hocemocenzuru

petak, 23.03.2012.

Pa dobro, gdje su sad svi ti antifašisti?

Najavljena sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, osuđenog ratnog zločinca, izazvala je dosta reakcija u Hrvatskoj, ovdje ću se osvrnuti na neke od njih. Najviše pažnje je privukla emisija „In medias res“ Petra Vlahova na navedenu temu. Spomenuta emisija je definitivno najgora politička emisija na HTV-u, razlog je sam voditelj koji najčešce nikako ili površno poznaje temu o kojoj se govori (podatke kupi uglavnom sa Wikipedije), a izbor gostiju koje dovodi je zaista teško probabljiv, za što je najbolji dokaz emisija na temu rehabilitacije četničkog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Petru Vlahovu je to uspjelo u žestokoj konkurenciji emisija kao što su „Otvoreno“ Hloverke Novak-Srzić i Mislava Togonala (u kojoj su česti gosti Milan Ivkošić, Tihomir Dujmović, Slaven Letica, Ivica Šola i ostali predstavnici izrazito desne orijentacije na medijskoj sceni), i „Puls nacije“ Branimira Bilića (koja rijetko kad prođe bez nekog „uglednog“ intelektualca sa teološkog fakulteta, koji obično šokira javnost svojim izjavama). S tim da se gledajući emisije Branimira Bilića čovjek bar može nasmijati, ako već ne može čuti ništa pametno.

Petar Vlahov se zaista pobrinuo za eksluzivnog gosta u emisiji o Dražinoj rehabilitaciji. Naime u emisiju se iz Beograda uključivao povjesničar (tako je bar predstavljen) Jovan Pejin, koji je o Draži govorio kao antifašisti, kao žrtvi komunističkog režima, spomenuo je i da je Vukovar oduvijek bio srpski... Sve te izrečene gluposti su legle kao kec na desetku pojedinim gostima emisije, kao što je povjesničar Mario Jareb i meni nepoznati lik iz jedne od gomile pravaških stranaka (HSP, HČSP, HSP1861...), imena se ne sjećam, ionako je nebitno (u nastavku teksta koristiću izraz Pravaš), jer se radi o tipičnom pravaškom klonu, svi uglavnom pričaju isto, samo se verzije nadograđuju. Nakon što su (sasvim razumljivo i očekivano) opleli po Pejinu, još šu žešće napali Damira Kajina (u pulskom studiju), i poručili mu da je dobro da on i ostali koje sebe zovu antifašistima čuju što to govori Pejin!?

Zaista nevjerojatno, ali ujedno i logična reakcija od jednog Pravaša (napredna verzija 2.0), jer hrvatski pravaši nikad nisu krili simpatije prema NDH i ustaškom pokretu i povjesničara kao što je Jareb, koji se u svojim radovima ubi dokazujući da su ustaše i partizani isti k. Više nego logično, jer je takvima veći neprijatelj iskreni antifašista (što Kajin sigurno jeste) nego tamo neka četnička budaletina iz susjedne države. Kajin je rezignirano zaključio da je zalutao u emisiju, i to s pravom (u emisiji je još gostovao i Zdravko Tomac). Jednostavno rečeno, poruke nacionalističkog kretena, koji veliča četnike, Pravaš i Jareb koriste za napad na Kajina i ostale predstavnike antifašističke scene u Hrvatskoj. Biću potpuno iskren, ne vidim nikakvu razliku između Pejina i takvih kao što su Jareb i Pravaš, radi se o sličnim nacionalističkim matricama, samo što neki to govore direktno i neartikulirano, a neki to rade zaobilazno. Uostalom, zaista je iritirajuće da galamu zbog rehabilitacije Mihailovića i izjednačavanja četnika i partizana u Srbiji, dižu oni koji bi izjednačili ustaše i partizane u Hrvatskoj.

