08.10.2009., četvrtak

malta - 10 points!

Čega ću se sjećati s Malte?
Vrućine, na koju – uza sve surfanje meteorološkim stranicama – nisam bio spreman. Sunce prži kao da nije listopad, a čim se sakrije, temperatura pada za barem desetak stupnjeva i obavezno počinje vjetar.
Mačaka, koje hodaju ulicama, molećivo obilaze terase restorana i tuku se između stolova; u prodavaonici suvenirima može se čak kupiti kalendar naslova „Malteške mačke“.
Insekata, koji podsjećaju na komarce izgledom i djelatnošću, ali su gotovo nevidljivi, manji od vinskih mušica. Ipak, mjesta na kojima su ostavili svoj trag crvene se i svrbe i nakon četiri dana.
Čudnog jezika, koji zvuči kao mješavima talijanskog, portugalskog, arapskog i tko zna kakvog još.
Ljubaznih i nasmijanih konobara, koji izvrsnu večeru predstavljaju kao da su sa svakim komadom upravo u kuhinji vodili ljubav, ali i onih potpuno suprotnih, koji nešto nerazumljivo brbljaju u bradu kad pokušavate spojiti dva stola.
Ulice s klubom do kluba, u kojoj se miješaju zvukovi i ritmovi svakoga od njih, a unutra vas mâme lecima koji omogućuju besplatno piće.
Piva Cisk, koje na prvi gutljaj i nije tako loše, ali svaka sljedeća čaša nesumnjivo vas uvjerava da je upravo takvo.
Zeca, kojeg nisam jeo, zahvaljujući konobarovoj zbunjenosti i svojoj gluposti.
Autobusa iz nekog drugog vremena, koji voze bez voznog reda i nekim čudnim rutama, koje ne prolaze istim ulicama u suprotnim smjerovima. Ali cijena karte je prava sitnica – 50 centi.
Djevojke iz autobusa, koja je prvo pocuclala svaki od svojih prstiju (na ruci!), a zatim se do kraja vožnje držala za desnu sisu.
Nepostojeće granice između gradova. Od Zaljeva svetog Jurja do glavnoga grada Vallette prošli smo barem pet naselja (ako karta ne laže – Paceville, St. Julian's, Sliema, Ta'Xbiex, Msida), ali ni u jednom trenutku zgrade, kuće i crkve nisu prestajale; jedini pokazatelj da smo na drugom administrativnom području bili su znakovi zabrane parkiranja i upute da će nas kazniti pulizija naselja tog i tog.
Uskih ulica koje se uspinju i opet spuštaju, prepune čudnih kuća i zgrada u nekoliko nijansa iste boje kojoj ne znam ime; mogu ih (nijanse) opisati tek kao bijele Karlovićeve tenisice nakon prvog, drugog, trećeg,... meča na zemljanom terenu (a možda i nakon neuspješnog pranja).
Smeća. Na plaži. U gradu. Svuda.
I naravno projekta, koji je pokrenut.
Pa onda ljudi. Zovu se Oonagh, Geraldine, Robert, Ioanna, Diego, Nada, Estelle, Janina i još kojekako.
I Tomislava, naravno. Ali njega ionako znam već dugo.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

igrarije čovjeka koji se igra

hmldns@gmail.com

Copyright © homo ludens d. o. o.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se