hocemocenzuru

srijeda, 25.04.2012.

Večernji list o Jasenovcu i Bleiburgu – the best of

Dva nedavna događaja, odluka Sabora RH da od iduće godine više ne bude pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, kao i komemoracija u Jasenovcu održana 22.04. ove godine, su dobila dosta prostora u Večernjem listu. Nekoliko večernjakovih kolumnista se oglasilo o tim temama, naravno sa svojih već dobro poznatih desnih i konzervativnih pozicija. Izdvojit ću ovom prilikom tek neke tekstove komentatora Večernjeg lista.

Krivi su boljševici koji slušaju rock

Milan Ivkošić (Rodoljubna zanovijetanja) - Milanovićevi boljševici, 20.04.2012.

Ivkošić nam u svom tekstu otkriva pozadinu odluke Sabora o ukidanju pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu:
Posrijedi je nešto drugo, to jest svojevrsna reboljševizacija Milanovićeva SDP-a. Nedostatak historijskog takta koji je sadašnja ljevica tim činom pokazala podudara se i s njezinim nedostatkom takta i drugdje. U hijerarhiji Račanova SDP-a nemoguće je zamisliti Željka Jovanovića i njegov pljuvački rječnik, jer je Račan iz iskustva svoje Partije znao što znači taj stil koji je zapravo bio poziv na egzekuciju političkoga protivnika. U senzibilnost Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Željka Jovanovića, Nenada Stazića i drugih iz sadašnje SDP-ove garniture ušla je bešćutnost prema zajednici iz ateističkog odgoja, plošnost u moralu i intelektu s asfalta, prezir prema tradicionalnim vrijednostima iz slušanja rocka, isključivost prema drukčijem mišljenju iz ljevičarskoga ili partizanskoga obiteljskoga naslijeđa te egoističnost i grabežljivost iz medija koji su i u socijalizmu i danas bili izraz kapitalističkih mitova.

Reboljševizacija!? U SDP-u? Ivkošićev strah od komunizma je dobro poznat, ali vidjeti reboljševizaciju u stranci koja se svim silama trudi ne spominjati činjenicu da su nasljednici nekadašnjeg SKH je zaista smiješno. Uz to Ivkošić nam je ukazao na svo zlo koje može doći iz ateističkog odgoja, partizanskog obiteljskog nasljeđa, odrastanja na asfaltu, uz koje naravno ide slušanje rocka. Zar samo to Ivkošiću? Gdje su tu još narkomanija, razvratnost i urbani rasizam?

S HDZ-om na čelu protiv incesta

Tihomir Dujmović (Iza zavjese) - Lijeva revolucija melje sve. Idemo li prema građanskom ratu? , 21.04.2012.

Komentar Tihomira Dulmoviča posebna je priča, u njemu se našlo mjesta za komemoraciju u Bleiburgu, seksualni odgoj u školama, potpomognutu oplodnju, zatiranje hrvatskog jezika i previranja u HDZ-u. Tako na početku teksta saznajemo da je od otkazivanja pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu pa do incesta tanka linija (vjerojatno crvena):
Zabranili su obilježavanje pokolja na Bleiburgu, baš tamo od kuda je udruženi zločinački pothvat krenuo, krenuli su sa zakonom o pomognutoj oplodnji prema kojem bi se, kako sad stvari stoje, incest sutra mogao širiti kao gripa!

Ne znam što se to motalo po glavi Dujmovića kome je otkazivanje pokroviteljstva isto što i zabrana, uostalom i da hoće Sabor komemoraciju ne može zabraniti iz jednostavnog razloga jer se održava u drugoj državi. Ali ostavimo to po strani, slijedi objašnjenje straha od širenja incesta:
Anonimni donator sperme u Americi otac je više od 600 djece, a da ni on ni ona o tome nemaju pojma! Tko će onda zauzdati incest?

