hocemocenzuru
nedjelja, 18.12.2011.
Spunk - Otvorenje novog prostora
Spunk mi je jedno od najdražih mjesta u Zagrebu, zadnjih nekoliko godina meni najbolji izbor za otići na piće i provesti večer sa prijateljima. Radilo se (sve do sada) o malenom, ali simpatičnom lokalu, u koji dolazi populacija sklonija alternativnom rock izričaju. Gotovo svaki četvrtak tamo svira Kizo (svirao u Velikom bijelom slonu i jedno vrijeme u Zabranjenom pušenju), repertoar i izvedba zavisi od njegovog raspoloženja, u većini slučajeva sam uživao u njegovom osebujnom nastupu, koji je poprilično teško pisati, to dobro znaju oni koju su to vidjeli. Petkom i subotom su se često održavali koncerti, uglavnom mladih neafirmiranih bendova. Kamo sutra, Brkovi, Damir Avdić, Radioaktiv, St!llness, Cry Bebies, Cherkezi United su samo neki od njih. Osim toga Spunk je također idealno mjesto za popiti pivu, dvije kao zagrijavanje pred koncerte u Močvari ili Boogaloo-u. Vijest da se Spunk proširuje, tj. otvara novi prostor je vjerujem obradovala stalne posjetitelje Spunka. To je popraćeno sa dvije koncertne večeri (16. i 17.12. - petak i subota) na koje je upad bio besplatan. U prostor se ulazi iz „starog“ Spunka, i otprilike je duplo veći od njega, može stati stotinjak, vjerojatno i više ljudi.
Prva večer
Prvu večer su otvorili Criple and Casino, zagrebački indie-rock band, koje sam prvi put gledao prije par godina na ponovnom otvaranju Močvare, tek otvorene nakon godinu dana pauze, na koju su bili prisiljeni zbog Bandića i sličnih. Tada su Criple and Casino, uz Nežni Dalibor, ostavili najbolji utisak na mene. I u Spunku su imali jako dobar nastup od 20-ak minuta. (svi izvođači su svirali 20 do 30 minuta). Nakon njih su na red došli Two Faces of Gala, također iz Zagreba, (meni do sada nepoznati), odsvirali su 4-5 pjesama, i podijelili prisutnima kodove za download njihovog EP-a.
Za kraj kao band iznenađenja (koje to i nije bilo jer su svi te večeri u Spunku znali o kome se radi) su polusatni nastup imali Kawasaki3P, inače česti gosti Spunka, Viduka je uostalom tamo i DJ. Počeli su sa „Anđelkom“, završili sa „Snifa san glue“. Sve u svemu jako dobro, kao i cijela prva večer, dobri nastupi, a treba i dodati da je Spunk bio dobro popunjen.
Druga večer
Drugu večer je otvorio instrumentalni noise band Peach Pit, klub se tek polako počeo popunjavati, svoj set su dobro otprašili. Nakon njih su svirali Kamo sutra, jedan od meni najdražih bandova, koji su već nekoliko puta svirali u Spunku. Počeli su sa „Frižiderima“, nastavili sa „Boljšoj“, „Nemam para“, „Rodeo“, „Odjebi“, „Poljubi me“. Kamo sutra naprosto uživaju svirati, to se vidi i osjeti, dobar dio publike zna njihove pjesme. Vokal Dario je, kao i obično začinio nastup puzanjem po podu između publike, penjanjem na šank, gimnasticiranjem, a na kraju nastupa je nekoliko puta napravio hrkljuš u glavu, što je još više pridonijelo upečatljivosti nastupa. Nakon njih solidan nastup su imali i What's on TV Mama?, koje sam tu večer prvi put gledao.
Bend iznenađenja druge večeri su bili Brkovi, kao i K3P česti gosti Spunka. Nihov nastup je bio pravi mali spektakl, na početku je Shamso 69 pročitao pozdravni govor povodom otvorenja novog prostora. Koncert su otvorili sa „Opasno se drogiram“, odsvirali su potom „Bolje da sam s frendovima pio rujno vino“, „Srećo laku noć“, „Nisam ja za tebe“, „Tolerancija“, „Kurvo prokleta“, „Ne želim da budem OK“, „Usamljen oženjen“, „Švaler“,... Potpuno ispunjen Spunk je pjevao, skakao, dizao ruke u zrak na stihove kao što su nisam ja za tebe/ shvati ti na vrijeme/ kajaćeš se dušo/ teško je to breme. Sjajan finale proslave otvaranja novog prostora, i još jedan trijumf Brkova. Nakon toga se fešta u Spunku nastavila do sitnih sati (valjda se to tako kaže?).