Na najavljenu Dražinu rehabilitaciju, reagirao je jasno i principijelno, baš onako kako treba, Stipe Mesić, koji između ostalog kaže: „Taj potez imat će, ponavljam još jednom, opasne, a potencijalno i kobne posljedice u regiji koja jedva da je krenula putem normalizacije nakon ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija. Svako rehabilitiranje četništva, jednako kao i svako relativiziranje i rehabilitiranje ustaštva može završiti samo u katastrofi". Za razliku od Mesića, kojeg nije trebalo pozivati da se o tome izjasni, od sadašnjeg predsjednika dobili smo tek iznuđenu i prilično blagu reakciju, u emisiji „Nedeljom u 2“, tek na insistiranje voditelja Aleksandra Stankovića (doduše oglasio se i nekoliko dana nakon toga povodom iste teme), sve u želji da se ne zamjeri Borisu Tadiću, uz Josipovića još jednom „faktoru stabilnosti“ u regiji. Tipično kukavička, nekonfliktna SDP-ovska reakcija, tako karakteristična za dobar dio pripadnika te stranke u zadnjih 20-ak godina. Nedavno je Josipović poveo raspravu o finansiranju ureda bivšeg predsjednika. Kad bi se mene pitalo dio novca koji se od mojih prihoda izdvaja u budžet, radije bih preusmjerio u ured bivšeg nego sadašnjeg predsjednika.

Dobar dio reakcija u Hrvatskoj se otprilike svodi na sljedeću tezu: ovako nešto u Hrvatskoj je nemoguće, jer ovdje ozbiljnog pokušaja rehabilitacije ustaše nije bilo. Ovako razmišljaju i udarne vedete Večernjeg lista Tihomir Dujmović (tokom gostovanja na HTV-u) i Zvonimir Despot (u svojoj kolumni „Bez pardona“). Despot tako u tekstu „Antifašisti, gdje ste sad?“ piše: „Pa tako povjesničar Tvrtko Jakovina napominje da “ne očekuje jaču reakciju hrvatske vanjske politike jer se već godinama i u Hrvatskoj tolerira ambivalentan odnos prema NDH i ustašama”. Koliko je poznato, u Hrvatskoj nitko nije zatražio rehabilitaciju Ante Pavelića, ustaštvo nije zakonski izjednačeno s antifašistima, u uredima nema Pavelićevih slika, a pojedinačni ispadi dobrim su dijelom reakcija na neoboljševizaciju Hrvatske.“ To naprosto nije istina, za primjer je dobro samo spomenute utakmice nogometne reprezentacije kada stotine ili čak tisuće navijača skandira „za dom spremni“, masovno posjećene koncerte Thompsona, uniforme na komemoraciji u Bleiburgu, kao i nedavnu presudu kninskog suda da prodaja ustaških simbola nije protuzakonita. Uostalom, kakva crna (pardon crvena) neoboljševizacija?

Ukratko, uz opravdane reakcije na moguću rehabilitaciju Draže Mihailovića i izjednačavanje četnika i partizana, i uglavnom utemeljene kritike na mlaku reakciju službenog Zagreba, želi se minimizirati evidentno prisustvo NDH nostalgije u dijelu hrvatskog društva. Ima je čak i u tekstovima sportskih novinara Tomislava Židaka i Zvonimira Magdića, koji utakmice reprezentacije NDH ubrajaju u službene susrete nogometne reprezentacije, u kojima možemo saznati da nas je Italija zadnji put pobijedila 1942.!? Tu se jednostavno radi o prodavanju poluistine za potpunu istinu. Ovome treba dodati još jedan apsurd u ovoj priči, a to je da se u dosta reakcija zastupa teza o nedostatku ikakvih reakcija.

Da ironija bude veća, „In medias res“ Petra Vlahova se djelimično vremenski preklapala sa 12. epizodom dokumentarnog serijala Lordana Zafranovića „Tito – posljedni svjedoci testamenta“. A Tita i partizane, vojsku koju je vodio, i koja je porazila i ustaše i četnike, podjednako nastoje omalovažiti takvi i Pejin, kao i Jareb i Despot, i pripisati im i ono što jesu i što nisu učinili, naravno svako iz svojih razloga. Dok jednima smeta što su porazili četnike, drugima se gade jer su to isto učinili vojski NDH. I za mene tu nema dileme: mada ne govore jednako direktno, i različito artikuliraju svoje stavove, između Jareba i Despota s jedne strane i Pejina s druge, bez grižnje savjesti stavljam znak jednakosti. Naime svi oni imaju zajedničkog neprijatelja, a to je antifašizam, i sve ono što ga simbolizira, od Tita i partizana nekada pa sve do Kajina i Mesića sada (Kajinu i Mesiću se za njihovo političko djelovanje može dosta prigovoriti, ali činjecu da su iskreni i dosljedni antifašisti se ne može osporiti).