No, i od incesta ima goreg, to je izazivanje novih sukoba, a jedan od njih bi mogao biti i borba za hrvatski jezik:
To nije kraj,glasina da će Snježana Kordić, lingvistica koja tvrdi da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik, postati glavna savjetnica vlasti u svakoj pori jezične teme, sve su snažnije! No, to nije novi svjetonazor, to je ponavljanje stare neokomunističke šprance koji, dokazano, ne želi većina naroda. Ne osuditi ni na dan zatvora baš nikoga za sve one silne “hude jame” i sada ukinuti pokroviteljstvo Bleiburga, to znači namjerno izazivati sukobe!

Preko Bleiburga i odgoja u školama navješten je i rat većinskoj Hrvatskoj:
Grozdov predstavnik ne sjedi ni u povjerenstvu koje smišlja zdravstveni odgoj, a koji vodi Alexandar Štulhofer, neobično sklon prijedlozima istospolnih zajednica! Ovakvim rješenjima od Bleiburga do odgoja u školama, lijeva koalicija prešla je Rubikon i najavila otvoreni rat onoj drugoj, nota bene, većinskoj Hrvatskoj koja ih nije izabrala.

Sigurno se pitate gdje se nalaze rješenje za sve navedene probleme, to je povratak prvoj ljubavi, stranci svih stranaka. I naravno još jednom treba upozoriti na ugrozu zvanu incest:
Na novi put i u nove pobjede HDZ može odvesti jedino dogovor trojice, odnosno četvorice kandidata. Kujundžić i Prgomet imaju nevinost i emociju koju je vrh HDZ već zaboravio da postoji, Milošević dolazi iz kvote obaveznih tehnomenadžera, Karamarko, pak, ima znanje, vještinu i iskustvo koje izbezumljena publika na terenu očajnički traži. HDZ s Karamarkom, Prgometom, Kujundžićem i Miloševićem kao nosivim gredama, mogli bi biti snaga koja će zauzdati lijevu revoluciju koja će, ako nastavi ovim tempom, dovesti do toga da za 50 godina nećete znati kad pijete kavu s prijateljicom je li vam ona sestrična, teta ili ujna!

Nevinost s emocijom, tehnomenadžeri, iskustvo, znanje su nosive grede za suprotstavljanje lijevoj revoluciji. I incestu naravno, incest nikako ne smijemo zaboraviti. I pazite kad pijete kavu s prijateljicama i prijateljima, poželjno je da prije iste provjerite sve o njima.

Antifašistički govor mržnje i podilaženje Srbima

Zvonimir Despot (Bez pardona) – Silovanje povijesti, 23.04.2012.

Poruke sa komemoracije u Jasenovcu je analizirao Zvonimir Despot, u svom poznatom stilu, iskazanim u njegovim brojnim tekstovima, ocrnjujući antifašizam i partizanski pokret. Tito i partizani naravno nisu antifašisti:
O kakvom antifašizmu danas govorimo? Antifašizam sigurno ne predstavljaju Tito i njegova boljševička klika koji su partizanski otpor iskoristili za revolucionarno zauzimanje vlasti, kad su organizirano smaknuli desetke tisuća nepodobnih, ljudi koji su se mahom ne svojom krivnjom našli na drugoj strani, posmicali su masovno sve što je drugačije mislilo, mnoge čiji su stanovi, zgrade i imovina zapeli za oko komunistima, nad cijelim jednim narodom počinili genocid... Današnji antifašizam često je maska iza koje se kriju stari komunisti, boljševici, stara ideologija, koji svoje biografije i svoje postupke kriju kao zmija noge.

Antifašisti naravno, zar ste u to sumnjali, šire govor mržnje. A Despot po ko zna koji put ponavlja kakav je karakter ustanka u Srbu:
I tako, umjesto da imamo u Jasenovcu pijetet, imamo novi govor mržnje, baš onaj isti kao kad je Mesić prije nekoliko godina govorio o gadovima. Tako je, svi smo mi gadovi koji nismo na liniji partije i revolucije. Što znače Josipovićeva upozorenja na školske udžbenike? Da ih se mora spaliti i da partija treba pisati nove? Hoćemo li povjesničare na cestu baciti, knjige i radove spaliti, a institute zatvoriti?
Ako želimo istinu i samo istinu, zašto vladajući konačno ne kažu NE proslavi četničkog ustanka u Srbu? Ili će državni vrh u srpnju onamo?