Sve u svemu novi prostor u Spunku je počeo više nego dobro. Vidjet ćemo kakve će nam koncerte ubuduće ponuditi Spunk i po kojoj cijeni. Čini se da stvari u Zagrebu polako idu nabolje što se tiče broja mjesta za manje klupske koncerte, jer uz Močvaru, obnovljenu Tvornicu (koja radi punom arom zadnja 3-4 mjeseca), Hard Place (koji je nedavno proslavio prvu godinu djelovanja), Spunk će biti još jedno mjesto otvoreno neafirmiranim, kao i već etabliranim bandovima. Počelo je zaista sjajno!
nedjelja, 04.12.2011.
'85
Momci ja ne znam svoje godine
Otkad se računa telefonirajte
Ja vas molim
Ja vas molim
Ljeto osamdeset peta
More
I pičke s drugog svijeta
Šteta baš šteta
Jer klinci nikad neće znati
Što bi bilo da se vrati
To ljeto
I pišanje uz vjetar
More
I tad sam bio sretan
Ljeto
I pet bombona u sebe
More
Davno prošlo vrijeme
Šteta baš šteta
Tog ljeta
Baš šteta
(iz pjesme „Ljeto '85“, Pips Chips & Videoclips)
U zagrebačkom Mercatoru se nalazi kafić pokojnoga Iztoka Puca - Atlanta '96. Na zidu se nalaze uvećani isječci iz Sportskih novosti vezani uz Iztokove osvojene trofeje, uključujući naravno i zlato sa Olimpijade u Atlanti. Jedan od tih uspjeha je prvi Zagrebov naslov klupskog prvaka Evrope iz '92. U okviru teksta iz SN-a se nalazi i popis dotadašnjih prvaka Evrope po godinama, među njima su mi najviše privukla pažnju imena osvajača iz Jugoslavije:
1972. – Partizan, Bjelovar
1976. – Borac, Banja Luka
1985. – Metaloplastika, Šabac
'72. i '76. ne pamtim, ali sjajne ekipe Metaloplastike iz '85. se jako dobro sjećam, jer su igrajući izuzetno atraktivan, lijep za gledanje, rukomet bili prvaci Evrope. Vujović, Vuković, Mrkonja, Isaković, Bašic, Portner i njihovi potezi ostaju dugo u sjećanju, čak i nakon 26 godina.
Iste te '85 svoj prvi naslov evropskog prvaka uzima i Cibona predvođena Draženom Petrovićem , a kao i Metaloplastika to su ostvarili atraktivnom igrom. Tu su još bili i Čutura, Aco, Nakić, Knego, Ušić, Nakić, Arapović,... Cibona isto ponavlja i sljedeće godine, ali ne uspijeva biti prvak Jugoslavije, što je vjerojatno koštalo i treće uzastopne titule europskog klupskog prvaka.
'85. zagrebačka Mladost igra finale kupa prvaka u odbojci, no Parma je bila bolja. Rukometašice Radničkog predvođene legendarnom Svetlanom Kitić igraju finale kupa prvakinja. Sarajevski Željo je igrao polufinale kupa UEFA protiv Videotona i ispao golom primljenim koju minutu prije kraja (Čuhai 88. minuta) i tako propustio igrati finale protiv Reala. I nakon toliko godina još mi je urezana slika Ivice Osima nakon primljenog gola, raščupana kosa, pogled ko zna gdje. Sve u svemu, izuzetno uspješna godina za jugoslovenske klubove u europskim kupovima.
Te '85 Partibrejkers su objavili svoj prvijenac, Zabranjeno Pušenje je izdalo drugi album „Dok čekaš sabah sa Šejtanom“, Haustor „Bolero“, Idoli muziku za film „6 dana juna“, Film objavljuje ploču „Signali u noći“, a Elvis J. Kurtović & His Meteors drugi album „Da bog da crk'o rok'n'rol“. Katarina II mijenja ime u Ekatarina Velika i izdaje drugi album nazvan jednostavno „Ekatarina Velika“.