Zvonimir Despot svoj tekst ovako zaključuje: „Uglavnom, previše je činjenica koje govore u prilog tezi da bi Hrvatska trebala žestoko reagirati na još jednu srbijansku provokaciju. A da se ne govori o tome što su četničke postrojbe učinile Hrvatima za Domovinskog rata, čiji jedan od vođa, Vojislav Šešelj, u Haagu čeka presudu. Gdje su sad svi ti antifašisti?“

Pa još će ispasti da na veličanje četničkog pokreta jedino reagiraju oni koji se ne smatraju antifašistima (a u takve sam sebe ubraja i Despot, što je sasvim očito)!? Nije mi jasno kome se može prodati priča da se rehabilitaciji fašističkih suradnika suprotstavljaju oni kojima je antifašizam stran, dok antifašisti šute kao pičkice. Nekima očito nije dovoljna revizija povijesti, pa je proširuju i na sadašnjost.

No, stvarno, gdje su sad ti antifašisti, kako to podrugljivo pita Zvonimir Despot? Bez brige, tu su, i uvijek su bili tu, dosljedno protiv zločina, bilo da je riječ o zločinima sljedbenika Vojislava Šešelja, bombardiranju Dubrovnika i Mostara, opsadi Vukovara i Sarajeva, genocidu u Srebrenici, logorima smrti u Republici Srpskoj i Herceg-Bosni, uvijek protiv revizije povijesne uloge ustaša i četnika. Antifašisti su jednako zgroženi zločinom, bilo da je počinitelj „naš“ ili „njihov“, bilo da su žrtve „naše“ ili „njihove“. Ima ih i u Hrvatskoj i u Srbiji, i u ostalim postjugoslovenskim državama, ma koliko to zgrozilo Despota, Pejina i one koji slično misle. Tu su.

23.03.2012. u 20:57 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.03.2012.

Duplo Hladno pivo u Tvornici

„To je to“ je bila prva stvar koju sam pomislio čuvši da će Hladno pivo održati dva koncerta u Tvornici 8. i 9.03., jer se radi o klupskim koncertima, koji uvijek pruže više nego nestupi u većim ili otvorenim prostorima. Da se razumijemo, koncerti Hladnog Piva na Jarunu, u Domu sportova i u Areni su bili jako dobri, ali meni je trebalo najmanje pola sata da se snađem na njima, da se naviknem na zvuk, na toliku masu ljudi, i da počnem uživati u koncertu. Dodatni problem je što je na takva, masovno posjećena događanja, teže doći, treba se naći sa svima koji idu na koncert, uvijek neko kasni, a i treba vremena za ući u dvoranu ili dogegati nekako do Jaruna.

Treba istaknuti da otkako su ušli u dvorane (negdje nakon izlaska albuma „Šamar“), dečki iz Hladnog piva nisu prestali sa klupskim nastupima. Zadnjih godina su imali običaj na jesen nastupati u Močvari za SOS Dječje selo. To su bili odlični i naravno rasprodani koncerti sa nešto drugačijim repertoarom nego na njihovim velikim nastupima, kada se set lista ipak donekle prilagođava široj publici i sviraju dobrim dijelom medijski eksponiranije pjesme. Na koncertima u Močvari su svirali i pjesme koje zadnjih godina rijetko ili nikako izvode, koje su prije toga zadnji put valjda svirali u Jabuci ili Kulušiću, jer u Močvaru je uglavnom dolazila publika koja ih prati od samih početaka ili poznaje cijeli repertoar.

Ujedno su nastupi u Tvornici bili na neki način povratak na mjesto zločina, gdje su 2000., nakon izlaska albuma „Pobjeda“, održali također dva nastupa u dva dana, što je ostalo zabilježeno na live albumu „Istočno od Gajnica“, što je ostao i do danas jedini koncertni album HP-a (doduše izdali su i dva koncertna DVD-a). Ne znam da li su ovogodišnji koncerti u Tvornici snimani, ali bilo bi dobro da jesu, jer bi bili sjajan materijal za live CD. Radilo se uistinu o dva sjajna, perfektno odrađena dvo i pol satna koncerta, za koja i bend i publika zaslužuju maksimalnu ocjenu.