I na kraju kome se podilazi u Jasenovcu i kome to ne odgovara:
Kao i pitanje, čemu podilaženje Srbima u Jasenovcu? Židovima to nikako nije drago. Jer se jasenovački centar održao najviše zbog Židova, jer je dio sjećanja na holokaust, a Srbi se predstavljaju kao balkanski Židovi... A da se ne govori koliko i danas Srbi instrumentaliziraju žrtve Jasenovca. Politika vladajućih totalno je slijepa. Ne vladaju najosnovnijim činjenicama iz povijesti, ideologija im je preuzela razum, opet će se narod dijeliti po ustašama i partizanima... Kome to treba?

Tezu po kojoj se Memorijalni centar u Jasenovcu sagrađen samo zbog Židova, a ne zbog svih jasenovačkih žrtava, se mora nazvati bolesnom. Kao što je to i teza da je spominjanje ubijenih Srba u Jasenovcu podilaženje Srbima. Rome i ostale Despot ovom prilikom zaobilazi.

Uostalom, otiđite na web site Večernjeg lista, gore spomenuto nije sve, tu su još i tekstovi Milana Jajčinovića i Josipa Pavičića na iste teme. Čisto da imate potpuni uvid u to kakvu sliku o nekim dijelovima naše povijesti može imati neko ko se informira isključivo preko Večernjaka.

25.04.2012. u 21:24 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 04.04.2012.

Nakon Tita - OZNA i UDBA

Nije bilo lako hrvatskim desničarima zadnja tri mjeseca, pogotovo onima koji mrze sve vezano uz komunizam i uz nekadašnju Jugoslaviju. Zaista im nije bilo lako, jer su morali tri duga mjeseca trpjeti dokumentarnu seriju Lordana Zafranovića „Tito – posljednji svjedoci testamenta“, i bili kivni na HTV što je uipće pripustio taj uradak u svoj program i to u jednom od udarnih termina (ponedeljkom oko 20:30). Mada to nisu spominjali vjerujem da ih je i samo ime serijala izrazito žuljalo. Kakav testament i kome?

Prigovori su počeli već nakon prve epizode, Obrad Kosovac (za koga je Zafranović u razgovoru za Radio 101 rekao da je sa istim materijalom napravio dva potpuno različita filma o Alojziju Stepincu) je tako izjavio da u Zafranovićevoj seriji „galerija ličnosti iz jurskog parka u filmu govori pozitivno o Titu“. Zaista čudno, izgleda da je Kosovac očekivao da u filmu govore mlađahni tridesetogodišnjaci koji su se rodili negdje u vrijeme kad je Tito već bio mrtav ili nešto stariji koji su bili djeca ili u cvijetu mladosi za Titova života. Pa zar sam naslov ne sugerira da ce u dokumentarcu svjedočiti ljudi koji su bili povezani s Titom, bilo obiteljski bilo po komunističkoj ili partizanskoj liniji. Em su stari, em su još i živi, kakva drskost.

Korak dalje otišla je Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) koja je zatražila prekid emitiranja Zafranovićeve serije. Iz priopćenja koje potpisuje predsjednik udruge Mladen Pavković izdvajam: „Neshvatljivo je i to da je za ovu seriju odobreno čak 13 epizoda (svaka u trajanju od sat vremena!), dok s druge pak strane o hrvatskom Domovinskome ratu, prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ljudi koji su u krvi stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu ta ista televizija daje priloge "na kapaljke", i u vremenu kad je najmanja gledanost. Čudi nas od hrvatskih redatelja, poput Zafranovića, da ih "ne zanimaju" teme poput Vukovara, Škabrnje, Knina, rušenja Dubrovnika, srpskih koncentracijskih logora, protjerivanja pola milijuna Hrvata iz svojih domova i slično.“ Zar se isti argumenti nisu mogli upotrijebiti i na seriju o Titu koju je radio Antun Vrdoljak ili pak na seriju „Hrvatsko proljeće“ Hrvoja Klasića (jedno od ugodnijih iznenađenja dokumentarnog programa HTV-a prošle godine)? Mogli su po istoj toj logici izabrati bilo koju emisiju, ali su izabrali baš Zafranovićevog Tita!?