Pobjednički film Pulskog (a bogami i Kanskog) festivala je Kusturicin „Otac na službenom putu“. '85 su prikazani i već pomenuti „6 dana juna“, „Tajvanska kanasta“ Gorana Markovića, Draškovićev „Život je lep“, „Bal na vodi“...
'85 (i jednim dijelom naredna '86.) je bila zadnja „normalna“ godina koje se sjećam. Na jesen sljedeće godine Milošević dolazi na čelo SK Srbije, objavljen je Memorandum SANU, a ja počinjem pratiti politiku, dotada potpuno nezainteresiran za nju. Odjednom počinjem gledati cijeli Dnevnik, a ne samo sportske minute, ali to je već za neku drugu temu.
E sad, i meni je samom sebi teško objasniti zašto mi je ispijajući kavu u Mercatoru, u kafiću Iztoka Puca, gledajuću popis klubova osvajača rukometnog Kupa prvaka, pala na pamet baš pjesma od Pipsa. Pjesma me odvukla do te godine, pet in osamdeset. Da, dobro znam da nije sve bilo sport, muzika i razbibriga, da je bilo nestašica kave, par-nepar pizdarija i još podosta akutnih problema, kako je to bio tada običaj reći. Jebiga, sorry ako to nekoga nervira, ali meni je to bila lijepa godina. Pri tome sam naravno u potpunosti svjestan činjenice da takvim sjajem može sjati, samo što je prošlost sad.
subota, 03.12.2011.
Milan Ivkošić, majstor lupetanja
Tokom zadnjih 15-20 godina Milan Ivkošić je skupio popriličan broj antologijskih izjava, bilo u svojim tekstovima, bilo u javnim nastupima (uglavnom na HTV-u). No zadnjih par tjedana sve je nekako eskaliralo, produkcija nesuvislih, glupavih izjava je rapidno porasla. Bit će da je to povezano sa HDZ-ovim skorašnjim očekivanim gubitkom izbora, ne toliko zbog neke njegove velike ljubavi prema ovome HDZ-u, jer je za Ivkošića Tuđmanov HDZ jedini pravi HDZ, već nekom neobjašnjivom paranojom i strahom od crvenih, udbaša, Jugoslavije, komunista, homoseksualaca, Srba, ovih, onih, aveti iskaču sa svih strana. Zadržaću se tek na njegova dva novija teksta.
Krenut ću sa „Tjednom inventurom“ od subote 26.11. („Ljevici ideološki protivnik nužan”).
Ljevičarski rasizam
Rasizam koji ljevičari isprovociraju kod građana zapravo je izraz njihova rasizma, jer njima je nužan ideološki protivnik, netko u koga uvijek treba upirati prstom, uklanjati ga, a u određenim okolnostima zatvarati i smicati. U razmacima od dvije, tri godine prave ankete ili druga istraživanja znajući da će pokazati kako većina Hrvata ima natražnjačka stajališta.
Gornji citat je Ivkošićev osvrt na rezultate anketa u kojima se pokazalo da dobar dio stanovnika RH ne bi iznajmio sobu muslimanima, Romima, ne žele brak sa Bošnjakom, Srbinom, mrze homoseksualce…
Zaista nevjerojatna tvrdnja – naši natražnjaci su mirna stvorenja, prave bubice, koje tek tamo neke ankete natjeraju da pokažu pravo lice. A tek te ankete, zamislite, rade se zbog toga da ispituju stajališta, one su krive što pokazaju netoleranciju dijela stanovništva.
Dio o anketama Ivkošić ovako zaključuje: Da gotovo pola stoljeća u Hrvatskoj nisu huškali Srbe na Hrvate, ratne tragedije ne bi ni bilo. U demokraciji im se vidik proširio i na Rome, Bošnjake, homoseksualce... koji za njih u njihovoj istinskoj domovini – komunizmu – nisu ni postojali.
Znamo sada i ko je skrivio rat i da nam je domovina bila komunizam?! Kakvo bulažnjenje.