Nad koncertima Hladnog piva je jedno vrijeme visio upitnik zbog već poznatih problema koji su zadesili Tvornicu, no to je riješeno i klub od 1.03. opet radi normalno. Nakon ponovnih mjerenja Tvornica je dobila opet dozvolu za rad. Obe večeri dolazeći u Tvornicu sam se uvjerio da se izvan kluba ne čuje ama baš ništa, uostalom potrebno je proći kroz dvoja vrata da bi se ušlo u njega. Tu se sad postavljaju logična pitanja: Zašto je Tvornici onemogućen normalan rad nekoliko dana, kada za to očito nije bilo nikakvog razloga? Da li će itko odgovarati za to?

Očito je da razloga za zatvaranje Velikog pogona nije bilo, no to je bilo jasno od početka. Uostalom prigovori su išli u jako širokom rasponu, od toga da susjedima smetaju pijani posjetitelji na odlasku iz Tvornice (onda bi po istoj logici trebalo zabraniti rad svim klubovima i kafićima u Zagrebu, kao i sva sportska događanja), preko problema sa parkingom (što bi tek onda rekli ljudi koji stanuju u blizini dvorana) pa do toga da je previše koncerata u zadnjih nekoliko mjeseci (znači li to da Tvornicu treba kazniti za dobar i raznovrstan program?).

Bojim se da tu nije kraj, jer nakon subotnjeg koncerta su u Tvornicu ušla dva policajca, nisam upoznat kojim povodom su došli, da li bila prijava u pitanju ili nešto drugo. Nadam se da se slične stvari neće ponavljati, jer ovakva Tvornica, kakva je sada, definitivno je potrebna gradu Zagrebu, jer ima kvantitativno i kvalitativno jak program. Uostalom ne sjećam se kada sam zadnji put u neki klub otišao tri večeri zaredom (dan poslije Hladnog piva su sjajan koncert u Malom pogonu održali i beogradski Repetitori), a što se desilo ovaj tjedan.

No, da se vratim na koncerte Hladnog piva. Obe večeri je Veliki pogon bio pun, i obe večeri su posjetitelji svjedočili odličnim nastupima Hladnog piva, na što smo se i navikli kad je HP u pitanju, jer klupski prostori su ipak njihovo prirodno okruženje, ma kako to ocrtano zvučalo. I zato sam siguran da će i ubuduće HP uz one veće održavati i ovakve koncerte, kakvi su bili ova dva u Tvornici. Pola repertoara tj. 20 pjesama su izabrali poštovatelji Hladnog piva (i izvedene su obje večeri), a drugu polovicu je odabrao bend. Koncerti su bili različiti po izboru pjesama, kao i po rasporedu izvođenja, tako da petak nije bio tek repriza četvrtka, već potpuno novi koncert.

„Dobrodošli na mainstream koncert mainstream benda Hladno pivo“, ironično je rekao Mile početkom koncerta druge večeri. Spominjao je i kako je nakon Arene pravi gušt svirati ovakav koncert. O izboru pjesama (bilo benda, bilo poštovatelja) nema smisla mudrovati, jer nakon sedam studijskih albuma (redom dobrih) HP na raspolaganju ima toliko kvalitetnog materijala da bi set listu mogli birati izvlačenjem papira ili nasumice. Uostalom zamislite set listu koja počinje ovako nekako: „Tamburaši“, „Tema je žena“, „Nije sve ni u pari“, „Čelične zavjese“, „Krepaj budalo“, „Anoreksik“, „Aleksandar Veliki“, „Odjava programa“, „Razmišljam“, „Tišina“, „Usamljeni u gomili““, „Zakaj se tak' oblačiš“, „Od buđenja do dnevnika“... Nema sumnje da bi i ove pjesme bile jednako dobro dočekano kao i one izvedene obje večeri u Tvornici.