No, najdalje je ipak otišao Ivica Šola, koji u Glasu Slavonije daje psihološki profil Lordana Zafranovića. Ovje ću izdvojiti tek manji dio teksta „Lurdan Zafranović i njegov Tito” (ne, nije greška, članak se baš tako zove). Šola nam otkriva za čim to traga Zafranović, kao i to u kojoj se državi nalazi mjesto Lordanovog, pardon Lurdanovog rođenja: „.Premda rodom sa Šolte, koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, kršten u Rimokatoličkoj crkvi. Ni prva ni zadnja osoba s adolescentskim problemima traženja identiteta. Njegov novi film o Titu koji se počeo emitirati treba promatrati kao Zafranovićevu potragu za izgubljenim identitetom, kao uradak zakasnjelog pubertetlije koji sam sebi želi pomoći u traganju za nepostojećom nevinošću svojih duhovnih očeva, poglavito jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, prema Crnoj knjizi komunizma, Josipa Broza Tita.”

Također nam u nastavku teksta Šola otkriva sami korijen Zafranovićevih pubertetskih stremljenja: “Zafranovićev odnos prema historiji i historijskoj istini jednak je odnosu prema vlastitom imenu. Njegovo krsno ime nije Lordan, već Lurdan. Dala mu ga mater iz zahvale Gospi Lurdskoj. Lurdan ga potom promijenio u Lordan, kako svjedoči jedan njegov kolega. Odavno je, dakle, Lurdan pubertetski sklon, u potrazi za samim sobom, raznim izmišljanjima, od vlastitog imena do domovine. Eto Vam konačno i njegovog Tita.”

Josip Pavičić je, pred sam kraj serijala, napisao takst „Drug Tito kao misionar u Africi” (Večernji list), u kom zalazi u polje filmske kritike i Zafranovićev cijeli prethodni opus analizira u par rečenica: „Lordan Zafranović nikad nije svladao umijeće pričanja filmske priče, pa su mu filmovi uglavnom zbrkani. Nedostatak pripovjednog dara nastojao je nadomjestiti estetski dotjeranim prizorima, erotskom provokacijom, naturalizmom, glumom neprofesionalnih glumaca, ali i dobrih profesionalaca... i političkim angažmanom. Najbolji je uzorak Zafranovićeva filmskog rukopisa njegov film “Okupacija u 26 slika” iz godine 1978. Žestoko, vizualno atraktivno, u naraciji krajnje smušeno i, naravno, ideološki angažirano (u ovome slučaju) “na liniji borbe protiv hrvatskog nacionalizma”. Zaista šteta što se Pavičić ranije nije okušao u filmskoj kritici, hrvatska pisana riječ je tako ostala uskraćena za brojne lucidne prosudbe filmskih djela.

No, u istom tekstu Pavičić, nehotice, daje i kompliment Zafranovićevom Titu: „O pokojnom diktatoru Zafranovićeva ekipa govori kao da se u protekle 22 godine ovdje ama baš ništa nije promijenilo, kao da još djeluje državni odbor “za zaštitu lika i djela druga Tita”. Da, istina je, Zafranović nije napravio seriju nastojeći se uklopiti u dominantne tokove ovoga vremena, a isti je slučaj bio i sa „Okupacijom u 26 slika”, govoriti sada iz perspektive 2012. da je Zafranovića „Okupacija“ '78. bio režimski film je čista podvala. Pavičiću je s druge strane sasvim normalno pisati na liniji hrvatskog nacionalizma sada, kao što to uostalom i radi godinama.

Što bi tek bilo da je serija imala 20 epizoda, kao što je to planirao Zafranović, ali je na insistiranje HTV-a skraćena na 13 epizoda. Kakve bi tek tad bile reakcije Šole i Pavičića. Šola bi sigirno imao još bolji uvid u skrivene kutove Zafranovićeve ličnosti.