Nedodirljivi Mesić
Razlog zašto neće biti istrage o čekovima koje je Stipe Mesić dobio od iseljenika u Australiji je zato što je Mesić nedodirljiv, a nedodirljiv je jer je u cijela svoja dva mandata, a i prije i poslije, ocrnjivao dr. Franju Tuđmana. I zbog toga jer u pravosuđu, manje-više naslijeđenom iz komunizma, za ljevičare – što pokazuju primjeri Čačića, Linića, Mršića i drugih – zakona ionako nema. Da, zaista je ocrnjivanje Tuđmana garant nedodirljivosti, neka uostalom Ivkošić pita Hrvoja Zovka, ako mu se da komunicirati sa onima koje smatra izdajnicima.
Kukuriku pakao
A kao primjer što nas čeka nakon izbora Ivkošić nudi Španjolsku i Španjolske socijaliste koji su nedavno izgubili izbore, a za svoga mandata su donijeli zakone o homoseksualnim brakovima, pobačaju, ušli u sukob sa crkvom, dok se nezaposlenost povećala: Raj za pedere, pakao za stanovništvo. Kukuriku! Zaista duhovito, ni Slaven Letica to ne bi bolje sročio.
Ima toga još, ovo je samo dio više nego bogatog teksta svakakvim mudrolijama Večernjakovog kolumniste.
Crveni dolaze
Drugi Ivkošićev tekst, na koji ću se osvrnuti je zadnja kolumna “„Rodoljubna zanovijetanja” naslovljena „ Crveni dolaze? Bože pomozi!”. U njemu 20-ak dana uoči Božića Ivkošić upozorava na činjenicu da ako pobijedi Kukuriku koalicija, s vrha države dva će nam dužnosnika čestitati taj veliki blagdan ne iz svoga svjetonazora već iz obzira prema katoličkoj većini u zemlji. Bit će to predsjednik države Ivo Josipović i novi premijer Zoran Milanović, obojica nevjernici, deklarirani agnostici.
Jebiga, ja sam mislio da se blagdani čestitaju osobama koje ih slave, ali eto saznajemo da se to radi iz svjetonazorskih razloga, jer politika je i vjera, često se neke važne političke odluke i zakoni vrednuju po tome drže li se ili ne drže kršćanskoga morala Nije valjda da Ivkošiću ne pada na pamet da se vjerski blagdani mogu čestitati ljudima druge vjere, a ne samo pripadnicima svoje, ili da ateisti ne bi smjeli čestitati blagdane onima koji ih slave. Evo, usudiću se reći, da je čak i Ivkošić koji put nekome čestitao Bajram ili pravoslavni Božić. Pa pobogu, vjerujem da se i njemu to koji put desilo.
Dragi gost HTV-a
Kako objasniti činjenicu da je autor ovakvih umotvorina čest gost HTV-a, od njega se više pojavljuju jedino valjda Žarko Puhovski i Slaven Letica. Pogotovo je čest gost emisije Otvoreno, u kojoj naravno lupeta do mile volje, nema tu ni logike, ni obzira prema ikome, čisto lupetanje. Ma znaju Hloverka i Togonal što rade. Ako već moraju dovesti nekoga relevantnog gosta, recimo Slavka Goldsteina ili Zorana Pusića (naravno nerado), treba pozvati i Ivkošića, da im upada u riječ, galami, širi mržnju, da skrene raspravu u smjeru koja nema veze sa emisijom, ubaci komuniste, partizane, udbaše, Mesića u svaku moguću temu. Ukratko zovu ga da upropasti emisiju. Bravo Hloverka, bravo Mislave, dobro obavljen posao! Neko će to već znati cijeniti, u to nema sumnje.
Ovaj vikend nam donosi novu „Tjednu inventuru” Milana Ivkošića, i nova lupetanja, siguran sam u to. Milane, majstore!
petak, 02.12.2011.