Set liste se naravno nemoguće sjetiti, pa neću ni pokušavati, no probaću prenijeti neke dojmove s koncerata. Bilo je lijepo opet čuti „Utjehu kose“, pjesmu A.G. Matoša, koju je HP prvi put izvelo, ako se ne varam, na istom mjestu 12 godina prije, koja je jedino objavljena na „Istočno od Gajnica“, koju je Mile najavio ovako: „tekst i nije nešto, ali je zato muzika super“. Bilo je zanimljivo vidjeti kako „Mlohavu čunu“ sa više emocija i intenziteta pjeva ženski dio publike nego muški. Album „G.A.D.“ je dobio najmanje mjesta („U ritmu dlakave guze“ je odsvirana prve, a „Šank“ drige večeri), što je uobičajeno zadnjih godina, npr. u Areni je bio potpuno zaobiđen. Imali smo priliku čuti i „Maderfakerse“, godinama neizvođenu, i sam bend se iznenadio brojem glasova koji je dobila ova pjesma. Inače, na samo kraju smo saznali da je najviše glasova dobio „Trening za umiranje“.

Brojke bi bile: dva koncerta, oko 3000 posjetitelja, pet sati, 80-ak pjesama... Ali to su ionako samo brojke, ono što je meni bitno je da, bilo da sam ih gledao pod utjecajem alkohola (prva večer) ili mrtav trijezan, što je bio slučaj drugu večer, oba puta je bilo jednako dobro. Dvaput je ipak dvaput. Nakon drugog koncerta su nam pustili nekoliko stvari od Idijota. Dobar potez, poruka je jasna.

11.03.2012. u 23:31 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.03.2012.

Kad Milić Vukašinović svira Rock'n'Roll (Vatreni poljubac, Boogaloo 3.03.2012.)

„Svaka pjesma mu je ili kako fata neku koku ili kako je bari“, ovako nekako je jedna moja prijateljica objašnjavala drugoj o čemu to uglavnom pjeva Milić Vukašinović u svojim pjesmama. Poprilično dobro opisano, još bi samo trebalo dodati da pjeva o tome kako svira rock'n'roll. „Doktor za r’n’r“, „Ja sviram r’n’r“, „Recept za r’n’r“, „Sve će jednom proć’, samo neće nikad r’n’r“, „Nek’ ne sluša kome smeta moj r’n’r“, „Svi za r’n’r“, „Živio r’n’r“, „100% r’n’r“, „Rokerčina“, „(r’n’r je) krv i znoj“ su samo neki od naslova Vatrenog poljupca, bilo pjesama, bilo albuma.

Da li je to što oni sviraju heavy metal, hard rock, pastirski rock ili jednostavno rock'n'roll me previše ne zanima, no činjenica je da Milić Vukašinović svoj muzički izričaj od početka pa sve do sada nije mijenjao, da Vatreni poljubac nije muzički evoluirao, i da isto što je svirao sedamdesetih svira i sada. I još je to pretvorio u svoju prednost, a ne manu. Naravno da to vrijedi prvenstveno za poštovatelje djela Milića Vukašinovića, ali mora se priznati da je zaista teško naći takav bend, koji 30 i više godina (sa povremenim prekidima) praši jedno te isto, i pri tome stiče nove poklonike, ne brojne, ali ipak ih ima nezanemariv broj. Ništa mudro, ali jako zabavno, i dosljedno, to je ukratko muzika Milića Vukašinovića i Vatrenog poljupca.

Mnoge zanimljivosti iz života Milića Vukašinovića se spominju u medijima, no izdvojiću jednu manje poznatu: proveo je u Sarajevu svo vrijeme opsade grada ('92.-'95.), da bi neposredno prije NATO intervencije u proljeće '99. otišao u Beograd radi snimanja albuma „Sve će jednom proć’, samo neće nikad Rock’n’Roll“, i ostao u Beogradu cijelo vrijeme bombardiranja. I pri tome snimio dobar album.

Vatrenog poljupca nije bilo u Zagrebu godinama, bolje reći decenijama, a onda su u kratkom razdoblju svirali dva puta. Prije otprilike godinu dana u Željezničaru su imali zajednički koncert sa Brkovima. Ni to što je nakon sjajnog nastupa Brkova, dobar dio publike napustio dvoranu, nije spriječilo Milića i Poljubac da održe žestok i jako dobar koncert. Ko je ostao nije zažalio. Drugi nastup su imali u subotu 3.03. u Bogaloou. Nakon prošlogodišnjeg nastupa u Željezničaru očekivanja za subotnji koncert su bila velika.