Dio progovora je išao i na izbor muzike, koji je vjerujem radio upravo Zafranović, kao i na morske valove prisutne na početku svake epizode. Glavne zamjerke su bile kakve veze imaju dalmatinske klapske pjesme i more sa Titom. Pa naravno da nemaju puno veze sa Titom, ali imaju sa Zafranovićem. Iako se radi o dokumentarnom filmu, autorski pečat redatelja se itekako osjeti, ko je gledao neki od Zafranovićevih filmova ne bi trebao biti s tim iznenađen. Osobno sam zahvalan Zafranoviću na izboru pjesama, jer je pokazao kakva je klapska pjesma bila nekad. To naprosto nema niakve veze s onim što rade Tomislav Bralić i ekipa danas.

No, svi gore pobrojani napokon su došli na svoje. Naime, odmah nakon završetka Zafranovićevog Tita, u istom terminu, HTV je počeo emitiranje dokumentarno-igrane serije „Jugoslavenske tajne službe”, čiji su autori Obrad Kosovac i Miljenko Manjkas. (najbombastičniji dio najave serije je bio da je Bleiburg planiran još u Drvaru proljeća ’44.) Stručni suradnik serije je povjesničar Josip Jurčević, dokazani revizionista, čovjek po kojemu su NDH i Jugoslavije podjednako zločinačke tvorevine, član nečega što se zove Družba hrvatskog zmaja, predsjednički kandidat, član udruga kao što su Hrast i Hrvatski plamen. Meni „najimpresivniji” njegov nastup je bio u emisiji “Nedeljom u 2”, kada je umanjivao strahote ustaškog logora Jasenovac, a s tvrdnjom da je ustanak digao HSS je šokirao i gledatelje i voditelja, Aleksandra Stankovića. To dovoljno govori o vjerodostojnosti serije.

Ipak sam odlučio odgledati prvu epizodu, unaprijed spreman što bih sve mogao čuti i vidjeti u njoj. I sasvim iznenađujuće, prva epizoda me na izvjestan način oraspoložila. Dugo se nisam toliko nasmijao, gledajući nešto što pretendira da bude ozbiljan uradak. To se najviše odnosi na igrani dio serije, jer tako loša gluma nije viđena još od hrvatskih filmova iz devedesetih. Gluma je ostavila veći utisak na mene nego Josip Jurčević i Pero Simić skupa. Boris Svrtan tako karikaturalno igra Tita, da je prava šteta što ne postoji domaći pandan Zlatne maline. Ništa bolji nije ni Dušan Bućan u ulozi Rankovića.

Glumu je zaista teško opisati, to treba vidjeti, toplo preporučujem. Način na koji Tito govori, luđački sjaj u očima, ideološka zaluđenost, njegova paranoja, sve to u interpretaciji Svrtana su zaista nenadjebivi.
A tek scena sastanka u Bohinju ’39 (prisutni – Tito, Kardelj, Đilas, Ivo Lola Ribar) :
„Ko je za”, pita Tito i diže ruku, na što ostala trojica istovremeno dižu ruke. U istoj sceni Tito naređuje Ivi Loli Ribaru da zapisuje sve rečeno na sastanku, na što ovaj odgovara „odmah druže Tito!“.
Pogledajte, nećete zažaliti. A i jedva čekam da vidim Gorana Grgića u ulozi Stepinca. To će biti prava poslastica. Na potezu je Josip Pavičić, ne sumnjam da će dati svoj sud o glumačkim dosezima „Jugoslavenskih tajnih službi“.

04.04.2012. u 20:57 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.04.2012.

Preživjeti 1. april

1. april je nezvanični dan šale ili tako nekako. Meni je to jedan od najpredvidljivijih, što će reći često i jedan od najdosadnijih dana u godini. Dan koji jednostavno treba „odraditi“, za koji jedva čekam da prođe. Najradije ne bih nikuda izišao iz stana taj dan, ali ipak mora se ići van, bilo da je razlog posao, dogovor, kupovina namirnica ili lijepo vrijeme. I kad se već mora izaći treba biti spreman na „originalne“ šale i pošalice tipa „odvezala ti se cipela“, „pauk ti odvozi auto“ ili nešto u tom stilu.