Palac gore za "novu" Tvornicu
Tvornicu, jedan od bitnijih zagrebačkih koncertnih prostora srednje veličine, su ove godine preuzeli novi vlasnici Neven Perica i Dražen Goreta (zakupili su prostor na 11 godina), i preuredili su je tako da sada ima tri koncertna prostora: Veliki pogon (kapaciteta do 1800 posjetitelja), te Mali pogon i Studio, u koje može stati 200-300 posjetitelja. Mali pogon je ujedno i kafić (uz pripadajuću terasu), u kojemu također možete i kupiti karte za nadolazeće koncerte. Nakon renoviranja, krajem ljeta je Tvornica ponovo nastavila sa svojim programom.
Za umjetničkog direktora je postavljen Mate Škugor, dugogodišnji organizator koncerata u KSET-u, I određeno vrijeme u Studentskom centru, čovjek koji je organizirao gomilu značajnih koncerata, i to po jako prihvatljivim cijenama. Kako sam kaže, do sada je organitirao više od 800 koncerata. Nakon njegovog odlaska iz KSET-a uslijedio je i kvantitativni i kvalitativni pad koncertne ponude KSET-a. Ovog ljeta je u Šibeniku organizirao petodnevni Terraneo festival.
Urednik programa je Nenad Borović, koji se prije 5 godina preselio iz Beograda u Zagreb, organizirao je koncerte u SC-u, a sudjelovao je i u organizaciji festivala Žedno uho i Terraneo, skupa sa Škugorom. U rodnom Kruševcu je bio zaposlen na jednoj radio stanici, a i u Zagrebu je jedno vrijeme proveo na, sada ugaslom, Radiju SC.
Njih dvojica su podjednako odgovorni za program „nove” Tvornice, kao što je to Nenad u jednom intervjuu rekao: Mate i ja ne moramo dogovarati program, nikada nismo dogovarali šta će raditi on, a šta ja. Kada me pitao želim li raditi „Terraneo”, rekao sam da će mi to biti čast i to je bilo to. Sreli smo se kada je kompletan program bio gotov, samo smo ga posložili, nismo ništa jedan drugome sugerisali. Tako je i u Tvornici. Samo pičimo.
Da misle ozbiljno i da nas očekuje dobra koncertna sezona vidjelo se početkom rujna, na konferenciji za medije, kada je predstavljen novi koncept Tvornice kulture, i kada su najavljeni nadolazeće svirke. U rujnu i listopadu tako su u Tvornici između ostalih gostovali The Melvins, Kawasaki 3P, Tinariwen, Repetitor, Disciplin A Kitschme, Majke, Frenkie, Kandžija, Zabranjeno pušenje,...
No ono što je uslijedilo u studenom ove godine, je zaista, usudio bih se reći nezabilježeno – 20-ak koncerata u mjesec dana! Među njima su Fleet Foxes, Human League, Gustafi, Dub Syndicate, Nežni Dalibor,... koncert Obojenog programa je nažalost otkazan.
Poboljšanja se vide i u uređenju Tvornice, garderoba sada nije na samom ulazu, što je prije znalo stvarati nepotrebne gužve, već u prolazu između Malog i Velikog pogona. Konobari su OK, oni prethodni su znali biti nekad i nadrkani, pogotovo prilikom gostovanja bendova iz Srbije (jednom sam na koncertu Partibrejkersa u „staroj“ Tvornici, dok sam čekao piće na šanku morao slušati tirade konobara tipa „šta će oni nama dolaziti...“, itd.). Ipak ostale su i neke slabosti, još uvijek znaju biti velike gužve, kada zna biti problem pomaknutii se ili otići na WC.
Iako Tvornica već radi punom parom, najavljene su i kazališne predstave, likovna i književna događanja. Počeo je izlaziti i besplatni mjesečnik „Tvorničar“, velikog formata (kao nekadašni Vjesnik i Oslobođenje), u kojem možete naći najave koncerata za taj mjesec, a za koji pišu npr. Aleksandar Dragaš i Aresen Oremović. Još jedna potvrda da se misli ozbiljno.
Tako to ide kad se radi ono što se voli, i kad se radi pošteno. U razgovoru za tjednik „Novosti“ na pitanje „Mislite li da Zagreb ima dovoljno publike da se ispuni ovako profiliran program?“, Borović je odgovorio: Trenutačno nema. Nema aktivne publike, ali postoji puno uspavane, onih starijih od mene i puno mladih koji nisu nigde. Kada dođu u Tvornicu, oduševe se ovakvim programom. Ima ih taman dovoljno. Kada se svi oni razbude, to je maksimum. Ovakav klub da bude pun, za Zagreb je baš taman. Postoji šansa da za pet-šest godina ovo postane kultno mesto u ovom delu Evrope.