Koncert nije održan u velikoj dvorani, već kod šanka i skupilo se 150-200 ljudi. Iskreno, očekivao sam veću posjetu, ali to nije nimalo smetalo Miliću i drugovima da održe još jedan izuzetno dobar koncert. Jedini minus ide Boogaloou, jer su na šanku imali jedino malo pivo (15 kn). Koncert je bio ujedno i promocija albuma „Kad svira Rock'n'Roll“ (vjerujem da naziv nije nikoga iznenadio), koji je izišao krajem prošle godine. Nisam siguran koliko je termin novi album ispravan, s obzirom da su prvih 6 pjesama zaista nove a ostatak (njih 8) su već poznate pjesme sa albuma „100% Rock'n'Roll“. Meni je album sasvim OK, nove pjesme se solidno uklapaju u diskografiju benda, mada ga je nemoguće ocijeniti kao album u cjelini zbog prisustva već poznatih pjesama, na kojima je prvotno vokal bio Tifa, a na najnovijem albumu ih pjeva Vukašinović.

Vatreni poljubac opet ima novu postavu, uz Milića Vukašinovića tu su još Vladimir Ćopić (bubnjevi) i Srđan Đukić (bas gitara). Dvosatni nastup Vatreni poljubac je otvorio sa stvarima sa novog albuma: „Kad svira Rock'n'Roll“, „Pusti jako muziku“, „Dijalektika“, i „Šipak mangupe“. Većina u publici zna tekstove, iako nove pjesme nisam dotada čuo (album sam uspio poslušati dan nakon koncerta) legle su mi dobro, to su tipične pjesme Vatrenog poljupca, ništa novo, ali sve skupa to zvuči simpatično i standardno dobro.

Zatim su usljedile pjesme iz sedamdesetih i osamdesetih - „Nek se zna“, „Krv i znoj“, „Sinoć u inat ljubio sam drugu“, „Bugi je htjela“, „Moj drug je otišao van“, „Iz inata“, „Stipu Gatibo“, „Doktor za rock’n'roll“... Sve štima, bend uživa svirajući, publika skače i pjeva sa Milićem, a u publici ima i onih koji se nisu ni rodili kad je Poljubac izdao prvi album.

U drugoj polovici koncerta odsvirano je i nekoliko pjesama sa predzadnjeg albuma „Sve će jednom proć’, samo neće nikad Rock'n'Roll“ – „Sve će jednom proć’, samo neće nikad Rock'n'Roll“, „Rokerčina“, „Pijana ulica“, „Tike-tike-tačke“ i „Umrijeću mlad“. Regularni dio je zaključen sa „Žikinim kolom“, „100% Rock'n'Roll“ i „Živio Rock'n'Roll“. Usljedio je i bis, iako je Milić rekao da bisove ne voli svirati. Čuli smo i pjesme iz prve polovice djelovanja Poljupca, kao i one napravljene u zadnjih petnaestak godina, balade su izostale, i vjerujem da su svi kući otišli zadovoljni. Tokom i nakon koncerta skandiralo se „Mića majstore...“. Potpisujem.

04.03.2012. u 23:01 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Listopad 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Komentiranje svega i svačega.

Kontakt mail :
hocemocenzuru@gmail.com

Linkovi

Hoćemo cenzuru - Kud Idijoti

Dosta je bilo splačina, pornića i drkačina
Dosta je bilo svakakvih lažnih informacija
Kako se živi kad se ne radi
Tko je u minusu, a tko u blokadi
Kao, lova ne vrijedi, ali dobro se kupuje
Ne znaš više kome da vjeruješ.

Dosta je bilo gluposti, šund stripova i ...
Propalih književnika i suludih pjesnika
Želim, želim nešto novo
Želim nešto pametno
Sistemski dotjerano
Moćno, moćno i nevidljivo.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Fašisti i ljevičari
Treba sve očistiti
Od nemoralnih ljubavi
Što to sve ekran trpi
Našminkane bolnice
Novinarske kritike
Orgazam pred kamerom u vašim domovima
Potrebna je intervencija.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se