Zadnjih godina su se u to uključili i mediji, pa smo mogli čuti prvoaprilske vijesti kao što su one o dolasku velikih sporskih zvijezda u Dinamo, Hajduk ili Cibonu, ili o nastupu Red Hot Chili Peppersa u Zagrebu (doduše ta šala stara nekoliko godina mogla bi se i obistiniti u kolovozu ove godine).

Takve šale sam očekivao i ove godine. Međutim na muzičkim, sportskim i news portalima koje sam posjetio ni traga prvoaprilskim šalama. Inače ove godine sam tipovao na sljedeće vijesti: „Bruce Springsteen na Poljudu“ (ili Maksimiru), „Hrvatska izbačena sa Evropskog nogometnog prvenstva zbog stanja u HNS-u“, „Barack Obama na ljetovanju u Hrvatskoj“, „Đoković, Nadal i Federer na turniru u Umagu“ ili „George Clooney glumi u najnovijem filmu Jakova Sedlara“.

Tako smo godine ostali uskračeni za poplavu prvoaprilskih prevara. Da se razumijemo, nije da plačem nad tim, ali tražeći razlog tome, ono do čega sam došao mi se nimalo ne sviđa. Prvoaprilske štosove možemo podijeliti u one koje donose dobre i one koji nose loše vijesti. Loših vijesti je toliko da nikome ne pada na pamet dodavati još i one lažne. A u dobre je teško povjerovati i da nije 1. april. Uostalom zamislite da vidite ovakve naslove ne uskoro, već recimo tek za par mjeseci ili godinu dana :
Eurosuper95 pao ispod 9 kuna
Nezaposlenost ispod 10 %
Besplatno studiranje za redovne studente

Da li bi i na jednu jedinu sekundu povjerovali da su istinite?

No pravi 1. april, bar za mene, desio se u listopadu prošle godine. Naime tada Anonymous Serbia registrirao lažni site (www.nobelprizeliterature.org) i na njemu objavio da je Dobrica Ćosić dobitnik Nobelove nagrade za književnost, a što su prenijeli neki mediji, među njima Večernje novosti i nekada ugledni B92. Povodom toga Anonymous Serbia je izdao saopćenje koje ovako završava:
Srbija se danas ponovo okreće ratu, strahu, smrtonosnom kiču devedesetih, nasilju prema različitostima, nacionalističkom konzervativizmu i neiskrenom pravoslavlju. Verujemo da su misli i političko delovanje Dobrice Ćosića duboko isprepletene sa tim opasnim sistemom vrednosti, koji ne prestaje da nam preti.
Takođe verujemo da strahovite posledice višedecenijskog političkog, literarnog i javnog delovanja Dobrice Ćosića njegova zemlja i čitav region osećaju snažno i danas.
Dobrica Ćosić nije dobitnik Nobelove nagrade, iako su srpska javnost, pa i on sam, u to verovali punih petnaest minuta.
Od te činjenice nam je ipak malo lakše.


E to ja zovem pravom diverzijom (definitivno antologijskom), inteligentnom i sa precizno, i s razlogom, definiranom metom, i još k tome poprilično uspjelom.

I tako smo došli do toga da je istinski 1. april moguć svakog dana osim baš tog 1. aprila. A taj kalendarski 1.04. treba nekako pregurati, i ništa više od toga.

01.04.2012. u 20:03 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2017 (1)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Listopad 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Komentiranje svega i svačega.

Kontakt mail :
hocemocenzuru@gmail.com

Linkovi

Hoćemo cenzuru - Kud Idijoti

Dosta je bilo splačina, pornića i drkačina
Dosta je bilo svakakvih lažnih informacija
Kako se živi kad se ne radi
Tko je u minusu, a tko u blokadi
Kao, lova ne vrijedi, ali dobro se kupuje
Ne znaš više kome da vjeruješ.

Dosta je bilo gluposti, šund stripova i ...
Propalih književnika i suludih pjesnika
Želim, želim nešto novo
Želim nešto pametno
Sistemski dotjerano
Moćno, moćno i nevidljivo.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Fašisti i ljevičari
Treba sve očistiti
Od nemoralnih ljubavi
Što to sve ekran trpi
Našminkane bolnice
Novinarske kritike
Orgazam pred kamerom u vašim domovima
Potrebna je intervencija.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se