Iskreno se nadam da će u tome i uspjeti.
I na samom kraju moram dodati da je (bar meni) Tvornica ostala nešto i dužna – koncert Obojenog programa, koji već par godina nije svirao u Zagrebu. Zadnja dva koncerta su im otkazana, i to oba u Tvornici, doduše onaj prvi otkazani se desio za vakta stare Tvornice i nova uprava s tim nema veze, ali ipak dvaput je dvaput. Obećali su nam koncert Obojenog početkom 2012., držim ih za riječ.
četvrtak, 01.12.2011.
Hajdukove zvijezde
U Ciboninoj dvorani (KC Dražen Petrović) sa stropa vise natpisi kao podsjetnik na sve Cibonine trofeje, domaće i europske. Tako imamo nekoliko natpisa „PRVAK HRVATSKE“ uz godinu osvajanja, dok za naslove osvojene u Jugoslaviji ('82., '84. i '85.) piše tek „PRVAK DRŽAVE“. Često me to znalo nasmijati. Eto izgleda da se nekada nije smjelo reći da si Hrvat, a nakon toga da si prvak bivše države, bivši prvak države, bivši prvak bivše Jugoslavije, što li ga već.
Na to me podsjetila ova zadnja smijurija sa skidanjem (i kasnijim vraćanjem) zvijezde sa dresova legendi na kalendaru Hajduka, u oba slučaja radi se o priglupom pokušaju brisanja povijesti kluba. Pa da se ukratko podsjetimo kako se kretao odnos Hajduka sa zvijezdom petokrakom kroz godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata igrači Hajduka su odbili igrati u talijanskoj ligi kao A.C. Spalato, a pokušaj obnove Hajduka je sabotiran i za vlasti NDH. Nakon odluke članova ZAVNOH-a o obnavljanju Hajduka, u svibnju '44 igrači Hajduka odlaze na slobodni teritorij na Vis i obnavljaju njegov rad. Sve do povratka u oslobođeni Split Hajduk u samo godinu i pol igra stotinjak utakmica na tri kontinenta.
Sa zvijezdom na grbu Hajduk je 7 puta prvak Jugoslavije, a kup Maršala Tita uzima čak 9 puta. Nakon skidanja zvijezde sa grba za vrijeme australske turneje početkom devedesetih, (što je tada bio opći trend), Hajduk nema većih uspjeha, izuzev četvrfinala Kupa prvaka '94., i tek pokoji naslov prvaka Hrvatske.
Najuspješniji klub u SFRJ bila je Zvezda, a jedini koji je s njom imao pozitivan skor je upravo Hajduk. Točka na i je bilo osvajanje zadnjeg kupa '91 u finalu protiv Zvezde, koja je tada bila izraziti favorit. Općenito splitskim bilima je išlo jako dobro i sa zvijezdom i sa Zvezdom. Kao da im skidanje zvijezde s grba na neki način odnijelo tu sreću.
Već je dugo jasno da je od Hajduka ostalo samo ime. U pravu je bio Ćićo kad je napisao povodom proslave 100 godina Hajduka : Evo je Torcida cili grad okitila, evo sad i rokete palu, a ča je meni Torcida i ča san ja njoj? Zaraj njih san presta odit na utakmice, jer nisan moga trpit ono vriđanje, tučnjavu, dim i pucnjavu. I sad bi se ja triba veselit skupa s njima. U nedilju je bila svečana akademija u Teatar, televizija je prenosila, a ja nisan ni sekund gleda. Ča ja iman gledat u prvi red one koji su od Ajduka učinili škovacu?
Kad se to Ajduk transformira u Hajduka. To je bilo kad je otiša Jarni. A dokaz za to je izbor najboje momčadi Ajduka u njegovih sto godin. Pogledajte fotografiju najbolje jedanaestorice. Svaki na prsi ima zvizdu petokraku. A najmlađa zvizda je Jarni. Znači, posli Jarnija – potop!
