i to nije sporno.
Koliko su trenutno koncertno kvalitetni i Kazalište i Čorba nije mi poznato, ali ako drže do svoje publike repertoar na koncertima u Beogradu i Zagrebu bi se trebao bar dvije trećine sastojati od stvari iz osamdesetih. I to ne iz nikakvih nostalgičnih razloga, već zbog toga jer je to period kad su snimili većinu od onoga što valja u opusu oba benda. Jedni će na koncert doći jer dugo nisu gledali Kazalište ili Čorbu, a jedan dio (onaj mlađi) jer ih nije nikad gledao, i sigurno će i jedni i drugi htjeti čuti pjesme iz ranih godina oba benda, i to s razlogom.
Koncerti će sigurno biti sjajno posjećeni, ali to neće sakriti činjenicu da su se i Kazalište i Čorba od vremena kad su posljednji put svirali u Beogradu i Zagrebu (u oba slučaja se radi o periodu od oko 25 godina) srozali na neočekivano nisku razinu i jedino što im ostaje je življenje od stare slave. Kazalište već dugo nije prljavo, ima kičastu fasadu, a u njemu se izvode sterilne ljubavne i nacionalno-romantične predstave, a koliko čujem i sa Čorbom je situacija otprilike jednaka.
26.07.2012. u 23:36 •
1 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 01.07.2012.
Nema festivala do Splitskog
Protekli tjedan je bio dobrim dijelom u znaku dva najpoznatija hrvatska lakoglazbena festivala. Putujući festival MIK (Melodije Istre i Kvarnera) je trajao nekoliko dana, svaku večer je održan u drugom mjestu, a finalna večer u Novalji je prikazana na HTV-u. 52. Festival zabavne glazbe “Split 2012” se održao 29., 30. lipnja (polufinalne večeri) i 1. srpnja (finalna večer). Polufinalne večeri su prenošene na CMC-u, a finalna na HTV-u. Nema sumnje da će uskoro izaći i tradicionalni (dupli!) CD sa svim izvedenim pjesmama na festivalu.
Prije tri godine sam poslao nekoliko prijedloga za poboljšanje kvalitete Splitskog festivala. Ponovno ih pročitavši uvidio sam da su još uvijek aktualni pa ih ovdje ponavljam. Moji prijedlozi su sljedeći :
1) Uveo bih četvrtfinalne večeri, što bi značilo da bi u konkurenciji bilo 96 skladbi. (4 večeri x 24 skladbe). Najboljih 12 iz svake večeri bi ulazilo u polufinale u koji bi se kvalificiralo sve skupa 48 skladbi. Nakon toga bi naravno najboljih 12 iz svake polufinalne večeri ušlo u finale u kom bi bile 24 skladbe. Ovo bi za posljedicu imalo veće prihode od TV prijenosa, kao što bi i utržak od ulaznica bio znatno veći, jer bi imali ukupno 7 natjecateljskih večeri - 4 četvrtfinalne, 2 polufinalne i naravno finalnu.
2) O plasmanu bi odlučivala kombinirano publika i žiri. Žiri bi sačinjavali : 2 nogometaša Hajduka, jedan član gradskog poglavarstva, jedan bivši pobjednik i Branko Uvodić. Žiri bi mijenjao svoj sastav svake večeri, osim naravno Branka Uvodića. Zašto ovakav sastav žirija? Igrači Hajduka - zbog popularizacije istih i davanja potpore HNK Hajduk koja je više nego potrebna. (7 večeri x 2 igrača = promocija 14 nogometaša Hajduka) Član gradskog poglavarstva - to bi trebalo omogućiti veći priljev sredstava od grada Splita. Bivši pobjednik - mislim da nije potrebno objašnjavati zašto. Branko Uvodić - da bi se osigurao prijenos svih 7 večeri na javnoj televiziji kao i domoljubni štih festivala, a pored toga njegove nadaleko poznate ulizivačke sposobnosti bi jako pomogle dobrim odnosima festivala sa svakom vlašću, bilo gradskom, bilo županijskom a nadasve državnom.
3) Uvodjenje STF ljestvice po uzoru na tenisku ATP rang listu. Pobjednik festivala bi dobio 50 bodova, drugoplasirani 40, trećeplasirani 35, četvrti 30, peti 25, šesti 24, sedmi 23,… dvadeset četvrti 7 bodova. Sudionici polufinala bi dobijali 6 bodova, a sudionici četvrtfinala 2 boda. Rang lista bi se računala za posljednjih 5 godina. Ovo bi donijelo više medijskog praćenja festivala, zamislite samo naslove ili TV najave poput ovih : "Alen Nižetić opet nije dočekao proljeće na Splitskom festivalu", "Mladen Grdović nakon dva polufinala konačno u finalu", "Treći trofej Mile Hrnića", "Matko Jelavić prišao Draženu Zečiću na samo dva boda", "Veliko iznenadjenje : Tomislav Bralić, 4. nositelj ispao već u četvrtfinalu".
4) Prijedlog pod točkom 3 bi se mogao ulančati sa još nekoliko festivala, npr. Melodije Istre i Kvarnera, Melodije Podravine, Zadarfest. i sa njima zajedno bi se kreirala HFL (hrvatska festivalska lista) tj. hrvatski festivalski Grand Slam. Zamislite samo naslov "Toniju Cetinskom još samo MIK preostao do Grand Slam-a" ili "Eliu Pisku pozivnica za Melodije Podravine".
Naravno svi ovi prijedlozi zahtijevaju daljnju razradu, ali mislim da su dobra osnova za unaprijeđenje organizacije.
01.07.2012. u 23:41 •
2 Komentara •
Print •
#
